Što je privid? U zajedničkom životu ljudi privid se često pojavljuje u obliku licemjerja: Mi npr. govorimo slatko, potvrdno, povezujuće, dobrohotno i ljubazno – no kako izgleda u našim čuvstvima i osjećajima?

Tko pripada prividu nosi mnoge maske. Prema prilici, on navlači odgovarajuću masku.

Tko živi u svijetu privida i ima svoje maske, ne poznaje sebe ni onoga tko nosi iste ili slične maske kao on sam. Oboje govore samo o svojim maskama, o prividu i ne nlaze stvarnost.

Majstor maske je usamljen i sam jer se on ne brine o svom bližnjem; on misli samo na sebe i želi sačuvati svoju masku.

Gabriele objašnjava:

Mi znamo: riječi su simboli. Čuvstva, osjećaji, misli i riječi stvaraju slike jer je naš jezik jezik slika. Riječi, čuvene ili pročitane, djeluju na nas. Čitamo li ili slušamo s punom pažnjom riječi i ako smo ujedno sa svojim mislima pri osjetilu sluha, tada je i naša svijest prisutna i osjeća ono što je izgovoreno. Iz toga u nama nastaju slike.

Ove slike važne su za svakoga od nas; one mogu biti odlučujuće za ovaj naš zemaljski život. One nam govore kako danas razmišljamo ili kako smo u prošlosti čuvstvovali, osjećali i mislili. Svatko od nas ima druge slike jer svatko od nas drugačije misli. Svatko je od nas i u prošlosti drugačije čuvstvovao, osjećao, mislio i govorio i iz toga su nastale različite slike.

Naš zemaljski život postaje zanimljivim čim promatramo svoje slike, dakle gledamo u svoje riječi i misli jer u njima vidimo sebe. Mi sebe doživljavamo u svojim čuvstvima, osjećajima, mislima, govoru i postupanju. Mi također vidimo i svoje bližnje s kojima živimo u miru ili u neprijateljstvu. Tako možemo spoznati sebe.

Riječi zrače ono što sadrže. One potiču ono što je od svjetla ili od zasjenjenja pohranjeno u nama. Uzmimo riječi: “Tko pripada prividu nosi mnoge maske.” Upravo riječi “privid” i “maske” dopuštaju da se u nama pojave mnoge slike.

Što je privid? U zajedničkom životu ljudi privid se često pojavljuje u obliku licemjerja: Mi npr. govorimo slatko, potvrdno, povezujuće, dobrohotno i ljubazno – no kako izgleda u našim čuvstvima i osjećajima? Možda svog bližnjeg podcjenjujemo, možda mu odašiljemo neljubazne ili čak neprijateljjske osjećaje i misli. Naše riječi međutim zvuče kao prijateljstvo, povezanost i slično. Mi smo dakle licemjerni kada drugačije govorimo nego li mislimo. To tvori naše maske.

Misli i osjećaji su stvaralački, stoga oni obilježavaju našu vanjštinu – našu mimiku, naše pokrete, čitavo naše ponašanje. To smo mi kao ljudi, to nas obilježava, to je naše zračenje. Tako se pokazujemo, to je naša pojavna slika i odgovarajuće tome mi također i postupamo – no često samo onda kada osjećamo da nas nitko ne promatra.

U ophođenju sa svojim bližnjima ponašamo se često drugačije. Da bismo prikrili svoja negativna, podcjenjujuća čuvstva, osjećaje i misli, prekrivamo ih maskom prividno pozitivnih riječi, prividno pozitivnog vladanja, prividno pozitivnih gesti. To je tada maska.

Čovjek ima maske raznih vrsta. Ovisno o tome što činimo ili s kime razgovaramo, ponašamo se različito prema onome što smo od čuvstava, osjećaja, misli riječi i postupaka unijeli u svoju dušu, u svoju podsvijest i u svoju budnu svijest. Ponašamo se ispravno, jasno, suvereno i nesebično, jer smo te aspekte božanski-zakonitog života kroz ostvarivanje opet položili u sebe ili se ponašamo licemjerno navodeći (pretvarajući se) da te duhovne vrijednosti posjedujemo. Ispod te maske mi krijemo ono što nas još kao čovjeka obilježava: zavidno, podcjenjujuće, vlastohlepno.

Licemjerje ima, dakle, najrazličitije maske koje navlači prema prigodi. Uvijek kada se prikazujemo drugačijima nego što jesmo, drugačijima nego što osjećamo i mislimo, navukli smo masku. A kako često tako radimo? Tek kada počnemo kontrolirati svoje misli i svoja čuvstva, utvrdit ćemo koliko smo blizu ili koliko daleko od istinitosti.

Tako nismo svjesni svoje vlastite zamaskiranosti. Gledamo površinu stvari i ne idemo do svojih temelja. Tko se dakle zadovoljava maskama, taj ne poznaje sebe i ne poznaje svoga bližnjeg. On se ne kontrolira, ne istražuje što se zbiva iza njegove maske privida.

Iza igre skrivanja s maskama stoji uvijek nezasitan, pohlepan Ja, egoizam, koji govori: Sve samo za mene! Naš ego uvijek želi i ti želi uvijek v i š e. To se može događati samo na račun našega bližnjeg jer je u Božjem zakonu jednakost. Čovjek želi povlađivanje, bogatstvo, podizanje vrijednosti, dobar položaj na poslu i još mnogo toga. Budući da želi postići nešto samo za sebe, on također gleda samo na maske svog bližnjeg, promatrajući pozorno (točno) kako ovaj reagira, kako se ovaj, da bi oblikovao s v o j u masku, ponaša prema njemu.On gleda samo na maske svoga bližnjeg i ocjenjuje koju masku mora staviti da bi kod svoga bližnjeg postigao ono što si je postavio kao cilj. Tako su oba oblikovači maski i niti jedan ne skrbi za bližnjeg; oni imaju u vidu samo vlastitu korist.

Tko je zarobljen u tom svijetu privida, ostaje usamljen. Zaokupljen samo samim sobom, misleći samo na vlastitu korist on se ne kreće u jedinstvu s bližnjim. Upravo suprotno: Kroz svoje maske, kroz sumnju i prevaru odjeljuje se od svoga bližnjeg i istovremeno izgrađuje navezanost, dakle krivnju. Potom vještije maske vladaju.

Jer čovjek misli samo na sebe, on je protiv svog bližnjeg; on postaje beskrupulozan i neprijateljski. On živi u sotonskom principu: “Podijeli, veži, vladaj”.

Sve nebožansko, naša je ljudska baština; mi smo je sami sebi priskrbili. Ljudska baština svakog pojedinog sastoji se iz njegovih ljudskih čuvstava, osjećaja, misli, govora i postupanja. To u danim prilikama može proizvesti vanjsko bogatstvo, ugled i više toga.

Ipak, nije smisao i svrha našeg zemaljskog života da umnožimo svoje zemaljsko i time u danim okolnostima također i svoj teret griješnog. Mi bi trebali težiti za time da steknemo svoju božansku baštinu, tako da svoje maske prepoznamo, s Kristom ih pomalo odložimo i aktiviramo principe unutarnjega života: jednakost, slobodu, jedinstvo, bratstvo i pravednost, koji su ujedno principi naše božanske baštine.

Tko želi iz vezanosti za maske stupiti u svjestan život, u svoje vlastito središte koje je njegovo izvorno biće, prema Kristu koji stanuje u nama, taj počinje prepoznavati maske; on započinje ljudsko, griješno, čistiti i više ne činiti. Čistimo li svoje ljudsko korak po korak s Kristom, svojim Otkupiteljem, tada će nam On na mnogo načina dati da spoznamo, što i kako trebamo živjeti. On nam tada pokazuje aspekte naše božanske baštine, na primjer aspekt slobode koji kaže: ne prisiljavaj svoga bližnjeg da čini ono što ti ne želiš činiti. Ne prisiljavaj svoga bližnjeg da se veže na tebe i čini ono što ti želiš da bi tebi bilo bolje. Spoznaj božansku zapovijed: Što očekuješ od svoga bližnjeg, učini ti prvi. Iz toga izrasta sloboda.

Tako na različite načine doživljavamo impulse iz središta, od Krista. Mi ih doživlljavamo onda, kada smo spremni svoje maske odložiti i prihvatiti zakone života, to znači, korak po korak opet steći svoju božansku baštinu. Jer mi trebamo opet postati savršenima – tako kako nas je Bog kao svoju djecu stvorio i tako kako nas On u Svom srcu gleda.

Osvijestimo si uvijek iznova: da bismo odložili maske potrebnn je najprije samospoznaja i okretanje od nebožanskog prema pozitivnom, božanskom. To znači, napustiti negativno i postići stalnost (uporište) u pozitivnom. Još jednom drugim riječima: Mi se dakle, mijenjamo točku po točku – korak po korak.

Kada bismo svoje maske jednostavno skinuli, dakle u vanjštini korigirali svoje ponašanje, tada se ne bismo promijenili. Uvijek bismo iznova stavljali iste maske.

Kada bismo jednostavno prepoznato ljudsko odložili – tko bismo tada bili? Naše nas maske prožimaju, jer su one naš život. Naša čuvstva, osjećaji, misli, govor i postupci – to smo mi! Svoje ljudsko mi ne trebamo jednostavno izbrisati bez nadomjestka, ne htjeti ga odstraniti – mi ga trebamo preobratiti, ovaj energetski potencijal uzdići iz tame u svjetlo.

Stoga to znači: Spoznaj sebe samoga. Ne čini to više i ispuni umjesto toga božanske zakonitosti koje iz toga proizlaze. Ispunjavanje božanskih zakonitosti, opet nas ispunjava; ispunjava nas božanskim onako, kako smo prije bili ispunjeni ljudskim. Iz krvnih žila istječe privid, a izgrađuje se bitak.

Naše su maske također i programi koji komuniciraju. Život je komunikacija. Bez komunikacije mi ne možemo živjeti. Vrijedi, ljudsku komunikaciju s prividom, postepeno kroz komunikaciju s božanskim, zamijeniti bitkom. To se dešava kroz preobraćenje, predomišljanje i preprogramiranje.

Dan za danom, svakoga trenutka mi možemo iskusiti da živimo u slikovnoj komunikaciji. Svaki trenutak možemo se doživjeti u svojim slikama. Možemo se osjetiti u svojim slikama, koje su slike naših čuvstava, misli, naših riječi i postupaka.

Upravo u onostranom, kada kao duša živimo u carstvu duša, slike koje smo stvorili, prilaze nam posve realno. Da, mi živimo i doživljavamo sebe u svom vlastitom igranom filmu. U onostranom doživljavamo na vlastitom tijelu duše ono što smo svom bližnjem mislili i govorili, što smo mu učinili i mnogo toga više. Prepoznajmo na Zemlji kao ljudi veliku milost što možemo pogledati u svoju filmsku traku da bismo očistili svoj ljudski ja prije nego to moramo proživjeti (koerpernah?)!

Jedan savjet: Živimo svjesno! Ne zapošljavajmo se uvijek iznova svojom prošlošću ili onime šti naš bližnji govori ili čini! Živimo li dakle u sadašnjosti i jesmo li spremni na samospoznaju, tada ćemo pomalo postati svjesni što smo od ljudskoga stvorili. Ono što svakodnevno očistimo, to nećemo morati propatiti.

Iz knjige:

Velika kozmička učenja Isusa iz Nazareta,

Njegovim apostolima i učenicima koji su to mogli shvatiti

Pripremila: Ana Jurić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s