Otvoreno pismo velečasnomu Ivanu Mikleniću, uredniku Glasa koncila

Kolumna Josipa Supića

Gospodine!

Zapeo mi je za oko naslov Vašeg komentara u Glasu koncila u broju 9 (2175) od 28. veljače 2016. godine: Istinom protiv manipulacija.

I.Nije mi namjera upustiti se u raspravu o sadržaju komentara, iako mi se čini ružnim, čak vulgarnim, Vaš izričaj „tzv. udruge civilnoga društva“. Odnosi li se taj izričaj i na vjerske zajednice? I one su, pa i katolička vjerska zajednica, udruge civilnog društva; bi li vam bilo drago čuti izraz tzv. Katolička Crkva?

Zapazio sam da imate novoga favorita, grupu koja sebe naziva Mostom: je li razlog tome što je dio ljudi iz te grupe, kako kažu, veoma izložen utjecaju nekih klerika? Znači li to da ocjenjujete kako Most predstavlja djevičansku uzdanicu kojom će biti lako manipulirati?

Također sam zapazio vašu pojačanu brigu o hrvatskim nacionalnim interesima. Pohvalno! Briga o nacionalnim interesima je briga svih hrvatskih građana, čak i onih učlanjenih u tzv. udruge civilnoga društva.

Jeste li ikada pomislili koliko štete nanosi hrvatskim nacionalnim interesima postojanje Vatikanskih ugovora i kako bi zbog čuvanja tih interesa, kao i zbog ugleda i dostojanstva Hrvatske kao suverene države, trebalo otkazati te ugovore? Bez obzira na to koliko Hrvatsku stoji u materijalnom smislu, u direktnim ili indirektnim novčanim transferima u korist Crkve, daleko veću štetu nacionalnim interesima ipak čini okolnost što se katolički vjeronauk predaje u školama. Vjera kao potpuno privatna stvar nema mjesta u nacionalnim institucijama, poglavito ne u državi čiji Ustav tu državu proglašava sekularnom. Još jednom ističem: Katolička Crkva u Hrvatskoj je jedna od tzv. udruga građana (tzv. vaš izričaj!)! Drugo, poduka vjeronauka u školi dovodi do podjele učenika na one koji pohađaju vjeronauk i one koji se, za sata dok traje vjerska poduka, smatraju isključenima iz društva. To, isključeni iz društva svojih vršnjaka, naime, i jesu. Zato prisustvuju satovima vjeronauka i oni koji ne žele biti izdvojeni, dok Crkva trijumfira od zadovoljstva, ističući koliko učenika sluša predavanja iz vjeronauka. To je i prvo pitanje o istini i manipulaciji koje vam želim postaviti.

Kamo vodi mlade ljude vjeronauk, temeljen na istinama koje su objavljene i koje čine sadržaj crkvenog kanona? Znamo koje su i kakve te istine; znamo i kako su nastale: to su vjerske zasade koje u osnovi imaju mitove, koje i nisu drugo nego mitovi. U školi koja bi po definiciji trebala obrazovati mlade ljude za uspješno snalaženje u izazovima suvremenosti, za osposobljavanje za intelektualne napore i prilagodbu suvremenim radnim procesima, u školi koja je, znači, osnovna ćelija znanosti, vjerska poduka unosi sumnju u znanost i njezina postignuća. Zato smo svjedoci činjenice da iz škole, naravno u prosjeku, veoma često izlaze mladi ljudi sa zatamnjenom, nejasnom slikom o suvremenom svijetu, sa slikom u kojoj se mute saznanja koja pruža znanost i saznanja koja pruža vjerska poduka.

Na mjestu je vaš zahtjev: istinom protiv manipulacija! Pogledajmo istini u oči i priznajmo: koliko je učenika prisutno satovima vjeronauka iz vlastite želje ili iz želje roditelja, a koliko ih tamo biva bilo iz oportunizma, bilo iz nekog drugog razloga? Drugo pitanje: je li mladim ljudima u pripremi za životne izazove potrebnije i korisnije poznavanje vjerskih mitova ili osnovnih znanstvenih postulata, kao i koje je to područje koje omogućava manipulaciju? Je li to područje mita ili znanosti?

Katekizam Katoličke Crkve obvezuje vjeroučitelja; u istom Katekizmu nalazimo: „Budući da sve ono, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju, valja držati izjavljeno od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu (točka 107 Katekizma Katoličke Crkve).

U Katekizmu nalazimo također:

„Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga“.

„Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane“(točka 105 Katekizma Katoličke Crkve).

U knjigama Pisma čitamo o postanku i stvaranju svijeta i čovjeka na način koji je znanost potpuno odbacila: znanost potpuno istiskuje, izbacuje vjersku istinu. Hoće li mladi ljudi, učenici, prihvatiti ono što im govori znanost ili ono što im govori Sveto pismo?

Vi, velečasni, zastupate gledište: istinom protiv manipulacija. Možete li odgovoriti na pitanje: što je istina i što je manipulacija od onoga što učenici čuju u školi?

Vatikanski ugovori otvaraju još jedno pitanje, pitanje o tome jesu u skladu sa Ustavom Republike. Pitanje je pokrenuto na Ustavnom sudu na poticaj jedne od, kako vi kažete, tzv. udruga civilnog društva. Proglasivši se nenadležnim, Ustavni sud se nije upustio u razmatranje ustavnosti Vatikanskih ugovora: oni su, naime, ugovori međunarodnog karaktera, i tu zaista prestaje nadležnost Ustavnog suda. Zanemaruje se da svaki međunarodni ugovor postaje obvezan tek kada ga Sabor posebnim zakonom odobri: ocjena ustavnosti takvog zakona je, kao i svakog drugog zakona, u nadležnosti Ustavnog suda. Zar se je i moglo očekivati od sudaca Ustavnog suda, tih čuvara Ustava, ugleda i dostojanstva Republike, da postupe drugačije? Oni, nažalost, ne postaju članovima te visoke institucije zbog svog ljudskog, moralnog i profesionalnog integriteta, već zbog sklonosti, ili čak i formalne pripadnosti, nekoj od političkih opcija. Van sumnje, bio je na djelu oportunizam sudaca, rođen u bojazni od reakcija Crkve, pa i vašega pera, velečasni Mikleniću.

I tako su tadašnje vlasti, vlasti neovisne države Hrvatske, na trajnu sramotu Republike i na štetu njezinih nacionalnih interesa, sa jednom stranom silom, sa Svetom stolicom, zaključile međunarodne ugovore, kojima se reguliraju unutrašnji odnosi u Hrvatskoj. Ponavljam i naglašujem: suverena država koja sa stranom silom, pa makar ta sila bila Sveta stolica, dogovara i regulira unutrašnje odnose, pljuje na vlastiti suverenitet i čini sramotan čin. O izdaji, o kojoj neki u Hrvatskoj rado pričaju, ja neću govoriti.

Je li tu bila na djelu manipulacija? Ako nije bila manipulacija, što je bilo?

Navire mi u sjećanje pjesma „Šleski tkači“ Henricha Heinea. Motiv je pjesmi bila upravo manipulacija u Njemačkoj njegova vremena. Za Njemačku kaže u pjesmi da je:

„……………domovina laži,

u kojoj se ruglo i sramota snaži,

gdje svakome cvijetu oštra kosa stoji,

gdje memla i trulež samo crve goji.“

Naravno, pod cvijetom je pjesnik mislio na istinu suprotstavljenu sramoti i laži.

Izvrsno zapažate neizmjernu dozu manipulacije na svjetskoj razini; za sada govorimo o pojavama istine i manipulacije u Hrvatskoj; pojave u Hrvatskoj samo su blijedi refleks nečega što ima dublje i starije korijene, nečega što znači upravo neizmjernu dozu manipulacije na svjetskoj razini: traganje za korijenima toga nečega vodi me u daleku prošlost, u vrijeme nastanka i početaka kršćanstva i njegove organizacije – Crkve.

II.

Čedo heleniziranog judaizma, odnjegovano i stasalo na paradigmi helenističkog univerzalizma, pozajmljujući od filozofskih škola kinizma, stoicizma, platonizma i neoplatonizma etička stanovišta koja su tada vladala među obrazovanom elitom, kršćanstvo se je brzo širilo u poganskome svijetu. Kako saopćava E. R. Dodds u knjizi „Pagan and Christian in an Age of Anxiety“, bilo je više razloga za uspjeh kršćanstva, te navodi neke psihološke uvjete koji su omogućili rast i pobjedu kršćanstva.

Kao jedan od razloga autor navodi potpunu isključivost kršćanstva prema drugim kultovima. Kako ističe E. R. Dodds, nešto slično tome se danas smatra slabošću, dok je u okolnostima toga vremena bilo znakom snage. Vjerska trpeljivost, normalna pojava u grčko-rimskom načinu života, proizvela je mnoštvo alternativa: mnogo kultova, mnogo različitih životnih filozofija davalo je široke mogućnosti izbora. Kršćanstvo je izvelo čist zaokret; ono je dignulo teret slobode sa ramena pojedinca: jedan izbor, jedan neopozivi izbor, i put k spasenju bio je jasan.

Zatim: kršćanstvo je bilo otvoreno svima i svakome: u principu, ono se nije osvrtalo na socijalne razlike; primalo je radnika, roba, društveni otpad, bivšeg kriminalca; iako je razvilo jaku hijerarhijsku strukturu, njegova je hijerarhija pružala talentiranima mogućnost postići karijeru: još u prvoj polovici trećeg stoljeća kršćanska je Crkva bila armija besprizornih.

Dalje, u vrijeme kada zemaljski život i nije bio na cijeni, kada su prevladavali osjećaji krivnje, kada je smrt često bila izlazom iz životnih jada, kršćanstvo je, koristeći štap i mrkvu, obećavalo besprizornima ljepši nastavak života na drugome svijetu; ono je bilo religija straha, ali i nade: nada na ljepši život na drugome svijetu mnogo je pridonijela atraktivnosti kršćanstva.

Na kraju, kaže E. R. Dodds, korist koju se steklo postavši kršćaninom, nije bila ograničena na drugi svijet; pripadnici kršćanske zajednice nisu bili povezani samo zajedničkim obredima nego i zajedničkim načinom života: Crkva je pružala osnovnu socijalnu sigurnost svojim članovima, brinula se je za udovice, starije, nezaposlene i nemoćne. Još važnije: suvremena sociološka istraživanja utvrdila su univerzalnost potrebe „pripadati“ kao i neočekivani način na koji to može utjecati na ponašanje ljudi, osobito među onima otuđenima i bez korijena u velikim gradovima. Autor ne vidi razloga zašto tako ne bi bilo u antici, i navodi kako su se milioni ljudi morali osjećati usamljenima: seljaci koji su došli u gradove u traženju posla, demobilizirani vojnici, rentijeri uništeni inflacijom, oslobođeni robovi. Ljudima u takvu položaju, članstvo u kršćanskoj zajednici pružalo je jedinu mogućnost za održavanja samopoštovanja, a davalo je i kakav takav smisao njihovu životu: unutar zajednice vladala je ljudska toplina. Nije zato čudo što se je kršćanstvo najbrže širilo u velikim gradovima: u Antiohiji, Aleksandriji i Rimu. Prema mišljenju E. R. Doddsa, otvorena mogućnost pripadanja zajednici je možda najjači pojedinačni razlog širenju kršćanstva.

Dok je kršćanska zajednica u Palestini, čije su jezgro činili apostoli, nastavila djelovati poslije smrti svoga osnivača, Isusa iz Nazareta, kao jedna od židovskih sekti, poštujući Zakon (sabat, obrednu čistoću, obrezanje), nasljeđujući u tome Isusov primjer, dotle su zajednice u dijaspori, u poganskome svijetu, ubrzo odbacile poštivanje Zakona i počele djelovati kao novi religijski, kršćanski, pokret, odvojen od judaizma. Izdojivši se od judaizma, kršćani su, u namjeri da dokažu kako su im korijeni jako stari, jednostavno oteli Židovima Bibliju, učinili od Biblije svoj Stari zavjet, proglasili sebe pravim i jedinim nasljednicima Abrahama, Izaka, Jakova i Mojsija, a Židove proglasili otpadnicima od prave vjere. Ne samo to: kršćani su Židove okrivili za smrt Isusa iz Nazareta, svog utemeljitelja, a kada je kršćanstvo odlukom cara Konstantina postalo državnom religijom i ideološkom osnovom Carstva, uspjeli su Židove isključiti iz društva, pobuditi u puku mržnju protiv njih, učiniti od njih ljude iz geta, što je sve, na kraju, dovelo do strašne tragedije i civilizacijske sramote, do holokausta.

Položaj u Carstvu omogućio je kršćanstvu i njegovoj Crkvi potpunu kontrolu nad društvenim i vjerskim životom ljudi: kršćanstvo je postalo zatvorenim sustavom vjerovanja i djelovanja, a isključivost i nesnošljivost prema onima koji nisu bili na „ispravnoj liniji“ postala je svakodnevna praksa. U sredini, u kojoj su osobne vrline, kao čast, hrabrost, muževnost, uz obrazovanje, znanje i vladanje posebnim vještinama, bile osnovnim silnicama profesionalnoga i društvenoga uspona, biti kršćaninom postalo je uvjetom profesionalne i društvene promocije. Iz oportunizma kršćanima postaju i ljudi tzv. srednjeg staleža pa i obrazovana elita: javne funkcije postale su dostupne samo kršćanima. (Podsjećam i pitam: tko je mogao dobiti javni položaj u Hitlerovoj Njemačkoj, Mussolinijevoj Italiji, Francovoj Španjolskoj ili u Staljinovu Sovjetskom savezu? Zar itko tko nije bio član odgovarajuće stranke na vlasti? Koje li sličnosti! Kojeg li presedana!)

Citirat ću ovdje odsječak iz neobjavljena eseja, što sam ga nazvao: „Putovi slobode ili Zlo dolazi sa sjevera“:

Navod: Kada se John G. Gager, profesor religije na Princeton University, u uvodu svoje knjige Kingdom and Community, retorički pita: zašto je studij ranoga kršćanstva tako različit od studija egzotičnijih religija u Africi, Australiji i Melaneziji, odmah i odgovara: kombinacija teoloških, kulturoloških i historijskih faktora urotila se i stvorila zaštićenu enklavu za tu posebnu religiju. Posljedica toga je da se metode i tehnike koje se uspješno primjenjuju u ispitivanju drugih religija potpuno ignoriraju ili odbacuju u raspravi o kršćanstvu. Kraj navoda.

Dodajem na to:

Bila u enklavi ili ne, za svaku se religiju, pa i kršćansku, može reći slijedeće: „Religija je sjedinjeni sustav vjerovanja i ponašanja prema svetim stvarima, što će reći stvarima koje su izdvojene i zabranjene – vjerovanja i ponašanja, koja povezuju u zajedničku moralnu zajednicu nazvanu crkvom sve one koji ih se pridržavaju.“ (Peter Berger: The sacred Canopy.)

Također dodajem:

Ne upuštajući se u sadržajnu stranu etičkih poruka koje propovijeda kršćanstvo, želim istaći da je stoička filozofska škola, utemeljena u Ateni 300 godina prije pojave kršćanstva, predstavila i propovijedala niz etičkih zasada, kao onu o univerzalnoj ljubavi, o kreposti, o jednakosti ljudi bez obzira na društveni položaj, sadržajnijih od onih što ih donosi kršćanstvo. Stoljećima je učenje stoika bilo zapreteno pod pepelom zaborava i neznanja; saznalo se za nj tek polovinom devetnaestoga stoljeća marom Francuza Jacquesa Denisa (Histoire des théories et des idées morales dans l’antiquite, Pariz 1856.). Tek se u novije vrijeme s dužnom pažnjom ispituju etičke poruke stoicizma, te je teolog Paul Tillich i mogao napisati da je stoicizam bio jedina alternativa kršćanstvu (The Courage to Be, Yale University Press,1952.)

III.

Zaštićena enklava u kojoj se nalazi kršćanstvo ograđena je visokom ogradom: stoljeća su prošla, ograda oko enklave teško se probija. O prvim stoljećima Crkve znamo ono što su nam rekli ljudi Crkve: rekli su o sebi ono što su mislili i što misle o sebi. Kanonski spisi, četiri Evanđelja, Pavlove poslanice i Djela apostolska, temelj crkvenog nauka, bilo je i ostalo sve na čemu se gradila crkvena povijest: Crkva je božja institucija, njen osnivač je Bog, njen voditelj je Duh sveti. Sveto pismo, njegov Stari i Novi zavjet pisani su dahom Duha svetoga i ljudi nemaju što o tome raspravljati. Zato je Kršćanstvo zaštićeno u svojoj enklavi, zato oko te enklave i postoji neprobojna ograda.

Ipak je, na tragu prosvjetiteljstva i liberalizma, počelo propitkivanje povijesnosti Isusa iz Nazareta i kršćanstva. U eseju „Marginalije o slobodi“ napisao sam:

Navod: Djelo „Apologija ili nekoliko riječi u obranu razumnih vjernika“ njemačkog filozofa Hermanna Samuela Reimariusa (1694.-1768.), bilo je prvo koje sadrži kritička istraživanju i rasprave o „Povijesnom Isusu“. O Bibliji (Starom Zavjetu) napisao je Reimarius kako je puna pogrešnih činjenica, kako protuslovi ljudskom iskustvu, razumu i moralu, te da je zapravo splet budalaština, prijevara, zanosa, sebičnosti i zločina. O piscima Novog Zavjeta i Isusu je napisao kako im namjera nije bila učiti istinitu vjeru već, iskazivanjem zapanjujuće kombinacije svjesne prijevare i entuzijazma, zadovoljiti vlastite sebične interese. Kraj navoda.

Sustavno kritičko razmatranje povijesti kršćanstva počinje djelovanjem njemačkog teologa i povjesničara, hegelijanca Ferdinanda Christiana Baura (1792.-1860.). Prvi je upozorio na okolnost podešavanja Evanđelja prema želji i potrebi pojedinih kršćanskih zajednica. „Njegovo djelovanje bio je prvi ozbiljan pokušaj objasniti pojavu kršćanstva na striktno povijesnoj osnovici, tj. kao prirodni razvoj vjerskog duha naše rase u kombiniranoj operaciji različitih ljudskih razloga.“ (Citat preuzet od Otta Pfleiderera, Development of Theology.)

Liberalni protestantski teolozi i povjesničari, nastavljajući na djelovanje F. C. Baura, veoma su tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća osvijetlili povijesnu osnovicu kršćanstva, uvijek ostajući unutar općih crkvenih okvira.

Značajan prodor, zapravo prelom u povijesti kršćanstva, izveo je tek 30-tih godina 20. stoljeća teolog i leksikograf Walter Bauer djelom Rechtgläubigkeit und Ketzerei im ältesten Christentum (Tübingen 1934), u prijevodu na engleski: Orthodoxy and Heresy in Earliest Christianity.

Bauer je srušio i odbacio gledište koje je stoljećima dominiralo, tj. da se je u samim počecima kršćanstva odmah profilirala jedina prava crkvena doktrina, ona nazvana ortodoksnom, kao primarna, dok su, s druge strane, razne heretičke doktrine bile devijacije od one prave. Ipak, kako tvrdi Bauer, u počecima kršćanstva ortodoksija i hereza ne stoje u odnosu jedna prema drugoj kao primarna i sekundarna: nema ortodoksije i hereze; ono što će kasnije ortodoksija nazvati herezom, u mnogim se krajevima javlja kao izvorna manifestacija kršćanstva.

Istražujući i ispitujući povijesne izvore Bauer je zaključio da je pojava u kršćanstvu koja će biti nazvana ortodoksijom, bila samo jedna od raznih oblika kršćanstva ranih stoljeća. To je bio oblik kršćanstva koji se je prakticirao u Rimu, koji je dominantno utjecao na razvoj ortodoksije i s vremenom stekao većinu obraćenika na kršćanstvo. Bilo je to uglavnom zahvaljujući okolnosti što su kršćani u Rimu raspolagali većim sredstvima i zahvaljujući okolnosti što se na kršćanstvo obratio i rimski car Konstantin I. Oni, koji su prihvatili i prakticirali doktrinu što je postala ortodoksnom, pobrinuli su se ispisati povijest sukoba sa herezom tako, da je izgledalo kako je njihovo gledište uvijek bilo u većini i jedino pravilno. Sve što je bilo napisano protivno njihovom gledištu bilo je sustavno uništavano i uništeno.

Posebnom položaju rimske crkvene općine pridonijela je i legenda o sv. Petru kao prvom papi i o njegovoj mučeničkoj smrti u Rimu. Ni za jednu ni za drugu tvrdnju nema ni minimalnih dokaza: puki su izmišljaj. U Rimu je krajem prvog stoljeća djelovao kao papa sv. Klement rimski. Pismom Korinćanima, u kojemu Korinćane kori zbog nediscipline, sv. Klement je, tako se smatra, počeo koristiti autoritet rimskoga biskupa za unošenje reda u crkvenim općinama; pismo je poslužilo kao presedan u nametanju vodeće uloge Rima u kršćanstvu.

Djelo Waltera Bauera bilo je prekretnica u istraživanju povijesti kršćanstva i Crkve. Plejada teologa i povjesničara, antropologa, lingvista i filologa uključila se u kritičko istraživanje prvih stoljeća kršćanstva, a rezultat njihovih istraživačkih napora, uspoređujući ga sa učenjem Crkve, osobito Katoličke, daje nam sasvim različit uvid u djelovanje Isusa iz Nazareta, njegovu smrt i uskrsnuće, njegovo učenje; također smo stekli različit uvid u djelo Pavla iz Tarza, u pojavu i djelovanje prvih kršćanskih zajednica, i, što je jako važno, saznali smo kako su crkveni kanonski spisi, koji čine osnovu učenja Crkve, 4 evanđelja, dio poslanica sv. Pavla i Djela apostolska, ljudskom rukom pisani, dopunjavani, mijenjani, falsificirani, što pokazuje neosnovanost tvrdnje u Katekizmu: „Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane“ (točka 105 Katekizma Katoličke Crkve.)

Snažnu potvrdu tvrdnji Waltera Bauera o razlikama u primanju i interpretaciji kršćanstva u pojedinim zajednicama dalo je otkriće Knjižnice Nag Hammadi u Gornjem Egiptu. Knjižnica, kolekcija trinaest starih knjiga sa preko pedeset tekstova, bila je otkrivena 1945.; sadrži veliki broj izvornih gnostičkih evanđelja, i drugih tekstova za koje se je mislilo da su bili potpuno uništeni u nastojanju kršćanske ortodoksije da sebe odredi kao jedini pravi smjer u kršćanstvu. Treba li posebno naglasiti koliko je otkriće te knjižnice pridonijelo potpunoj promjeni u ocjeni i prosudbi ranog kršćanstva.

Knjigom „Isus iz Nazareta“ uključio se je u raspravu o povijesnom Isusu i Joseph Ratzinger, tj. papa Benedikt XVI. Teško se može dati ocjena tome radu: izvanredno pisan, stilski i formalno na visini, tekst je zapravo teološka rasprava, ne znanstveno i kritičko preispitivanje Isusova života. Neupitno je za autora bezgrješno začeće, te poklonstvo tri kralja, uskrsnuće i ostali mitovi koje donose Evanđelja i drugi kanonski spisi. Uostalom, svi su katolički istraživači, pa tako i Joseph Ratzinger, vezani kanonskim dogmama, te se ne usude, ako bi i htjeli, kritički ispitivati bilo koji segment objavljene istine.

Smatram potrebnim spomenuti najpoznatiji falsifikat iz crkvene povijesti, tzv. Konstantinovu darovnicu. Darovnicom, tobože izdanom od strane cara Konstantina (306.-337.), daruje car papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima pravo obavljanja svjetovne i duhovne vlasti nad Italijom i ostalim zemljama na zapadu Europe. Ovom su se ispravom pape obilato služile u srednjem vijeku, kako bi dokazale svoje pravo da vladaju ili utječu na vladare stalnim isticanjem svoje prevlasti nad njima. Tek sredinom 15. stoljeća je papin tajnik Lorenzo Vala otkrio da je darovnica falsifikat.

IV.

Spomenuo sam vlastiti esej: „Putovi slobode ili Zlo dolazi sa Sjevera“. Zlo dolazi sa Sjevera, Il male viene dal Nord, je naslov romana Fulvia Tomizze o koparskome biskupu Vergeriju, koji je postao protestant. Ovdje ću napisati: za Katoličku Crkvu zlo je došlo sa Sjevera.

Prvo: u obliku Renesanse.

Drugo: u liku Martina Luthera, tj. u Reformaciji.

Mjesto rođenja Renesanse je Italija, a Italija nije „Sjever“. Točno, ali točno je i nešto drugo: Renesansa je rođena tamo gdje je stoljećima živio narod koji je došao sa sjevera – Langobardi. U šestome su stoljeću došli u Italiju, osvojili njezin veći dio i naselili se u njoj. Došli su kao kršćani, ali kršćani arijskog, heretičkog usmjerenja, onog usmjerenja koje je osuđeno na Prvom ekumenskom saboru u Niceji godine 325. i proglašeno heretičkim. Jedan od zaključaka Sabora je bio da se Arijevi spisi spale; biskupi koji su ga na Saboru podržali bili su prognani; i Arije je bio prognan.

Langobardi su bili ljudi sjevera; slobodni i nesputani ljudi; na jug, u Italiju, su donijeli pojam slobode tipičan za narode sjevera, koje običavamo nazivati Germanima. Njihovo kršćanstvo nije bilo vezano kanonima usvojenima na saboru Niceji, te i onda kad su, s vremenom, postali katolicima nisu se smatrali zarobljenicima dogmi propisanima na ekumenskim saborima. Oni su bili pokretači i nosioci tog sjajnog pokreta koji je unio dah svježine, slobode i ljudskog ponosa u dotadašnju strogost, mračnjaštvo i zatucanost, što ih je nametala Crkva. I klerici, osobito njihov vrh, su bili aktivni sudionici pokreta životnih radosti, hedonizma i raskoši.

Nekontrolirani troškovi izazvani građenjem raskošnih palača i crkava u Rimu, kao i troškovi raskošnoga života renesansnih papa, izazvali su revolt onih koji su pokrivali te troškove: Martin Luther je iskoristio nezadovoljstvo puka i plemstva i bacio rukavicu izazova Rimu.

Dok se je kršćanstvo, naime, uspješno raširilo unutar granica Carstva, uz više ili manje dragovoljan pristanak stanovništva, dotle je ljudima Sjevera, Sasima, Prusima, Baltima, kršćanstvo nametnuto silom mača. Ti narodi, uz način života u velikim i snažnim rodovskim zajednicama, nikada nisu prihvatili autoritete van svojih zajednica; Rim je njima, kao autoritet, bio tuđ, i kada je Luther inicirao pokret protiv Rima, slijedili su ga i postali privrženici protestantizma.

Razlozi raskola nisu bili dogmatski; tražio se je drugačiji odnos Rima prema ostalome svijetu. To je zlo koje je došlo sa sjevera: reforma, raskol i ono što mu je slijedilo: najstrašniji vjerski rat zabilježen ikada u Europi, Trideset godišnji rat (1618.-1648. g).

Širenje Reformacije Katolička je Crkva nastojala suzbiti sazivom Tridentskog sabora (1545.-1563.). Pozvani su na Sabor, uz garanciju sigurnosti, i protestantski biskupi; vjerojatno, sjećajući se slučaja Jana Husa, koji je, i pored jamčene sigurnosti, osuđen i spaljen na Saboru u Konstanci 1415. godine, jer, kako je obrazloženo, heretiku se sigurnost nije mogla garantirati, pozvani protestanti nisu prisustvovali Saboru.

Pored ekskomunikacije protestanata, Sabor je poznat i po tome što je raspravio potrebu donošenja dokumenta kojim bi se zabranile štetne knjige. Dokument, Indeks zabranjenih knjiga, formalno je donio papa Pavao 1564. godine: zapravo, sve što je utisnulo pečat europskoj kulturi našlo se je na Indeksu zabranjenih knjiga. Indeks je suspendirao tek 1966. papa Pavao VI.

Europa se je zgražala nad paljenjem knjiga u Hitlerovoj Njemačkoj 1933. godine: to se je smatralo barbarskim činom; tom prilikom se je našao na lomači i dobar dio knjiga sa Indeksa.

Renesansa, razvijajući se u smjeru zadovoljenja ljudskih želja za uživanjem u ljepoti pjesme, slikarstva, skulpture, građenja, utrla je put i najsjajnijoj epohi u razvoju umnih i duhovnih snaga u Europi: epohi prosvjetiteljstva. Imena Voltaira, Diderota, d’Alamberta, Montesquieua, Helvetiusa, Davida Humea, Rousseaua, Adama Smitha, Imanuela Kanta, Erazma, Lessinga, Johna Lockea i danas nam zvuče poznatima i bliskima: oni su usadili duh slobode, radoznalosti, kritičnosti i pravde u Europi; postigli su oslobođenje duha od zadane stege, od objavljene istine: udarili su temelje znanosti, znanstvenim istraživanjima, društvenom i industrijskom napretku, a kao veliki finale, položili su temelje Velikoj revoluciji, revoluciji koja je potpuno poremetila društveni poredak u Europi, koja je srušila tradicionalne feudalne odnose, građane uvela u javni život i upravljanje državnim poslovima i otvorila put formiranju suvremenih europskih nacija: duh slobode izašao je iz boce!

Duh, izašavši iz boce, donosi nevolje Crkvi: prvo, Katolička Crkva u Francuskoj je izgubila prava koja je vjekovima uživala i Francuska, nekad bastion katolicizma, postaje sekularnom državom; drugo, Crkvi je konfiscirana imovina; treće, Napoleon, zauzevši Italiju, zaposjeda i djelomično ukida papinsku državu.

Bezuspješno se Crkva ponadala u restauraciju i u pomoć Svete alijanse vraćena je Crkvi Papinska država, ali je svoju ulogu u društvu Crkva definitivno izgubila. Uz gubitak moći i utjecaja u sekulariziranim državama, Crkva, u stampedu pokreta za ujedinjenjem Italije doživljava i sramotu: godine 1870. oružanom akcijom vojska ujedinjene Italija osvaja Rim, Papinska država priključuje se Italiji, Rim postaje glavnim gradom Italije, a papi ostaje kao prebivalište Vatikan. Papa ne priznaje gubitak svoje države i nadzor nad Rimom, te zabranjuje katolicima sudjelovanje na političkim izborima.

V.

Sveta alijansa nije uspjela zaustaviti prodor ideja koje je nosila Velika revolucija; Savez se je uskoro raspao, a revolucionarna 1848. godina značila je početak kraja apsolutističkom sustavu vlasti u svim europskim državama, osim u Rusiji; liberalizam, politički i ekonomski, kao i parlamentarna demokracija postaju opća paradigma druge polovice 19. stoljeća.

Ukorijenjena u prosvjetiteljstvu i racionalizmu osamnaestoga stoljeća, europska analitička i kritička misao postigla je u devetnaestom stoljeću neslućene domete u svim područjima ljudske djelatnosti: u filozofiji, povijesti, pravu, antropologiji, tehnologiji, religiji, trgovini; cvat europske misli nastavlja se jednakim žarom i u dvadesetom stoljeću a nezaobilazna imena u razvoju europskog duha slobode i znanosti dala su im biljeg: John Stuart Mill, Edward Gibbon, Charls Darwin, Karl Marx, Friedrich Nietzcshe, Sigmund Freud, Albert Eistein, Claude Levi-Strauss, Marc Bloch, Ernest Renan, Alexis de Tocqueville kao i protestantski teolozi Ferdinand Baur, Walter Bauer, Rudolf Bultmann.

I dok su oni i mnogi drugi na krilima slobode i znanosti osvajali budućnost, Katolička je misao iznjedrila žestokoga protivnika prosvjetiteljstva i slobode: grofa Josepha de Maistrea, koji je svojim javnim djelovanjem uporno nastojao svijet vratiti u prošlost.

De Maistre ne samo što je branio hijerarhijsko društvo i monarhijsku državu, smatrajući monarhiju božanskom institucijom i jedinim stabilnim oblikom vladanja, već je tražio da papa bude vrhovni autoritet i u svjetovnim stvarima.

Francuski književni kritičar Ėmile Faguet opisao je de Maistrea kao „žestokoga apsolutistu, bijesnog teokrata, apostola monstruoznog trojstva složenog od pape, kralja i krvnika, šampiona tvrdog, neumoljivog dogmatizma i mračnu figuru iz srednjega vijeka“. Isaiah Berlin u knjizi „Freedom and its Betrayal“ primjećuje kako mnogi doživljavaju de Maistreovo pisanje kao „zadnji očajnički napor feudalizma opirati se maršu progresa“ ali i smatra da de Maistre nameće „službeni katolički sustav koji realno sadrži žestoku, revolucionarnu, zapravo fašističku srdžbu i koji odbija ono što vidi kao plitki optimizam Prosvjetiteljstva“. De Maistreovea doktrina, kako je vidi Isaiah Berlin, se svodi na to da priroda ima crvene zube i pandže i sila je jedino što zadivljuje autora doktrine.

De Maistre nije bio glasnogovornik Crkve, ali je točno odrazio njezin stav prema Prosvjetiteljstvu, prema Velikoj revoluciji, prema novom vremenu, prema ljudskim pravima i liberalizmu.

VI.

Devetnaesto stoljeće bi Crkva najradije zaboravila: Francuska revolucija pokazala se velikom nesrećom za Katoličku Crkvu, njezinu državu i za pape osobno. Prvo su oduzeti dijelovi Papinske države u Francuskoj i pripojeni francuskoj državi. Nakon invazije u Italiju 1796. godine dio Papinske države je bio je pripojen Cisalpinskoj republici, dok nije 1798. i ostatak teritorija Papinske države bio oduzet; bivša Papinska država proglašena je Rimskom republikom. Papu Pija VI. žestokog protivnika Francuske revolucije i njezinih učinaka, dao je Napoleon 1798. godine uhititi i prognati.

Nije bolje prošao ni papa Pijo VII. Država mu je, doduše, vraćena 1800. godine; i pored zaključenog konkordata s Napoleonom, država mu je 1808. godine ponovo oduzeta, a on, papa, prognan. Nakon pada Napoleona 1814. godine papa se vratio u Rim i odmah obnovio inkviziciju i Indeks zabranjenih knjiga; Papinska mu je država vraćena. Treba napomenuti da su pape u svojoj državi vodile izrazito reakcionarnu politiku: Rim je bio posljednji grad u Zapadnoj Europi u kome je ukinut židovski geto.

Papa Leon XII. (1823.-1829.) gorljivo je nastojao dati svojoj vlasti apsolutistički, gotovo diktatorski karakter: opsjednut slobodnim zidarima i karbonarima, odlučno je ukinuo sve promjene u društvu a svoje ovlasti proširio i na pravosuđe: čak i građanske stvari su bile u crkvenim rukama. Osobito ga je činilo nepopularnim stalno određivanje kako se ponašati u privatnu životu i u javnim poslovima. Židovima je oduzeo pravo posjedovati materijalne stvari: tražio je od njih da slušaju komentare katoličkog katekizma, a obnovio je i pravila iz Srednjega vijeka u pogledu izdvajanja i obilježavanja Židova radi njihove identifikacije.

Učinak njegovih metoda vladanja svojom državom ubrzo se je pokazao u stalnim ustancima, zavjerama, umorstvima i pobunama; oštra represija, uz sustav špijunaže, tajnih dojava i široka primjena kažnjavanja vješanjem i slanjem na galije, ostavila je iza sebe mržnju, političku i socijalnu demoralizaciju te mržnju i neprijateljstvo prema zakonu.

Jedinstven je bio papa Grgur XVI. (1831.-1846.): bio je protivnik uvođenja tehnoloških inovacija kao što je plinska rasvjeta; zabranio je gradnju željezničkih pruga i uvođenje željezničkog prometa u Papinsku državu, nazivajući ih chemins d’enfer, putom u pakao. Isticao je da će tehnološke inovacije unaprijediti trgovinu i pojačati utjecaj buržoazije, što će dovesti do zahtjeva za liberalnim reformama koje će potkopati papinsku monarhijsku vlast u srednjoj Italiji. Protivljenjem tehnološkim inovacijama, egzekucijama na licu mjesta, drakonskim kaznama na prisilan i težak rad, kao i progonstvom pobunjenika, papa Grgur XVI. živo podsjeća na ponašanje crvenih Kmera u Kambodži.

Još kao mladi klerik, kasniji papa Grgur XVI. objavio je knjigu „Il triomfo della Santa sede“ u kojoj pledira za papinu nepogrešivost i vrhovnu svjetovnu vlast: na djelu je, kao papa, pokazao potpuno protivljenje i najmanjim demokratskim promjenama.

Iz jedne od njegovih enciklika: „Jadan je onaj prizor što ga predstavlja odstupanje od ljudskog razuma kada pridonosi duhu novotarija, kada, protivno upozorenju Apostola, zahtijeva da zna preko onoga što treba znati, i kada, oslanjajući se previše na sebe, misli da može naći plod izvan Crkve u kojoj se nalazi istina bez i najmanje sjenke zablude.“ (Singulari nos, 1834.)

Gotovo poput liberala, papa Pijo IX. (1846.-1878.) je prvih godina pontifikata pokazivao novo, suvremenije lice: inicirao je izgradnju željezničke pruge u srednjoj Italiji i tako povezao poluotok sa Europom, uveo je plinsku rasvjetu u Rimu; pored više liberalnih mjera, amnestirao je političke zatvorenike, oslobodio je Židove obveze da prisustvuju kršćanskim pobožnostima, otvorio je židovski geto u Rimu i imenovao skupštinu svjetovnjaka koja je trebala pomoći u upravljanju Papinskom državom.

Njegove su mjere bile dobro primljene od strane protestantskih državnika: slavili su ga kao uzornoga vladara. Ipak, već 1850. papa Pijo IX poduzima niz antiliberalnih mjera i Židove ponovo zatvara u geto. Ostao je poznat po aferi oduzimanja djeteta židovskim roditeljima: kućna pomoćnica, kršćanka, njegujući bolesno dijete u židovskoj obitelji, bojeći se da dijete premine, tajeći od roditelja, dala ga je krstiti. Pozivajući se na zakon, vlasti su roditeljima oduzeli dječaka, jer Židovi nisu smjeli odgajati kršćanina. Dječak je odrastao pod nadzorom Crkve i postao svećenikom.

Ostao je Pijo IX. poznat i po bizarnoj dogmi kojom je Isusova majka proglašena kao osoba koja je začeta bez grijeha!

Poznat je Pijo IX. i po enciklici Quanta cura i njenom dodatku Silabus zabluda. Navode se u Silabusu sve moguće zablude i grijesi toga vremena i oštro osuđuju: panteizam, naturalizam, apsolutni racionalizam, umjereni racionalizam, grijesi protiv Crkve i njezinih prava, grijesi protiv civilne papine vlasti, liberalizam, poglavito zahtjev da rimski papa može i mora prihvatiti progres, liberalizam i modernu civilizaciju: slobodu vjere, slobodu javnog izražavanja raznih misli i ideja; to, naime, prema Silabusu, vodi korupciji morala i misli naroda i propagira kugu indiferentizma.

Prema Silabusu zabluda i grijeh je smatrati da Katolička vjera ne mora biti jedina vjera u državi, te da se moraju dopustiti i druge vjeroispovijesti. Grijeh je i to ako se u katoličkoj državi dopusti useljenicima slobodno javno obavljanje njihove vjeroispovijest.

Citiram iz enciklike Quanta cura:„Oni drugi (liberali) u međuvremenu oživljujući opake i tako često osuđivane izmišljotine inovatora, usuđuju se sa velikom besramnošću podrediti volji civilnih vlasti najvišu vlast Crkve i njezine Apostolske stolice koju joj je dao osobno Krist te negirati sva ona prava iste te Crkve koja se tiču stvari vanjskoga reda.“

Ispitujući modernizam, papa Pijo IX. reducira razloge perverzije uma na radoznalost i oholost. Čak kaže da je radoznalost dovoljna za objašnjenje svih zabluda i svih grijeha modernoga liberalizma.

Papa Pijo IX. je zazvao Prvi vatikanski koncil (1869.–1870.) sa namjerom da se rasprave suvremeni problemi: porast utjecaja racionalizma, liberalizma i materijalizma. Koncil je, zbog pada Rima u ruke talijanske vojske, brzo raspušten i nikada nije završio planiranu raspravu. Jedino što je Koncil dovršio je utvrđenje dogme o papinoj nepogrešivosti u stvarima vjere. Ova je odluka izazvala još jedan raskol u Crkvi: izdvojila se grupa njemačkih biskupa i formirala novu vjersku zajednicu Starokatoličku Crkvu.

Za Pija IX. Crkva je 1870. godine izgubila Papinsku državu: priključena je Italiji, Rim je postao glavni grad Kraljevine Italije, a papi je ostao na raspolaganju Vatikan. Kao što nije priznala Francusku revoluciju, Crkva nije priznala ni oduzimanje svoje države.

Ne priznavanje realnosti, zatvaranje u vlastiti svijet izgubljene moći i utjecaja, stalna odlika Crkve devetnaestoga stoljeća, nastavlja se i u XX. stoljeću.

Glasovitom enciklikom Pascendi dominici greci iz 1907. godine papa Pijo X. (1903.-1914.) oštro se obrušio na, kako on kaže, modernizam: modernizam je hereza koju treba iskorijeniti, jer mišljenja modernizma i racionalizma vode u ateizam. Opširno se ponavljaju već poznata gledišta što su ih iznijeli njegovi prethodnici. Posebnu pažnju zaslužuje osuda stanovišta modernista o odnosu Crkve prema državi; opisuje, reproducira i napada ta stanovišta, evo kako:

„Pokoriti vremenitu vlast duhovnoj nešto je što pripada nekim davnim vremenima, jednako kao i govoriti o mješovitim pitanjima, u kojima je Crkva intervenirala gotovo kao gospodarica i kraljica, jer se za Crkvu smatralo da izravno potječe od Boga, kao tvorca prirodnog reda. Ali filozofija i povijest ne dopuštaju više ta vjerovanja. Dakle, država se mora odvojiti od Crkve i samim tim katolik od građanina. Iz toga slijedi da katolik, budući da je ujedno i građanin, ima pravo i dužnost, ne mareći za autoritet Crkve, za njezine želje, savjete i zapovijedi, ne mareći za njezine prijekore, činiti ono što smatra da koristi dobru domovine. Želja da se građaninu nametne jedan pravac vladanja pod bilo kojom izlikom je zloupotreba crkvene vlasti koju valja svim silama odbaciti. Teorije, časna braćo, od kojih potječu sve ove zablude, upravo su one koje je naš prethodnik Pio VI. već svečano osudio u apostolskoj konstituciji Auctorem fidei.“

Rujna 1910. dekretom Motu proprio sacrorum antistitum Pijo X. objavljuje tekst Antimodernističke zakletve. Morali su je potpisati svi katolički svećenici, biskupi i učitelji vjere i filozofije. Obvezu polaganja zakletve ukinuo je papa Pavao VI. godine 1967.

Citiram dijelove zakletve:

„Drugo, prihvaćam i odobravam ponajprije čudesa i proroštva kao vanjske dokaze objave, to jest kao najsigurnije znakove da je kršćanska religija božanskog porijekla, te smatram da su oni najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih) ljudi, pa i ovoga vremena.

Treće, isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva, čuvarica i učiteljica objavljene riječi, utemeljena neposredno i izravno po samom pravom i povijesnom Kristu dok je boravio među nama, te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije, i njegovim nasljednicima dovijeka.

Četvrto, iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca; i zbog toga u potpunosti odbacujem krivovjerno mišljenje o razvitku dogmi, koje (kaže) da su one prelazile iz jednog mišljenja u drugo, drugačije od onoga koji je prije toga imala Crkva; isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski poklad predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska misao, ili proizvod ljudske svijesti, koji je polagano izgrađen ljudskim nastojanjima, i koji je kasnije usavršavan neograničenim napretkom.

Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije religijski osjećaj koji je proizišao iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego da je ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga.

Isto tako se s dužnim poštovanjem podlažem i čitavom se dušom priključujem osudama, izjavama i svim propisima koji se nalaze u enciklici “Pascendi” i u dekretu “Lamentabili” , posebno onima koje nazivaju povijest dogmi.

Isto tako odbacujem zabludu onih koji tvrde da se vjera koju predlaže Crkva može protiviti povijesti, te da se katoličke dogme, u smislu kako se sada shvaćaju, ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.

Isto tako osuđujem i odbacujem mišljenje onih koji kažu da obrazovaniji čovjek-kršćanin ima dvostruku osobnost, jednu vjernika, drugu povjesničara; kao da se povjesničar smije držati onoga što proturječi vjeri vjernika, ili da (može) postavljati pretpostavke iz kojih slijedi, da su dogme krive ili sumnjive, samo ako ih izravno ne niječe.“

Idući papa, Pijo XI., je konačno priznao realnost, pomirio se s time da je Papinska država prestala postojati i zaključio s Italijom Lateranske ugovore kojima je Crkvi ostao na raspolaganju Vatikan s atributima suverene države, Svete stolice.

Pijo XI. se je, za razliku od papa iz devetnaestoga stoljeća, pomirio s time da država ne mora imati monarhijski oblik vlasti; u jednoj od svojih enciklika izjavljuje: „Općenito je poznato da Katolička Crkva nikada nije vezana jednim oblikom vladanja više nego drugim, pod uvjetom da su osigurana božanska prava Boga i kršćanske savjest. Crkva ne vidi poteškoća prilagoditi se različitim građanskim institucijama, bile one monarhijske ili republičke, aristokratske ili demokratske.“

U želji suzbijanja sve jačeg utjecaja sekularizma, koji se širio preko raznih laičkih organizacija, sindikata, socijalističkih stranaka, raznih udruženja, ali i u školama, Pijo XI. je prvom svojom enciklikom ustoličio pokret Katolička akcija. Katoličkim zemljama je nametao sustav odgoja u kome će kršćanski odgoj biti iznad onoga sekularnoga.

Prema idejama Katoličke akcije u Hrvatskoj su 1923. godine dr. Ivo Protulipac i dr. Ivan Merz osnovali Hrvatski orlovski savez. Bilo je to naglašeno vjersko i crkveno društvo, koje se, zaslugom Ivana Merza, držalo izvan svih stranaka: Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ivan Merz je umro 1928. godine, a nakon uvođenja diktature u siječnju 1929. godine zabranjen je rad Orlovima. Na istim temeljima na kojima je djelovao Hrvatski orlovski savez, osnovano je 1930. godine Veliko hrvatsko bratstvo, poznato pod imenom Križari.

I dok su organizacije Katoličke akcije u europskim zemljama uglavnom djelovale neovisno od politike, u nekim su zemljama, kao u Španjolskoj i Portugalu, bile čvrsto vezane uz diktatorsku, desničarsku vlast. I u Hrvatskoj su Križari ubrzo nakon osnivanja dobili i nacionalni, da ne kažem žešću riječ, naboj. O tome svjedočim vlastitim iskustvom: rođen u izrazito vjerskoj obitelji, odgojen u vjerskom i nacionalnom duhu, aktivno sam, kao mali križar, sudjelovao u djelovanju organizacije.

Po osnivanju NDH, sa napunjenih 9 godina života, postao sam član organizacije Ustaška uzdanica; nešto stariji dječaci, također mali križari, su postali članovi organizacije Ustaški junak.

Predsjednik Velikoga križarskog bratstva, dr. Feliks Niedzielski, i predsjednica Velikog križarskoga sestrinstva, Mira Vrljičak Dugački, priključiše se odmah po prevratu 1941. godine nacionalističkoj ustaškoj vlasti.

VII.

Koja je, dakle, ljudska priroda? Gristi, udarati, bacati u zatvor i rezati glave? Ne; već činiti dobro, surađivati sa drugima i željeti im dobro.“

(Epiktet,stoik,55-138. nove ere)

„Shvatiti relativno važenje svojih uvjerenja, ali ih ipak nepopustljivo zastupati, jest ono što razlikuje civiliziranog čovjeka od barbara.“

(Joseph Schumpeter)

„Znanost ne mora otvoriti vrata neograničenu znanju, ali mora zatvoriti prolaz neograničenu neznanju.“

(Bertold Brecht)

Dobroćudni Lombardijac, papa Ivan XXIII. (1958.-1963.), čije nekonvencionalno ponašanje upućuje na slobodarske langobardske korijene, bio je prvi čelnik Crkve koji je shvatio da su u suvremenom liberalnom društvu nastale velike promjene, te da je propao sustav u kome je Crkva izravno ili neizravno regulirala živote pojedinaca, nadzirala i odobravala djelovanje pojedinaca i institucija; shvatio je da se društvo organizira u različite paralelne i izdvojene sustave koje ne određuje crkvena hijerarhija i ne vodi božja volja, već se osnivaju i ravnaju prema vlastitim pravilima i programima; shvatio je da je Crkva izgubila ulogu nadmoćnog i jedinog društvenog regulatora i postala samo jedan od ostalih sustava koji djeluju u društvu, bilo vjerskih, političkih, socijalnih i kulturnih; shvatio je kako je posljedica tih promjena sekularizacija društva i podjela društva na vjernike i nevjernike.

Dobri papa, il Papa bono, kako su ga zvali Talijani, je shvatio da budućnost Crkve ovisi o njezinoj prilagodbi suvremenosti, njezinom „aggiornamentu“; sazvao je, na opće iznenađenje, Drugi vatikanski koncil upravo u namjeri da skine sa Crkve stigmu antidemokratske institucije, stigmu koju je stekla djelovanjem njegovih prethodnika Grgura XVI., Pija IX. i Pija X. Osim toga, 1948. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda donosi Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, prvi globalni izraz prava koja ljudima pripadaju po prirodi i koja čovjek stječe rođenjem: u svjetlu te deklaracije crkveni su dokumenti što su ih objavili spomenuti pape zaista predstavljali sramotni anakronizam.

Kada je papa Ivan XXIII. objavio odluku o sazivu Koncila, kardinal Giovanni Batista Montini, kasniji papa Pavao VI., primijetio je, kako saopćava kardinal Giulio Bevilaqua: „Ta stara dobričina ne shvaća kakvo osinje gnijezdo dira“.

Papa, sazivač Koncila, umro je brzo nakon početka rada Koncila i nije moguće nagađati kakav bi bio njegov doprinos radu Koncila i kakvi bi bili konačni koncilski zaključci uz njegovo sudjelovanje. Zaključne odluke Koncila pokazuju da je u mnogim stvarima postignut kompromis između „modernista“ i „konzervativaca“.

Čitajući dvije najvažnije deklaracije Drugog vatikanskog koncila, Gaudium et spes i Dignitatis humanae, stječe se pogrešan dojam da je Crkva ta koja prednjači u priznanju ljudskih prava, da je sloboda čovjeka doseg crkvenoga učenja, da su zahtjevi za snošljivošću među ljudima uzidani u temelje kršćanstva i njegove Crkve. Ni jedne jedine riječi u dokumentima Koncila o Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Istina, retorika crkvenih dokumenata je nešto drugačija: govori se o vjerskoj slobodi i ističe se kako „pravo na vjersku slobodu ima svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi.“

Teško je, ako je uopće moguće, odrediti riječ sloboda, kao, uostalom, i riječ sreća. U eseju „Dva pojma slobode“ saopćava nam Isaiah Berlin da su povjesničari zabilježili više od dvije stotine značenja riječi sloboda. U ovom tekstu pod riječju sloboda podrazumijevam pravo i mogućnost misliti svojom glavom, pravo i mogućnost svoje misli javno iskazati te pravo i mogućnost ne prihvatiti i odbaciti nametnute i objavljene istine, te uz mogućnost to bez štetnih posljedica objaviti.

Sloboda, kako je opisuje deklaracija Gaudium et spes, jednostrani je put k Bogu; čovjeku se, usput, i prijeti: „Čovjekova sloboda, ranjena grijehom, može to usmjerenje prema Bogu učiniti potpuno djelotvornim samo uz pomoć milosti Božje. Svatko će pak morati pred Božjim sudom položiti račun o svome životu, za sve što je učinio dobra ili zla.“

Nametljivo se govori o utjecaju Zla na čovjeka, o tome kako je „čovjek već na početku povijesti zloupotrebljavao svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj cilj postigne izvan Boga.“

Stvar je vjere prihvatiti tvrdnje iz deklaracije Gaudium et spes, ali smeta, zaista smeta stajalište da Katolička i apostolska Crkva jedina pruža put istine i spasenja! Donekle je blaža Deklaracija Dignitatis humanae. Ističe se, doduše, u uvodnom dijelu Deklaracije, da „jedina prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude“, ali se dalje naveliko priča o slobodi religije i u tom kontekstu treba razumjeti da Crkva prihvaća postupati prema na početku poglavlja citiranoj misli Josepha Schumpetera. Ipak, Crkva nije spremna govoriti o slobodi kako je određuje Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka: sloboda čovjeka znači i pravo biti ateistom, dok je za Crkvu ateizam Zlo, a ne ravnopravni partner u dijalogu. Pripadati nekoj religijskoj skupini je često osobna i društvena potreba čovjeka; sloboda vjere u društvu to omogućuje kao jedno od osnovnih ljudskih prava. A ateizam? Po definiciji, kako je čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve, ateizam je grijeh protiv prve zapovjedi.

Oružje Katekizma protiv ateizma je citat iz Deklaracije Gaudium et spes: „Priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samom Bogu“. U logici se ovakav izričaj naziva tautologijom: njime se ništa ne dokazuje.

O istini. Citiram vjersku dogmu iz točke 88. Katekizma: „Crkveno se učiteljstvo služi puninom autoriteta primljenom od Krista kad definira dogme, to znači, kad, u obliku koji kršćanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaže istine sadržane u božanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nužno povezane“.

Mogu li prihvatiti da me obvezuju objavljene istine? Objavljene istine nisu istine; do istine dolazimo snagom i naporima uma!

Znači li kršćanstvo ljubav? Upućujem na gore citiranu jezgrovitu misao stoika Epikteta, koja upućuje na zaključak da je univerzalno značenje ljubavi djelo stoičke filozofske škole, da je stoička etika bila paradigmatična za helenističku kulturu, te da je kršćanstvo preuzelo u potpunosti stoičko etičko stajalište i učinilo ga svojim, pa da, u skladu s tim, etički temelji kršćanstva, uključujući i ljubav, nisu onostranog, božanskog podrijetla, već ljudskog nastojanja u traganju za srećom.

Uostalom, kršćanstvo kao religija i nije drugo nego izraz helenističkog sinkretizma sa podlogom u heleniziranom judaizmu.

Ipak, kako god sudili Drugi vatikanski koncil, ne smijemo zanemariti da je donio značajne promjene na licu Crkve: izmjena i pojednostavljenje kaldejsko-judejskih liturgijskih rituala, naglasak na ekumenizam i, ma koliko se to željelo prikriti, otvaranje svijetu u smislu priznanja da je Katolička Crkva ipak samo jedna od vjerskih zajednica. To je, po mome sudu, najznačajniji rezultat Koncila. To je „aggiornamento“, to je ono što i vaš list nosi u svome naslovu „Novo lice Crkve.“

VIII.

Mnogi među vjernicima, ali i opća javnost, daleko su više očekivali od zaključaka Drugog vatikanskog koncila: zaključci su, doduše, unijeli u život Crkve mnoge novosti, omogućili su Crkvi da se otvori prema modernome svijetu, osuvremenjena je liturgija, prihvaćena je ideja slobode religija i započet je dijalog sa drugim religijama, ali su ostali nedorečeni i pomirljivi prema držanju crkvenoga vrha u prošlosti i njegovim ocjenama prosvjetiteljstva, liberalizma, građanskih prava i sloboda; mnogi su ostali razočarani: očekivali su od Koncila jasno i nedvosmisleno određenje Crkve prema suvremenim izazovima. Ipak, brojni katolici, ali i ne katolici, doživjeli su Koncil i njegove zaključke kao revoluciju unutar katolicizma, kao antitezu Tridentinskom i Prvom vatikanskom koncilu, kao neočekivanu novinu.

S druge strane, neki su biskupi i svećenici bili nezadovoljni odlukama Koncila, smatrajući ih skretanjem od osnovnih temelja na kojima počiva Crkva. Najpregnantnije je takav stav izrazio nadbiskup Marcel Lefebvre: godinama je izazivao crkveni vrh tvrdnjom da je Koncil izmijenio crkveni nauk, kako je sramotno to što je Koncil otvorio mogućnost dijaloga sa protestantima, muslimanima i Židovima, te tako učinio vjerodostojnima druge religije. Nadbiskup je odbio prihvatiti proklamaciju o „vjerskoj slobodi“, jer je time katolicizam prihvatio da bude izjednačen sa drugim religijama. Nadbiskupa Lefebvra je 1988. papa Ivan Pavao II. ekskomunicirao. Oko nadbiskupa Lefebvra organiziralo se je svećeničko Društvo svetoga Pija X. Prvaci Društva, uključujući i nadbiskupa, u više su navrata javno iskazali svoja politička gledišta: prizivali su restauraciju apsolutističke francuske monarhije, odobravali djelovanje višijevske izdajničke vlade maršala Petaina (1940.-1944.), i podržavali ksenofobnu nacionalističku političku stranku Jeana-Marije le Pena. Jedan od istaknutijih članova Društva, biskup Richard Williamson, javno je zastupao antisemitsko gledište. Društvo je u jednom od svojih samostana dalo azil francuskom nacističkom kolaboracionisti i ratnom zločincu Paulu Touvieru koji je u tome samostanu i uhićen; kada je Touvier umro, jedan od članova Društva, svećenik, javno je za Touviera služio Requiem.

Šizmatičko Društvo sv. Pija X. djeluje i danas; zar vam se ne čini da i u Hrvatskoj ima, iako neformalno, njegove sljedbe među klericima, pa i među biskupima, što se očituje ne samo u sličnosti njihovih stajališta sa onima Društva sv. Pija X. kako prema pojavama i zbivanjima iz prošlosti, tako i u nesnošljivosti prema svima koji se ne uklapaju u njima poželjan konzervativni svjetonazorski šematizam?

Prije nego je sazvao Koncil, njegov sazivač, papa Ivan XXIII., više je puta naglasio da je stiglo vrijeme „otvoriti prozore (Crkve) i pustiti da uđe malo svježeg zraka“. Danas, 50 godina poslije, može se s punim pravom reći da su promjene i novine koje je najavio i donio Koncil, promjene za koje se je očekivalo da predstave „novo lice Crkve“, izazvale mnoge pomutnje, mnoga nerazumijevanja, a u nekim sredinama i bojkot u provedbi. Koncil je prozore Crkve samo odškrinuo, a svježega zraka, očito, nije ušlo dovoljno: unatoč očekivanjima da će Koncil omogućiti jačanje uloge i utjecaja Crkve u društvu, u većini europskih zemalja sekularizacija društva se je u post koncilsko vrijeme nastavila, čak ubrzala. Slično je i u Sjevernoj Americi. Veoma žestok udarac Crkva je doživjela u svim zemljama Južne Amerike, u kojima se je, prema istraživanju Pew Research Centra, od 1900. do 1960. godine 90 % stanovništva deklariralo katolicima, dok je u posljednjih 50 godina broj katolika tamo pao na 69% od ukupnog broja stanovnika, te je danas svaki peti žitelj Južne Amerike protestant: Južna Amerika gubi katolički identitet.

Crkveni vrh, kao i dio klerika, uz duboko usađeno i stoljećima njegovano uvjerenje da će vjernici bez razmišljanja prihvatiti nauk i zahtjeve Crkve, pokazao je da je u potpunom raskoraku sa suvremenošću. Koncilski papa Pavao VI., zabranivši vjernicima godine 1968. enciklikom Humanae vitae umjetnu oplodnju (1968. godine), postigao je da je značajan dio njih, mahom obrazovanih ljudi iz tzv. srednje klase, napustio i Crkvu i vjeru: postali su agnostici, a neki i ateisti.

Poljak Karol Wojtyla kao papa Ivan Pavao II. unio je živost u Vatikan i u vrh Crkve te pobudio nadu na njeno osvježenje: njegova prva enciklika, Otkupitelj čovjeka, rječito govori o stanju u vrhu Crkve, o držanju toga vrha prema koncilu i koncilskim zaključcima, o kritikama i protivljenju provođenja tih zaključaka. Brzo je vidio, spoznao i shvatio stanje u Crkvi te je ocijenio da će misionarskim djelovanjem vratiti Crkvi ulogu koju je stoljećima uživala u društvu: poduzimao je često velika i naporna putovanja, posjetio 129 zemalja, neke od njih i više puta, na masovnim okupljanjima naroda nastojao govoriti jezikom toga naroda. Propovijedanje na Koncilu najavljenoga ekumenizma (u Dekretu o ekumenizmu) shvatio je kao osobni zadatak, te je nastojao poboljšati odnose sa kršćanskim crkvama: pravoslavnim, protestantskim i anglikanskim crkvama, kao i sa judaizmom i islamom. Uz cilj jačanja uloge Katoličke Crkve u tradicionalno katoličkim zemljama, osnovna mu je želja bila tako pozicionirati njegovu Crkvu da ona postane središtem novoga religijskog saveza koji bi povezao Židove, muslimane i kršćane u veliku religijsku armadu. (Christina Odone u Catholic Herald, 1991. i Uri Geler u The Jewish Telegraph, 2000.) Ipak, i pored toliko puta istaknutih ekumenskih nastojanja, papa Wojtyla nije nikada propustio naglasiti da je jedino njegova Crkva ta koja propovijeda pravu vjeru. Je li ekumenizam uz takav stav moguć? Podržavajući i odobravajući stavove kardinala Josepha Ratzingera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, izražene u Deklaraciji Dominus Jesus (iz 2000. godine) i Doktrinalnoj noti (iz 2002. godine), dokumentima što ih je izdala Kongregacija i koji značajno odstupaju od principa deklariranih na Koncilu, papa Wojtyla je zapravo pokazao ili da je i on među onima kojima smetaju neki od koncilskih zaključaka, ili da je nemoćan u njihovoj provedbi. Uostalom, iz mnogih postupaka pape Ivana Pavla II. dade se zaključiti da se je dao voditi od intelektualno jačega i obrazovanijega kardinala Ratzingera.

Početak djelovanja pape Wojtyle obilježio je pokret poznat kao Teologija oslobođenja: bio je to veliki izazov Crkvi, ali i papi osobno. Još je papa Ivan XXII. označio taj pokret kao poziv Crkvi na obranu potlačenih i siromašnih; ponikao šezdesetih godina prošloga stoljeća u Južnoj Americi kao odgovor na siromaštvo i zlostavljanje obična puka, pokret je zahtijevao od Crkve da postane nosilac društvenih promjena, te da u tome djelovanju postane saveznik radničkoj klasi: tražilo se je od Crkve da djeluje u smislu poznata Isusova govora na gori. Crkva bi, prema zahtjevu protagonista pokreta, mahom svećenika i istaknutih teologa, trebala svoj legitimitet, kao i svoju teologiju, temeljiti na potrebama siromašnih i biti pokret onih koji su lišeni svih prava i koji žive u takvome siromaštvu da se ne mogu osjećati ljudima: od sama početka djelovanja Teologija oslobođenja je stalno miješala politiku i vjeru; njeni sljedbenici su često bili aktivni u sindikalnim pokretima i lijevim političkim strankama, a kao uzor i inspiracija služio im je Oskar Romero, nadbiskup u El Salvadoru kojega su 1980. godine u crkvi, dok je služio svetu misu, ubili pripadnici desnih zemljoposjedničkih snaga.

Sadržaj, smisao i ciljeve Pokreta jezgrovito opisuju jednim pitanjem i odgovorom njegovi prvaci, braća Leonardo i Clodovis Boff:

Pitanje: Kako ćemo biti kršćanima u svijetu siromaštva i nepravde?

Odgovor: Samo je jedan odgovor na to pitanje: možemo biti Isusovi sljedbenici i pravi kršćani samo izjednačujući se sa siromašnima i provodeći evanđelje oslobođenja.

Papa Ivan Pavao II. brzo nakon izbora, ocjenjujući pokret kao opasnu mješavinu marksizma i kršćanstva, i rekavši kako se koncept Krista kao subverzivnog revolucionara iz Nazareta ne uklapa u katekizam Katoličke Crkve, počeo je oštro djelovati protiv njegovih prvaka sredstvima koja je mogao koristiti: lišavajući ih svećeničkih prava i imenujući lojalne biskupe. Zdušno mu je u gušenju pokreta pomogao jedan od najistaknutijih kritičara i protivnika Teologije oslobođenja, prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger.

Majstor populizma, papa Wojtyla u očitoj želji da se obrati i onima koji nisu bili impresionirani masovnim priredbama na stadionima, trgovima i livadama, obrazovanijem i skeptičnijem dijelu vjernika, objavio je u rujnu 1998. godine encikliku Fides e ratio (Vjera i razum). Enciklika o odnosu vjere i razuma, upućena „svim biskupima Katoličke Crkve“, osim što sadrži strogu poruku biskupima, predstavlja pokušaj rasprave o istini, slobodi i filozofiji, s pozivom filozofiji kako „treba ozbiljno vratiti natrag svoj nekadašnji poziv čija je glavna dužnost oblikovati kako ljudsko mišljenje tako i ljudsku kulturu“; filozofija će tako omogućiti ljudskom rodu „da se obnovljenim duhovnim žarom preda ispunjenju spasenjskog nauma.“

(Opaska: Nismo li nekada, ne tako davno, čitali, učili i raspravljali o smjeru u književnosti zvanom socijalistički realizam i o zahtjevu prema književnicima da postanu inženjeri ljudskih duša? Izrugivali smo se tome zahtjevu, nazivajući ga pranjem mozga, zar ne? Koja je glavna dužnost filozofije: oblikovati ljudsko mišljenje, tj. pranje mozga, ili poticati ljude na mišljenje?)

Smjelo ističe Papa u početku teksta: „Snagom autoriteta koji joj dolazi odatle što je čuvarica objave Isusa Krista, Crkva želi potvrditi nužnost razmatranja o istini.“ i dodaje: „Potvrđujući istinu vjere, ljudima našega doba možemo vratiti pravo pouzdanje u vlastite spoznajne sposobnosti, a samoj filozofiji pružiti izazov da si uzmogne vratiti i razviti svoje puno dostojanstvo.“

Razmatranje o istini Papa počinje prepričavanjem poznate epizode na atenskom Areopagu iz Djela apostolskih; citira se i govor sv. Pavla izrečen na Areopagu pred Atenjanima, filozofima, poganima o Nepoznatom im Bogu. Autorstvo Djela apostolskih pripisuje se evanđelistu Luki i njihov nastanak stavlja se pred kraj prvoga stoljeća. Djela apostolska čine jednu od kanonskih knjiga uključenih u Novi zavjet. Istraživači ranoga kršćanstva, s time u vezi, i djelovanja sv. Pavla, među kojima su protestantski teolozi, povjesničari i lingvisti, utvrdili su da su dijelovi teksta Djela apostolskih, pa i onoga dijela u kojemu se opisuje boravak sv. Pavla u Ateni i njegov govor na Areopagu, nastali mnogo kasnije i dodavani prema potrebama pojedinih kršćanskih općina tijekom drugoga pa i trećega stoljeća. Utvrđeno je i to da sv. Pavao nikada i nije bio u Ateni, a njegov tobožnji govor na Areopagu korišten je u ranoj Crkvi kako bi se pokazala veza između antičke filozofije i kršćanskoga nauka. I kada papa Wojtila, nakon što citira tobožnji Pavlov govor, zaključuje kako „Apostol (Pavao) na svjetlo iznosi istinu koju je Crkva poput blaga rado čuvala: žarka čežnja za Bogom posijana je u dubini ljudskoga srca“, želim reći da je u ovome slučaju Crkva bez potrebe i smisla koristila snagu svoga autoriteta: čuvala je najobičniji falsifikat, koji, uostalom, i nije jedini: jedan je od mnogih koji se nalaze u kanonskim knjigama Novoga zavjeta i na kojima Crkva temelji svoje učenje.

Pozivajući se na citat iz Aristotelove Metafizike „Svi ljudi teže znanju“ i dodavši kako je istina predmet te težnje, papa Ivan Pavao II. povlađuje ljudima i ohrabruje ih da „upravljaju duh prema pravoj istini stvari koje se pred njima pojavljuju“. U tome kontekstu papa Poljak citira vlastiti tekst iz enciklike Veritatis splendor (Sjaj istine) objavljene 1993. godine: „Bez slobode nema moralnosti. […..] Ako postoji pravo da čovjek bude poštovan na vlastitom traženju istine, onda još postoji moralna obveza svakoga da traži istinu i da uz nju pristane kad je jedanput upozna“.

Veoma osebujnim načinom Sveti otac nam želi pomoći u traženju istine: navodi primjer mučenika koji je najcjelovitiji svjedok istine o postojanju. Mučenik dobro zna, tvrdi se u Enciklici Vjera i razum, da je pred Kristom Isusom pronašao istinu o svom životu, čiju mu sigurnost nitko ne može oduzeti. Ova me misao podsjeća na dane kada sam, kao polaznik prvoga razreda gimnazije na Šalati, hodajući glavnom alejom groblja Mirogoj u Zagrebu, zapazio nadgrobnu ploču sa natpisom: „Ovdje počiva dr. Ivan Merz kome je život bio Krist a smrt dobitak“. Budući da sam znao tko je bio dr. Ivan Merz, uvijek bih se zadržao pored groba i razmišljao o natpisu: može li ikome smrt biti dobitak, a ako može, kakav je taj dobitak, pitao sam sam sebe. Nisam našao odgovora na to pitanje, a kasnije sam shvatio da odgovora niti nema; tvrdnja o smrti kao dobitku je besmislica, kao i mnoge tvrdnje koje na koje nailazim u Enciklici Fides et ratio. Što reći, na primjer o tvrdnji: „Štogod ljudski razum „ne znajući“ istražuje, to se samo po Kristu može pronaći: ono, naime, što se u njemu samome objavljuje jest „punina istine“ svakog stvorenja koje je u njemu i po njemu stvoreno te tako u njemu ima svoje postojanje.“

Papa Ivan Pavao II. donosi stav Prvoga vatikanskoga koncila, koji nas uči da poslušnost vjere zahtijeva djelo kako razuma, tako i volje: „Budući da čovjek u cijelosti ovisi o Bogu kao Stvoritelju i svom gospodaru, a stvoreni razum je sasvim podložan nestvorenoj Istini, mi smo vjerom obvezni na punu poslušnost razuma i volje Bogu koji se objavljuje.“

I što ćemo sada sa slobodnim traženjem istine?

Galileo Galilei i njegov slučaj još uvijek tišti vrh Katoličke Crkve: Sveti otac u citiranoj enciklici navodi misao iz vlastita govora na Papinskoj akademiji znanosti iz 1979. godine: „Galileo u svome istraživanju osjeća Boga koji ga potiče i koji prethodi i pomaže njegovim uvidima tako da djeluje u najdubljoj dubini njegova duha.“ Crkva je, kao božji glasnogovornik, osudila Galilea. Koga je Bog poticao? Crkvu da kazni Galilea zbog njegovih istraživanja, ili Galilea da se bavi istraživanjima protiv učenja Crkve?

Van svake sumnje, Galileo je bio vjernik, barem je to pokazivao. Je li sumnjao, ne znamo. Znamo to da se ne bi mogao baviti istraživanjima da nije bio deklarirani vjernik. Što znači kazati da je Galileo bio vjernik? Ništa! Bi li itko u njegovo vrijeme mogao javno djelovati ili imati bilo kakav društveni položaj, a da nije bio vjernik? Bi li itko u naše vrijeme mogao javno djelovati u totalitarnom sustavu ili zauzimati istaknutiji društveni položaj, a da nije pripadnik partije na vlasti? Uostalom, biti vjernik u vrijeme apsolutne kontrole Crkve nad društvom, kao i biti pripadnik partije na vlasti u totalitarnome sustavu, stvar je pukoga oportunizma.

Potvrđuje se u Enciklici kako se „Božja objava upliće u vrijeme i anale povijesti“, kako „istina koju je Bog povjerio čovjeku o njemu samom i njegovu životu ulazi u vrijeme i povijest“, te kako „povijest tako postaje mjestom na kojemu možemo utvrditi Božja djela učinjena ljudima“. Kršćanstvo i njegova Crkva su, dakle, pojave nastale u povijesti te bi, prema tome, kao povijesne pojave trebale biti i predmet povijesnoga ispitivanja i prosuđivanja kao i sve druge povijesne pojave. Crkva, smatrajući sebe božjim djelom, izuzima sebe iz povijesnih ispitivanja: sama iskazuje vlastitu povijest i mnoštvo radova istaknutih povjesničara, arheologa, antropologa i filologa – o korijenima kršćanstva, o pojedinačnim i općim okolnostima njegova nastanka i načinu njegova širenja – Crkva odbacuje jer odstupaju od njezinih stavova i njezine interpretacije vlastite povijesti. Saznajemo tako iz Enciklike kako je dužnost crkvenoga učiteljstva „suprotstaviti se otvoreno i snažno kada sumnjive filozofske tvrdnje prijete opasnošću da se objava ne shvati ispravno i kada se šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude, zbunjujući jednostavnost i iskrenost vjere Božjega naroda“. Sama od sebe mi se nameće asocijacija na knjigu koju je redigirao, dijelom i pisao, Josif Visarionovič Staljin, na knjigu Historija SKP(b), Kratki kurs. Za one mlađe koji ne znaju, SKP(b) znači: Svesavezna komunistička partija boljševika. I sredina u kojoj je ta knjiga nastala imala je svoje „učiteljstvo“ koje se je zvalo Ideološka komisija i koje je budno pazilo da se ne šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude i tako zbunjuju jednostavnost i iskrenost vjere naroda u Partiju.

Ogromnu je popularnost stekao papa Ivan Pavao II.: povici „santo subito“, što ih je uzvikivala masa okupljena na Trgu sv. Petra u Rimu na dan njegova sprovoda, rječito to potvrđuju. Ipak, ni statistika niti anketna istraživanja ne pokazuju da je djelovanje pape Ivana Pavla II. urodilo plodom: kako sam već istaknuo, pored svih njegovih nastojanja i pored njegova aktiviranja organizacije Opus Dei, kao pretežno laičke udarne snage protiv sekularizacije društva, sekularizacija je uzela maha i u tradicionalno katoličkim zemljama, dok je u siromašnim zemljama Južne Amerike na djelu masovni prelazak katolika u razne protestantske crkve, među prezbiterijance, metodiste, pentekostiste, baptiste, ali i među mormone i svjedoke Jehove. Ove crkve svoje djelovanje prilagođuju lokalnim prilikama i revitaliziraju tradicionalne običaje: njihova nedjeljna okupljanja su prave obiteljske svečanosti: obredi su praćeni pjesmom, i uz sadržajni društveni život, vjernicima, mahom siromašnim ljudima, pruža se neka nova, različita, ovozemaljska nada.

Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.), i desna mu ruka, kardinal Joseph Ratzinger, prefekt moćne i utjecajne Kongregacije za nauk vjere (1981.-2005.), kasniji papa Benedikt XVI. (2005.-2013.), kojega su smatrali glavnom intelektualnom snagom u Crkvi od sredine 1980-tih, bez obzira na različite stilove, različiti intelektualni obzor, pa čak, usuđujem se reći, i različite procjene uloge vodstva Crkve, prvi koji su, kao crkveni vrh, djelovali u post-koncilskom vremenu, veoma su se dopunjavali.

IX.

Rijetko tko uspijeva da mu osobna razmišljanja, vlastite prosudbe i pogledi dobiju snagu općih obveza, bilo kao upute, bilo kao propisi. Kardinal Joseph Ratzinger, profesor teologije na više njemačkih sveučilišta, autor brojnih knjiga, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, dekan Kardinalskoga zbora i, na kraju, papa, upravo je to postigao. Sklon reformi Crkve, deklarirani pobornik i promicatelj Koncila, čim je postao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, a osobito postavši papom, Joseph Ratzinger je koristio svaku prigodu kako vratiti Crkvu i njezino učenje u davno prošlo vrijeme i kako novom, koncilskom, skromnom licu Crkve, vratiti stari sjaj; Teologija oslobođenja bila mu je prva prilika pokazati vlastitu intelektualnu snagu utemeljenu na teološkoj osnovi te je energično, s puno oštrine, usmjeriti prema, kako se je jednom izrazio, toj fundamentalnoj prijetnji Crkvi, opasnoj herezi koja je pomiješala biblijsko viđenje povijesti sa marksističkom dijalektikom.

Svoje gledište na Teologiju oslobođenja kardinal Ratzinger iznio je u tri obimna spisa: Teologija oslobođenja, preliminarne bilješke (1980.); Instrukcija o nekim aspektima Teologije oslobođenja (1984.); Instrukcija o kršćanskoj slobodi i oslobođenju (1986.). Obje navedene instrukcije, kao akti Kongregacije za nauk vjere, imale su potvrdu i odobrenje pape Ivana Pavla II.

Osnovna Ratzingerova zamjerka Teologiji oslobođenja bila je u tome što je ona nastojala Kristovo učenje o siromašnima iz Govora na gori primijeniti na suvremene društvene uvjete, dok prema njegovoj tvrdnji, Kristovo učenje o siromašnima znači da ćemo biti suđeni nakon smrti s osobitim osvrtom na to kako smo postupali sa siromašnima. Smatrajući pokret ozbiljnom prijetnjom Crkvi, kardinal je nekima od njegova prvaka zabranio javne nastupe, dok je nekim istaknutijim svećenicima, pozvavši ih u Rim, te na temelju procjene da su zapostavili duhovnu ulogu Crkve i nadomjestili je neprikladnim socijalno ekonomskim aktivizmom, ograničio djelovanje.

Kao papa, Ratzinger nikada nije sakrivao neraspoloženje prema pokretu: kada je jednom, za posjeta Brazilu, na upite novinara komentirao tragično ubojstvo nadbiskupa Oskara Romera, naglasio je da su slučaj Romero napuhale pristalice Teologije oslobođenja; smatram krajnjim cinizmom njegovu izjavu o smrti nadbiskupa: „Bio je ubijen dok je posvećivao Euharistiju. Njegova je smrt, dakle, svjedočanstvo vjere.“ Nije nadbiskup ubijen zato što je vjerovao, već zato što je smatrao da vjera nalaže pravdu i brigu o siromašnima: bio je najistaknutiji pobornik toga mišljenja; njegova je smrt bila svjedočanstvo njegova mišljenja, a bila je i poruka onima koji su mislili i djelovali kao on.

Stav Vatikana prema teologiji oslobođenje doveo je do likvidacije pokreta. Zar je moguće ne spomenuti kako je bilo više sličnih pojava u povijesti Europe? Ti su pokreti također bili inspirirani učenjem Evanđelja, a Crkva je svojim stavom prema njima mnogo doprinijela njihovoj likvidaciji. Kršćanstvo je stoljećima u Europi bila jedina ideologija, jedina platforma koja je pružala mogućnost djelovanja ljudima, a ljudi su samo tražili pravdu koju im je propovijedala Crkva.

U Instrukciji o nekim aspektima teologije oslobođenja kardinal Ratzinger ističe kako je oslobođenje u prvome redu oslobođenje od robovanja grijehu: svi oblici robovanja potječu od grijeha, bilo to robovanje u kulturološkoj, ekonomskoj, socijalnoj ili političkoj sferi; treba se boriti protiv grijeha, jer grijeh je taj koji tako često lišava ljude da žive dostojnim životom. Dodaje kardinal, kako je jasno razlikovanje onoga što je u tome osnovno a što sporedno nužan uvjet za svako teološko razmišljanje o oslobođenju.

„Spe salvi facti sumus“ (u nadi smo spašeni)“, citira Ratzinger, kao papa Benedikt XVI., sv. Pavla (Poslanica Rimljanima) i nastavlja: „Otkupljenje nam je dano, jer nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lako nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put. Ali odmah nam se nameće pitanje: kakva je ta nada da može opravdati tvrdnju prema kojoj smo, polazeći od nje, i jednostavno zato što ona postoji, otkupljeni? I o kojoj je vrsti sigurnosti riječ?“

Tako nas papa Benedikt XVI. uvodi u teološku raspravu o nadi. Saznajemo da je nada središnja riječ biblijske vjere, tako da se čini kako se riječi „vjera“ i „nada“ mogu slobodno jedna drugom zamijeniti. Potkrepljuje se ta tvrdnja citatima iz poslanica sv. Pavla i zaključuje se kako iz njih „izlazi na vidjelo prepoznatljiva odlika kršćana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju sve pojedinosti onoga što ih čeka, ali znaju, općenito uzevši, da? njihov život ne skončava u ispraznosti. Samo kada se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod, i sadašnji se trenutak lakše živi.“ Kao odgovor na pitanje: u čemu se sastoji ta nada koja je, kao nada, „otkupljenje“, autor donosi ulomak iz Poslanice sv. Pavla Efežanima: Efežani, prije susreta s Kristom bili su bez nade, jer su bili „neznabošci u svijetu“. Prispjeti spoznaji Boga – pravoga Boga – eto to znači primiti nadu.

Pozivajući se na Prvu poslanicu sv. Pavla Korinćanima, Benedikt XVI. nam dalje saopćava ono što se odavno zna, tj. da je „velik dio prvih kršćana pripadao nižim društvenim slojevima, te da su, upravo zato, bili otvoreni za iskustva nove nade“. Prvi su kršćani, dakle, pripadali nižim društvenim slojevima: bili su robovi, besprizorni, puk bez obrazovanja i bez ikakve egzistencijalne sigurnosti; zato su i postali kršćani, jer su im propovjednici, počevši sa sv. Pavlom, na veliko obećavali već za njihova života ispunjenje nade u bolji život, parusiju – povratak Krista i kraljevstvo božje na zemlji. Ništa se od toga nije desilo za njihova života, kao ni poslije; nade su se izjalovile, i tek tada su kršćanski učitelji, crkveni oci, počeli pričati o nadi na način koji nam predočava autor enciklike Spe salvi (Gdje si rekao da je Benedikt napisao Spe salvi? Nije baš sasvim jasno od kud do kud su citati iz Spe salvi pa sam to pokušala objasniti s ljubičastim dodacima!). Kada autor spominje da je od samih početaka obraćenja bilo i u aristokratskim i učenim krugovima, jer su i ti ljudi živjeli „bez nade i bez Boga u svijetu“, treba reći da je u pravu, ali ne potpuno. Bilo je u to vrijeme među aristokracijom i među obrazovanima mnogo stoika i za njih postati kršćanima nije značilo promjenu u načinu života: nije te ljude privlačila kršćanstvu propovijedanje isprazne nade, već okolnost da je kršćanstvo preuzelo od stoika učenje o kreposti, o univerzalnoj ljubavi, općenito o univerzalizmu: stoicizam je bio među mnogima obrazovanima prihvaćen kao životni pogled na svijet. Treba dodati i to, da je od vremena kada je kršćanstvo postala državnom vjerom, tj. od četvrtoga stoljeća, biti kršćaninom bio uvjet profesionalnoga i društvenoga napredovanja: obrazovanima je postati kršćaninom bilo pitanje pukoga oportunizma, kao što je također pitanje oportunizma biti članom vladajuće stranke u svim totalitarnim sustavima i režimima.

Moram se pitati: „Je li papa Benedikt ozbiljno mislio, da poruke o nadi koje su pisali ljudi sredinom Prvoga stoljeća i upućivali svojim suvremenicima, zaista nešto znače našim suvremenicima, makar i ne imali neko više obrazovanje?“ Napisao je papa kako je razum velik Božji dar čovjeku i kako je pobjeda nad nerazumnošću cilj kršćanske vjere, kako se razum treba otvoriti spasenjskim moćima vjere. Samo tako, kaže papa, razum postaje doista ljudski i kadar je usmjeriti volju na pravi put, a to može samo ako svoj pogled digne iznad sebe. Povezujući razum sa slobodom, zaključuje: „Jednostavno rečeno: čovjek treba Boga, inače će ostati bez nade“. I ovdje autor kao svjedoka zove sv. Pavla.

Smatram da je papa Benedikt XVI. encikliku Spe salvi napisao kao obračun sa pokretom Teologija oslobođenja, koji je zapravo išao za tim da se prizemlji ono što Crkva propovijeda kao svoje učenje. Kardinal i papa, Ratzinger je očito želje pokreta Teologija oslobođenja, usmjerene na poboljšanje životnih uvjeta siromašnih i obespravljenih ljudi, smatrao tričarijama prema obećanjima koja im pruža apstraktna nada u nešto neodređeno, ali veliko i, sa sigurnošću se može reći, što ne postoji.

“U uvodu knjige Vjera – istina – tolerancija (2002.), Joseph Ratzinger, tada kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, ističe kako kršćanska vjera „po svome podrijetlu i po svojoj biti tvrdi da poznaje i naviješta jedinoga pravog Boga i jedinoga spasitelja svih ljudi“. Pita se kardinal, kasniji papa Benedikt XVI.: „Može li se taj zahtjev za apsolutnošću zastupati još i danas?“. Ovdje pisac, govoreći o kršćanstvu, prikriva da je on u Deklaraciji Dominus Jesus „O jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve“ (2000.), kao autor Deklaracije, apsolutizirao ulogu Katoličke Crkve, zapravo samo jedne grane kršćanstva. Zahtjev za apsolutnošću Katoličke Crkve, iznijet u Deklaraciji Dominus Jesus, ocijenjen je i u religijskom i u laičkim krugovima kao izraz nesnošljivosti i religijske bahatosti. Na negodovanja, prigovore i proteste upućene s raznih strana, kako onih iz religijskih, kršćanskih i laičkih krugova demokratskog društva na Zapadu, tako i onih iz drugih kultura, uz visoku dozu cinizma kardinal odgovara kako katolički kršćanin u svojoj poniznosti može postaviti pitanje: „Ali ako je istina?“

Stav iz Deklaracije Dominus Jesus kardinal povezuje s istinom, te postavlja pitanje može li se govoriti o istini u području religije i vjere, te što onda znači vjera i što pozitivnoga znači religija ako ne smije stupiti u povezanost s istinom?

Posebno uvredljivo za druge kršćanske crkve je tvrdnja: s jedne strane da se postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi, i, s druge strane, da se i izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine, tj. u Crkvama i crkvenim zajednicama koje još uvijek nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom. Međutim, u odnosu na ove posljednje, nastavlja kardinal, treba reći da njihova snaga dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi.

Još k ovome: „Postoji dakle jedna jedina Kristova crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njim.“

U Deklaraciji se dalje tvrdi kako je kršćanskoj Crkvi Bog namijenio da bude „sredstvo spasenja čitavog čovječanstva“, te da takvo vjerovanje ne „umanjuje iskreno poštovanje koje Crkva njeguje za sve svjetske religije“. Ipak, Deklaracija oštro isključuje religijski relativizam koji vodi k vjerovanju da su sve religije međusobno jednake.

Kako je papa Ivan Pavao II. odobrio i potvrdio Deklaraciju, mnogi su se pitali: znače li stavovi u njoj iznijeti odustajanje Katoličke Crkve od ekumenizma i povratak staroj dogmi Extra ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja)? Papa je, u očitoj namjeri primiriti takva razmišljanja, u posebnoj izjavi naglasio kako Crkva nastavlja na stanovištu zauzetom na Drugom vatikanskom koncilu, kako je spasenje moguće i vjernicima drugih vjeroispovijesti.

Dok su stanovišta iz Deklaracije Dominus Jesus uzbudila vjerske zajednice izvan Katoličke Crkve, dotle su ona iz Doktrinalne note, objavljene 24. studenoga 2002. veoma uzbudila laičke krugove u tradicionalno liberalnim zemljama, osobito u SAD. Doktrinalna nota je zapravo naputak vjernicima katolicima kako se ponašati u demokratskim zemljama, a po zapovjedničkom stilu veoma podsjeća na instrukcije koje su ideološke komisije komunističkih stranaka upućivale članstvu. Notu je u svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere potpisao kardinal Joseph Ratzinger uz supotpis tajnika Komisije, kardinala Tarcisia Bertonea. Čitamo na kraju Note da ju je odobrio papa Ivan Pavao II.

Podloga Note je temeljni stav Crkve kako ga iznosi kardinal: da je čovjekov život božji dar, da je Crkva čuvar etičkih vrednota, da su te vrednote, kao i sloboda i nada dane čovjeku od Boga; da je zbog znanstvenog racionalizma „Europa razvila kulturu koja, na način ranije nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti, bilo da ga posve niječe, bilo da njegovu opstojnost prikazuje nedokazivom, nesigurnom, dakle nečim što spada u područje subjektivnih izbora, nečim što je u svakom slučaju irelevantno za javni život“; da, „unatoč tome što je kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, u Europi se je razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“; da je „relativizam u polazište tih pojava u Europi te tako relativizam postaje dogmatizam uvjeren u posjedovanje definitivne razumske spoznaje“. (Sve citirano je preuzeto iz knjige Joph Ratzinger:Kršćanstvo i kriza kultura)

Teško je pratiti razmišljanja i postupke pape Ratzingera bez poznavanja njegova stava o relativizmu, precizno izraženoga u članku „Današnje stanje vjere i teologije“ i objavljenoga u knjizi „Vjera – Istina – Tolerancija“ (Zagreb, 2004.). Donosim izvadak iz članka: „….relativizam je postao središnjim problemom vjere u ovom našem času. On, dakako nipošto ne izgleda samo kao rezignacija pred neizmjernostima istine, nego se i pozitivno definira polazeći od pojmova tolerancije, dijaloške spoznaje i slobode, što bi sve tvrdnjom o nekoj za svakoga obvezujućoj istini bilo ograničeno. Tako se relativizam ujedno pokazuje kao filozofski temelj demokracije koja počiva baš na tome da nitko ne smije zahtijevati kako upravo on poznaje pravi put; demokracija bi dakle živjela od toga što svi putevi priznaju jedan drugoga kao ulomke pokušaja prema boljemu te u dijalogu traže ono što im je zajedničko; ali u demokraciju spada i natjecanje spoznaja koje se u konačnici ne daju svesti na neki zajednički oblik. Sustav slobode morao bi po svojoj bîti biti sustavom relativnih stanovišta koja se međusobno sporazumijevaju i koja su povrh toga ovisna o povijesnim konstelacijama te moraju biti otvorena za nove smjerove razvoja. Slobodarsko društvo bilo bi relativističko društvo: samo pod tom pretpostavkom moglo bi ono ostati slobodno i otvoreno prema naprijed“.

Čitajući Doktrinalnu notu stječe se dojam da su njezini autori prespavali nekoliko stoljeća: kao da ne shvaćaju i kao da ih zbunjuje što se u suvremenim, demokratskim i sekularnim državama izabrani nosioci vlasti ponašaju u skladu s pravilima koja im nameću dvostruku odgovornost: prema općem dobru i prema biračima, te da se eventualne konfliktne situacije između tih odgovornosti moraju rješavati racionalnom debatom ili u skladu s politikom stranke a nikako ne u skladu sa diktatom bilo koje Crkve. Mišljenja i stavovi, kako Katoličke Crkve, tako i drugih vjerskih zajednica, kao, uostalom i odgoj i obrazovanje, socijalni položaj i etničko podrijetlo, će vjerojatno utjecati na djelovanje pojedinih sudionika u vlasti, ali u pluralističkomu i demokratskom društvu prevladavaju pitanja općega dobra i ona, i samo ona, mogu diktirati kako postupke tako i stavove demokratski izabranih sudionika vlasti. Nije Crkva pozvana da daje lekcije demokraciji: temelji demokracije i njezini dosezi nebrojeno su puta napadani od strane Crkve: kao da smo zaboravili da se je tek papa Pijo XI. pomirio s time da država ne mora imati monarhijski oblik vlasti.

Izrazi: etički pluralizam i moralni relativizam, tako često i olako korišteni u Doktrinalnoj noti, i nisu korišteni za drugo nego kao pritisak i napad na pravo ljudi da autonomno iskoriste svoje pravo na moralni izbor. Opravdan je stav Crkve da vjerski čini moraju biti izvan nadležnost države; je li opravdano, druge strane, da Crkva naređuje vjernicima da ne smiju podupirati i glasati za „nepravedne programe i zakone“? Naravno, Crkva odnosno crkveno Učiteljstvo, određuje koji su programi i zakoni nepravedni. Farsično je kada se u Noti tvrdi kako kršćanska vjera nije nikada težila da društvena i politička pitanja smjesti u strogi okvir: taj strogi okvir je bio nametnut kršćanstvom i, osobito, Katoličkom Crkvom i stoljećima je neprobojno čuvao njezine interese, često na štetu nacionalnih interesa i interesa općeg dobra. A što reći o naglašenom isticanju Note kako je dužnost svakog katolika inzistirati na tome da shvaćanje osobe i općeg dobra koje zagovara Crkva bude sastavni dio političkih institucija zajednice?

U kojoj je mjeri razumno, moguće i prihvatljivo da netko, pa bila to i Crkva, nameće vlastita moralna shvaćanja drugima putem političkih institucija, tj. vlasti? Ako bi se to dopustilo Crkvi, to bi mogli zahtijevati i drugi subjekti javnoga života, nositelji drugačijih moralnih shvaćanja. Znamo, međutim, da je za Katoličku Crkvu neprihvatljiva ideja da postoje jednako valjane i razumne moralne, vjerske ili filozofske doktrine koje su u suprotnosti s njezinom naukom.

Protivno svim rezultatima antropoloških, arheoloških i povijesnih istraživanja, te stajalištima mnogih istraživača ljudske prirode, pa i Imanuela Kanta, Crkva ne prihvaća da je moral pojava okolnosti življenja ljudi zajednici, da moral nije drugo nego skup pravila usmjerenih na suzbijanje sukoba među ljudima koji žive u toj zajednici, da je etika kvaliteta čovjeka te da je antropološka pojava; za nju, Crkvu, moral je božjom milošću usađen u čovjeka, i u tome svojstvu spada u područje religijske dogmatike.

Kada Crkva govori kako „je naravni moralni zakon ukorijenjen u ljudskoj osobi“, a ona je u to upućena, te joj to daje „pravo i dužnost izricati moralne sudove o svjetovnim stvarima“, što je to nego prijetnja i nastojanje da usmjeri državu prema teokraciji, kršćanstvo prema islamskom mentalitetu, a društvo prema netoleranciji?

Na sreću, Europa je doživjela prosvjetiteljstvo, liberalizam, Francusku revoluciju i sekularizaciju a to nas je, barem djelomično, učinilo imunima od tih prijetnji.

Hrvatska je gotovo laboratorijski primjer koji pokazuje kamo vode upute Doktrinalne note vjernicima katolicima: vode dubokoj podjeli društva. Dio operativnih nosilaca uputa iz Note, mislim ovdje na biskupe, crpeći i provodeći ideje iz nje, povezuju se sa konzervativnim slojevima društva, u prvome redu s pristalicama primitivnoga i agresivnoga nacionalizma, jer jedino preko njih mogu, a djelomično i uspijevaju, javnosti nametati stajališta iz toga dokumenta. (Hoće li ispasti neumjesnim ako napomenem da upravo među nacionalistima etičke napomene iz Doktrinalne note i nisu baš na nekoj cijeni?)

Smatram se obvezanim dodati nekoliko primjedaba:

1.) U primjedbi koja slijedi koristim misli ispisane u tekstu „Il relativismo di Ratzinger“ talijanskoga filozofa Umberta Galimberti-ja objavljenoga u listu la Republica dana 2.6.2006.

Poznato je kako Joseph Ratzinger, ni kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere niti kao papa, nikada nije odobrio česte isprike pape Ivana Pavla II. za pogreške koje je Crkva učinila tijekom povijesti: za antisemitizam, za vjerske ratove, za inkviziciju, za slučaj Galileo Galilei, za ulogu žena, za pljačku Carigrada, za masakr nad Katarima. Kako bi umanjio značenje tih pogrešaka Benedikt XVI. je koristio temeljni argument relativizma, tj. predrasudu. Papa je, naime, rekao: „Treba se čuvati zahtjeva da se napuhanom arogancijom sudi prethodnim generacijama, koje su živjele u drugačijim vremenima i u drugačijim okolnostima. Potrebna je poniznost u nijekanju grijeha iz prošlosti, i nikako olako dopuštati optužbe za koje nema pravoga dokaza ili ignorirajući tadašnje različite predrasude“.

Komentira Umberto Galimberti, pozivajući se na „oca hermeneutike“ Hansa Georga Gadamera: „Predrasuda (njem. Vor-urteil) uvjetuje svaki sud (Urteil) što ga donose ljudi polazeći od svojega odgoja, svoje kulture, svoje povijesti, svoje epohe. To uvjetovanje je neizbježno i zato je svaki sud neizbježno temeljen na predrasudi, sa posljedicom da ne donosi apsolutnu istinu, te ostaju samo interpretacije unutar kojih je moguće otvoriti pošten i iskren dijalog.“

Ne može se pobjeći od predrasude, naglašava Galimberti i nastavlja: „Stoga treba, kako savjetuje Gadamer, u njoj svjesno živjeti, a ne u njoj se utaboriti kako se to događa onome koji toga nije svjestan. Jednom kada je kriterij predrasuda prisvojen, ništa se više ne može osuditi u ime apsolutne istine, već se sve sudi polazeći od dozvole koju nam daje istina kći vremena. (Veritas filia temporis). Uvodeći kriterij predrasude kako bi se umanjili grijesi Crkve u povijesti, papa je otvorio velika vrata relativizmu, koji je, kako uči hermeneutika, i kako je svima poznato, u protuslovlju s mogućnošću da se podrži apsolutna istina“.

Komentirajući papinu izjavu, sa jakom se dozom ironije pita Umberto Galimberti: nije li Benedikt XVI. zapravo jedan od najinteligentnijih interpretatora onoga relativizma što ga je on, Benedikt XVI., u više navrata osudio kao predsoblje nihilizma, koji sa svoje strane otvara vrata raspadu svih vrijednosti.

2.) Prizivam u pomoć još jednog Talijana. Ovoga puta to je poznati pisac i semiotičar Umberto Eco. Dakle, list Berliner Zeitung je dana 19. rujna 2011. objavio intervju sa piscem u kome on kaže: „Ne vjerujem da je Ratzinger veliki filozof, kao što nije ni veliki teolog, iako ga se takvim stalno predstavlja“. Ne mogu ulaziti u ocjenu kakav je Ratzinger teolog: napisao je mnoge knjige teološkoga sadržaja. Neke od tih knjiga sam pročitao i sklon sam ocjeni koju o njemu daje Umberto Eco: Ratzinger i pored visoka obrazovanja i velike učenosti, uopće nije filozof; on je po svojoj vokaciji ideolog, ideolog kršćanstva, posebno Katoličke Crkve. Ne sudim to samo po tekstovima: daleko jaču osnovicu ocjeni Ratzingera kao ideologa daje njegova relativizacija pogrešaka Katoličke Crkve tijekom povijesti. Opsjednut obranom vječnih istina, vječnih vrijednosti, prvak i propagator borbe protiv moralnog, kulturološkog i vjerskog relativizma, upada u zamku relativizma, kada je u pitanju Katolička Crkva: to je ona ružnija strana svake inkluzivne, totalitarne ideologije. Kada je već papa Benedikt XVI. zakoračio u povijesni relativizam i promatrao povijesne pojave, tj. grijehe Crkve, kroz prizmu općih okolnosti vremena (drugačija vremena i drugačije okolnosti… …različite predrasude!), hoće li se ikada naći netko u Crkvi, ili u kršćanstvu, koji će i postanak kršćanstva i ukupnu povijest Crkve ocjenjivati kroz prizmu općih okolnosti vremena? Zar kršćanstvo nije povijesna pojava, koju treba i koju se mora ispitivati općim metodama povijesnih, antropoloških, ekonomskih, kulturoloških, socioloških i filoloških istraživanja? Jer kršćanstvo je nastalo u „drugačijim vremenima i drugačijim okolnostima… …s različitim predrasudama“, zar ne?

Ima još jedan razlog koji diskvalificira papu Benedikta XVI. kao filozofa: filozofija pomaže u traženju istine, u traženju odgovora na bitna pitanja bivstvovanja. Traži li papa istinu? Ne! Njemu je ona objavljena, ona je dana, kao i razum, kao i moral, kao i sloboda, kao i nada. Sve je dano, sve je objavljeno i što filozof tu ima tražiti, osim načina kako obraniti ono što je dano, što je objavljeno?

3.) Niz je pitanja o kršćanstvu u knjižici „Kršćanstvo i kriza kultura“ (Split, 2008.) pokrenuo njezin autor, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger. Duboko povrijeđen odbijanjem da se u europskom Ustavu spomene Bog i da se spomenu kršćanski korijeni Europe, kardinal priznaje da kršćanstvo, doduše, nije poteklo iz Europe te se i ne može klasificirati kao europska religija, religija europskog kulturnog ozračja, te dodaje: „No upravo u Europi ono je dobilo povijesno najdjelotvorniji kulturni i intelektualni pečat te stoga ostaje na poseban način isprepleteno s Europom.“ Točna je to tvrdnja; kardinal je, međutim, propustio opisati kako i zašto je kršćanstvo na poseban način isprepleteno s Europom: da se je u to upustio morao bi napisati kako je judaizam, religija nastala na kanaansko-kaldejskim mitovima i njima prožeta, poput kukavičkog jajeta usađen u racionalno i otvoreno helenizirano društvo, društvo kome su davali pečat grčka filozofsko-spekulativna tradicija i rimski smisao za red, organizaciju i djelovanje. To su korijeni europskome duhu, naglašavam: grčka filozofsko-spekulativna tradicija i rimski smisao za organizaciju i djelovanje, a otkriće tih korijena je djelo renesanse. Stoljećima je taj duh bio zatvoren u njemu stranom i neprirodnom okruženju; prosvjetiteljstvo mu je širom otvorilo vrata: prometejski duh slobode i razuma, duh skepticizma i relativizma, poput onoga iz bajke, izašao je iz boce. Točno je: prosvjetiteljstvo je nastalo i razvilo se u kršćanskom okruženju, ali mu je to okruženje bilo tuđe, nametnuto tradicijom i uz pomoć vlasti. Sa puno sigurnosti se može i treba reći kako prosvjetiteljstvo nije kršćanskoga podrijetla, kako ističe kardinal: nastalo je i razvijalo se u potpunoj suprotnosti sa zatvorenim, inkluzivnim i ekskluzivnim kršćanstvom. Kada kardinal žali nad tim kako je kršćanstvo „protiv svoje naravi postalo tradicijom i državnom religijom“, očito propušta i zanemaruje:

a) da nam objasni koja je to narav kršćanstva koje je protiv vlastite naravi postalo tradicijom i državnom religijom;

b) da je, kako saopćava biskup Eusebije iz Cezareje, kršćanstvo s puno hvale primilo pokroviteljstvo cara Konstantina, da je smatralo cara božjim poslanikom, da je upravo on, car, sazvao Prvi ekumenski sabor u Niceji 325. godine, da je car bio taj koji je odobrio zaključke toga sabora, te da Crkva toga vremena nije doživjela ulogu cara i njegovo djelovanje kao nešto što se je protivilo njezinoj naravi;

c) da se je kršćanstvo širilo, prvo u Carstvu, zatim u Europi, a putem kolonijalnih osvajanja i u ostalome svijetu, upravo zbog sprege sa državom, te da bi bez te sprege, poput sličnih pojava u istome vremenu, ostalo jedva zabilježeno na marginama povijesti.

4.) Želim podsjetiti da u članku „Istina – Tolerancija – Sloboda“ objavljenom u knjizi Vjera – Istina – Tolerancija (Zagreb, 2004.), tadašnji kardinal Ratzinger raspravljajući o intelektualcima marksističkoga usmjerenja piše: „No intelektualci su slijepi ondje gdje je riječ o njihovim zamišljajima.“.

Smijemo li slijepce tražiti i na njegovoj strani?

5.) Slučaj Galileo Galilei već nekoliko stoljeća izaziva frustracije Katoličkoj Crkvi; čini se da kardinal i papa Joseph Ratzinger u općem kontekstu slučaj Galilei doživljuje i proživljava veoma osobno: njegov se stav o toj aferi njihao poput Foulcautova klatna.

Stoljećima je dogmatsko stajalište Crkve bilo da je Zemlja centar svemira oko kojega se kreću sunce i planeti; utemeljeno je bilo na Bibliji, na mišljenju Aristotela i Ptolomeja i prihvaćeno od učitelja Crkve Tome Akvinskog .

Početkom šesnaestoga stoljeća objavljena su prva saopćenja poljskog matematičara i astronoma Nikole Kopernika kako je Zemlja samo jedan od planeta koji kruže oko sunca. dok je u U knjizi „O gibanjima nebeskih tijela“ objavljenoj 1543. godine Kopernik je dao puni prikaz svoje teorije. Objava njegova modela u toj knjizi smatra se jednim od najvećih događaja u povijesti znanosti: značila je ono što nazivamo Kopernikanskim obratom i važnim doprinosom znanstvenoj revoluciji. Knjiga je objavljena na latinskom jeziku čime joj je bio ograničen broj čitalaca. Kopernik, pripadnik dominikanskoga reda, znajući kakve posljedice može izazvati javno zauzimanje stava neprihvatljivoga Crkvi, svoje je mišljenje nazvao teorijom. Knjigu je ipak 1616. godine Crkva stavila na Indeks zabranjenih knjiga; sa Indexa je knjiga brisana 1835. godine.

Nastavljajući na Kopernikovo djelo, Galileo Galilei je godina 1608.-1610., koristeći astronomski teleskop, sakupivši dokaze da se Zemlja okreće oko Sunca, razbio dogmom nametnuti mit o geocentrizmu i navukao time najmoćniju silu toga vremena, Katoličku Crkvu. Pozvan pred sud Svete inkvizicije, optužen „za apsurdnu, filozofski lažnu i formalno heretičnu tvrdnju, koja proturječi Svetome pismu“, Galileo je osuđen 1633. godine na doživotni zatvor i na pokoru, a knjiga u kojoj je iznio rezultate svojih istraživanja, „Dijalozi o dva važna svjetska sustava: ptolomejskom i kopernikanskom“, stavljena je na Indeks zabranjenih knjiga. Iako je knjiga skinuta sa Indexa 1835. godine, tek je godine 1992. papa Ivan Pavao II., pripisujući aferu tragičnom uzajamnom nerazumijevanju, izrazio žaljenje zbog načina na koji je vođen postupak protiv Galileja i, punih 359 godina nakon njegove presude, Crkva se je službeno složila s time da se Zemlja okreće, pozivajući se, pri tome, na okolnost da je to potvrdilo studijsko istraživanje što ga je provelo vatikansko Pontifikalno vijeće za kulturu. Ipak, Crkva se nije ispričala Galileju, već je samo priznala da je pogriješila.

Kako donosi vatikanski L’osservatore romano od 14.02.2013., u oproštajnom obraćanju vatikanskim klericima papa Benedikt XVI. je rekao: „Išli smo na koncil ne samo s radošću, već s entuzijazmom. Nevjerojatna su bila naša očekivanja. Nadali smo se da će se sve obnoviti, da će se zaista spustiti novi duhovi, nova era Crkve, jer je još u tome vremenu Crkva bila dosta snažna, poštivanje nedjelje dobro, pozivi u svećenički stalež i vjerskome životu, doduše, malo smanjeni, ali još dovoljni. Ipak osjećalo se kako Crkva ne napreduje, kako nazaduje, kako je izgledala više kao realnost prošlosti a ne nositeljicom budućnosti. I tada smo se nadali da će se odnosi obnoviti, izmijeniti: da će Crkva ponovo biti snagom sutrašnjice i današnjice. Znali smo da su odnosi između Crkve i suvremenosti, od samoga početka, pomalo konfliktni, da je to počelo pogreškom Crkve u slučaju Galileo Galilei; mislili smo ispraviti ovaj loš početak i ponovo uspostaviti savez između Crkve i najboljih snaga u svijetu, kako bi se otvorila budućnost čovječanstvu, kako bi se otvorio put napretku. Tako, bili smo puni nade, entuzijazma i volje učiniti sve u našoj moći kako bi se to postiglo“.

Papa Benedikt XVI., opraštajući se od vatikanskoga klera, napominje kako je greška Crkve u slučaju Galileji bila jedan od razloga saziva Drugog vatikanskog koncila. Bio je, očito, i sam mišljenja kako je Crkva u tom slučaju pogriješila (mislili smo ispraviti!). Davno je to bilo, bio je on preko 50 godina mlađi, i, kako je poznato, sklon reformama u Crkvi. Ipak, modificirao je svoje mišljenje: na predavanju o krizi vjere u znanosti, u Parmi, 15.03.1990., ponašanje Crkve u slučaju Galileo Galileji relativizira. Vjerujući kako se u zadnje vrijeme stvaranje – naravno, ono biblijsko – protivi tome da postane predmet manipulacije od strane čovjeka, kardinal je istaknuo kako taj novi element u općoj kulturološkoj situaciji nameće pitanje granica znanosti. Zbog toga je, po njegovu mišljenju, nastupilo vrijeme koje zahtijeva novi, diferencirani pristup slučaju Galilei: apodiktički tvrdi da su se stvari promijenile.

Teško mi je shvatiti da bi biblijsko stvaranje za protivljenje manipulaciji izabralo, prema kardinalu, romantičnoga marksistu Ernsta Blocha i, također prema kardinalu, agnostčko-skeptičkoga filozofa P. Feyerabenda. Njih, naime obojicu, u relativizaciji slučaja Galilei, priziva u pomoć i navodi kako Bloch kaže da heliocentrični sustav, kao ni onaj geocentrični, ne može biti empirički dokazan. Citira kardinal Blochov zaključak:

„Kad je jednom prihvaćena relativnost gibanja, stari ljudski i kršćanski sustav na koji smo se pozivali nema više prava miješati se u astronomske proračune i njihovu heliocentričnu simplifikaciju; ipak, ima pravo ostati vjeran svojoj metodi kako bi sačuvao Zemlju obzirom na ljudsko dostojanstvo i kako bi uredio svijet u pogledu svega što će se dogoditi i što se je dogodilo.“

Nastavlja kardinal: „Ako se obje sfere savjesti (misli se vjera i znanost) ponovo jasno međusobno razlikuju prema njihovim odgovarajućim profilima, priznajući im granice i respektivna im prava, tada se sintetičko mišljenje agnostičko-skeptičkoga filozofa P. Feyerabenda pokazuje drastičnijim. On piše: „Crkva je u Galilejevo vrijeme bila mnogo bliža razumu nego Galileo; također je uzimala u obzir etičke i socijalne posljedice Galilejeve doktrine. Presuda Galileju bila je razumna i pravedna; njezina se revizija može opravdati samo razlozima političkoga oportunizma“. (Filozofa Feyerabenda, osebujnog istraživača povijesti znanosti, smatraju neki najgorim neprijateljem znanosti.)

Kardinal nastavlja i naglašava: „S točke gledišta na konkretne posljedice obrata što ga predstavlja Galileo, C.F. von Weizsacker je učinio korak naprijed kada je identificirao „najizravniji put“ što vodi od Galileja do atomske bombe.“

Očito, kardinal Ratzinger je, pozivajući se na tuđa mišljenja i ocjene, prikrio vlastito mišljenje o slučaju Galileo Galilei.

Dana 21. prosinca 2008. godine, na trgu sv. Petra u Vatikanu, za Angelusa, papa Benedikt XVI. je naglasio kako su Galileo i drugi znanstvenici pomogli čovjeku shvatiti zakone prirode i, s time u skladu, djelo Gospodnje. Dodao je još: „Ako nebesa, prema lijepim riječima iz psalma „pjevaju slavu gospodinu“, tako su i zakoni prirode, koje su nam tijekom stoljeća mnogi znanstvenici, ljudi i žene, pomogli što bolje razumjeti, veliki poticaj da sa zahvalnošću razmatramo Gospodinova djela“.

Na konferenciji nazvanoj „Znanost 400 godina poslije Galileja“, održanoj u Vatikanu mjeseca studenog 2008. godine, kardinal Tarcisio Bertone, tadašnji drugi čovjek Crkve, rekao je kako je Galileji bio astronom, ali takav „koji je njegovao svoju vjeru i svoje duboko religijsko uvjerenje“. „Galileo Galilei je bio čovjek vjere koji je vidio prirodu kao knjigu koju je napisao Bog“.

Pročelnik vatikanskoga Pontifikalnoga vijeća za kulturu, nadbiskup Gianfranco Ravasi, koji je bio jedan od sazivača navedene konferencije, išao je korak dalje i rekao kako bi Galileo „mogao postati idealnim pokroviteljem dijaloga između znanosti i vjere“ i dodao kako „Galilejevo djelo nudi put istraživanju kako razum i vjera nisu u suprotnosti.“

Van svake je sumnje da je konferencija „Znanost 400 godina poslije Galileja“ sazvana s namjerom da se konačno, nakon 400 godina, zaključi afera Galileo Galilei, da se pokaže kako se je Crkva osuvremenila, da se naglasi kako je Galileo, uz to što je bio znanstvenik, bio i „čovjek vjere koji je vidio prirodu kao knjigu koju je napisao Bog“ (kardinal Bertone) i koji je bio jedan od onih koji su nam pomogli bolje razumjeti zakone prirode, i u skladu s time, „djelo Gospodnje“, što nam je dalo „veliki poticaj da sa zahvalnošću razmatramo Gospodinova djela“ (papa Benrdikt XVI.).

.John Padberg, crkveni povjesničar i upravitelj Instituta Jesuit Sources na sveučilištu St. Louis u SAD, otvoreno je rekao kako sumnja u to da su pohvale Galileju došle od pape: „Papa Benedikt XVI. je jako uvjeren u srodnost vjere i razuma i veoma je usredotočen, osobito u sadašnjim okolnostima i u čitavom spletu stvari, dati razumu mjesto koje mu pripada.“

Je li moguća srodnost vjere i razuma, vjere i znanosti? Znanost se po definiciji temelji na skepticizmu, na sumnji: sumnja je pokretala i Galileja; on, izravno rečeno, nije vjerovao u dogmu. Osjećajući i znajući što mu se može dogoditi, oportunistički je naglašavao svoju vjeru. Crkva mu sada oportunistički uzvraća: pokazuje ga znanstvenoj javnosti kao uzornoga znanstvenika, što je točno, ali i kao iskrenoga vjernika, što nije točno: po svim tadašnjim mjerilima bio je heretik; po svim tadašnjim pravilima bio je sumnjiv inkviziciji i osnovano osuđen.

Zaključujem: inzistiranje crkvenih prvaka na Galilejevoj religioznost ima samo jednu svrhu, onu koja se crkvenim žargonom naziva evangelizacijom a laičkim žargonom: pridobivanjem vjernika.

Uostalom to što, koristeći Galilejev slučaj, Katolička Crkva pokušava dokazati kako se vjera i znanost ne isključuju, već dopunjuju, jasno pokazuje kako ta Crkva zaostaje za svijetom i civilizacijom što su ih znanost i tehnologija izmijenili i odredili: znanost ne trpi ničiji patronat, pa niti onaj crkveni!

6.) Crkva je, naravno, davno shvatila da je slučaj Galilei otvorio Pandorinu kutiju, da je iz kutije izašlo sve ono što je Crkva brižljivo čuvala i krila, te da je na dnu kutije ostala samo nada. Nada, samo nada, je danas ostala Crkvi, nada i uvjerenje koje je papa Benedikt XVI. pregnantno izrazio u govoru vatikanskome kleru dana 21. prosinca 2012.: „Zajedno sa ostalim snagama u društvu, ona (Crkva) će se boriti i tražiti odgovore koji najbolje odgovaraju pravoj mjeri ljudskoga bića. Vrijednosti koje je ona (Crkva) odredila kao osnovne za čovjekovo dostojanstvo i koje nisu predmet pregovaranja, Crkva mora braniti sa potpunom jasnoćom. Mora poduzeti sve što može kako bi postigla uvjerljivost koja se zatim može pretočiti u političku akciju.“

Nema potrebe posebno raspravljati o tome kako Crkva misli pokretati političku akciju: na djelu vidimo koje i kakve snage koristi Crkva u Hrvatskoj za političko djelovanje. Međutim, papina besjeda u Parmi otvara osnovno pitanje, pitanje o vrijednostima koje Crkva mora braniti i nametati društvu, pa i političkom akcijom. Jedna od takvih vrijednosti je, bez sumnje, istina. Ipak, nije istina svaka istina; istina je ona, i samo ona, koju takvom smatra i proglasi Crkva. Galileo Galilei i drugi znanstvenici pomogli su čovjeku upoznati zakone prirode i tako srušili jednu od istina koja je bila ugrađena u temelje kršćanskoga vjerskoga učenja. Skoro puna četiri stoljeća su trebala Crkvi kako bi se pomirila s time, da osim istina koje ona propovijeda, mogu postojati i druge istine koje su u izravnoj suprotnosti s njezinim učenjem. Treba li posebno naglasiti da je veći dio takvih istina uočljiv i poznat, eksperimentalno potvrđen kao prirodni zakon, ali ne i priznat od strane Katoličke Crkve?

Ne ulazeći u biblijske mitove, koji su, iako lako oborivi, ugrađeni u temelje Kršćanstva kao istiniti: mit o stvaranju svijeta i čovjeka, mit o istočnome grijehu, zadržat ću se na mitovima nastalima prvih godina kršćanstva, koji su kao vjerske istine ili doktrine, uzidani u te temelje i u dogme Katoličke Crkve: uskrsnuće Isusa iz Nazareta; uzašašće Isusa iz Nazareta; uznesenje blažene djevice Marije; rođenje Isusa iz Nazareta od djevice; Isusova čuda. Svi ti mitovi protive se bilo fizikalnim bilo biološkim prirodnim zakonima. U spomenutoj adresi od 21. 12. 2012. papa Ratzinger nekoliko puta spominje prirodni zakon, naglašava manipulaciju prirodom i predbacuje to što je manipulacija prirodom postala čovjekov osnovni izbor kada je on sam u pitanju, zanemarujući pri tome da se kršćanstvo i temelji na manipulaciji prirodom. Zar su nam za otkriće te manipulacije potrebni novi Galileo Galilei i stoljeća da Crkva prizna svoje zablude? Teško je bilo priznati zabludu o geocentrizmu, a hoće li biti moguće priznati Crkvi ostale, iako evidentne, zablude? Naravno, neće: previše je ljudskih egzistencija u pitanju; priznala Crkva ili ne, znanost i tehnologija, obrazovanje i sloboda polako ali stalno ruše njezine temelje. Uostalom, jedina istina iz Novoga zavjeta je ona koja govori o raspeću Isusa iz Nazareta na križ, ali ne i ona koja govori o okolnostima suđenja; podatak o Isusovu rođenju je istinit samo u tome što je rođen od žene. Tvrdnja o njegovu začeću je umišljaj, laž.

7.) Želim citirati dio misli pape Benedikta XVI. izloženih u njegovu govoru pripadnicima Kurije u Vatikanu dana 22. prosinca 2005.: „Kada je u 13. stoljeću, posredstvom židovskih i arapskih filozofa, Aristotelovska misao došla u dodir sa Srednjovjekovnim kršćanstvom formiranim na platonskoj tradiciji, kada su vjera i razum riskirali ući u nepomirljivu suprotnost, veliku je ulogu odigrao sv. Toma Akvinski u posredovanju između vjere i Aristotelovske filozofije u njihovu novome susretu, te tako uspio odrediti pozitivan odnos vjere prema načinu mišljenje svojega vremena. Nema sumnje da je teška rasprava između suvremenoga razuma i kršćanske vjere, koja je isprva, sa procesom protiv Galileja, počela negativnim načinom, sigurno prošla mnoge faze, ali je sa Drugim vatikanskim koncilom nastupilo vrijeme koje zahtijeva mnogo šira promišljanja.“

Papa Ratzinger nas podsjeća:

prvo – Aristotelovska misao je stigla u Europu u 13. stoljeću posredstvom židovskih i arapskih filozofa;

drugo – između Aristotelovske filozofije i kršćanske vjere došlo je tada do novoga susreta, znači već su se sretali.

Moram ponovo pribjeći citiranju pape Ratzingera, ovoga puta iz već spomenute knjižice „Kršćanstvo i kriza kultura“:

„Kršćanstvo od sama početka shvaća sebe kao religiju Logosa, religiju u skladu s razumom. Njegovi prethodnici nisu u prvome redu bile druge religije, nego ono filozofsko prosvjetiteljstvo koje je uklonilo tradicionalne putove kako bi se dalo u potragu za istinom i za dobrom, za jedinim Bogom koji je iznad svih bogova.“ i „ U tako potrebnu dijalogu između laika (nevjernika) i katolika mi kršćani moramo jako paziti kako bismo ostali vjerni ovome temeljnom pravcu: živjeti vjeru koja proizlazi iz Logosa, Stvoriteljskoga Razuma, te koja je stoga otvorena svemu onome što je doista razumsko.“.

Kršćanstvo je, znači, religija Logosa, religija u skladu s razumom; također je vjera koja proizlazi iz Logosa, Stvoriteljskga Razuma, otvorena svemu što je doista razumno; prethodnici kršćanstva, pak, nisu bile druge religije, nego filozofsko prosvjetiteljstvo.

Teško je odrediti značenje grčke riječi logos; tradicionalno značenje je: riječ, misao, princip, govor. Može značiti i: razum, razbor, smisao. U klasičnoj grčkoj filozofiji ta riječ je korištena kao odrednica različitih pojmova, tako da je često gubila osnovno značenje. U ranome kršćanstvu njome se označavalo Boga, najviše, zapravo, drugu Božansku osobu: „U početku bijaše Riječ (Logos), i Riječ (Logos) bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ (Logos).“, početak je Evanđelja po Ivanu.

Visoko cijeneći učenost i znanje pape Benedikta XVI. i duboko poštujući njegovu snažnu vjeru, ne mogu se složiti s njegovim tvrdnjama kako prethodnici kršćanstva nisu bile druge religije već filozofsko prosvjetiteljstvo, te kako je kršćanstvo religija u skladu s razumom i otvoreno prema svemu što je doista razumno.

Neoborivo je da je kršćanstvo dijete judaizma: izniklo je u sredini sa bogatom vjerskom tradicijom, rigorozno moralnoj i snažno odanoj Zakonu, sredini koja je svoje korijene vukla od Abrahama i Mojsija, koja je sebe smatrala od Boga izabranim narodom i koja je držala da su njezina religija i njezin način života izraz saveza što ga je Bog sklopio s njezinim, židovskim narodom. Počelo je kršćanstvo kao judaistička sekta, ograničena na Židove, zatvorena kao i judaizam: ugradivši u svoje temelje Bibliju, židovsku povijest i tradiciju, jeruzalemska kršćanska zajednica, pod vodstvom Isusova brata Jakova i apostola Petra, nastavila je sa potpunom primjenom tradicionalnih judaističkih obreda i pravila te zahtijevala prihvat i provedbu tih pravila od svakoga poganina koji je želio pristupiti kršćanstvu.

Za razliku od zatvorenoga judaizma, helenizirana grčko-rimska kultura bila je otvorena utjecajima sa strane: Carstvo je srušilo sve ranije političke granice, u pravima su osvojeni narodi bili izjednačeni sa Rimljanima: unutar Carstva razvijala se trgovina, cvale su i umnožavale se razne ideje; širio se je stoički ideal bratstva ljudskoga roda i ljubavi među ljudima sa vizijom Kozmopolisa, Svjetskoga grada; taj isti ideal je potvrđivao da su sva ljudska bića slobodna i jednaka djeca božja. Univerzalni Logos grčke filozofije – božanski razum koji upravlja čovječanstvom i svemirom, sadržan štoviše u ljudskom razumu i na raspolaganju svakom pojedincu iz bilo kojega naroda nadilazio je sve vidljive suprotnosti i nesavršenosti.

U takvoj otvorenoj sredini, misionarskim djelovanjem obrazovana stoika, heleniziranog Židova Pavla iz Tarza, prvo među Židovima iz dijaspore, zatim i među poganima, kršćanstvo je probilo ograničenja judaizma i odbacilo židovske rituale i neke običaje, kao što su pravila prehrane i običaj obrezivanja.

Nakon pada Jeruzalema i razaranja Hrama 70. godine, kršćanska zajednica u Jeruzalemu i Palestini prestala je postojati: kršćanstvo je, sačuvavši judaističke korijene ali i prekinuvši vezu s judaizmom, postalo pojavom koja se je ugnijezdila i razvila u otvorenome heleniziranom Rimskom carstvu i njegovoj kulturi i, s vremenom, pod utjecajem filozofskoga prosvjetiteljstva, u to vrijeme najjače predstavljenoga stoicizmom, kasnije i neoplatonizmom, preuzevši mnoge zasade tih filozofskih škola, postalo univerzalnom religijom: od Pavla iz Tarza, sa samoga početku kršćanstva, do Augustina, najutjecajnijega njegova mislioca na kraju klasične ere, karakter i aspiracije nove religije bili su kovani i oblikovani u grčko-rimskom kontekstu.

Kršćanstvo je počelo i trijumfiralo u Carstvu kao religija istočnjačkoga i judaističkoga karaktera, naglašeno zajedničarska, spasenjska, osjećajna, mistična, ovisna o objavljenim istinama i potpuno neovisna od helenističkoga racionalizma. Rastom kršćanstva, pluralizam i sinkretizam helenističke kulture sa raznim izmiješanim filozofskim školama i politeističkim religijama bili su nadomješteni isključivim monoteizmom proizašlim iz judaističke tradicije: kršćanska je teologija utvrdila i nametnula biblijsku objavu kao apsolutnu istinu i zahtijevala da svako filozofsko razmišljanje bude u skladu sa crkvenom doktrinom.

Kako je postepeno poganski grčko-rimski svijet prihvaćao kršćanstvo, tako je i kršćanstvo, prilagođavajući se tome svijetu, prihvatilo i apsorbiralo niz svojstava poganskih bogova i pripisalo ih, na svoj način i u svome kontekstu, osobama iz vlastita narativa: Kristu (Apolon, Prometej, Orfej, Adonis, Dionizije, Herkul, Sunce, Mitra, Oziris); Bogu Ocu (Zeus, Kronos, Sarapis); Djevici Mariji (Velika Majka, Afrodita, Artemida, Hera, Perzefona, Demetra, Izis); Svetome Duhu (Apolon, Dionizije, Orfej); anđelima i svecima: bog Mars se spaja s arhanđelom Mihovilom, Atlas sa sv. Kristoforom. Tamni aspekti pojedinih poganskih bogova pripisani su Sotoni.

Tako su stara mitska božanstva transformirana u doktrinarno određene figure koje su činile kršćanski panteon; pojavila se je i nova koncepcija duhovne istine: pripovijetke o božanskim bićima, poganski mitovi, nedogmatski, otvoreni maštovitim novinama, preoblikovanjima i različitim tumačenjima, postaju nepromjenjivima apsolutnim, povijesnim i doslovnim istinama, te se od strane kršćanstva nije štedjelo napora te istine razjasniti i sistematizirati u nepromjenjive doktrinalne konstrukcije.

Budući da je u heleniziranoj rimsko-grčkoj kulturi već postojala sofisticirana filozofska tradicija, obrazovani sloj prvih kršćana među poganima nastojao je integrirati tu tradiciju sa njihovom religijskom vjerom. Usprkos tome što su se korijeni te tradicije sasvim razlikovali od judeo-kršćanskih korijena, za mnoge je kršćanske intelektualce filozofska, osobito ona platonska tradicija bila autentični izraz božanske mudrosti sposobne unijeti artikulirani metafizički uvid u neke od najdubljih kršćanskih misterija. Tako se je kršćanska misao s vremenom razvila u sustavnu teologiju, i kolikogod ta teologija bila u osnovi judeo-kršćanska, njezina je metafizička struktura bila platonska.

Svojim moralnim učenjem kršćanstvo je unijelo u poganski svijet novo shvaćanje svetosti ljudskoga života, duhovne vrijednosti obitelji, duhovne superiornosti odricanja nad egoističnom gramzljivošću, obzirnosti i opraštanja nad nasiljem i osvetom; to je shvaćanje osuđivalo umorstvo, samoubojstvo, ubijanje djece, masakr zarobljenika, degradaciju robova, seksualnu slobodu i prostituciju, krvave cirkuske predstave: sve to u svijesti o Božjoj ljubavi prema čovječanstvu i moralnoj čistoći koju zahtijeva ljubav u ljudskoj duši. Te etičke ideale nalazimo kao moralne imperative u grčkoj filozofiji, osobito u stoicizmu, i oni su na razne načine prethodili kršćanskoj etici; međutim, ti su ideali sada, u kršćanskoj eri, imali uvjerljiviji utjecaj na masovnu kulturu nego što ga je grčka filozofijska etika imala u klasičnome svijetu.

Veličanstvene intelektualne podvige grčke filozofije i njezine spekulativne metafizičke konstrukcije o svemiru, o univerzalnom logosu, božanskom razumu koji upravlja svijetom, o čovjeku i njegovu mjestu u svijetu, te dvojbenosti, sumnju, strpljivost i konfuziju filozofijskoga istraživanja, kršćanstvo je zamijenilo i nadomjestilo vlastitim rješenjem svih čovjekovih upita i dilema apsolutno sigurnom kozmologijom i institucionalno ritualiziranim sustavom spasenja za sve. Uz tako utvrđenu istinu, rano kršćanstvo je ocijenilo da filozofijska istraživanja nisu bitna za duhovni razvoj čovjeka, te je brižljivo ograničilo intelektualnu slobodu, kao nepotrebnu: istinsku slobodu ono nije vidjelo u neograničenoj intelektualnoj spekulaciji, već u Kristovoj spasiteljskoj milosti. Stav kršćanstva je bio da se zbog njezine jedinstvene objave, općega i potpunog značenja za čovjeka i svijet, njegovu religiju ne smije smatrati parom helenističke filozofije ili poganskih religija. Tako ni kršćanske misterije nisu bile rezultat metafizičkih rasprava ili alternative poganskim misterijama i mitologijama; naprotiv, kršćanstvo je bilo apsolutna istina koju je proklamirao svemogući Bog, a vjerovanje u njega neće samo promijeniti sudbinu pojedinaca, već čitavoga svijeta. Novi zavjet je bio ispunjenje Staroga zavjeta, a vodeći ljudi kršćanstva su zaključili da se vjerovanje vjernika mora utvrđivati, širiti i podržavati od strane autoritativne Crkve.

Kako je raslo kršćanstvo, tako se nije nimalo poticala znanost. Rano kršćanstvo nije osjećalo potrebu čuvati i njegovati pojave „ovoga svijeta“, jer te pojave ionako nisu imale nikakva značenja u usporedbi sa transcendentnom duhovnom stvarnošću. Preciznije, Krist otkupitelj je spasio sve pojave, tako da nije trebala ni matematika ni astronomija da to izvrši. Prema kršćanskome stajalištu, nebesa su bila pobožno shvaćena kao izraz Božje slave i, popularnije, kao prebivalište Boga, njegovih anđela i svetaca te kao Kristovo kraljevstvo iz kojega će se on povratiti u svom drugom dolasku na ovaj svijet. Svijet je u bio shvaćen jednostavno i prvenstveno kao božja tvorevina, i zbog toga napori znanstvenoga prodiranja u logiku imanentnu prirodi nisu više bili potrebni ni primjereni. Bog je poznavao istinsku logiku prirode i ono što čovjek treba znati od te logike objavljeno je u Bibliji.

U vezi s ovim predlažem pročitati misli sv. Augustina, koji je, usprkos vlastitoj učenosti i poštovanju prema intelektualnom i znanstvenom postignuću Grka, napisao:

„Kada se, tada, postavi pitanje što to mi u pogledu religije trebamo vjerovati, nema potrebe ispitivati prirodu stvari kao što to rade oni koje Grci nazivaju fizičarima; ne treba nam smetati to što bi kršćani mogli biti neznalice u pogledu snage i broja elemenata, kretanja, reda, pomrčine sunca i mjeseca; oblika nebeska svoda; vrste i prirode životinja, biljaka, stijena, izvora, rijeka, planina; što ne bi ništa znali o kronologiji i udaljenostima, o signalima nadolazećih oluja i tisućama drugih stvari koje su ti filozofi otkrili ili misle da su otkrili… …Dosta je kršćaninu vjerovati da je dobrota Stvoritelja, jedinoga pravog Boga, jedini razlog svih stvorenih stvari, vidljivih ili nevidljivih, te da ništa ne postoji što ne proističe od nje, osim njega samoga.“ (Citat preuzet iz knjige: Richard Tarnas, The Passion of The Western Mind.)

Razum je tako, iako božji dar, izbačen iz uporabe. Treba li spomenuti zatvaranje poznate Biblioteke u Aleksandriji, zatvaranje Platonove Akademije u Ateni, protjerivanje znanstvenika iz Grčke i njihov odlazak u Iran?

Institucionalna Crkva, utjelovljenje Kristove providnosti, postala je, na kraju, službeni čuvar konačne istine i najviši prizivni sud u svim dvojbenim stvarima – zapravo, ne samo sud već i tužilačka i kažnjenička ruka religijskoga zakona.

Ponavljam: papa Ratzinger nas podsjeća:

prvo – Aristotelovska misao je stigla u Europu u 13. stoljeću posredstvom židovskih i arapskih filozofa; drugo – između Aristotelovske filozofije i kršćanske vjere došlo je tada do novoga susreta.

Papa Ratzinger nas navodi da promislimo o tome i pitamo zašto je Aristotelovska misao stigla u Europu u 13. stoljeću. Tà ona je rođena u Europi, ali je bila protjerana iz Europe. Evo, znamo i kako je nakon dugih stoljeća došlo do novoga susreta.

Reći da je kršćanstvo religija u skladu s razumom i otvorena svemu što je razumno stvar je vjerovanja a ne razumske spoznaje: ne samo što nema sklada ili srodnosti između razuma i kršćanske ili bilo koje religije, nema među njima niti najmanjega dodira: kao dva paralelna pravca međusobno se isključuju. O tome kako je kršćanska religija otvorena prema svemu što je razumno najbolje govori više puta spomenuti slučaj Galileo Galilei.

Također je stvar vjerovanja a ne razumske spoznaje reći da prethodnici kršćanstva nisu u prvome redu bile druge religije, nego ono filozofsko prosvjetiteljstvo koje je uklonilo tradicionalne putove kako bi se dalo u potragu za istinom i za dobrom, za jedinim Bogom koji je iznad svih bogova. Korijeni kršćanstva su u Abrahamovskoj i Mojsijevskoj tradiciji, u monoteističkome judaizmu. Prethodnik kršćanstva bio je u prvome redu judaizam: ono je u njemu poniklo.

7.) Citirat ću isječak iz knjige „The Passion of the Western Mind“ autora Richarda Tarnasa:

„Mračna strana isticanja univerzalnosti kršćanske religije bila je njezina nesnošljivost. Crkveno stajalište o obraćanju ljudi na kršćanstvo kao privatnom religijskom iskustvu i izboru kome su uvjet osobna sloboda i dragovoljna vjera pojedinca u oštroj je, međutim, suprotnosti sa ne rijetkom politikom prisilnog nametanja kršćanske vjere. Sa punim usponom kršćanstva krajem klasične ere, poganski su hramovi bili srušeni a filozofijske akademije službeno zatvorene. Upravo, kao što je striktni etički puritanizam što ga je kršćanstvo naslijedilo od judaizma bio protivan senzualnosti i nemoralu koje je vidio u poganskoj kulturi, tako je i kršćanstvo sa jednakom strogošću razvilo teološki puritanizam kojega je suprotstavilo učenjima poganske filozofije i neortodoksnoj koncepciji kršćanske istine. Ne postoje različiti putovi niti drugi bogovi i božice koji se razlikuju od jednoga do drugoga mjesta i od jedne do druge osobe. Postoji samo jedan Bog, jedna providnost, jedna istinska religija, jedan plan spasenja za čitav svijet. Tako se je desilo da je pluralizam klasične kulture, sa njegovom množinom filozofija, njegovom različitošću politeističkih mitologija, njegovim mnoštvom religijskih misterija, odstupio u korist naglašeno monolitnoga sustava – jedan Bog, jedna Crkva, jedna istina.“

“Hoću li ostati pri tome da, po uzoru na Pilata, skromno upitam: „Što je istina?“ i dodam vlastito pitanje: „Tko manipulira istinom?“ ili ću uzviknuti HEUREKA! i na sav glas upitati: „Nije li kršćanstvo matrica iz koje vuku korijene europski totalitarni sustavi i totalitarni režimi?“

Želim izbjeći dilemu te ću, makar figurativno, odgovorit na vlastito pitanje: „Europski totalitarni sustavi i režimi su neželjena djeca kršćanstva: kolikogod kršćanstvo, taj samoproglašeni čuvar naravnoga moralnog zakona, nastoji to poricati, ta su djeca ipak njegovi slijednici.“

Nisu li ti sustavi najpoznatiji manipulatori istinom?

Pozdravljam vas

Dovršeno u Novalji 29.08.2016.

P.S. ili, bolje, Pogovor

Ovaj sam tekst počeo pisati prije punih šest mjeseci; zbog obiteljskih razloga dugo je „bio na ledu“, te sam ga tek za ljetnih dana dohvatio i dovršio.

Iako, po namjeni i formi, tekst i nije drugo nego pismo, doduše otvoreno, upućeno određenome primatelju, po njegovu bi ga sadržaju trebalo smatrati esejom. Znači li to da bi bio red navesti literaturu kojom sam se, pišući ga, služio? I da i ne. Svaki put kada sam koristio neki izvor saznanja pozvao sam se na njega i naveo ga: citatima sam želio naglasiti stavove nekih od autora o pojedinim stvarima. Želim istaći da mi je knjiga The Passion of the Western Mind autora Richarda Tarnasa, profesora filozofije i kulturalne povijesti na California Institute of Integral Studies u San Francisku (Pimlico, London 2010.), bila osnovnim izvorom za sustavni prikaz rađanja i uspona kršćanstva.

Mislim da je ovo što sam napisao o korištenju literature dovoljno. Moj tekst nije znanstveni rad, te se ne držim obvezanim ulaziti u sve pojedinosti istraživačkih napora.

Želim dodati i ovo:

U literaturi se za zatvorene ideološke sustave, pa i za kršćanstvo, kaže da su inkluzivni, čime se podrazumijeva da su sveobuhvatni i doktrinarni u svome učenju, da ne ostavljaju mjesta za bilo koje slobodno i samovoljno odstupanje od smjera što ga utvrđuje onaj koji je za to ovlašten. Na vlasti, inkluzivni sustavi dobivaju odlike totalitarizma. Mase su glavni oslonac takvih sustava: buđenje nade, s obećanjima naizgled konkretne, ali najčešće veoma neodređene i maglovite naravi, je način privlačenja masa; izazivanje straha prijetnjama, tvornim djelima i terorom sredstvo je discipliniranja i kontrole masa.

Upućujem na klasično djelo o totalitarizmu: Hannah Arendt, Izvori totalitarizma.