Zaustavite Reuters

Kolumna Josipa Supića

mediZaustavite Reuters!“ kriknuo je Džavid Nimani, jedan od prvaka kosovskih komunista, kada je izvještajna agencija Reuters u proljeće 1981. izvijestila o protestnim nemirima na Kosovu.

Bio je spontan Džavid Nimani: svojim je krikom zapravo želio izbrisati događaj, želio je zaustavit povijest. Jezgrovit je to bio izraz prastaroga nagona totalitarnih sustava i oblika vladavine koji svim sredstvima kontrole komunikacije i tehnologije očajnički pružaju otpor prodoru povijesti.

Egiptolog Jan Assman nas podsjeća na Georga Orwella i njegov roman 1984. Citira: „Povijest je došla u stanje nepokretnosti. Postoji samo vječna sadašnjost u kojoj partija uvijek ima pravo.“ Isti nas autor, Jan Assman, također podsjeća kako promjenama i preobrazbama teže oni nad kojima se vlada, potlačeni i marginalizirani te kako tlačenje potiče osmišljavanje povijesti i dovodi do revolucionarnih pokreta otpora. Poznato je kako je više sustava vladavine nastojalo „zaustaviti povijest“; nije poznato je li ijedan od njih u tome uspio.

Dakle, više sustava vladavine nastojalo je zaustaviti povijest! Pa i onih duhovnih, monoteističkih sustava vladavine, uključujući Katoličku Crkvu, prvenstveno Katoličku Crkvu!

*

Nije išlo glatko rimskome biskupu u nastojanju da bude prvi među kršćanskim biskupima; zapravo nije mu uopće išlo: biskupi Istoka, aleksandrijski, jeruzalemski, antiohijski i drugi, zbog toga što su u Rimu bili grobovi apostola Petra i Pavla, smatrali su ga samo prvim među jednakima: ambicije rimskoga biskupa da se nametne čitavome kršćanstvu bile su bezbroj puta odbačene.

Ipak, rimski je biskup uspio: raznim se je načinima nametao, koristio falsifikate, koristio provalu barbara i raspad Carstva, učinio se je papom; okrunivši carem Karla Velikog i nazvavši ga carem Rimljana, potpuno je okrenuo leđa caru u Bizantu: car u Bizantu bio je još uvijek, makar nominalno, Rimski car, vladar čitavoga Carstva. Papa je postupio nelojalno i nelegitimno; ali, koji je uzurpator ikada mario za takve trice kao što su lojalnost i legitimnost? Stoljeća su, uostalom, taj čin pokrila zaboravom, kao što su zaboravom pokrila i sve krivotvorine kojima su se služili rimski biskupi kako bi sebi osigurali ugled i moć.

Uspio je rimski biskup u još nečem: svojom je djelatnošću doveo do velikoga raskola u kršćanstvu, do podjele na kršćanski zapad i kršćanski istok, do toga da su se formirala dva neprijateljska tabora te je svaki od njih za sebe mogao tvrditi da je legitimni predstavnik Krista na Zemlji.

Zanemarujem kršćanstvo na istoku: njegova je povijest različita, ono je ostalo na premisama kršćanstva iz bizantinskih vremena: podijeljeno prema nacionalnim i državnim granicama, uvijek je u službi vladara. Sudjeluje li ono u javnome životu i na koji način, nije mi poznato. Rimsko, pak, zapadno kršćanstvo, djelujući kao Katolička Crkva, ne samo što sudjeluje u javnom životu, ono se nameće javnosti, ono želi modelirati i kontrolirati javnost; potpuno u skladu sa zahtjevima monoteizma, namećući sebe u ulozi božjega predstavnika na Zemlji, čuvara univerzalnih vrijednosti i naravnoga zakona, želi detaljno regulirati način življenja ljudi, bilo svakodnevni ili blagdanski; ono želi zaustaviti, čak vratiti povijest, potvrđujući time svoju vezanost s kanonima i dogmama nastalima u sasvim drugačijim uvjetima, uvjetima u kojima je vjerovanje prevladavalo razum, u kojima su ljudi, ograničena znanja i mogućnosti shvaćanja, bez razmišljanja prihvaćali objavljene vjerske istine i čuda kao moguće pojave.

Davno je prošlo sjajno vrijeme velikih papa poput Grgura Velikog (590.-604.), Grgura VII. (1073.-1085.), Inocenta III. (1198.-1216.) i drugih, koji su, kao izravni predstavnici Boga na Zemlji, krunili i pomazivali europske vladare, koji su imali vlastitu državu, koji su, raspolažući najjačim psihološkim oružjem toga vremena, ekskomunikacijom, mogli prijetiti tim istim vladarima; mogli su pape pokretati križarske ratove, mogli su u krvi ugušiti pokrete heretika, mogli su pokrenuti inkviziciju, sijati strah prijeteći paklom i držati puk u slijepoj pokornosti. Smije li se ne spomenuti blještavilo kojim su se poglavari Katoličke Crkve kitili, velebna i raskošna zdanja koja su podizali, te korupciju i nepotizam koji su cvali na njihovu dvoru?

Sada, svega je nestalo: počelo je s renesansom, nastavilo reformacijom, prosvjetiteljstvom, da bi finale nastupio Velikom revolucijom u Francuskoj, revolucijom koja je zastrašeni i potlačeni puk dovela na javnu scenu, koja je idejama prosvjetiteljstva o slobodi, jednakosti i bratstvu svih ljudi pokrenula snažne osjećaje za slobodu i prava čovjeka, koja je srušila feudalizam – društveni i politički sustav s kojom je Crkva bila ne samo umrežena već mu je, u ime samoga Boga, osiguravala legitimitet i – na kraju, ali ne i posljednje, koja je pokrenula povijest koju više Crkva nije mogla ni kontrolirati ni zaustaviti. Kako se je tek morao osjećati papa Pio VII. kada je pred njegovim očima Napoleon sam sebi stavio na glavu carsku krunu!

Uzalud Crkva saziva koncile u Konstanci i Tridentu, uzalud objavljuje Indeks zabranjenih knjiga, uzalud ekskomunicira Luthera i protestante, uzalud pokreće kontrareformaciju i osniva Isusovački red; uzalud Tridesetgodišnji rat i Bartolomejska noć: uza sve pokušaje zaustavljanja povijesti, Crkva gubi utjecajnu, političku i kontrolnu moć nad sjevernom Europom, Britanijom, velikim dijelom Njemačke, dijelom srednje Europe, Francuskom i, u devetnaestom stoljeću, nad Italijom.

*

Nesretno devetnaesto stoljeće! Katolička Crkva, njezina ukupna struktura, doživljava udarac za udarcem: ideje prosvjetiteljstva o slobodi se realiziraju u pravoj provali liberalizma, čak i tamo gdje se najmanje očekuje: u listopadu 1781. godine austrijski car Josip II., car Svetoga rimskog carstva, vladar Austrijskih zemalja, kralj Hrvatske i Mađarske, donosi Edikt o toleranciji kojim su sve ne-katoličke vjerske zajednice dobile slobodu javnoga ispovijedanja svoje vjere, kojim se ukida veliki broj samostana, kojim su izmijenjene granice biskupija a vjerske škole, sjemeništa, stavljene pod državnu kontrolu; ne samo to: Josip II. uvodi crkvenu doktrinu, poznatu kao Jozefinizam, kojom se veoma ograničava papinska moć na području njegove vlasti; ubrzo zatim, 1789. godine, slijedi Francuska revolucija a nakon toga i prvo, kratkotrajno, ukidanje Papinske države. Nacionalizmi i nacionalne države, postaju prava mora za univerzalizam Crkve; najteži udarac Crkva doživljuje u Italiji: talijanski nacionalizam vodi k ujedinjenju Italije; papa nakon punih deset stoljeća ostaje bez svojega osnovnog materijalnog oslonca i svjetovne vlasti: Italija mu oduzima državu i pripaja je novoj državi; godine 1861. Italija se ujedinjuje. Papa Pio IX. ne priznaje novo stanje, zabranjuje katoličkim vjernicima glasovati na nacionalnim izborima, zatvara se u Vatikan, postaje vatikanski uznik; tek 1929. papa Pio XI. prihvaća realnost i sklapa s Mussolinijevom Italijom Lateranski ugovor: Vatikan je neovisna enklava na tlu Italije, postaje državom pod imenom Santa sede, Sveta stolica.

Liberalizam na sve strane: njemački liberalni teolozi, protestanti, počinju kritički propitkivati Isusovu povijesnost, ali i Evanđelje i početke kršćanstva, da bi tridesetih godina dvadesetog stoljeća teolog i leksikograf Walter Bauer velebnim djelom Ortodoksija i hereza u ranom kršćanstvu razvio tezu kako u ranom kršćanstvu tzv. ortodoksija i hereza nisu stajale jedna prema drugoj kao nešto primarno i ispravno prema pogrešnom i krivom, već kako je učenje, poznato kao hereza, kasnije odbačeno od Crkve, bilo u mnogim krajevima izvorna manifestacija kršćanstva. Kao povjesničar, Bauer je odbacio dominantno gledište u Crkvi da je je već u ranom kršćanstvu crkvena doktrina predstavila ono što je jedino ispravno i istinito, dok su hereze bile odstupanja od autentičnoga kršćanstva. Teolog i profesor Rudolf Bultman, vodeći znanstvenik u području Svetoga pisma, ide dalje: smatra da treba potpuno demitologizirati Novi Zavjet i tumačiti ga u skladu sa gledištem egzistencijalističke filozofije, kao način življenja, budući da su osnovne poruke Novoga Zavjeta izražene u na mitski način.

Katolička Crkva se je u takvom vremenu potpuno izgubila: papa je gotovo potpuno lišen vlasti i utjecaja. Vjerski redovi, osnovne poluge papina utjecaja, bili su pod žestokim napadom prvaka prosvjetiteljstva i liberalizma: većina crkvenih poglavara iz devetnaestoga stoljeća, ali i prva dva desetljeća dvadesetoga, jednostavno nije prihvaćala realnost; pape nisu prihvaćali republička državna uređenja, niti su se slagali s uvođenjem demokratskih oblika vladavine.

Papa Leon XII. (1823.-1829.), osim što se je žestoko protivio infiltraciji liberalnih ideja među vjernike, jednakosti među religijama i masoneriji, sve je poduzeo da se pojača efikasnost inkvizicije. Papa Grgur XVI. (1831.-1846.), konzervativac koji nije dopustio uvođenje željezničkog prometa u svojoj, papinskoj državi, povezan s konzervativnim europskim monarhijama što ih je predvodio austrijski knez Metternich, bio je žestoki protivnik demokracije, liberalizma, republikanizma kao i odvojenosti Crkve od države. Kao protivnik nacionalizma, protivio se je ustanku katoličkih Poljaka protiv ruskoga cara; nije, naravno, odobravao niti pojavu talijanskoga nacionalizma.

Papa Pio IX. (1846.-1878.) morao je trpjeti Garibaldijeve carbonare, ujedinjenje Italije, gubitak vlastite države i, ono najstrašnije: prodor liberalizma, čak i među klerike. Jedino što je mogao, učinio je: napisao je i objavio encikliku Quanta Cura, uz koju je bio priložen glasoviti Syllabus sa popisom 80 „najvažnijih grijeha našega vremena“. Naročito se u Syllabusu naglašava kao grijeh gledište da se „rimski vrhovni svećenik može i treba pomiriti sa progresom, liberalizmom i modernom civilizacijom i prihvatiti ih“. Treba li istaći da je Syllabus udaljio od Crkve dio liberalnih intelektualaca?

Na Prvom vatikanskom koncilu, otvorenom 8. prosinca 1869., biskupi iz Njemačke, Francuske i Sjedinjenih država, a među njima je bio i naš Josip Juraj Štrosmajer, usprotivili su se tome da se crkvena doktrina odredi na liniji iz Syllabusa. Ipak, nakon što je izbio rat u Italiji između Francuske i Italije, i liberalni biskupi napustili Rim, Koncil je izglasao odluku o papinoj nepogrešivosti, i time papi omogućio da bez suglasnosti Koncila, ex cathedra, donosi odluke o crkvenim stvarima.

Ponižen od Italije, papa Pio IX. je doživio svestrani procvat antiklerikalizma u zapadnoj Europi, osobito u Njemačkoj. Njemački kancelar Bismarck je svojim Kulturkampfom upravo razbjesnio papu i papi nije preostalo nego posegnuti za jedinim preostalim oružjem, za enciklikom; enciklikom Quod Nunquam, objavljenom veljače 1875., papa je napao i oštro osudio Bismarckov Kulturkampf.

(Njemački termin Kulturkampf odnosio se na borbu između ustavne i demokratske države i Katoličke Crkve o mjestu i ulozi Crkve u suvremenoj državi, uglavnom oko pitanja tzv. sekularizacije. U starom režimu su, naime, države bile konfesionalne: religija je vladala nad privatnim i javnim životom, a Katolička je Crkva bila prisno i čvrsto vezana uz reakcionarne vlade i ideološki konzervatizam.)

Tvrdokoran i neukrotiv kao i Pio IX. u pitanjima svjetovne papine vlasti, papa Leon XIII. (1878.-1903.) je nastavio smatrati idealnom tradicionalnu doktrinu o kršćanskoj državi i imao je, kao i Pio IX., jednako žestok stav prema masoneriji i sekularnom liberalizmu. Obnovio je osudu racionalizma – teorije da je razum primarni izvor znanja i duhovne istine – i snažno poticao i podržao obnovu utjecaja filozofije svetoga Tome Akvinskog.

Tri su istaknuta aspekta politike pape Pija X. (1903.-1914.): (1) suzbijanje modernizma, tada suvremenog pokreta među intelektualcima u nastojanju da se tradicionalni katolički nauk interpretira u svjetlu filozofskih, historijskih i psiholoških teorija devetnaestoga stoljeća; (2) netrpeljivost prema kršćanskim demokratima i (3) stav prema odvajanju crkve od države u Francuskoj.

Kako je modernizam, u želji da se Crkva osuvremeni, zanemarivao neke tradicionalne vrijednosti, papa nije oklijevao staviti modernističke knjige na Indeks zabranjenih knjiga; dekretima Lamentabili sane exitu (O žalosnom kraju) i Pascendi dominici gregis (Hranjenje gospodinova stada) odbacio je učenje modernizma dajući upute kako ga iskorijeniti; zatražio je strogo pridržavanje cenzure, da bi rujna 1910.godine naredio da svi učitelji u vjerskim školama kao i svi klerici prije zaređenja prisegnu da će se odreći modernizma i pridržavati se njegovih dekreta.

Unatoč tome što im je dopustio glasovati na nacionalnim izborima, Pio X. nije dopustio talijanskim katolicima sudjelovanje u Kršćansko-demokratskoj stranci, jer nije mogao podnositi da katolici sudjeluju u javnomu životu neovisno od crkvene hijerarhije.

Odnosi Crkve i Francuske, nekada jakoga oslonca Crkve, već su se od Revolucije nalazili u stanju zategnutosti: veoma je u Francuskoj, još iz vremena Diderota, Voltairea i drugih enciklopedista, bio jak i utjecajan antiklerikalizam; potpuni lom odnosa sa Crkvom je nastupio 1905. kada je Francuska i formalno zakonom odvojila Crkvu od države. Papina reakcija na odvajanje je bila tako oštra i beskompromisna da je došlo do potpunoga prekida svih odnosa između Vatikana i Pariza.

*

Sazivajući Drugi vatikanski koncil papa Ivan XXIII. očekivao je, sam se je tako izrazio, kako će koncil otvoriti prozore kroz koje će snažan vjetar unijeti u Crkvu svjež zrak. Izgleda da su prozori bili samo odškrinuti, snaga vjetra bila slabašna te nije bila dovoljna da unese u Crkvu dovoljno svježega zraka, a kamo li da odnese sa Crkve prašinu taloženu stoljećima: debata na koncilu, a još više njegove odluke to rječito potvrđuju.

Papa Benedikt XVI. u oproštajnom je obraćanju vatikanskim klericima naglasio očekivanja od koncila: očito, nisu ona bila samo njegova već, vjerojatno, svih generacija, u to vrijeme, mlađih klerika:

Išli smo na koncil ne samo s radošću, već s entuzijazmom. Nevjerojatna su bila naša očekivanja. Nadali smo se da će se sve obnoviti, da će se zaista spustiti novi duhovi, nova era Crkve, jer je još u tome vremenu Crkva bila dosta snažna, poštivanje nedjelje dobro, pozivi u svećenički stalež i vjerskome životu, doduše, malo smanjeni, ali još dovoljni. Ipak osjećalo se kako Crkva ne napreduje, kako nazaduje, kako je izgledala više kao realnost prošlosti a ne nositeljicom budućnosti. I tada smo se nadali da će se odnosi obnoviti, izmijeniti: da će Crkva ponovo biti snagom sutrašnjice i današnjice“.

Očekivao se je aggiornamento, prilagodba Crkve suvremenosti, novo lice Crkve, prihvaćanje realnosti vremena, uključivanje Crkve u povijest.

Unio je dah svježine u Crkvu Ivan Pavao II. postavši papom: njegova nastojanja na ekumenizmu, njegovo priznanje grešaka Crkve u prošlosti, rehabilitacija Galilea, ostavljali su dojam i budili nadu da će konačno Crkva prihvatiti realizam novoga vremena i prilagoditi mu se. Ipak, to je bio samo dojam; papin stav prema teologiji oslobođenja, njegov autokratski način upravljanja Crkvom, konzervatizam u stvarima crkvenoga učenja, osobito okolnost što je godine 2000. odobrio objavljivanje deklaracije Dominus Jesus i godine 2002. Doktrinalne note što ih je napisao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, razbili su dojam: papa Ivan Pavao II. svrstao se je u red onih svojih prethodnika koji su svom snagom nastojali zadržati povijest.

Čovjek koji je išao na koncil ne samo s radošću, već s entuzijazmom, čija su očekivanja od koncila bila nevjerojatno velika i koji se je nadao da će se sve obnoviti, papa Benedikt XVI, kao da se je narugao i koncilu i svom prethodniku: opozvao je ekskomunikaciju kojom je papa Ivan Pavao II. isključio iz Crkve četvoricu biskupa, sljedbenika nadbiskupa Lefebvra, protivnika koncila, koji kao protivnici koncila, nisu nikada ni priznali niti prihvatili koncilske zaključke. Deklaracijom Dominus Jesus, koju je objavio kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere udaljio je od Crkve ostale kršćanske vjerske grupe i tako poništio dobar dio ekumenskih napora pape Ivana Pavla II. Doktrinalnom notom o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu iz 2002., koja je značila izravno miješanje u politički život ustavnih i demokratskih država, udaljio je od Crkve veliki dio javnosti u liberalnim demokratskim državama: dosljedna primjena Doktrinalne note dovela bi podjela društva na vjernike katolike i one druge.

Papa Benedikt XVI. shvatio je kao osobni neuspjeh okolnost što su europski ustavotvorci odbili njegov zahtjev da se u ustav Europe unese stav kako je kršćanstvo ugrađeno u temelje Europe.

Ukupnu djelatnost toga pape ne može se drugačije ocijeniti nego kao pokušaj ne samo zaustavljanja povijesti već i njezina vraćanja u okvire srednjega vijeka.

 

Josip Supić

 

U Rovinju, 30. rujna 2016.

 

Pišući ovaj tekst, u nekoliko sam se mahova oslonio na istaknutog egiptologa i kulturologa, profesora Jana Assmana, na njegov rad Kulturno pamćenje (Zenica 2005.).

Britannica Online služila mi je kao izvor podataka o papama iz 19. stoljeća i o njihovoj djelatnost.

3 misli o “Zaustavite Reuters

  1. G. Sunić, Evađelje i povijest Crkve, a da ne govorimo o teologiji, preveliki su zalogaji za Vas. Očito nemate veze sa Evanđeljem. “Ti si Petar (Kefa-stijena) i na toj stijeni zagradit ću moju Crkvu, i vrata paklena neće je nadvladati” reče Isus Petru (Šimunu). Sam je Isus dao Petru vlast i proglasio ga svojim vikarom. Velikani su , itekako, S. Ivan Pavao II – prava stijena i Pastir -i veliki Benedikt XVI, zasigurno najveći teolog XX stoljeća. Naravno da su korijeni Europe kršćanski.. Inače znajte da su liberte’, egalite’ i fraternite’ kršćanski ideali. Baš ste našli Britannicu, koja piše sve najgore o Kršćanstvu. Vaš tekst je previše pristran i nema nikakvu težinu. To nema veze u poviiješću, to je najobičnija već znana propaganda.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s