Zlostavljanje žena i šutnja Crkve

Neprestano čitamo i slušamo o nasilju u društvu, u obitelji, u školi, na radnome mjestu, na športskim borilištima, u Crkvi… Čini se da smo se na nasilje već sasvim navikli, kao i na uobičajene zvonke glasove: ”Kučko jedna, ubit ću boga u tebi”, na glasove koji nas ne potiču na obranu žrtve, nego na bijeg u tišinu, u nepoznato, jer nas se ne tiče tuđa patnja, iako nakon tih riječi slijede jauci, plač, vriska djece, lom, veoma često i smrt… I budimo iskreni, i nama samima nasilje se uvuklo pod kožu, postalo je neodvojivim dijelom naše osobnosti. U ponašanju vlastite djece prepoznajemo da se nasilje iz virtualnih kompjutorskih igrica premješta u našu svakodnevnu zbilju. Stoga nam je neobično, ako ga slučajno nema, ako serije i filmovi ne obiluju nasilnim scenama.

Misna čitanja na dvadesetisedmu nedjelju kroz godinu ne potiču na razmišljanje o nasilju na ženama u obitelji, i to posebno ne na razmišljanja o seksualiziranom nasilju, niti, pak, na pobunu protiv toga nasilja, nego nas potiču na slijepo pokoravanje Bogu bez obzira na patnje koje pritišću čovjeka pojedinca i kojima je stalno izložen. Unatoč tome, mišljenja sam da bi se ipak o toj temi trebalo govoriti upravo danas i to stoga što je nasilje nad ženama ušlo u naš svakodnevni život da smo na njega postali bešćutni. Da je tako, govori i podatak da smo prije točno deset dana “proslavljali“ već šesti put zaredom 22. rujna kao nacionalni Dan borbe protiv nasilja na ženama, da bi samo tri dana kasnije, 25. rujna, u Belome Manstiru muž nožem masakrirao i svojoj malodobnoj djeci za očevid ostavio njihovu iznakaženu mrtvu majku. Medijska izvješća ne govore jesu li supružnici bili vjernici i, ako jesu, koje su bili konfesionalnosti, ali su zabilježili riječi istražnoga suca: “Nikad u svojoj karijeri nisam vidio ovako brutalno ubojstvo“.

Iako bi obitelj koja je, između ostaloga, kad je o Hrvatskoj riječ, utemeljena na crkveno sklopljenom i time doživotno neraskidivom braku, trebala biti skrovito mjesto ostvarenja osobne sreće njezinih članova bez i najmanje trunke nasilja, ona je, kako vidimo, postala mjestom najvećeg potencijala nasilja, mjesto najmonstruoznijih zločina. Mediji su tako početkom svibnja 2010. izvijestili da se u Hrvatskoj nasilje u obitelji sa smrtnim ishodom stalno povećava: u 2008. godini u obiteljima je ubijeno 11 žena, da bi se taj broj u prošloj 2009. godini udvostručio. Ubijena je 21 žena. Ne bi temeljem važećega Popisa pučanstva u RH bilo teško zaključiti da su u najvećem broju ubijenih žene bile katolkinje i da su ih ubili njihovi najbliži, njihovi muževi, u najvećem broju katolici, očevi njihove zajedničke djece.

S druge strane, suhoparni statistički podatci u brošuri “Žene i muškarci u Hrvatskoj“ (Državni zavod za statistiku, Zagreb 2010.), donose sumornu sliku hrvatskoga društva. Prema tom izvoru u Hrvatskoj je u 2001. bilo 130 punoljetnih osoba koje su bile prijavljene za nasilničko ponašanje u obitelji (članak 215 a Kaznenog zakona), od čega 8 žena i 122 muškarca, da bi se taj broj do 2008. gotovo udesetostručio. Te je godine, naime, za nasilničko ponašanje u obitelji bilo prijavljeno ukupno 1127 osoba, od čega 76 žena i 1051 muškarac. Zatim se navodi da od ukupno 657 žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa u 2009. godini 83,9% čine žene; od 90 silovanja 92% odnosi se na žene, od 69 spolnih odnošaja s djetetom 82,6% su ženska djeca, dok se među 249 žrtava bludne radnje nalazi 89,6% žena.

Nažalost, ili za utjehu, obiteljsko nasilje nije samo hrvatski “izum“. Ono je u europskim i svjetskim razmjerima postalo veoma raširenim fenomenom, i njemu se, također u sociološkim udžbenicima (H. Joas) posvećuje dužna pažnja, pa tako, između ostalih, M. Johnson razlikuje 1) “uobičajeno nasilje“ koje se događa sporadično u svakodnevnim međusobnim razmiricama bračnih parova, i to većinom kada stvari “izmaknu kontroli“ i 2) nasilje u obliku “patrijarhalnog terorizma“ koji nastaje iz potrebe muškarca da u cijelosti preuzme vlast na svojom suprugom. Socijalni psiholog L. Okun smatra da se korijeni toga “patrijarhalnoga terorizma“, odnosno korijeni zlostavljanja žena u braku nalaze u našoj zapadnoeuropskoj kulturi, u kojoj se normalnim smatra da muž tuče svoju vjenčanu suprugu, mladić svoju djevojku, da se braća međusobno tuku. A sve je to bilo i jest i danas moguće zato što je zapadnoeuropski pravni sustav uvijek bio na strani muškarca koji ubije svoju nevjernu ženu. Najnovija istraživanja pokazuju da su brak i obitelj za mnoge žene postali zatvor u kojemu one zbog mnogih razloga (ponajprije vjerskih) trebaju ostati trajno bez obzira na počinjeno nasilje nad njima.

Je li ovo dovoljno da bismo postavili barem dva važna pitanja: prvo, odakle toliko povećana količina nasilja u hrvatskome društvu, u našim obiteljima, te gdje su mu uzroci i, drugo, je li i kod nas kao i u zapadnoeuropskim zemljama naša tradicionalna pa tako i (post)moderna kultura, a time i njegova glavna sastavnica – kršćanstvo kao religija, odgovorna za takav razvoj situacije?

U traženju i pronalaženju točnih odgovora na ta pitanja poslužit ću se samo onim osnovnim podatcima koji su mnogima već poznati, ili bi trebali biti poznati. Naime, ima tome već dosta vremena, bijaše to 2007. godine, kada je objavljen zbornik radova “Nasilje u obitelji“, koji je uredila znanstvena suradnica u Institutu Pilar, dr. sc. Rebeka Anić, časna sestra te zamjenica ravnatelja Franjevačkoga instituta za kulturu mira. Objavljivanje zbornika, međutim, učinilo je zornim ono što se pretpostavljalo, a nije se spominjalo, i na gore postavljena pitanja ponudilo odgovor da je “u teološkoj literaturi u Hrvatskoj tema obiteljskog nasilja posve zanemarena“, da nasilje u Crkvi u Hrvatskoj nije uočeno kao jedan od prijepora od kojih trpe članovi obitelji, pa stoga nije ni postalo pastoralno-teološkom temom.

Prema iskazu dr. Rebeke Anić u jednome dnevnom listu, kod nas se sve više “nepravedno religiozno opravdava i osmišljava patnja koja nema smisla i samo podržava kružni tok nasilja i patnje, umjesto da se žene ohrabri da se nasilju usprotive”. Osim toga “Crkva nema nikakve mehanizme za zaštitu zlostavljanih žena i majki; štoviše, župnici svojom pasivnošću staju na stranu nasilnika, nagovarajući žene da trpe i prešućuju svoje patnje u obitelji“. Jer, u našemu društvu, žene čak i kad su silovane, nose osjećaj sramote i stida, dok ga nemaju počinitelji muškarci.

Stoga je danas, smatraju mnogi pastoralni teolozi i teologinje, zlostavljanim ženama i majkama, djevojčicama, veoma teško govoriti o Bogu Ocu kad one pred očima nose sliku muža, oca, brata, koji je zbog moći koju mu je podarila naša kultura, njih silovao, tukao, ubijao. Temeljem vlastitih pastoralnih iskustava oni su uvjerenja da suvremeni kršćani očekuju da im njihovi župnici prestanu predstavljati Boga u terminima zapadnoeuropske muškaračke snage, u terminima sile, moći, vladanja, kraljevanja, nego očekuju da im počnu približavati Boga koji će imati onu drugu, a to znači žensku stranu, stranu suprugine privrženosti i majčinske nježnosti. A upravo takav “ženski“ Bog nije Bog naše Crkve. On u njoj nema nikakvih ženskih crta. On je hijerarhizirani Bog.

No, temeljno pitanje ne bi bilo kako kršćani mogu opravdati Boga koji trpi nasilje u svijetu, nego zašto se kršćani, polazeći od vrijednosti ljudske osobe i njegova dostojanstva, ne pobune protiv postojećeg stanja, protiv shvaćanja da je brak neraskidiva veza svejedno na količinu nasilja u njemu. Ovo pitanje se ne postavlja da bi se tražilo ukinuće institucije crkveno sklopljenoga braka, nego za to da žrtva u braku, svejedno radi li se o ženi ili muškarcu, može bez društvene kazne dobiti satisfakciju da bez osjećaja krivnje i srama slobodno napusti zajednicu u kojoj je do tada sama ili zajedno sa djecom živjela sa zlostavljačem? Mišljenja sam da obiteljsko nasilje ne bi trebalo opravdavati sljedećom postavkom: kad je Isus mogao patiti za sve nas i radi našega spasenja umrijeti na križu, tada bi udana žena trebala trpjeti muža siledžiju, pijanca, kockara sve do kraja trajanja kršćanskoga braka, dakle do smrti njegove ili njezine. Ona bi mu prema tom iskazu trebala opetovano davati uvijek novu šansu samo zato da bi se sačuvao kršćanski brak. No, postavlja se pitanje: ima li tome kraja?

Međutim, ne budu li se nakon ovakvih krvavih obiteljskih iskustava iz hrvatske svakodnevice ovakva pitanja javno i glasno postavljala i ne bude li se na njih i u Crkvi tražilo iskrene odgovore, moći će se steći dojam da se čak i u okviru kršćanskoga nauka stvara takva etika življenja koja nasilje općenito, a posebno nasilje nad ženama, prihvaća kao neku normalnu pojavu i koja polazi sa stajališta da u obiteljskome, ponajviše seksualiziranom nasilju nema žrtve, posebno ako je riječ o ženama koje će njihovi muževi nastaviti zlostavljati oslovljavajući ih kao kučke, kurve i prijeteći im da će ih ubiti, zadaviti, satrti…