Četvrti stup vlasti

Što je Crkva?
Novozavjetna grčka riječ koju prevodimo kao Crkva zapravo znači "skup pozvanih". Nakon početnog razdoblja, kada su Isusovi učenici naviještali Krista samo Židovima, prva Crkva je ozbiljno shvatila naputak da bude Kristov svjedok do kraja svijeta i da učini sve narode njegovim učenicima. Krajem 3. stoljeća kršćanska vjera ukorijenila se u čitavom rimskom Carstvu. Većina vjernika u početku je bila iz nižih klasa. Proglašenje Konstantina carem 313. godine značilo je prekretnicu, jer on kršćanstvo proglašava državnom religijom, u kojoj vidi ujedinjujuću snagu za Carstvo.

Što je Sveta Stolica?
Sveta Stolica (lat. Sancta Sedes) označava vrhovnu vlast Katoličke crkve, odnosno papu i Rimsku kuriju. U međunarodnim odnosima Sveta Stolica je zaseban subjekt međunarodnog prava, koji se ne smije miješati s Državom Vatikanskog Grada. Naime, od prestanka Papinske države 1870. godine, pa sve do utemeljenja Države Vatikanskog Grada 1929. godine mnoge su države nastavile održavati diplomatske odnose sa Svetom Stolicom i nastavile sklapati međunarodne ugovore (konkordate), te je Sveta Stolica prihvaćena samostalnim subjektom međunarodnog prava. Taj subjektivitet nastavio se i nakon potpisivanja Lateranskih ugovora 1929. godine, te joj je on priznat i danas zajedno sa subjektivitetom Države.
Što je Republika Hrvatska?

Parlamentarna demokratska država.
U RH imamo sudsku, izvršnu i zakondavnu vlast a konkordatom – Ugovorom između Republike Hrvatske i Svete Stolice Crkva je postala

ČETVRTI STUP VLASTI U RH

ZAKON O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA
Članak 1.
Potvrđuje se Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, potpisan u Zagrebu, 18. prosinca 1996. godine, u izvorniku na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Članak 2.
Tekst Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima na hrvatskom jeziku glasi:
UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA
Sveta Stolica i Republika Hrvatska
nastojeći odrediti pravni okvir odnosa između Katoličke Crkve i Hrvatske Države.
– temeljeći se Republika Hrvatska na odredbama Ustava, posebno na člancima 40. i 41. o vjerskoj slobodi i o slobodi savjesti, a Sveta Stolica na dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i na odredbama kanonskoga prava;
– imajući u vidu nezamjenjivu ulogu Katoličke Crkve u odgoju hrvatskoga naroda i njezinu povijesnu i sadašnju ulogu na društvenom, kulturnom i obrazovnom području;
– svjesni da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi;
– pozivajući se na međunarodno priznata načela o vjerskoj slobodi,
dogovorili su se o sljedećem:
Članak 1.
Republika Hrvatska i Sveta Stolica, potvrđujući da su Država i Katolička Crkva, svaka u svom poretku, neovisne i samostalne, obvezuju se da će u međusobnim odnosima potpuno poštivati to načelo te da će međusobno surađivati u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općega dobra.
Članak 2.
1. Republika Hrvatska priznaje javnu pravnu osobnost Katoličke Crkve.
2. Republika Hrvatska priznaje i javnu pravnu osobnost svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskoga prava.
3. Nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe, prema odredbama kanonskoga prava. Ona o tome obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.
Članak 3.
Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi i njezinim pravnim i fizičkim osobama slobodu općenja i održavanja veza sa Svetom Stolicom, s biskupskim konferencijama drugih zemalja, s partikularnim Crkvama te s ustanovama i osobama bilo u Državi bilo u inozemstvu.
Članak 4.
Poštujući pravo na vjersku slobodu, Republika Hrvatska priznaje Katoličkoj Crkvi i njezinim zajednicama bilo kojega obreda slobodu vršenja njezina apostolskoga poslanja, posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo i djelatnost društava o kojima se govori u članku 14.
Članak 5.
Isključivo na nadležnu crkvenu vlast spada slobodno uređivati vlastiti crkveni ustroj, osnivati, mijenjati i ukidati crkvene pokrajine, nadbiskupije, biskupije, apostolske administrature, teritorijalne prelature, teritorijalne opatije, osobne prelature, župe, ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života te druge crkvene pravne osobe.
Članak 6.
1. Katolička Crkva je nadležna za sva crkvena imenovanja i dodjelu crkvenih službi, prema odredbama kanonskoga prava.
2. Imenovanje, premještaj i smjena biskupa u isključivoj su nadležnosti Svete Stolice.
3. Sveta Stolica će prije objavljivanja imenovanja dijecezanskih biskupa o tome, na povjerljiv način obavijestiti Hrvatsku vladu.
Članak 7.
1. Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi slobodu obavljanja bogoštovlja.
2. Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora.
3. Samo zbog posebno važnih razloga, te s izričitim pristankom crkvene vlasti, ta mjesta mogu biti namijenjena u druge svrhe.
4. Nadležna tijela Republike Hrvatske mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima i bez prethodne obavijesti nadležnih crkvenih vlasti, ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spasavanja dobara posebne povijesne i kulturne vrijednosti.
5. Prije održavanja bogoštovlja (kao u slučaju procesija, hodočašća i slično) na ostalim mjestima, osim na označenima u stavku 2. mjerodavne crkvene vlasti obavijestit će o tome nadležna tijela Republike Hrvatske kojima je dužnost osiguravati javni red i jamčiti sigurnost.
Članak 8.
1. U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.
2. Ispovjedna tajna je u svakom slučaju nepovrediva.
Članak 9.
1. Neradni dani su nedjelje i sljedeće svetkovine:
a) 1. siječnja, Svetkovina Svete Marije Bogorodice, Nova godina;
b) 6. siječnja, Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja;
c) Vazmeni ponedjeljak;
d) 15. kolovoza, Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa;
e) 1. studenoga, Svi Sveti;
f) 25. prosinca, Božić;
g) 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan.
2. Ugovorne strane će se dogovoriti o mogućim promjenama neradnih dana.
Članak 10.
1. Crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.
2. Pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka mogu osnivati zaklade. Djelatnost tih zaklada, s obzirom na građanske učinke, ravna se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
Članak 11.
1. Katolička Crkva ima pravo graditi crkve i crkvene zgrade te povećavati ili preuređivati već postojeće, prema zakonodavstvu Republike Hrvatske.
2. Dijecezanski biskup odlučuje o potrebi izgradnje crkvenog objekta i izabire lokaciju u dogovoru s nadležnim tijelima Republike Hrvatske.
3. Nadležna tijela Republike Hrvatske neće uzeti u obzir molbe za lokacije crkvenih objekata bez prethodnoga pismenog pristanka dijecezanskoga biskupa.
Članak 12.
1. Katoličkoj je Crkvi zajamčena sloboda tiska, tiskanje i širenje knjiga, novina, časopisa, te druge djelatnosti povezane s njezinim poslanjem.
2. Katolička Crkva ima pristup i na državna sredstva javnoga priopćivanja (novine, radio, televizija). Katolička Crkva također ima pravo osnivati i obavljati djelatnost radija i televizije u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
Članak 13.
1. Kanonska ženidba od trenutka sklapanja ima građanske učinke prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske ako ugovorne stranke nemaju civilne zapreke i ako su ispunjeni propisi predviđeni odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
2. Način i rok upisa kanonske ženidbe u državne matice vjenčanih propisuje zakonodavstvo Republike Hrvatske.
3. Priprava za kanonsku ženidbu obuhvaća pouku budućih supružnika o crkvenom nauku glede uzvišenosti sakramenta ženidbe, navlastito o njezinoj jednosti i nerazrješivosti i o građanskim učincima ženidbe sukladno sa zakonodavstvom Republike Hrvatske.
4. Odluke crkvenih sudova o ništavosti ženidbe i odluke Vrhovne vlasti Crkve o razrješenju ženidbenoga veza, dostavljaju se nadležnome državnom sudu radi primjene građanskih učinaka odluke, u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
Članak 14.
1. Republika Hrvatska priznaje pravo vjernika da osnivaju društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi. Što se tiče građanskih učinaka njihova djelovanja, ta se društva ravnaju prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
2. Republika Hrvatska jamči katolicima i njihovim društvima i ustanovama potpunu slobodu djelovanja i javnog nastupa bilo usmeno ili pismeno.
Članak 15.
Katolička Crkva ima pravo osnivati obrazovne ustanove bilo kojega stupnja i njima upravljati prema vlastitim pravilima, poštujući odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske.
Članak 16.
1. Republika Hrvatska priznaje i jamči Katoličkoj Crkvi pravo na dušobrižništvo vjernika koje se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima, sirotištima i u svim ustanovama za zdravstvenu i društvenu skrb, bilo da su javnoga bilo privatnoga značenja.
2. Dušobrižnička djelatnost u navedenim ustanovama, koje su javnoga značenja, bit će uređena posebnim ugovorom između nadležnih crkvenih vlasti i tijela Republike Hrvatske.
Članak 17.
1. Katolička Crkva može slobodno organizirati ustanove koje će osiguravati karitativno djelovanje i društvenu skrb, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.
2. Crkvene ustanove za karitativno djelovanje i društvenu skrb ili ustanove koje ovise o Crkvi djeluju prema vlastitim statutima te imaju ista prava i povlastice koje imaju i državne ustanove osnovane u istu svrhu.
3. Katolička Crkva i Republika Hrvatska dogovorit će se o međusobnoj suradnji vlastitih ustanova za karitativno djelovanje i društvenu skrb.
4. Nadležna tijela Republike Hrvatske i nadležne crkvene vlasti međusobnim će dogovorom odrediti novčanu pomoć koju će Republika Hrvatska davati ustanovama Katoličke Crkve koje su u službi općega dobra društva.
5. Što se tiče građanskih učinaka, ustanove iz stavka 1. ovoga članka ravnat će se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
Članak 18.
1. Republika Hrvatska i Sveta Stolica u međusobnom će dogovoru, diplomatskim putem, rješavati dvojbe ili teškoće koje bi mogle nastati glede tumačenja ili primjene odredbi ovoga Ugovora.
2. Mješovita komisija, sastavljena od predstavnika dviju Strana, raspravljat će o svim pitanjima od zajedničkoga interesa koja će zahtijevati nova ili dodatna rješenja te će svoje prijedloge podastrijeti mjerodavnim Vlastima na odluku.
Članak 19.
1. Ovaj će Ugovor biti ratificiran prema pravnim propisima visokih ugovornih Strana i stupit će na snagu u trenutku razmjene ratifikacijskih instrumenata.
2. U slučaju da jedna od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će odgovarajuće pregovore.
Potpisano u Zagrebu, dne 18. prosinca 1996. u dva izvorna i jednako vjerodostojna primjerka na hrvatskom i talijanskom jeziku.
per la Santa Sede za Republiku Hrvatsku
msgr. Giulio Einaudi dr. Jure Radić
Članak 3.
Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 018-05/96-01/23
Zagreb, 7. veljače 1997.
REPUBLIČKI DOM SABORA
REPUBLIKE HRVATSKE
Na osnovi članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVR?IVANJU UGOVORA IZME?U SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA
Proglašavam Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 7. veljače 1997.
Broj: 01-97-253/1
Zagreb, 13. veljače 1997.
Predsjednik
Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.
ZAKON
O POTVR?IVANJU UGOVORA IZME?U SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA
ZASTUPNIČKI DOM SABORA
REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
Zastupničkog doma Sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.

IZDVAJAMO IZ ZAKONA O POTVRĐIVANJU UGOVORA

1. – temeljeći se Republika Hrvatska na odredbama Ustava, posebno na člancima 40. i 41. o vjerskoj slobodi i o slobodi savjesti, a Sveta Stolica na dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i na odredbama kanonskoga prava;

KANONSKO PRAVO JE JEDNAKO USTAVNOM PRAVU (op.a.)

1. Republika Hrvatska priznaje pravo vjernika da osnivaju društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi. Što se tiče građanskih učinaka njihova djelovanja, ta se društva ravnaju prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

CILJEVI KATOLIKA SU CILJEVI ZAKONODAVSTVA RH (op.a)

1. – svjesni da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi

TVRDNJA NA KOJOJ SE NE MOŽE GRADITI PRAVNI OSNOV (op.a)

Prema Narodnim novinama u kojima se objavljuju svi međunarodni ugovori, potpisani su slijedeći ugovori:

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O DUŠOBRIŽNIŠTVU KATOLIČKIH VJERNIKA, PRIPADNIKA ORUŽANIH SNAGA I REDARSTVENIH SLUŽBI REPUBLIKE HRVATSKE

Ukratko: Dogovor o osnivanju vojnog ordinarijata, njegova prava i obveze.

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Ukratko: Katoličkoj crkvi se jamči da će Hrvatska poštivati vjerske slobode, pravo roditeljima da djeci u školi odaberu hoće li učit vjeronauk, tko će predavati vjeronauk, pristup medijima, suradnja crkve i države u zaštiti kulturne baštine i sl.

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA

Ukratko: Potvrđuje se neovisnost katoličke crkve od države te da će država i crkva surađivati za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općeg dobra. Crkvi se jamči samostalnost u komunikaciji s biskupskim konferencijama drugih zemalja, uređenje crkvenog ustroja, teritorijalnog ustroja župa, imenovanja biskupa, slobodu održavanja procesija, ceremonija i sl. (ali uz obavezno prijavljivanje mjerodavnim vlastima) itd. Definicija crkvenih blagdana. Građenje crkvi držeći se zakonodavstva RH. Crkveni brak izjednačuje se sa svjetovnim. Dušebrižništvo u zatvorima, bolnicama i sl.

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O GOSPODARSKIM PITANJIMA

Ukratko: Rješavanje pitanja financiranja crkve, neoporezivosti milodara, povrat oduzete imovine, ali samo one koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama. Za svu ostalu imovinu predviđa se isplata naknade. Pitanje crkvenih mirovina.

NADALJE

„Povijest takvih vrlo uspješnih i prijateljskih odnosa u stanovitom je smislu sankcionirana potpisivanjem svih četiriju ugovora (konkordat) između Hrvatske i Svete Stolice:

1. o pravnim pitanjima,
2. o suradnji na području odgoja i kulture,
3. o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH i to dana 19. prosinca 1996. te posljednji,
4. ugovor o gospodarskim pitanjima 9. listopada 1998.

Po ocjenama mnogih stručnjaka koji se bave tom problematikom ocijenjeni su kao uzor ugovori, poglavito za zemlje u tranziciji. Kardinal Vincenzo Fagiolo, tada predsjednik disciplinarne komisije Rimske kurije, inače poznati stručnjak kanonskoga prava u jednom mi je razgovoru istaknuo kako je bit tih ugovora što se temelje na međunarodno priznatim načelima o vjerskoj slobodi te da svojim sadržajima potvrđuju neovisnost, samostalnost i slobodu obiju strana. Slobodna Crkva u slobodnoj Državi. I kao takvi ti ugovori predstavljaju pozitivnu novost u odnosu na mnoge druge ugovore, ranije potpisane.
Ive Livljanić
veleposlanik Republike Hrvatske pri Sv. Stolici
(1992.-1998.)

UPRAVNI SUD

N A K N A D A   I M O V I N A

PRIMJENA ZAKONA

 

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE I                                    099
REPUBLIKE HRVATSKE O GOSPODARSKIM PITANJIMA OD 9. LISTOPADA 1998.  
(NN MU 18/98, 13/03)

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima od 9. listopada 1998. ne isključuje primjenu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

«Kao što to navodi i tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja, osporeno rješenje doneseno je nakon što je presudom ovog Suda broj Us-10147/2001-9 od 15. listopada 2003. godine povodom tužbe Nadbiskupije z., Nadbiskupskog duhovnog stola poništeno ranije rješenje tuženog tijela klasa: UP/II-942-01/00-01/779, ur. broj: 514-02-09-04/1-00-2 od 10. siječnja 2001. godine, kojim je povodom žalbe Državnog pravobraniteljstva Grada Z. te «S.» d.d. Z. poništeno djelomično rješenje Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjela za upravno pravne poslove, Središnji odsjek Z., klasa: UP/II-942-01/97-01/1889, ur. broj: 251-18-02/101-00-26 od 28. lipnja 2000. godine, kojim je odlučeno da se Nadbiskupiji z., Z., K. 31 vraća u vlasništvo nekretnina z.k.č. br. 1, Grad i dvor u B., te  odlučeno da je obveznik naknade Grad Z. i da će Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Z. nakon pravomoćnosti ovog rješenja provest po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
         Poništavajući ranije rješenje tuženog tijela, Sud je u citiranoj presudi, između ostalog, izrazio pravno shvaćanje da se temeljem odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 30/02 i 81/02) ne vraća samo imovina koja je unesena u društveni kapital poduzeća, dok se imovina koja nije obuhvaćena pretvorbom vraća prijašnjem vlasniku, osim ako se utvrdi postojanje okolnosti iz članka 55. stavka 4. citiranog Zakona, izražavajući pri tome i shvaćanje da se na imovinu koja je predmet postupka koji se provodi prema Zakonu o naknadi ne primjenjuju odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji, već odgovarajuće odredbe Zakona o naknadi (članak 53. stavak 1. i članak 55. stavak 4. Zakona o naknadi).
         S obzirom na zauzeta pravna shvaćanja, a imajući u vidu da u provedenom upravnom postupku nisu utvrđene činjenice vezane uz primjenu citiranih odredaba Zakona o naknadi odnosno nije utvrđivano postojanje okolnosti za primjenu članka 55. stavka 4. tog Zakona, niti je po ocjeni Suda obveznik naknade određen u skladu s činjeničnim stanjem koje proizlazi iz spisa predmeta, ovaj Sud je citiranom presudom, kao što je naprijed već rečeno, poništio ranije rješenje tuženog tijela, ne prihvaćajući stajalište tuženog tijela zauzeto u tom rješenju.
         Prema odredbi članka 62. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) kad sud poništi akt protiv kojega je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti drugi, prema istoj zakonskoj odredbi nadležni je organ dužan donijeti ga bez odgode a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave presude, time što je nadležni organ pri tome vezan pravnim shvaćanjem suda i primjedbama suda u vezi s postupkom. S obzirom na citiranu odredbu Zakona o upravnim sporovima, a imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju naprijed citirane presude ovog Suda i u skladu s pravnim shvaćanjem Suda i primjedbama Suda danim na provedeni postupak, ovaj Sud osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.
         Neosnovan je tužbeni navod tužitelja da se na predmetne nekretnine ne primjenjuju odredbe Zakona o naknadi. Naime, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima od 9. listopada 1998. godine ne isključuje primjenu Zakona o naknadi nego kod primjene tog Zakona Republika Hrvatska kao ugovorna strana mora poštivati odredbe tog Ugovora koji je nakon njegove ratifikacije sukladno odredbi članka 140. Ustava Republike Hrvatske po pravnoj snazi iznad zakona, ali se imovinsko pravni odnosi na cjelokupnoj imovini koja je oduzeta na temelju propisa i odluka iz članka 2. i 3. Zakona o naknadi razrješavaju primjenom odredaba tog Zakona i u skladu s tim Zakonom, pa prema tome i na imovini na koju se odnosi naprijed citirani Ugovor. «

Upravni sud Republike Hrvatske, Us-4578/2004 od 3. veljače 2005.

PRAVNI OSNOV

dr. sc. Vladimir Lončarević

PRAVNI POLOŽAJ CRKAVA I VJERSKIH ZAJEDNICA TE NJIHOVO STJECANJE PRAVNE OSOBNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ

SAŽETAK

Načelo vjerske slobode proglašeno je u čl. 40. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine, a odvojenost crkvi odnosno vjerskih zajednica od države u čl. 41. Ustava. Budući da, prema čl. 41. Ustava, vjerske zajednice uživaju zaštitu i pomoć države, Vlada Rep. Hrvatske potpisala je s nekim vjerskim zajednicama ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa. To pitanje regulira i čl. 9. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002. god. Zakonom je u cjelini uređen pravni položaj vjerskih zajednica. Uz ostalo, njime su određeni uvjeti upisa vjerskih zajednica u Evidenciju vjerskih zajednica, koja se vodi u formi Registra vjerskih zajednica. Način upisa reguliran je posebnim Pravilnikom o obrascima i načinu vođenja Evidencije vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

2. OSNOVNI PODACI O VJERSKIM ZAJEDNICAMA U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj je tijekom cijelog 20. st. taj proces odvajanja svjetovnog i sakralnog, a zatim pravnog priznanja vjerskih zajednica, te napokon i suradnje države s njima prošao različite faze, razumljivo s različitim intenzitetom i na različite načine, uzevši u obzir da je Republika Hrvatska promijenila više državno-političkih uređenja.
Dolaskom demokracije i stjecanjem nezavisnosti, pitanje vjerske slobode regulirano je u skladu s praksom u demokratskim zemljama. Člankom 40. Ustava Republike Hrvatske od 22. 12. 1990 "jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja", a člankom 41. definira se da su "sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
Popis stanovništva iz 2001. godine pokazao je sljedeću strukturu stanovništva prema vjeroispovijesti: katolici (rimokatolici i grkokatolici) 87,9 %, pravoslavni 4,5 %, muslimani 1,3 %, Jehovini svjedoci 0,14 %, pripadnici ostalih religija 0,11 %, pripadnici ostalih protestantskih crkava 0,09 %, evangelici 0,08 , adventisti 0,07 %, baptisti 0,04 %, židovi 0,01 %, nereligiozni i agnostici 5,2 %.

3. PRAVNI OKVIR SURADNJE IZMEĐU DRŽAVE I VJERSKIH ZAJEDNICA

Uz čl. 40. koji u skladu s europskom tradicijom jamči slobodu vjere, čl. 41. karakterističan je po tome što definira da vjerske zajednice, premda slobodne i nevezene s državnom vlasti, odnosno odvojene od nje, a u nastojanju osiguranja materijalnih uvjeta za vjersko djelovanje, u namjeri stvaranja i održavanja boljih uvjeta vjerskog djelovanja i u cilju uzajamne suradnje za dobrobit svih građana bez obzira na vjersko uvjerenje te pozivajući se na međunarodne konvencije i standarde, dobivaju zaštitu i pomoć državne vlasti za svoj rad u prosvjeti, znanosti, socijalnom i dobrotvornom radu. Tom ustavnom odredbom zapravo se manifestira društvena svijest da su vjerske zajednice važan činitelj društvene stabilnosti i faktor harmonizacije i humanizacije društvenog života.
Razumljivo je da se u godinama od 1990. do 1995. zbog znanih ratnih događanja taj članak Ustava nije mogao realizirati u praktičnome smislu, pa su vjerske zajednice djelovale prema mogućnostima, a s obzirom na tadašnje društvene potrebe, veliko težište bilo je na humanitarnom radu. Tek 1996., nakon završetka ratnih događanja i početkom stabilizacije društvenih prilika u Hrvatskoj, započeli su pregovori o tim pitanjima. Najprije su Vlada Republike Hrvatske i Katolička crkva kao najveća i najstarija vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj pregovarale o sklapanju sporazuma kojim bi se regulirala pitanja važna za prisutnost Katoličke crkve u društvenom životu. Budući da je Katolička crkva u pravnoj osobnosti Svete Stolice subjekt međunarodnog prava, pregovori u vezi s ugovorima vođeni su i s predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj kao i s predstavnicima Svete Stolice, čiji je tadašnji nuncij mons. G. Einaudi i potpisao ugovore.

1. Ugovori između Vlade Rep. Hrvatske i Svete Stolice

 
Slijedom tih pregovora potpisana su četiri međudržavna ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Svete Stolice:

1. Ugovor o pravnim pitanjima od 18. 12. 1996. Na temelju tog Ugovora potpisan je 12. rujna 2002. između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije poseban Protokol o načinu upisa pravnih osoba Katoličke crkve u Evidenciju pravnih osoba Katoličke crkve u Rep. Hrvatskoj, koji se vodi pri nadležnom ministarstvu.

2. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture od 18. 12. 1996. Na temelju tog ugovora potpisan je 29. 1. 1999. ugovor između Katoličke crkve u Hrvatskoj (dakle ne Sv. Stolice) i Vlade Republike Hrvatske o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama.

3. Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske od 18. 12. 1998.

4. Ugovor o gospodarskim pitanjima od 9. 10. 1998.

Osim toga, naknadno su s predstavnicima Kat. crkve u Hrvatskoj potpisani Sporazum o međusobnim odnosima između Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatske radio-televizije (27. 7. 2000.), Sporazum o dušobrižništvu u kaznionicama, zatvorima i odgojnim zavodima (12. 9. 2002.) te Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi i Sporazum o povratu crkvenih matičnih knjiga, knjiga stanja duša, ljetopisa i drugih knjiga koje su u vrijeme komunističkog režima nezakonito oduzete Katoličkoj crkvi poslije 1945. (potpisan 31. 10. 2005.)
Spomenuta četiri ugovora, koji su međunarodnog karaktera, potpisana su prije donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 4. 7. 2002. godine, pa je pravni temelj bio članak 41. Ustava Republike o ovlasti Vlade da potpisuje međunarodne ugovore.

3.2. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica

S vremenom se pokazalo da je potrebno donijeti novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji će primjereno novim političkim i društvenim prilikama regulirati to važno područje života ljudi i društva. Valja reći da je bilo mišljenja da, zbog specifičnosti problematike, nikakav zakon nije potreban, već da su dovoljni članci Ustava koji definiraju područje vjerske slobode, no nakon višemjesečnih rasprava pristupilo se postupku donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je i donesen u Hrvatskom saboru 4. 7. 2002. godine.
Zakon ima 32 članka. On u čl. 1. definira da je vjerska zajednica "zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj". Zakon nadalje određuje uvjete slobodnog djelovanja vjerske zajednice (npr. zabranjuje djelovanje suprotno pravnom poretku, javnom moralu, na štetu zdravlja itd.), određuje okvir obavljanja vjerskih obreda, djelovanje u školama i učilištima, vjerski odgoj u odgojnim i obrazovnim ustanovama, mogućnost sklapanja ugovora u pitanjima od zajedničkog interesa, dušobrižništvo u bolnicama i socijalnim ustanovama, kaznionicama i zatvorima, oružanim snagama i policiji, određuje način stjecanja sredstava i imovine vjerske zajednice (novca, nekretnina, primanje usluga, darova, besplatnih radova i dr.) i plaćanje poreza i carina, utvrđuje socijalna prava vjerskih službenika i polaznika vjerskih škola, pristup vjerskih zajednica medijima te u posebnom poglavlju način upisa u Evidenciju vjerskih zajednica.

3.3. Ugovori između Vlade i ostalih vjerskih zajednica

Sklapanje ugovora s pojedinim vjerskim zajednicama spomenuti novodoneseni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002. u čl. 9. formulira tako što kaže da se "pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku ili neku ili više vjerskih zajednica mogu uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica". Za pripremu ugovora zadužena je Komisija Vlade Republike Hrvatske za odnose s vjerskim zajednicama.
U prethodnom tekstu valja primijetiti da je naglasak na riječima "mogu". Ugovori se dakle mogu, ali ne moraju sklopiti, što dakako rađa nezadovoljstvom pojedinih vjerskih zajednica koje bi željele sklopiti takve ugovore, dok Vlada za to za sada nije zainteresirana ili smatra da nisu zadovoljeni uvjeti da se to učini.
Neposredno nakon donošenja Zakona Vlada Republike Hrvatske, na temelju čl. 9 Zakona, sklopila je Ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa:
– sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Rep. Hrvatskoj 12. 12. 2002.
– s Islamskom zajednicom u RH 12. 12. 2002. – s Evangelističkom crkvom u RH i Reformiranom kršćanskom crkvom u RH 18. 6. 2003.
– s Evanđeoskom (Pentekostnom) crkvom u RH, Kršćanskom adventističkom crkvom u RH i Savezom baptističkih crkava u RH 4. 7. 2003.
– s Bugarskom pravoslavnom crkvom u RH, Hrvatskom starokatoličkom crkvom i Makedonskom pravoslavnom crkvom u RH 10. 10. 2003.
Opća značajka spomenutih ugovora je da reguliraju način obavještavanja Vlade RH o imenovanjima visokih vjerskih službenika koje vjerske zajednice samostalno imenuju, reguliraju održavanje vjerskog dogoja u predškolskim ustanovama i vjeronauka u školama, dušebrižništvo u vojsci i policiji te u bolnicama, zatvorima, kaznionicama i odgojnim zavodima, civilno priznanje braka sklopljenog pred ovlaštenim vjerskim službenikom, održavanje kulturne baštine u vlasništvu vjerskih zajednica te financijsku pomoć vjerskim zajednicama koja se dodjeljuje u visini dvije bruto osnovice za izračun plaće državnih službenika i namještenika, ovisno o broju vjerskih službenika.

4. EVIDENCIJA I REGISTRACIJA VJERSKIH ZAJEDNICA

Posebno pitanje čini registracija vjerskih zajednica. Do donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica od 4. 7. 2002. prethodnim zakonom nije bila previĎena registracija vjerskih zajednica jer je taj zakon nije ni propisao. Vjerske zajednice nisu dobivale nikakav službeni dokument, rješenje nekoga nadležnog tijela o pravnoj osobnosti vjerskih zajednica ili njihovih organizacijskih oblika. Vjerske su zajednice, kao društvene tvorbe sui generis ureĎivale svoje unutarnje ustojstvo, pa su tako pravnu osobnost svoje zajednice i svojih organizacijskih oblika definirale svojim pravnim aktima (kanonskim kodeksima, ustavima, statutima i sl.). Te vjerske zajednice i njihovi organizacijski oblici imali su pravnu osobnost i u građanskopravnom smislu, iako nisu bile upisane u registar vjerskih zajednica, budući da taj nije ni postojao. Jedino tijelo kojem su se vjerske zajednice i njihovi organizacijski oblici prijavljivali bio je Državni zavod za statistiku, koji je na temelju prijave i pečata dodjeljivao vjerskim zajednicama i njihovim organizacijskim oblicima matični broj.
Nakon što je dakle donesen novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, moglo se pristupiti procesu registracije vjerskih zajednica. Naime uvjet za stjecanje pravne osobnosti bio je da je vjerska zajednica "upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj" (čl. 1.). Nadalje, čl. 5. regulirano je da "vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja ovoga zakona upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis". U st. 2. čl. 5. kaže se da "zajednice vjernika (dakle, ne vjerske zajednice!) koje na dan stupanja na snagu ovoga zakona ne djeluju kao vjerske zajednice ili koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona (novoosnovane vjerske zajednice), upisuju se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću" (dakle kao udruge odnosno društva graĎana).
Evidenciju, prema čl. 6., st. 1. Zakona, "vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave" – u vrijeme ustrojstva Evidencije to je bilo Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, dok je danas nadležno tijelo Središnji državni ured za upravu. Prema, st. 2. čl. 6., "u Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica, te zajednice vjerskih zajednica".

4.2. Neke posebnosti u voĎenju Evidencije

U Evidenciji se nalazi 49 evidentiranih vjerskih zajednica no ne i Katolička crkva. Naime, Vlada RH je na temelju međudržavnog Ugovora o pravnim pitanjima sa Sv. Stolicom sklopila s Hrvatskim biskupskom konferencijom 12. 9. 2002. Protokol o načinu upisa pravnih osoba Katoličke crkve. Na temelju tog protokola Vlada je ustrojila pri Ministarstvu pravosuđa uprave i lokalne samouprave, sadašnjeg Središnjeg državnog ureda za upravu, Evidenciju pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Razlog tomu treba tražiti u tome što su biskupije Katoličke crkve u Hrvatskoj osnovane odgovarajućim pravnim aktima Svete Stolice, koja, je, uz ostalo, subjekt međunarodnog prava. Sjedište Katoličke crkve u Hrvatskoj nije u Zagrebu, nego u Rimu, pa su njezini organizacijski oblici (biskupije, župe i dr.) upisani u posebnu Evidenciju.

4.3. Neki prigovori provedbi Zakona

Nakon donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica Prijava odnosno Zahtjev za registraciju u Evidenciji postala je nužan uvjet da vjerska zajednica može ostvarivati prava iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica odnosno drugih zakona, među ostalim da može predložiti Vladi sklapanje Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa, koji Vlada može, ali ne mora prihvatiti. Neke novoosnovane vjerske zajednice smatraju da su diskriminirane odredbama čl. 21. Zakona, odnosno čl. 7. Pravilnika, jer ne mogu za sada zadovoljiti uvjete za upis u Evidenciju, budući da nemaju 500 registriranih vjernika i/ili da nisu bile upisane u registar udruga najmanje 5 godina.
Jednako tako javili su se prijepori u vezi s mogućnošću sklapanja Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa izmeĎu Vlade i neke vjerske zajednice, pa je zbog toga Vlada Republike Hrvatske 23. 12. 2004. donijela Zaključak, u kojemu stoji da:
"1. Za sklapanje ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica, koji sklapa Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica, potrebno je da jedna ili više vjerskih zajednica koje bi sklopile ugovor, ispunjavaju jedan od dva uvjeta:
– da su djelovale na području Republike Hrvatske na dan 6. travnja 1941. godine i nastavile svoje djelovanje u kontinuitetu i pravnoj slijednosti, te da broj vjernika prelazi brojku od šest tisuća, prema zadnjem popisu stanovništva,
– da je povijesna vjerska zajednica europskog kulturnog kruga (Katolička crkva, Pravoslavna crkva, Evangelička crkva u Republici Hrvatskoj, Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Židovska zajednica u Republici Hrvatskoj).
2. Crkva ili vjerska zajednica koja se izdvoji ili se izdvojila iz crkve ili vjerske zajednice smatra se novom crkvom odnosno vjerskom zajednicom, a početak njezinog djelovanja smatra se danom izdvajanja, odnosno osnivanja."
Taj zaključak Vlade bio je predmet Ustavne tužbe nekoliko vjerskih zajednica, ali je Ustavni sud tužbu odbacio, proglasivši se nenadležnim.

4. ZAKLJUČAK

Zaključno, iz navedenoga se vidi da u Republici Hrvatskoj postoji nekoliko pravnih formi odnosa između države i vjerskih zajednica:

– Katolička crkva (Rimokatolička i Grkokatolička) ima položaj reguliran međudržavnim ugovorima. Ustrojena je posebna Evidencija za Katoličku crkvu i njezine organizacijske oblike.“

 

USTAVNI SUD

 

SPIS: U-I / 825 / 2001

Odluka / rješenje: Odbačaj za prijedlog za ocjenu akata zakonodavnog tijela

Slijedom odredbe članka 128. Ustava, neposredna ocjena suglasnosti s Ustavom odredaba međunarodnog ugovora, nije u nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 14. siječnja 2004. godine, donio je

R J E Š E N J E

I. Odbacuje se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom:

– Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima od 19. prosinca 1996. godine,

– Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture od 19. prosinca 1996. godine,

– Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske od 19. prosinca 1996. godine te

– Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima od 9. listopada 1998. godine.

II. Ovo rješenje objavit će se u "Narodnim novinama".

O b r a z l o ž e n j e

1. Jasna A. Videc iz Slavonskog Broda dana 18. travnja 2001. godine podnijela je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima od 19. prosinca 1996. godine, Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture od 19. prosinca 1996. godine, Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske od 19. prosinca 1996. godine te Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima od 9. listopada 1998. godine (u nastavku teksta: Ugovori).

2. Obrazlažući svoj prijedlog, predlagateljica navodi da se osporenim Ugovorima sjedinjuje Crkva s državom, odnosno ustoličuje jedna Crkva kao državna crkva, a što je prema mišljenju podnositeljice u suprotnosti s odredbom članka 41. stavka 1. Ustava, koja glasi:

"Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."

Nadalje, predlagateljica ističe da je osporenim Ugovorima Republika Hrvatska preuzela materijalne obveze koje su neprimjerene njezinom gospodarskom razvoju i ekonomskim mogućnostima.

3. Slijedom navedenoga predlagateljica predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih Ugovora i njihovo ukidanje.

Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

4. Nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske utvrđena je odredbama članka 128. Ustava, koje glase:

"Ustavni sud Republike Hrvatske:

– odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom,
– odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom,
– može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana,
– odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske.
– prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor,
– rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti,
– odlučuje, u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike,
– nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka i može, u skladu s Ustavom, zabraniti njihov rad,
– nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova,
– obavlja druge poslove određene Ustavom.

Iz navedene Ustavne odredbe razvidno je da Ustavni sud Republike Hrvatske nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom.

5. Odredbom članka 32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 49/02 – pročišćeni tekst, u nastavku teksta: Ustavni zakon), između ostaloga, propisano je da će Ustavni sud rješenjem odbaciti prijedlog ako nije nadležan za odlučivanje.

S obzirom na činjenicu da je podnositeljica u konkretnom slučaju predlagala pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba međunarodnog ugovora neposredno, što nije u nadležnosti Ustavnog suda propisanoj odredbama članka 128. Ustava, na temelju odredbe članka 32. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke.

Točka II. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-I-825/2001
Zagreb, 14. siječnja 2004.

 

KOMENTARI

Školski primjer povrede Ustava i međunarodnoga prava

Protuustavni kao povreda načela vladavine prava

„Što uopće propisuje hrvatski Ustav o odnosu hrvatskoga i međunarodnog prava? Kao prvo, članak 140. Ustava propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a prema pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnoga prava.

Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 15. srpnja 1998. konstatirao je da su zakoni koji su suprotni međunarodnom ugovoru istodobno i protuustavni, jer su povreda načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao jedne od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka.

Kao treće, svako tijelo javne vlasti koje bi primijenilo neku zakonsku normu koja je suprotna međunarodnom ugovoru povrijedilo bi međunarodno pravo.

Međunarodni ugovori su dio hrvatskoga pravnog poretka i nadzakonske su snage.

Pokušaj pogrešne interpretacije Ustava

Ustavni sud smije ocjenjivati ustavnost zakona, ali članak 128. Ustava koji mu daje tu ovlast ne govori ništa o ocjeni sukladnosti zakona s međunarodnim ugovorima.

Kako smo vidjeli, ta ovlast proizlazi iz načela vladavine prava, no postavlja se pitanje zbog čega, unatoč svim dosadašnjim ustavnim izmjenama, ona nije i izričito unesena u ustavni tekst.

Sve to upućuje na ozbiljne nedostatke u postupku pripreme zakonodavstva.

Problem nije u neznanju nego u pristupu.

Mutato nomine de te fabula naratur! „

Autor je profesor ustavnoga i europskoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, trenutačno je Fulbrigtov stipendist na Harvardu.
Izvor: Vjesnik
————————————————
Slobodna Dalmacija

28.03.2009. | 14:38

dossier – PREKRCANA ŠKRABICA
Zahtjev za reviziju ugovora s Vatikanom: Crkva u 10 godina dobila pet milijardi kuna!
„Hrvatskoj prijeti daljnje rezanje plaća, najavljuje se debakl turističke sezone, rast kamata na kredite, otkazi, a sindikati prijete nemirima. Dok se jednima krešu plaće, drugi neometeno primaju dotacije iz proračuna, a u čemu prednjači Katolička crkva. Međudržavnim ugovorom iz 1998. godine, kojeg je inicirao Franjo Tuđman, Katolička crkva je u nekim segmentima postavljena iznad zakona: ne plaćaju porez na milodare i milostinju, crkvu se mora obavijestiti kada se neki od svećenika uhiti, nameće se obveza lokalnoj samoupravi da u urbanističkim planovima predviđa mjesta za crkve, zapovijeda se gradovima da izdvajaju novac kad im to predloži biskup! Katolička crkva je samo u 2008. godini dobila 382 milijuna kuna iz proračuna, a lokalne zajednice su dale još desetke milijuna kuna, pa se iznos kojeg crkva dobije iz proračuna penje na minimalno pola milijarde kuna godišnje. Također, ispostavilo se da je Vlada u crkvenu blagajnu uplaćivala desetke milijuna kuna na tajnim sjednicama Vlade.
Vratimo se Ugovoru sa Svetom stolicom koji je to sve omogućio. Posebno je zanimljiv članak šesti: “Da bi Katolička Crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, RH će joj mjesečno davati iz proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u RH” – stoji u ugovoru koji je potpisan 9. listopada 1998. godine, a potvrdio ga je Sabor. Uz te izdatke navodi se i sljedeća zapovjed: “na preporuku dijecezanskog biskupa državne vlasti svake će godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke crkve”.
Crkva iznad zakona
Također, Planovi razvoja gradova i mjesta, na prijedlog dijecezanskog biskupa, “predvidjet će prikladne lokacije za izgradnju novih crkava i crkvenih zgrada potrebnih za bogoslužje i pastoralni rad”. Štoviše, ugovor obvezuje i da lokalna samouprava novčano pomaže crkvi: “Budući da pastoralna središta osiguravaju javnu službu korisnu društvenoj sredini, mjerodavna tijela pridonosit će izgradnji i obnovi crkvenih zgrada prema svojim mogućnostima”. No, ugovor je u članku 15. predvidio i obvezu da se taj dokument modificira, ako se promijeni stanje u državi: “Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”.
Okolnosti su se u državi bitno promijenile, te bi ugovor, drže i poznate odvjetnice Dafinka Večerina i Jadranka Sloković, trebalo što prije mijenjati jer nije u redu, napominju ugledne pravnice, da se na svima štedi, ali ne i na Crkvi.
– Ugovor Države s Vatikanom je potpisan u drugačijim okolnostima i taj članak 15 daje pravo, ali i obvezu Vladi da krene u pregovore s Crkvom kako bi se smanjile dotacije i napravila revizija ugovora i prilagodba sadašnjim prilikama – tj. skoro pa bankrotu države. Vlada je već morala otpočeti pregovore s Crkvom. Neće se sama Crkva ponuditi da joj se ukinu davanja iz proračuna, prvi korak mora napraviti Vlada – kaže Sloković, dok Večerina napominje:
“Svaki se ugovor može mijenjati, a taj članak jasno nalaže Vladi da otpočne pregovore i smanji iznose predviđene Crkvi“. Ustavni sud bi trebao uskoro, saznajemo, ocjenjivati ustavnost tog ugovora, a na koji su prigovor imali i poznati pravnici, kao i nevladini aktivisti. U tome je posebno aktivna Ženska mreža Hrvatske i Bojana Genov.
– Ako je suditi po godišnjim iznosima koji se izdvajaju, Crkva je u proteklih deset godina dobila iz državnog proračuna i lokalne samouprave između četiri i pet milijardi kuna! Toliko će sada u ovom rebalansu i država uštedjeti na radnicima, zdravstvu, gospodarstvu! Zamislite vi koliko je to novca! – kaže Genov, koju smo upitali da li smatra da je došlo vrijeme za promjenu Ugovora.
– Logično je upitati zbog čega je potrebno trošiti toliko na rastrošnu Crkvu. Mada se sve privilegije koje ima Crkva opravdavaju humanitarnim aspektima njezinog rada, to je samo izlika, jer Crkva troši tek 19 posto svojih prihoda na humanitarnu djelatnost. Svi znamo za ‘perverzne’ troškove vojnog ordinarijata, za skupocjene vozne parkove svećenstva, za njihove jacuzije i stil života koji ne odaje duhovnost nego ekstremno izraženu ljubav prema materiji – kaže za ‘Slobodnu’ Genov, koja nam je prokomentirala i navode iz medija po kojima se crkva u recesiji odriče 70 milijuna kuna iz proračuna.
  – Crkva se ničeg nije odrekla, to je neistina! Mjesečno za svaku župu u zemlji izdvajaju se dvije prosječne bruto plaće, i na taj iznos se proteklih godina isplaćivalo još dodatnih 20 posto. Sada se i dalje isplaćuje novac, ali bez tih 20 posto koji su bili namijenjeni rješavanju pitanja mirovinskoga osiguranja članova klera, redovnika i redovnica koji su navršili 65 godina života i čiji status nije bio dotad riješen. Nema nikakvog smanjenja dotacija, jer će Crkva i u nadolazećoj godini dobiti oko 300 milijuna kuna plus dotacije iz lokalnih proračuna – zaključuje Bojana Genov.

ANKETA: Treba li napraviti reviziju ugovora s Vatikanom?
•• Zdenko Ljevak, predsjednik Vijeća HRT-a:
U svjetlu novih okolnosti trebalo bi napraviti reviziju.
•• Munir Podumljak, Partnerstvo za društveni razvoj: Da, za reviziju u kontekstu strožije kontrole javnih sredstava. Vlada ne smije na tajnim sjednicama davati novac crkvi, te odluke moraju biti javne. •• Vesna Škare Ožbolt, bivša ministrica pravosuđa:
Treba se dogovoriti da se privremeno obustave isplate iz proračuna, kao što se napravilo s povišicama i plaćama.
•• Akademik Vlatko Silobrčić: Ugovor bi trebalo mijenjati, posebice gledajući na sadašnju situaciju. Dvije strane moraju dogovoriti kako da Crkva snosi teret krize. •• Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a: Prilike su se promijenile na gore: za građane, državu, ali ne i za crkvu koja je do te mjere komotna da traži čak i zabranu rada nedjeljom. •• Zdenka Čuhnil, saborska zastupnica: Da, nužno je provesti reviziju, ne samo u dijelu financiranja, već i u dijelu provođenja vjeronauka u školama.
•• ŠEMSO TANKOVIĆ, saborski zastupnik SDA: U određenoj mjeri Rimokatolička Crkva u Hrvatskoj u “komunističkom” razdoblju stavljena je na crnu listu. Sada se postavlja pitanje ‘pravičnosti’ njezinim zahtjevima da joj se vrate oduzeta joj dobra. Živimo, dakle, u vremenu kada se dugovi vraćaju.

Stranke: I izmjena zakona
•• HSU
Treba provesti javnu raspravu u kojoj bi se razmotrila opravdanost visokih uplata, te eventualnu reviziju. Vlada RH u posljednje vrijeme od svih traži da ponesu teret krize, pa je logično očekivati da to učini i Katolička crkva koja ne oskudijeva za razliku od, primjerice, hrvatskih umirovljenika.
•• HSLS
Smatramo da svaki dio društva u godini recesije i krize treba pokazati odgovornost i spremnost na odricanja.
•• HNS
Vlada treba razmotriti prijedlog izmjena ugovora. Radi se o odluci koju prvenstveno trebaju donijeti stranke koje su u ovom trenutku u Hrvatskoj na vlasti.
•• HDZ
Pitanje Ugovora je u nadležnosti Vlade i vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama, a ne političkih stranaka.
•• Na naš upit nisu odgovorili SDP, HSP i Milorad Pupovac

Crkveni taksovnik
•• Svećenici, sukladno ovjerenom cjeniku (taksovniku) u nadbiskupijama smiju naplaćivati oko 30 usluga, od vjenčanja, sprovoda, krštenja, različitih oprosta i slično. Cijene se kreću za krizmu od 80 kuna, gregorijanski ciklus za spas duša – 2000 kuna. No, ima i
svećenika koji ultimativno traže i plaćanje godišnjih paušala u iznosu od 100 do 250 kuna po kućanstvu. Svako davanje obitelji bilježi se u crkvenim knjigama, a oni koji ne plate zna ih se i prozvati tijekom mise. Također, ukoliko imate dovoljno novca možete platiti crkvi i dodatne usluge poput zvonjena za pogreb, pa plaćanje pjevanja časnih sestara, svetih misa….
Španjolski poučak
•• Dok u Hrvatskoj svi porezni obveznici, bez obzira žele li to ili ne, te bili oni katolici, pripadnici druge vjere ili ateisti, izdvajaju za Katoličku crkvu putem proračuna, u Španjolskoj, još jednoj izrazito katoličkoj zemlji, financiranje je pravednije osmišljeno. Naime, u godišnjim poreznim prijavama mogu, ali samo ako žele, izdvojiti dio prihoda za crkvu i druge vjerske zajednice . Također slično je i u drugim zemljama gdje vjernici, ako se tako izjasne, mogu birati da novac uplate vjerskoj zajednici kojoj pripadaju, ili da uopće ne uplate.

Milijuni iz Dalmacije
•• U posljednjih nekoliko godina četiri dalmatinske županije, te svi gradovi i općine izdvojili su u crkvenu blagajnu oko sto milijuna kuna, ne računajući na povrat zemljišta i nekretnine. Ako računamo podatke dobivene iz pojedinih gradova: Vrgorca, Zadra, Splita, Hvara, Šibenika, Benkovca, Metkovića, Ploča, Solina, Dubrovnika, te Splitsko dalmatinske, Zadarske i Dubrovačko neretvanske županije, Crkva je iz tih jedinica dobila u proteklih tri godine oko 28 milijuna kuna. U uplatama prednjače Zadrani (osam milijuna) i gradić Vrgorac (milijun kuna), koji je izdvojio tri puta više od Splita.“
————————————

Javno.hr 01.04.2009.

Blago onima koji ne vide, a vjeruju

Hrvoje Cirkvenec, urednik vjerskog portala Križ života

Transparentnost" poslovanja Crkve: Blago onima koji ne vide, a vjeruju
Hrvoje Cirkvenec, urednik vjerskog portala Križ života, nedavno je potegnuo pitanje transparentnosti trošenja sredstava iz državnog proračuna od strane Katoličke crkve, kazavši kako se crkveni vrh ne treba čuditi ako ga netko pita što to zapravo radi sa stotinama milijuna kuna.
„A da se crkveni vrh iščuđava na takva pitanja, uvjerili smo se i sami nakon što smo glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije Zvonimira Ancića upitali na koji se način vrši kontrola trošenja proračunskih sredstava koje Katolička crkva dobiva od Republike Hrvatske.
Osim što nam nije znao odgovoriti na pitanje koliko se novca iz državnog proračuna slijeva godišnje u kesicu Katoličke crkve, dobili smo šokantan odgovor u vezi s kontrolom trošenja novca. Kontrole, jednostavno rečeno, nema.
 Ancić objašnjava kako se sukladno ugovoru o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, sklopljenom 1998. godine, proračunska sredstva koja se daju Crkvi koriste za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, za izgradnju crkava i pastoralnih središta koja nisu na popisu spomenika kulture te za karitativnu djelatnost Crkve.
Ministarstvo financija novac namijenjen Crkvi uplaćuje HBK, koji to onda uplaćuje pojedinim biskupijama, kojih ima 15. Na pitanje tko kontrolira je li novac dodijeljen biskupijama potrošen u svrhe u koje je trebao biti Ancić odgovara: "Pa, nemamo mi tu nekakvo računovodstvo, ako to mislite. HBK samo na neki način vrši transmisiju tog novca." Na ponovljeno pitanje tko vrši kontrolu potrošnje proračunskog novca, Ancić objašnjava kako je svaka biskupija "potpuno autonomna" te da "nije HBK nekakvo nadtijelo" koje bi vršilo tu kontrolu.

"To nije novac građana, nego vjernika"

Na spomen činjenice da ne postoji nikakva "autonomija" institucija, pa tako ni biskupija, kada je u pitanju trošenje proračunskog novca, odnosno novca građana, Ancić odgovara da to "nije novac građana, nego vjernika". Nažalost, Ancić ili ne zna ili se pravi da ne zna da se novac u proračun, a iz njega u crkvenu blagajnu, slijeva iz džepova svih građana Hrvatske, a ne samo vjernika.
Vjerskim zajednicama lani je iz državnog proračuna dodijeljeno nešto više od 413 milijuna kuna, od čega je gotovo 383 milijuna, odnosno 92 posto, dobila Katolička crkva.
Hrvoje Cirkvenec kaže kako se ni u Saboru ne može otkriti na što Crkva troši novac koji prima na temelju ugovora između Svete Stolice i Hrvatske.
Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala, kaže kako bi za Hrvatsku bilo dobro "njemačko rješenje". "U Njemačkoj tko se izjasni kao vjernik, od plaće mu se mjesečno odbija doprinos za Crkvu", objašnjava Petrović.
Dodaje kako i u tom slučaju Crkva treba transparentno objaviti na što je potrošila novac. Ali kako to gotovo nitko u Hrvatskoj ne radi, Petrović se cinično pita: "Zašto bi Crkva bila izuzetak?"

Blago onima koji ne vide, a vjeruju
Urednik portala Križ života kaže kako "sve revizije državnog proračuna nisu mogle (zapravo htjele) otkriti što to Hrvatska biskupska konferencija čini, odnosno što je primjerice napravila s gotovo 400 milijuna kuna koje je dobila prošle godine".
Na upit gdje HBK objavljuje na što je potrošio proračunski novac, Ancić objašnjava kako "ne postoji nikakva obveza sukladno ugovorima da Crkva podnosi bilo kakva izvješća o potrošnji državnog novca".
Na pitanje slaže li se HBK s tim da "po ugovoru" ne mora podnositi račune "vjernicima" koji su im kroz porezne namete poklonili svoj novac odgovara: "To je pitanje tendenciozno postavljeno", pa uvjerava: "Ali taj se novac koristi upravo u one trostruke svrhe koje su predviđene ugovorom, upravo u te i nikakve druge svrhe."

Blago onima koji ne vide, a vjeruju, dodali bismo.“
——————————-

Država i vjerske zajednice

Pon, 16/03/2009 – 15:44 — drlesar
„Gotovo da nije bilo medija koji ovih dana nije objavio podatak da je Hrvatska iz državnog proračuna u 2008. godini vjerskim zajednicama isplatila nešto više od 413 milijuna kuna.
Posebno se izdvajao podatak da je od toga iznosa Katoličkoj crkvi pripalo više od 382 milijuna kuna. Navedeni podaci preuzeti su iz odgovora Vlade na zastupničko pitanje zastupnice Vesne Pusić.
Državni novac i crkve
No, u tom odgovoru daleko je više podataka koji su do sada javno iznošeni a za koje smatram da moraju biti dostupni javnosti.
Krenimo od ukupnog iznosa izdvojenih sredstava iz državnog proračuna za vjerske zajednice.
Tih 413.169.802,72 kune podjeljenu su slijedećim korisnicima:
1. Katolička crkva = 382.670.811,72 kn
2. Srpska pravoslavna vrkva = 17.038.052,00 kn
3. Reformirana krščanska kalvinska crkva = 1.720.680,00 kn
4. Bugarska pravoslavna crkva = 218.375,00 kn
5. Hrvatska starokatolička crkva = 244.136,00 kn
6. Islamska zajednica u HR. = 5.482.692,00 kn
7. Makedonska pravoslavna crkva = 709.476,00 kn
8. Evangelistička crkva = 919.592,00 kn
9. Evanđeoska pentekostna vrkva = 858.287,00 kn
10. Krščanska adventistička crkva = 1. 794.381,00 kn
11. Savez Baptističkih crkava = 873.612,00 kn
12. Židovska vj. zajednica Bet Israel = 424.708,00 kn
13. Koordinacija Židovskih općina = 215.000,00 kn
Ugovori
Na temelju čega se ova sredstva planiraju i izdvajaju u državnom proračunu?
Prvo, toje Međunarodni sporazum RH – Sveta Stolica. Prema tome ugovoru, RH se obvezala godišnje financirati rad Katoličke crkve u Hrvatskoj. Jedan od kriterija je i taj da se za svaku župu, a njih je oko 1530 , moraju osigurati sredstva u visini dvije prosjećne buto plaće. Prema tom međunarodnom ugovoru obaveza Hrvatske prema Katoličkoj crkvi za 2008. iznosila je 314.480.920,89 kuna.
Druga obaveza proizlazi iz ugovora koje je RH sklopila s pojedinim vjerskim zajednicama (ugovori od zajedničkog interesa). Prema tim ugovorima, obaveza RH bila je slijedeća:
1. Srpska pravoslavna crkva = 9.655,708,00 kn
2. Islamska zajednica = 2.942.692,00 kn
3. Evangelička crkva = 919.592,00 kn
4. Reformirana kršćanska kalvinska crkva = 970.680,00 kn
5. Evanđeoska pantekostna vrkva = 858.287,00 kn
6. Krščanksa adventistička crkva = 1.144.381,00 kn
7. Savez Baptističkih crkava = 873.612,00 kn
8. Bugarska pravoslavna crkva = 158.375,00 kn
9. Hrvatska starokatolička crkva = 194.136,00 kn
10. Makedonska pravoslavna crkva = 679.476,00 kn
11. Židovska vjerska zajednica Bet Israel = 408.708,00 kn
ili ukupno = 18.805.747,000 kuna
Dakle, ukupne ugovorene obaveze RH prema vjerskim zajednicama iznosile su 333.286.567,89 kuna a isplaćeno je već spomenutih 413. 169.802,72 kuna.
Razliku od 79.983.234, 83 kune Vlada je odobrila i isplatila svojom voljom, za različite namjene, iz različitih resora.
Lokalne zajednice
No, da li je to jedini novac poreznih obveznika koji se u Hrvatskoj izdvaja za vjereske zajednice?
Naravno da nije. Nema općine, pa kako god mali proračun imala a da barem nekoliko tisuća kuna ne izdvoji za svoje župe ili obnove sakralnih spomenika. Ako su dakle i jedinice lokalne i regionalne samouprave vjerskim zajednicama u 2008. iz svojih proračuna izdvojile oko 0,5 % kao i država, dolazimo do još oko 100.000.000 kn.
Prema našim propisima, vjerske zajednice nisu dužne javno objavljivati svoje prihode niti pak su dužne plaćati porez na prihode koje samostalno ostvaruju (milodari, pogrebi, sakramenti …) a čini mi se da su oslobođene i plaćanja poreza na promet nekretnimama.
EU i vjerske zajednice
Prema mojim informacijama, upravo ovo porezno oslobođenje vjerskih zajednica jedno je od poglavlja pregovora s EK koje je za naše pregovarače najbolnije. Zbog sporazuma sa Svetom Stolicom.
Recesija i kriza
I na kraju, stavke državnog proračuna za 2009. a koje se odnose na vjerske zajednice, nisu osjetile krizu i recesiju.“
———————————-
Ponedjeljak, 17 veljače 1997 21:47:50 GMT

SABOR PROTIV USTAVA

GOJKO MARINKOVIĆ

AIM, ZAGREB, 17.2.1997.
"Nasa država je laička i mora biti neutralna prema svim vjerama, a to načelo narušavaju ugovori koje smo sklopili sa Svetom stolicom. Odredbe po kojima bi svećenici postali matičari, to jest državni činovnici, mogu dovesti do nametanja jednog svjetonazora ostalim građanima. što ce biti kada i druge vjerske zajednice zatraže sklapanje sličnih ugovora?"
– "Pošto se na loš način i kanonskom pravu daje zakonska osnova, s obzirom na primjenu ustavnog načela o ravnopravnosti vjerskih zajednica, naći ćemo se pred nepremostivim problemima. Kako ćete, naprimjer, sutra jednoj vjerskoj zajednici osporiti da se pozove na šerijatsko pravo?"
– "Ovaj ugovor nije u skladu sa našim ustavom, odnosno dira u naš suverenitet. A pored toga ako se sličan ugovor ne potpiše i sa drugim vjerskim zajednicama onda se narušava pravo jednakosti građana".
Prosječni poznavalac hrvatskih prilika, a pogotovo onaj van Hrvatske, povjerovat će kako ova tri citata, koji se odnose na nedavno ratificirani ugovor o pravnim pitanjima između Vatikana i Hrvatske, sasvim sigurno dolaze odreda iz redova oporbe. No, prevarili bi se. Prvu tvrdnju i sumnju izrekao je nitko drugi doli čuvar državnog pečata, predstavnik desnog krila HDZ-a, kontroverzni Ivan Milas. Drugu je izgovorio predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Ivica Račan, a treću potpredsjednik Socijalno liberalne stranke, nekadašnji sudac Ustavnog suda Vladimir Primorac.
Hrvatska je tako prva zemlja na svijetu koja odnose sa Vatikanom rješava na potpuno nov način, a ne kao što je to do sada bilo putem konkordata koje je Sveta stolica sklapala s državama u kojima je Katolička crkva prestala biti državnom, ili to nikada nije ni bila.
Postoji nekoliko verzija nagađanja zašto je baš desna struja HDZ-a bila protiv ugovora, iako ni onoj liberalnoj nije bilo pravo, ali je mudro šutjela? Prema nekim tvrdnjama ugovor su htjeli stopirati HDZ-ovi desničari, povezani s hercegovačkim franjevcima, jer prema njihovom tumačenju favorizira se dijecezanski kler. Primjerice, Republika Hrvatska neće uzeti u obzir molbu za gradnju vjerskih objekata bez prethodnog pismenog pristanka biskupa, a zna se da franjevci i drugi crkveni redovi imaju svoje generale i ne podliježu pod biskupsku vlast.
Drugi, pak, misle da je suština u tome sto se Crkvi daje prevelika vlast, a opće je poznato da Vatikan i službeni Kaptol nisu skloni desnici. Treće mišljenje pak temelji se na najavi da će uskoro sa Vatikanom biti potpisan poseban ugovor o imovinskim odnosima, a to znači da Katolička crkva nije zadovoljna sadašnjim zakonom o povratu imovine, jer po njemu bit će joj vraćen tek manji dio. A ako bi se Zakon mijenjao, to jest sklapao novi međunarodni ugovor, koji je pravno jači od zakona, mnogi bi sadašnji novokomponirani kapitalisti ostali bez imovine. Konačno, ne treba zanemariti ni procjene da ovakav ugovor, koji Hrvatsku doista pretvara u katoličku državu, HDZ-u može vise škoditi nego li koristiti, pa pojedine oštre reakcije iz HDZ-a ne treba uvijek povezivati samo sa "prljavim rabotama".
Koliko je, pak, sukob oštar, bez obzira što je u glasanju prošlo sve glatko, najbolje ilustrira polemika sto je vođena na saborskom Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav kada je Milas bijesan izjavio kako "ugovor nije sveta krava da se o njemu ne bi smjelo razgovarati", na sto mu je potpredsjednica vlade Ljerka Mintas-Hodak odgovorila da se "tu ne radi o svetim kravama nego o Svetoj stolici".
No, bilo kako bilo ugovor je ratificiran u ime viših interesa i da se ne bi zaoštravali odnosi s Vatikanom, koji su za Hrvatsku od izuzetne važnosti. Njegove odredbe su takve da ce crkveno (katoličko vjenčanje) biti izjednačeno sa civilnim (državnim), vjeronauk i službeno postaje izborni predmet u školama, Crkva je dobila status pravne osobe, osigurava joj se pravo na osnivanje škola, s tim da bi država preuzela obaveze njihova izdržavanja. Crkva ulazi u hrvatsku vojsku i policiju, gdje će dušobriznici biti državni službenici, a otišlo se toliko daleko da će odluke crkvenih sudova dostavljati državnom sudu radi primjene građanskih učinaka odluke. Ili, u slučaju sudske istrage nad klerikom, predviđene Krivičnim zakonom, sudske su vlasti o tome prethodno dužne obavijestiti nadležne crkvene vlasti.
Ivica Račan pita na kojoj se ustavnoj odredbi temelji ugovorena razdioba ovlasti u postupku sklapanja braka? Zašto postupci predstavnika vjerske zajednice prelaze okvire obavljanja vjerskog obreda i poprimaju značaj i odgovornost vjerskog službenika? Iz kojeg tog ustavnog članka proizlazi dužnost državnog suda da postupi po odluci crkvenih sudova? Ovim ugovorom – po Račanovom mišljenju – učinjena je ogromna šteta i Hrvatskoj i Svetoj stolici.
Vladimir Primorac obrazložio je svoju tvrdnju o zadiranju u suverenitet Hrvatske primjerom o nadležnostima crkvenih sudova, te uvođenjem nekakvog polovičnog imuniteta. Nadalje, za obavezu da dijecezanski biskup odlučuje o potrebi izgradnje crkvenih objekata i izabire lokaciju u dogovoru sa nadležnim državnim vlastima kaže da se protivi svakoj logici urbanističkog uređenja i struke.
Hrvatska je diplomacija očito napravila još jedan ogroman gaf, a nije ni čudo kada je autor ovog ugovora čovjek koji je po obrazovanju građevinar, ali zato po uvjerenju klerikalac. Pa, ipak ostaje jedno ključno pitanje: zašto je Vatikan inzistirao na ovakvim rješenjima koja se u krajnjoj liniji protivna novim strujanjima u Crkvi i zašto je baš za ovaj eksperiment, koji je dobrano uzdrmao i tako labavo jedinstvo HDZ-a, odabrao baš Hrvatsku?
U svakom slučaju ugovor Hrvatske sa Vatikanom je presedan po mnogo čemu, a ponajprije po tome što je u dubokoj suprotnosti sa Ustavom.“

Zaključak

Republika Hrvatska i Sveta Stolica su ustanovile četvrti stup vlasti na teritoriju Republike Hrvatske. To je Katolička crkva kao „korisnik prava i obveza“ koja su ustanovljena međunarodnim ugovorom između RH i Svete Stolice i iznad su Ustava RH. Procjep između Ustava i međunarodnog prava je temelj Ugovora – Crkva kao „skup pozvanih“ sa sjedištem u Rimu (ne u Zagrebu) koristi proračunska sredstva, a ne Sveta Stolica kao ugovorna strana. Za ta proračunska sredstva Crkva treba (a ne Sveta Stolica) položiti račun poreznim obveznicima o namjenskom trošenju.
Ako se troši za nauk po dogmama – to je zloupotreba vjerskih sloboda svih građana. Mojim sredstvima me se putem medija i na ostale načine prisilno uči nešto što uopće ne mora biti istinito?
   Tko preuzima odgovornost za ovu činjenicu?