Politika.com
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina – dvjesto dvadeset godina poslije!
DNEVNIKfrederik – Pon, 25/01/2010 – 21:27
I. Francuska revolucija – vrijeme drastičnih promjena
Ovih dana no prije 217 godina (tj.21.01.1793.) – giljotiniranjem je pogubljen Luj XVI., kralj Francuske , nakon što ga je francuski parlament proglasio krivim za izdaju. To je bio finalni čin razgradnje feudalizma, francuskog srednjovjekovlja, rojalizma. To je bio i čin simboličnog ulaska Francuske u moderno doba.
S Francuskom revolucijommijenjala se ne samo Francuska nego i čitava Europa. Do tih promjena se nije lako dolazilo, sa smrću Luja XVI revolucionarne turbulencije se nisu završile, jer je uslijedilo teško i smrtonosno sukobljavanje suprotstavljenih društvenih struja – između nositelja „Ancien Régime“ -a (tj. preživjelog feudalnog staleškog uređenja), Žirondinaca (predstavnika bogatije ali konzervativnije buržoazije, koji su u nestabilnim vremenima nastojali očuvati svoje povoljnije pozicije a prvi u Konventu se rasporedili na desnu stranu), te revolucionarno radikalnih i ratobornih Jakobinaca (koji su od samih početka igrali uloge „ljevičara“ čije vladanje se zaplelo u revolucionarnom teroru).
To sve su one danas vrlo dobro poznate priče o padu Bastille, „nepotkupljivom“ Maximilienu Robbespierreu , “prijatelju naroda“Jean-Paul Marat-u , Georgesu Dantonu , događajima koji su na kraju iznjedrili „uzurpatora“ Napoleona Bonapartea , opće-europske ratove, i tako dalje.
Ovdje nije moguće ulaziti u detalje, no danas, poslije 220 godina, sve te poznate događaje obvija aureola romantike. Mada sami događaji jesu bili značajni nisu bili nimalo romantični, jer su se košare novoizumljenog stroja za smicanje razbojnika i političkih neistomišljenika skoro svakodnevno punile odsječenim glavama. Mnogo knjiga (povijesnih i beletristike) je o tome napisano, no nikada dovoljno da bi zgasnula znatiželja za proučavanjem prijelomnih vremena europske i svjetske povijesti. Kad sam nedavno uz Jutarnji list dobio besplatnu knjigu (iz kapitalnog serijala „Povijest“) pod naslovom „Kolonijalizam i građanske revolucije“, ova me je tema ponovno živo zaokupila.
Prosvjetiteljske misli Montesquieua , Jean Jacques Rousseau-a ,Voltairea , su dobrim dijelom bile „krive“ za formulacije u „Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina“ donesenoj 26. kolovoza 1789.
„Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina“ i danas predstavlja najveće dostignuće Francuske Revolucije ugrađeno u temelje današnjeg demokratski razvijenog svijeta. Sam njen tekst iako star 220 godina, i danas je toliko svjež, moderan, razumljiv i prihvatljiv da bi ga se bez posebnog prilagođavanja moglo direktno primjenjivati. Zato treba pažljivije proučiti njen ovdje priloženi tekst (preuzet iz gore spomenute knjige)
Sam tekst „Deklaracije o pravima čovjeka i građanina“ je rađen i dotjerivan od najviđenijih uglednika svoga vremena. Uzori su im bile deklaracija iz vremena Američke revolucije (američkog osamostaljivanja od Engleske – događaja koji su se bili duboko dojmili cijelog zapadnog svijeta – Francuske naročito jer je i sama u njoj sudjelovala preko Marquisa de Lafayettea ).
Američke deklaracije nisu bile posve primjenljive na francuske prilike, pa su se autori trudili napraviti nešto univerzalno, za sve ljude i sva vremena, dakle s namjerom da se tekstom obuhvate ona najopćenitija načela. Zato i svjedočimo svojevrsnom čudu da se ova i ovakva „Deklaracija o pravima čovjeka i građanina“ može primjenjivati direktno, jer „prava čovjeka i građanina“ posljednjih desetljeća doživljavaju zvjezdane trenutke.
II. Tko, kada i kako je Hrvatsku vratio u predrevolucionarno doba.
Samo čitajući, uvijek i ponovno, povijest, mi ju ne možemo promijeniti, ali u skladu s našim novijim iskustvima možemo mijenjati vlastito poimanje povijesnih tekovina. U novom i novom „proučavanju“ događaja tog već davno prošlog vremena, nameću nam se kao najvažnije razdjelnice o biti po kojoj možemo razlikovati pred i postrevolucionarno vrijeme, naročito sagledavane iz hrvatske perspektive.
Da se podsjetimo, iz tih dramatičnih vremena Francuske revolucije vuku se danas dobro nam poznati pojmovi suvremene demokracije, kao „građanska država“, „jedan čovjek-jedan glas“, podjele državne vlasti na međusobno nezavisne stupove, podjela na desne i lijeve opcije (tj. ljevičare i desničare); teza o „revoluciji koja jede svoju djecu“, pa i ona čuvena „preporuka“ siromasima koji su gladnima kruha da „jedu kolače“.
Premda se u javnosti ova okrutna „preporuka“ pripisuje kraljici Mariji Antoinetti, (supruzi Luja XIV – koja je malo poslije njega i sama bila dekapitirana), jedini za kojeg se može ustvrditi da je zapisao ovu rečenicu bijaševeliki francuski književnik, kompozitor i filozof prosvjetitelj Jean-Jacques Rousseau, ( u svojim posthumno objavljenim Ispovijestima , a koje su bile završene 1769, dakle kad je Marie Antoinette imala samo 13 godina i nije ni mogla davati takve izjave):
Ova se izreka pripisala Mariji Antoinetti najvjerojatnije zato što je revolucijom zaneseni puk nju posebno mrzio. No ta se izreka u međuvremenu pretvorila u svevremensku ilustraciju beskrupuloznih moćnika, koji ne samo da za siromahe ne nalaze razumijevanja, nego su se spremni s njima i sprdati. Takva ponašanja i danas možemo pronaći kod suvremenih (i naših) vlastodržaca, koji su svojim „ljubimcima“ spremni kroz prste progledati „nestašluke“, i još k tome snagom otuđene privilegirane državne moći „alanfordovskim haračima“ uzimati od sirotinje, da bi se bogatima osigurali kontinuirani izvori napajanja. Mada ipak se može reći da su u Hrvatskoj ona najmučnija vremena opće degradacije „prava čovjeka i građanina“ iza nas, još uvijek se suočavamo s apsurdima, u kojima se najsiromašnijima i najnemoćnijima neumjereno povećavaju porezi dok se istovremeno još neumjerenije gomilaju nevjerojatne korupcijske afere. Mada se ovakve devijacije kod nas olako tumače tzv. „tranzicijom“, pojam tranzicije sam po sebi ne može biti opravdanjem opće moralne dekadencije, kojoj smo izloženi, koja još traje, i protiv koje se svim silama treba zalagati.
Dvije bitne oznake „Ancien Régime“ -a su Francuskom revolucijom bile ukinute.
1. . Feudalna društvena struktura (sustav feudalne vlasti) zasnovana na staleškoj podjeli društvenih privilegija tj. tri staleža – moćno plemstvo, bogato svećenstvo i treći stalež koji je ujedinjavao građanstvo, seljaštvo i sve siromahe (među kojim se nalazilo nižih plemića, svećenika, itd.), a uveden je građanski oblik jednakosti svih pred zakonom.
2. . Apsolutistički način odlučivanja: Apsolutistički sustav imenovanja na svim razinama društvene organiziranosti (posebice na javnim funkcijama na kojima je korupcija najprisutnija) zamijenjen je građanskim sustavom biranja (pa se tako sve biralo čak do općinskih načelnika, svećenika i biskupa).
U suvremenoj Hrvatskoj smo se na obje ove razine zapleli u degradaciju temeljnih načela građanske revolucije – i iz nje proizišloj široko zasnovanoj demokratskoj praksi, čije tekovine su posljednjim promjenama i kod nas trebale postati demokratski standardi. Sve je nažalost pošlo krivim smjerom.
1. „Neo-feudalizam“ u novo-hrvatskoj praksi.
Treba se podsjetiti onih čudesnih priča (Tuđmana i Canjuge) o „200 obitelji“ i „stališkoj“ reorganizaciji Hrvatske. Tada je to svakome ozbiljnijem izgledalo kao glupost, no kad danas analiziramo hrvatske prilike (iz perspektive demokratskih dostignuće Francuske građanske revolucije), mi nažalost moramo s čuđenjem (i gađenjem) ustanoviti da taj retrogradni oblik društvene organiziranosti u Hrvatskoj doista postoji, dakako, zamaskiran iza zvučnog nazivlja moderne demokratske terminologije – i da vrlo efikasno djeluje izvan i iznad sustava.
• „Prvi stališ“ – „new noblesse“: : U Hrvatskoj se formirao sloj povlaštenih i nepravednim sustavom zaštićenih; ta povlaštena kasta je daleko šira od onih famoznih 200 obitelji, jer uključuje cijelu vladajuću strukturu, u kojoj su putem posebnog sustava imenovanja interesno sjedinjena sva tri stupa vlasti (zakonodavni, izvršni i pravosudni). To privilegiranu vladajuću strukturu čini prepoznatljivim i odvojenim dijelom nacionalne stratifikacije, koji su uvijek spremni zaštititi svoje interese kroz izopačenu zakonodavnu izvršnu i pravosudnu praksu.
• „Drugi stališ“ – Crkva: U Hrvatskoj je gornja crkvena struktura povratila svoja svjetovna lena kroz posebno privilegirane ugovore s državom, te se tako formirala kao snažna interesna organizacija stavljajući se iznad i izvan sustava – da bi svoje svjetovne interese počeli isticati čak i kroz političke aspiracije.
• „Treći Stališ“ – osiromašeno i obespravljeno građanstvo pretvorilo se u one na kojima opstoje gore spomenuti enormno razrasli i neutemeljeno privilegirani slojevi.
Mada je ovaj retrogradni ali kompaktno djelujući sustav zasnovao HDZ od samih svojih početaka , i da ga upravo oni uspješno održavaju u životu, u taj korumpirani sustav su usisane i mnoge druge stranke, društvene grupacije ili pojedinci (od pozicije do opozicije).
2. Neo-apsolutistički način odlučivanja.
„Sustav biranja“ za razne funkcije (kao izraz demokratskih standarda) u Hrvatskoj je Na mimikrirani način zamijenjen „sustavom imenovanja“ (što je zaostatak nekog davnog politički pokopanog apsolutističkog ili autoritarnog koncepta vladanja). To se ostvarivalo kroz poseban „inženjering“ lažiranja izbora (napuhavanjem biračkog tijela), da bi se potom kroz kontrolirano i usmjeravano glasovanje raspoređivalo „vlastite kadrove“ u sve segmente javnog i političkog života.
Kad se na neku funkciju (recimo ministra, šefa ili šefova policije, državnih tajnika, direktora javnih poduzeća, državnog odvjetnika ili ustavnog suca) nasilno i vaninstitucionalno provuku “vjerni” kadrovi, tj. kad se umjesto demokratski procedura izbora zloupotrebom institucija provuku imenovanja na važne funkcije, tako imenovane osobe postaju dužnici onima koji se ih tamo postavili. Takvi dugovi se moraju vraćati na isti način, tj. kao „osobna dugovanja“.
Kad neke osobe prođu korektne institucionalne izbore, ako su uopće ikome dužni onda su dužni instituciji koja je izbore provela – a iza svih institucija je država. Kako se za državu može korektno raditi samo na zakoniti način, to je jedini “dug” kojeg institucionalno izabrane osobe imaju.
U ovoj je konstataciji sadržana sva mudrost demokracije, pa jedino kroz nju možemo suditi o osobnostima, karakterima i demokratskom habitusu onih koji su sebi u zadatak stavili izigravanje institucije države. Lako ih je prepoznati, ali se ne daju iščupati! A kako li su nas tek jeftino odvukli natrag u predrevolucionarno europsko doba, koje je sama demokratska Europa već odavno ostavila iza sebe.
DAVID 