Tzv. božji zastupnici oduvijek su se svim raspoloživim sredstvima borili i bore se i danas kako bi zadržali svoj izvor energije (vjernike) koji im omogućuje sve blagodati – samostećeni ugled, moć i bogatstvo.
Što je molitva? Molitva je usmjerena energija na nešto ili nekoga. To je jedan energetski princip povezivanja i davanja. To je svjesno poklanjanje jednog dijela sebstva u neku svrhu.
Kad to čovjek čini iz vlastite potrebe, tada to u sebi sadrži razne aspekte – od onih temeljenih – dobrota, ljubav, suosjećanje, radost. Nažalost molitve često u sebi sadrže razne oblike sebičnosti, očekivanja, pa i zločestoća uperenih prema svojim bližnjima – onima drugačijim od nas pa sve do mržnje prema pojedincima i narodima.
Kako protumačiti čestu izreku ljudi u dugačkim mantijama koju po običaju njihovi zagovornici ponavljaju kao mantru: “Oprostili smo im, ali im to nikada nećemo zaboraviti”!? Ne moći zaboraviti – znači nije oprošteno i u tome leži vječni crv mržnje i želje za osvetom – to je vječni pogled preko nišana!
Činjenica – to što svećenstvo traži ( naručuje) od svojih vjernika da se mole za njih, znači da oni traže i oduzimaju (kradu) nešto što nemaju , što im nedostaje i to čak javno i jasno artikuliraju – daju upute za što ih vjernici u svojim molitvama trebaju podržavati.
Poznata je činjenica kako svećenička hijerarhija od svojih vjernika pa i nevjernika traži i oduzima materijalnu i duhovnu energiju i to potpuno neprimjereno podmeću pod Božji nazivnik.
Sve one koji su prepoznali i ukazivali na to podlo djelovanje (u prošlosti: božji proroci na čelu sa Isusom iz Nazareta, filozofi, pa čak i pojedini teolozi) dočekivani su od dugomantijaša okrutnim metodama sve do uništenja – ranije fizičkog a danas do uništavanja integriteta tih ljudi.
Tzv. božji zastupnici oduvijek su se svim raspoloživim sredstvima borili i bore se i danas kako bi zadržali svoj izvor energije (vjernike) koji im omogućuje sve blagodati – samostećeni ugled, moć i bogatstvo.
Ako se pogleda malo izbliza – da li u bilo kojim vjerskim spisima stoji napisano da je Bog i svi božji proroci na čelu sa Isusom iz Nazareta tražio od ljudi, vjernika ili nevjernika da se mole za njih?
Postoji li bilo gdje zapisano iz svega što je Bog preko Isusa iz Nazareta i drugih proroka dao ljudima da je On postavio svećenstvo da ga zastupa pred narodom?
Da li je bilo gdje u Božjim objavama tumačeno ili zapisano kako vjernici trebaju plaćati za to što im je Bog poklonio!? Nedvojbeno stoji zapisano pa i u crkvenim knjigama kako je Isus iz Nazareta svojim rukama zarađivao svoj kruh!
Znači, Bog koji se ljudima tokom čitave ljudske povijesti na zemlji objavljivao i davao bez prisile i naplate upute za život, nije crkveni bog.
A taj crkveni bog donio je i donosi mnoge prijepore, podjele, svađe, mržnje i još mnogo zla ljudima i čovječanstvu, kao na pr:
– podijelio je ljude na bogate i siromašne; podobne i nepodobne;
prijatelje i neprijatelje
– stvorio je preko tisuću religija
– stvorio je mnoge narode, države, nacionalnosti, svjetonazore, …
U ime svog boga u prošlosti su crkve mučile, ubijale i tražile pravdu! I danas se u ime tog boga ratuje, ubija i traži pravda! Blagoslivlja se oružje, mrze se drugačiji! U ime tog boga žene se tretiraju kao drugotne, a djecu u školama podučavaju na vjeronauku izokrenutom
božjem učenju!
Tome i takvom bogu klanjaju se milijuni i milijuni ljudi na zemlji na čelu sa svojim vjerskim i svjetovnim vladarima!
Treba ipak razdvojiti boga podzemlja i smrti – Mamona, božanstva bogatstva i novca kome su služile i još služe crkvene kaste od Nebeskoga Boga Svjetla i ljubavi. Treba razlučiti princip oduzimanja (pljačke) od principa davanja!
Danas se sve više provlače teze da je Bog izmišljotina svećenika i religija. Ta teza nije nimalo čudna, dapače, istinita je budući su crkve uspjele na mjesto stvarnog, podmetnuti svoga boga.
Tko želi više saznati o crkvenom bogu može to pronaći i u nekim Tolstojevim knjigama, npr. “U što vjerujem” “Carstvo Božje je u vama” i dr.
Tolstoj objašnjava koliko mu je bilo teško odvojiti se od boga crkve, koji ga je u većem djela života vodio u zabludama i poročnom životu. On objašnjava kako se čovjeku koji je od djetinjstva odgajan u duhu crkvenog licemjernog svjetonazora vrlo teško prepoznati učenje stvarnoga Boga. U poodmaklim godinama htio je saznati suštinu postojanja i saznati postoji li ili ne postoji stvarni Bog!?
Analizirajući, proučavajući i uspoređujući Isusov nauk i crkvena tumačenja tog učenja, ostao je zapanjen što su kršćanske religije učinile od tog jednostavnog i za svakog čovjeka razumljivog učenja. Teolozi su u to jednostavno božansko učenje unijeli teološka tumačenja zamaglivši ljudima istinu kako bi se ljudi usmjeravali na njih, a ne na Boga.
Treba li uopće postojanje Boga dokazivati!? Mnogi su ljudi razočarani u svoju crkvu vjerujući da preko nje mogu doći do Boga. Drugi odmahuju glavom i kažu: Nema Boga!” Uglavnom ljudi su frustrirani i ne znaju kome da vjeruju ili da li uopće da vjeruju u bilo što!
Prvi koji su se bavili pitanjem postojanja Boga bili su i danas su teolozi koji su prvi dovodili božansko postojanje u pitanje! Zašto!? Zato što nije moguće Boga tumačiti, pogotovo ne teološkim putem! Zrak koji udišemo nije moguće protumačiti, njega je moguće samo udisati jer on život znači!
U sva vremena Boga su tumačili upravo oni koji su najudaljeniji od Njega zaokupljeni sobom i svjetovnim životom! Svako dokazivanje nečega je intelektualni ulazak u pravdanje i nadmudrivanje – u ništavilo!
Put prema Bogu je put samospoznaje i nije baš uvijek lagan, ovisno o stupnju svijesti na kojem se tko nalazi i potrebi, želji ići tim putem. Jedno je sigurno, svatko vjerovao ili ne vjerovao u duhovno postojanje morati će proći taj put. Kada – to ovisi o svakom ponaosob kad bude spreman!
Prijetnja crkvenog učenja paklom tj. mjestom koje je navodno Bog pripremio za grješnike je lažna – takvo mjesto ne postoji! Ipak, svatko se treba čuvati da ne stvori pakao od svog vlastitog života!
Vratimo se ponovo pitanju – zašto papa, visoko svećenstvo kao i župnici u svojim župama često traže od svojih vjernika da se mole za njih? Možda bi se odgovor mogao pronaći za one koji to žele znati (za one kojima je svejedno – onda ništa) u sljedećim pitanjima i po tihom razmatranju:
Pogledajmo ih (ljude u dugim mantijama), ako je moguće onako usput, ne optužujući ih za ništa! Kako se odijevaju! Kako govore! Što se skriva iza njihovih lica bez osmijeha!? Ima li u njihovim očima i na licima svjetla razdraganosti ili ljubavi naspram bližnjih!
Jeste li i jednom čuli njihovo obraćenje u javnosti, a da pri tome nisu izrekli neku prijetnju, nekoga optužili ili nešto spočitnuli!? Imate li osjećaj da oni stvarno nešto nesebično daruju i pri tome se istinski raduju, a ne obznanjuju to na sva zvona!? Slijede li oni Isusovu izreku: “Nek ti ne zna lijeva ruka što je dala desna!
Jesu li njihove ruke ispružene u smjeru davanja ili uzimanja!? Je li njihovo srce otvoreno i spremno primiti svakoga bez obzira što taj misli ili kako se ponaša!? Jesu li njihove odaje i njihovi tajni arhivi otvoreni za javnost, “jer oni nemaju tajni “– budući je Bog objavio da pred svojom djecom nema nikakvih tajni!? I na kraju, čini li vam se da bi oni zaista mogli biti božji zastupnici!? Ako da, onda sretno!
Aris Kostadinov
DAVID 