POZIVANJE NA PRAVO – PRAVEDNOST U REDU ČEKANJA PRED VRATIMA CRKVE

Ivica Grbčić, 28.05.09.

 Srakić, predsjednik hrvatske Biskupske konferencije jamči da će njegova Crkva postupati u skladu s kanonskim pravom kada zatreba, a kada zatreba Ustav  država će jamčiti da odgovornost za djelovanja Crkve snose  porezni obveznici. Jer će oni platiti da ih Srakić uputi kako postupati prema državi i kada će koristiti ustavno pravo , a kada  kanonsko. Po potrebi  i jedno i drugo pravo država priznaje.

Nije to loše po Crkvu. Dvostruka mjerila. Malo lijevo malo desno , a sve po potrebi. Mi ćemo to platiti bez da  se zapitamo gdje je pravna država i demokratska prava njenih građana , a da ne govorimo o PRAVEDNOSTI?

Crkva ima odgovor i na to pitanje. Pravednost čeka pred vratima crkvenog pakla,  ako se otvore vječni oganj će je spaliti, tako da je bolje da ostane tamo gdje jest.
Sve  dok se vječiti oganj po odluci Crkve ne ugasi limb za djecu je već, navodno, ukinut, a ostale dogodovštine iz bajke o Ivici i Marici (Ustav vs Kanoni) ne budu prikazane u igrokazu koji se zove PRAVEDNOST, javnost će biti u službi čelnog crkvenog funkcionara Srakića, koji je u službi pape i ostalih glumaca , lakeja vatikanske države, a publika će plaćati ulaznice Crkvi i državi. Birači će na izborima birati ono što se preporučuje (s propovjedaonice) na pozornici, a po završetku predstave svi će otići na grah s kobasicama.
Igrokaz stvarnog života pokazuje užasavajuće stanje: svijet je velika pozornica na kojoj smo glumci mi, a publika – crkveni dostojanstvenici i političari , koji se dobro zabavljaju u buncanju i puzanju svojih podanika na koljenima , koje su prethodno omamili svojom mudrošću tvrdeći da u  njihovim kućama, crkvama, prebiva Bog.

Slijedom rečenog  pravednost i pravda čeka u našim dušama da bude ostvarena, a to se redovito nikada ne događa na scenama smještenim u  crkvama.
Scena spasa vlastite duše od publike koja se dobro zabavlja na naš račun jest život u pravednosti s bližnjim u kojem prebiva   Bog. Zamislimo se nad ovom činjenicom, jer će nam sljedeći članci koje komentiramo, ukazati na sav besmisao ovog i ovakvog svijeta, te nauka Crkve koje se, na što ukazuju i sljedeći medijski zapisi ne drže ni sami njezini čelni zastupnici. Stoga je opravdano pitanje tko je inspirator ili autor aktualnog scenarija državno-crkvenog igrokaza u Hrvatskoj? Ukazuje li aktualni scenarij državno-crkvenog igrokaza na zlorabljenje jednog imena? Ako da, onda se radi o jednoj obmani koja ima svog inspiratora o kojem bismo trebali razmisliti i to prije nego  se stavimo u njegovu službu?

Index.hr

Utorak, 26.5.2009 17:26

Sila Boga ne moli: Crkva ne iznosi mišljenje, ona ga nameće

Tomislav Klauški

„CRKVI su puna usta demokracije, sve dok ju sama ne mora prakticirati. Puna su joj usta slobode mišljenja, dokle god se to mišljenje ne odnosi na njezino djelovanje. Puna su joj usta temeljnih ljudskih prava, ali samo ako se uklapaju u njezine dogme. Puna su joj usta solidarnosti u društvu, dokle god to ne znači i njezino odricanje. Poziva se na Ustav kad brani svoja prava, ali ne i kad zadire u tuđa.
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić ustao je ovih dana u obranu prava Katoličke crkve i njezinih biskupa da se angažiraju u predizbornoj kampanji. Uvrijedilo ga je tko zna koje po redu upozorenje predsjednika Mesića da se Crkva ne bi smjela miješati u izbore, pa se uhvatio Ustava k’o pijan plota, podsjetivši kako je "došlo vrijeme kada je Crkva izašla iz sakristije i kad biskupi imaju pravo izreći svoje mišljenje".
Iznošenje ili nametanje mišljenja?
Na prvi pogled, logika je uvjerljiva, kad ne bi bila varljiva. Crkva nije iz sakristije izašla danas, nego još prije dvadeset godina kad je na velika vrata ušla u politiku, medije, obitelj, škole i vrtiće, u državni proračun, u biznis i gospodarstvo, zakone… A ono što Srakić danas naziva "iznošenjem mišljenja" nije ništa drugo nego nametanje mišljenja, jer je to ono što Crkva već stoljećima radi  i jedino zna raditi. Ona diktira ponašanje vjernika, nameće im stavove, uklapa ih u usvojene dogme, uživajući pritom u povlaštenoj poziciji vrhunskog moralnog autoriteta u društvu sa četiri petine katolika.

U društvu u kojem se netko poziva na pravo da iznosi vlastito mišljenje, podrazumijeva se da je istodobno spreman prihvatiti suprotno. Ali kao što znamo, nije se dobro proveo onaj koji je polemizirao sa Crkvom. Svaki onaj koji dirne u njezinu uzvišenost, dovede u pitanje njezinu nedodirljivost  i nadasve nepogrešivost, automatski se pribija na križ srama i žigoše kao "komunjara, jugonostalgičar, liberal, nevjernik". Jer, tko je uopće vidio raspravljati o dogmama? Tko je još čuo da se dovikuje prema oltaru?
Treba li se onda čuditi što je Ivo Sanader cijelu kampanju za lokalne izbore proveo u plašenju naroda "komunjarama i nevjernicima otuđenih od naroda i Boga", onima koji žele "izbaciti vjeronauk iz škola" i koji "žele legalizirati lake droge"? Njegove poruke idealno su se poklopile s napucima Crkve koja je instruirala svoje slobodnomisleće vjernike da odaberu one koji žele vjeronauk u školi i zabranu rada nedjeljom. Ali to mora da je bila puka slučajnost.
Ustav naš svagdašnji
Evo, da sada pitate Srakića i druge svećenike što misle o demokraciji, vjerojatno bi vas udavili pričom o njezinim blagodatima i prednostima, o slobodi koju donosi i izborima koje nudi,ali samo ako se te blagodati ne primjenjuju na crkvene redove.
Primjerice, zašto građani , bez obzira jesu li vjernici, koji putem državnog proračuna moraju izdvajati milijune kuna za plaće svećenika, ne bi imali mogućnost da izaberu svog župnika? I ako ih već plaćaju, ne bi li zapravo bilo logičnije da građani govore biskupima što da rade, a ne da Crkva njima određuje za koga da glasaju, kako, kada i s kime da stupaju u seksualni odnos, kad da idu u šoping, što da uče u školi, koje novine da čitaju i koju televiziju da gledaju?
Slično je i kod medija. Crkva si redovito uzima slobodu komentirati standarde koji vladaju u medijima,  propisivati što je dobro, a što nije, ocjenjivati što je profesionalno, a što nepoćudno, kolika je kritika poželjna i prema kome. Pritom dio crkvenih medija postojano krši standarde struke, a da se o huškačkim i difamirajućim komentarima u Glasu Koncila i ne govori. Naravno, javnost mora imati obzira prema Crkvi, ali ne i obrnuto. I normalno, Crkva se na Ustav poziva  kad brani svoja prava, ali ga prešućuje kad  krši prava drugih. Recimo, u dijelu o odvojenosti Crkve i države.

Crkva pomaže u izboru vlasti

Na slično crkveno licemjerje naišli smo posljednjih mjeseci u pričama o gospodarskoj krizi, rastu nezaposlenosti, padu standarda. Kad je Sanader pozivao na "stezanje remena", kad se govorilo o rebalansu proračuna, rezanju socijalnih i drugih prava, tko je najglasnije šutio? Pogađate, Katolička crkva.
Ona će u ovim kriznim mjesecima iz proračuna i dalje dobivati svojih 400 milijuna kuna i nikome nije palo na pamet spomenuti kako bi i Crkva  sa svim moralnim uzusima, nekretninama i bogatstvom  trebala solidarno podnijeti teret krize. Zajedno s vjernicima koji ostaju bez posla, bez plaće, bez primanja, pa čak i bez mogućnosti da nedjeljom odu u šoping. 
Pored toga, nitko se nije ni upitao što Crkva uopće radi s tolikim novcem. I u ovom slučaju zabranjeno je moralni autoritet dovoditi u pitanje. Od svih korisnika proračuna očekuje se da podnesu račune, osim od Crkve.
I kako se onda može očekivati da se Crkva prestane miješati u izbore? Ili, kako veli Srakić, "iznositi mišljenje"? Ako to traje dvadeset godina, zašto bi sad prestalo? Ako za takvo ponašanje nitko ne snosi posljedice ,već, štoviše, HDZ već godinama dobiva izbore , zašto bi se od toga sada odustalo? Crkva pomaže u izboru vlasti i vlast joj je na tome zahvalna. Što se predsjednika Mesića tiče, on ionako do kraja godine odlazi s funkcije i Marin Srakić više neće morati  brusiti finese Ustava, bistriti demokratske baruštine i pozivati se na demokraciju, temeljna prava i slobode. Možda je tako  i bolje, to ionako ne vodi ničemu.“

Index.hr

Slobodna Dalmacija, 27.05.2009. | 10:23

politolog davor gjenero o predizbornim porukama crkve
Predizborne poruke: ako mogu sindikati, zašto ne bi i biskupi?
„Je li svećenicima mjesto isključivo u sakristijama ili imaju pravo davati i političke preporuke bez obzira na deklarativnu stranačku nesvrstanost?
Smije li Crkva uoči glasovanja usmjeravati pastvu po kriterijima koji nemaju veze s izbornim kontekstom, ili je ta vrsta manipulacija legitimna kako u političkim strankama, tako i u vjerskim zajednicama?
Ovo su samo neka od pitanja koje je u fokus iznova vratila javna polemika između nadbiskupa Marina Srakića i predsjednika Stjepana Mesića. Nakon što su biskupi tjedan dana uoči lokalnih izbora vjernicima uputili preporuku da ne glasuju za političke opcije koje negiraju komunističke zločine i ne promiču vrijednosti braka i obitelji, Predsjednik Republike zamjerio je Crkvi da se interesno umiješala u izbornu kampanju, i to preko tema koje nemaju nikakve veze s problemima lokalnih zajednica.
Ne dovodeći u pitanje pravo svećenstva da o svemu slobodno kaže što misli, Mesić tek smatra spornim krajnje motive njihove agitacije za konzervativne političke opcije, koji su vrlo interesni i vrlo pragmatični.
Drveno željezo
– Crkva kao organizirana zajednica građana ima pravo na svoje mišljenje o svemu, pa i politici. Međutim, postoji tanka nit koja dijeli crkveno zalaganje za dobra koja su u interesu demokracije od zalaganja za interese pojedinih stranaka. Tu niti Crkva ne smije prijeći i te se opasnosti mora jako čuvati – mišljenje je don Ivana Grubišića.
On drži da bi Katolička crkva trebala hitno dokinuti sve proračunske privilegije koje uživa kako bi bila posve slobodna u izražavanju svakog mišljenja. To smatra temeljem svojega zalaganja za slobodnu Crkvu u slobodnom društvu.
– Ako se iza svake biskupske poslanice može iščitavati interesna ili materijalna motivacija, to ruši vjerodostojnost Crkve kao institucije i svega onoga što njezini svećenici govore. Ako ste na proračunu, vi ovisite o onome tko je na vlasti. Crkva na proračunskim privilegijima je silogizam, drveno željezo i to je najveći moralni uteg današnje Crkve – smatra don Grubišić.
Politolog Davor Gjenero drži da se na razini predizborne biskupske izjave Crkva nije kompromitirala, pa ni zbog trenutka u kojem je iznijela svoje političke prioritete. Čudi se predsjedniku Mesiću što im je zamjerio izjašnjavanje.
– Ako sindikati mogu koristiti kontekst lokalnih izbora da se izbore za svoje interese, to isto može i Crkva. Crkva jedino nema pravo isticati da govori u ime 95 posto građana koji se izjašnjavaju kao katolici, jer je u demokraciji svako mišljenje jednako važno i jednako vrijedno – poručuje Gjenero.“
Davor Krile

Vratimo se na tren u 2005.godinu i usporedimo: tada i danas – što se promijenilo? Ništa.Samo se koriste sve sofisticiraniji načini obmane i promoviranja vlastitih (ne)vrijednosti ; sva sredstva su dozvoljena, a granica u moralu, etici, neukusu – nema. PRAVEDNOST je i dalje na čekanju:

Feral.hr
Heni ERCEG

GLEDE & UNATOČ

KRIŽ

18. kolovoza  2005.
„Individualizam je zlo… ta pojava ide protiv kolektiviteta i nacije", "Hrvatska još nije oslobođena…" dreči iz svih pravaca, a vi ste pak odvratni građanin drugoga reda, takozvani ateist, uz to živite baš na splitskim Bačvicama u neposrednoj blizini crkve Gospe od Pojišana, odabrane da ove godine bude središnjim mjestom cjelodnevne mise u čast Velike Gospe. I ne samo što su čitavi kvartovi sve do trajektne luke odjekivali gromoglasnim porukama s oltara kojima se prijeteći poručivalo da svi koji u sebi nisu prepoznali boga nemaju što raditi, ne samo na Bačvicama, nego na svijetu uopće, već su panduri uredno zatvorili za promet sve obližnje ulice, koje su usput žile kucavice za onu masu turista koja je pokušavala doći do luke ili iz nje izaći.

I sigurno samo Vela Gospa zna po čijoj su direktivi zatvorene prometnice i, još važnije, tko je platio svu onu silu policije koja je dobro pazila da neka prokletinja ne pokuša prekršiti strogu zabranu kretanja u vrijeme kada zapravo valja stajati u stavu mirno, skrušeno pognuti glavu i na nju primiti svu onu silu licemjerja o "okrutnim vremenima zaraženim potrošačkim mentalitetom, relativizmom i izobličenom seksualnošću".

Sve to u gradu u kojemu upravo ta Crkva nezajažljivo troši na gigantske i nakazne vjerske objekte u takozvanom duhovnom prstenu, njih čak 18 komada, sve to u vrijeme kada se afera sa seksualnim zlostavljanjem baš unutar crkvenog Caritasa još nije slegla ili u vrijeme kada neki fra Zovko iz Širokog Brijega nudi više od tri milijuna eura za kupnju otoka Jakljan u dubrovačkom akvatoriju.

Pa je li biskupska deračina kroz megafone postavljene kilometrima uokolo crkve na Pojišanu u Splitu istinski udar na slobodu onih drugih i drukčijih koji bi u tobože liberalnoj i laičkoj državi trebali imati barem ono minimalno pravo – slobode kretanja, ako im se već krši pravo na zaštitu od buke?

Za one koji ne znaju točne koordinate ovoga crkvenoga derneka u Splitu, kažimo da je to jednako kao da Crkva dobije pristanak gradskih vlasti da zatvori Trg svetoga Marka u Veneciji ili notredamski trg u Parizu ili Chelsea u Londonu… Ali naravno da je tako nešto nemoguće u evropskim državama koje još uvijek vode računa o svojim građanima ateistima ili o onima druge vjeroispovijesti.

Hrvatska je, međutim, u stanju totalne retardacije, država u kojoj je Crkva najprije bila zašla među vojsku (blagoslov oružja), potom je, uz pomoć vlasti, prodrla u škole i institucije, i na koncu je izašla i na gradske ulice kako bi onima drukčijima otvoreno pokazala tko je pravi gazda u kući.

Stoga neće trebati nikoga čuditi ako se doista i prihvati blesava, ali agresivna ideja pape Benedikta XVI., poznatog pod nazivom pancer-kardinal zbog svojih konzervativnih stavova o Crkvi i vjeri, da se raspelo, križ, krst, kao simbol jedne jedine vjere, ima postaviti u svim državnim uredima, na javnim prostorima, e kako bi svi oni druge vjeroispovijesti, a prokleti agnostici i ateisti pogotovo, konačno znali tko je pravi vladar svijeta. Ratzinger je svoju "liberalnu" ideju tako punu ljubavi i uvažavanja za sve muslimane, pravoslavce, ateiste… strovalio baš na dan Velike Gospe, i nije trebalo čekati dugo da se oglasi hrvatska vlast, koja jest primila na znanje naredbu Pape i jest, razmislit će i razmotriti ideju da križ izađe iz stanova i kuća gdje mu je jedino mjesto i gdje u intimi svoga doma svatko ima pravo po zidovima vješati što mu je drago, a ministar Primorac, veliki vjernik i ljubitelj Thompsonovih domoljubnih melodija, već je izjavio kako će razmotriti ideju o postavljanju raspela u škole, na fakultete, ali ipak će, onako demokratski, "prvo konzultirati roditelje i profesore".

Uostalom, baš kao verbalni i zvučni udar s početka teksta na slobodu onih koji misle da je vjera stvar osobnog izbora, te da je valja njegovati tiho i intimno, tolerirajući i one koji drukčije misle ili vjeruju u Alaha ili Budu, svejedno, tako bahatost i agresivnost Crkve svaku malo sune kroz neku od poruka koje zadiru u duboko intimna prava čovjeka, odnosno društvo u cjelini; jednom je to zahtjev za zakonskom zabranom abortusa, drugi put zakonska odredba o uvođenju vjeronauka u sve škole, treći put zahtjev Crkve za zabranom rada nedjeljom i sada konačno i simboličko dokidanje prava na različitost nametanjem križa u javni prostor. Kao simbola samo jedne Crkve koja ovdje ionako godinama pokazuje želju da posve ovlada cjelokupnim društvom, onim što se u hrvatskom ustavu naziva sekularnim, u kojemu je Crkva strogo odijeljena od države.

Nadbiskup Bozanić će tako pastvi poručiti da sram ih bilo što po cile dane bludniče kupujući po šoping centrima, budući da je to, jel’te, grijeh mnogo veći od seksualnog zlostavljanja djece, i ne samo u austrijskoj crkvi gdje je pedofilska afera dobro zatresla temelje tamošnje Crkve, nego se vrag zaigrao i u njegovom Caritasu, ali se afera i dalje pokušava minorizirati.

Obrušit će se ta Crkva kroz usta svojih najviđenijih biskupa, od kojih neki vole držati mise za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, i na jednog rock pjevača, Marylina Mansona, jer su valjda njegovi stihovi kudikamo opasniji od ustaških popevki stanovitoga Marka Perkovića Thompsona čijim koncertima, uvijek u ikonografiji križa i grba, prisustvuju neki članovi vlade, poput rečenoga ministra Primorca. Ili Andrije Hebranga.

Uglavnom, sada kada su nam s oltara gromoglasno poručili da je "bolest izgubiti memoriju u koju spadaju žrtve domovinskog rata", a zna se kojega su nacionalnoga predznaka žrtve na koje misli biskup Marin Barišić, kada nam je do mozga doprla i mudra poruka nadbiskupa Bozanića o dvije Hrvatske, "bogatoj i siromašnoj", a ne dao bog da Crkvu svrstamo u onu prvu kategoriju, e onda je preostalo još samo pohitati da se na vrijeme kupi križ i obilježi pripadnost Bogu. U protivnom bit ćemo "produkt slijepe evolucije kojega svatko može iskoristiti", kao što kaže papa Benedikt taj i taj, negirajući Darwina, vraćajući nas u razdoblja kada je crkva dobro znala što valja činiti s poganima, s građanima drugoga reda.

Jednostavno, pod velikim križem potpališ vatricu! Ili malo poškropiš oružje i blagosloviš ekipu pred polazak na važni ratni zadatak u cilju očuvanja "tradicije i zajedništva nacionalnog, kulturnog i crkvenog". Onako, čisto hrvatskog.“
GLEDE & UNATOČ: KRIŽ

Ovo je bila 2005., a hipotetska 2012? Što će do tada biti: pozivanje na pravo , a ne na pravednost kroz začinjenost komercijalom – reklame za faks helizim, yogo jogurt, pelene, papine prezervative, predizborne političke emisije i reklame  – radio i TV Vatikan će se pobrinuti da dobro naplati svoje propovjedne „objave“ iz propovjedaonica : URBI ET ORBI po Ustavu ili Kanonima ,što je predstava vlastita ega i udobnog života koju plaćaju odani podanici režima neviđene prijevare i zloupotrebe Kristova imena . Sva sredstva su dopuštena u čuvanju pozicija u svijetu.

Internet portal Livno Online

Srijeda, 27.5.2009 09:32

Sveti kapitalizam:
Radio Vatikan će nakon 80 godina postojanja emitirati prvu reklamu

Službeni medij Svete Stolice, Radio Vatikan, ovih će dana nakon 80 godina emitiranja, prvi puta i zaraditi na svome programu jer počinje emitirati reklame.
Na ovaj potez su se odlučili zato što su troškovi te radio stanice oko 21,4 milijuna eura godišnje dok prihoda nemaju uopće. Prva reklama će se zavrtjeti u programu tri godine nakon što ih je službeni Vatikan dopustio, a tada je glavni direktor postaje i vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi tvrdio kako ih je nemoguće staviti jer se program emitira na 40 jezika i publika je geografski previše raspršena, piše ANSA.

Prva reklama energetskog diva ENEL

Uloga stanice i njezino ukidanje zbog financijskih poteškoća nikad nije došlo u pitanje zato što je taj mediji glas pape Benedikta XVI. u svijetu. Na Radio Vatikanu je zaposleno oko 200 novinara, a program je sastavljen od vijesti, prijenosa vjerskih svečanosti i glazbenog programa.
Prva reklama emitirana na Radio Vatikanu bit će ona talijanskog energetskog diva ENEL-a, u razdoblju od 6. srpnja do 27. rujna. Emitirat će se na pet svjetskih jezika. Predsjednik te kompanije izjavio je da je ponosan što će baš njegova tvrtka imati čast prva reklamirati na radio stanici koja ima najširu slušanost u svijetu.“
I.Kri.

PRAVDA i PRAVEDNOST će konačno nakon svega pročitanog biti zadovoljene. Pravednost više ne čeka pred vratima pakla , na scenu je izbačen novi proizvod Crkve: Instant vjera iz limenke!
Na radio i TV Vatikanu objavljena je reklama:

AKCIJA – samo danas!
Instant vjera iz limenke!Možete kupiti u najbližoj crkvi, cijena – prava sitnica. Upute na svim jezicima.

Kupili smo limenku. Pogledali što na njoj piše i primijetili da je rok trajanja  istekao. Dobra tema za stripove Magnusa&Bunkera – Alan Ford u kojima Broj 1 drži sve konce u rukama ,dok svi oko njega igraju neke svoje igre, a on ubire plodove tuđih gluposti.
Tko je Broj 1 današnje cvjećarnice nazvane Katolička crkva? Papa, a okupljeni oko Broja 1 ; kardinali, svećenstvo.
Sve ostalo je poznato iz praktičnog života svakog od nas, pa nemamo što više komentirati.
Igrokaz je gotov.

Crkva kao sekta

Jutarnji.hr

Nabiskup: Crkva će postati obična sekta 

Objavljeno: 11.02.2009

ZAGREB- Nadbiskup austrijskoga grada Salzburga, Alois Kothgasser, oštro je napao odluku pape Benedikta XVI. da imenuje kontroverznog svećenika Gerharda Mariju Wagnera za pomoćnog biskupa grada Linza i izjavio kako je Katolička crkva na putu “da postane sektom koju će činiti samo oni koji se drže službene crkvene politike”.

http://www.jutarnji.hr/nabiskup–crkva-ce-postati-obicna-sekta/286609/

Nastavi čitati “Crkva kao sekta”

MATERIJALNO BOGATSTVO EUROCRKVE KAO PREDUVJET NAUKA ILI OGLEDALO „CRKVE DUHA“

Svijet današnjice je svijet konkretnih materijalnih vrijednosti bez kojih ne bismo mogli spoznati višu dimenziju?
Najprije se moramo svojski potruditi da dušobrižnike dobro opskrbimo materijalnim dobrima kako bi nam isti vlastitim primjerom mogli pokazati kako se dolazi bliže Bogu. Građevine imaju dobre materijalne temelje, ali nešto u tim temeljima  nedostaje. Zar nije Krist rekao da gradimo na dobrim temeljima, kako se građevina ne bi srušila pri naletu vjetra?
EUR je očito dobro zaštićen u EU, a kune imaju pretpristupne pregovore da više ne budu kune već  EUR. Za to nam je potrebno velik broj  građevina vrijednih EURA. To je mjerilo svega. Katalizator uspješnosti spoznaje Boga po Crkvi i po stričevima – biskupima. Tako ćemo lakše napraviti pristup Kristu jer samo oni koji imaju EURE mogu si osigurati pristojno prebivalište u građevinama od kamena. Pitamo se, tko je većinski vlasnik građevina od kamena i vrijednih EURA stečenih tko zna kako? (EURO)Crkva, i to Katolička crkva, naravno!
EUROCRKVA kao poveznica vrijednosti u EU i Hrvatskoj opisana je vrlo dobro u članku Igora Lasića, a koji je objavio Feral.hr:

CRKVA JE VJEČNA KAO I GLUPOST

27. prosinca, 2006.
Katolička crkva u Sloveniji, a mislim da je isto i u Hrvatskoj, ima danas sličan status kao što ga je imala nekad u Jugoslaviji JNA, znači država u državi. Ona je nedodirljiva, iznad svih zakona, a pogotovo iznad Ustava. Štiti zločince i pedofile u svojoj vrsti, što u stvari nije ništa novo, ako se sjetite vlastite historije: na kraju Drugog svjetskog rata Katolička je crkva pomogla svim ustaškim ratnim zločincima da napuste zemlju i preko Vatikana odu u Južnu Ameriku
iztok_sitra_150.jpgSlikom i riječju, Iztok Sitar već godinama predstavlja jednog od najžešćih kroničara slovenske društvene zbilje, sa širokim zahvatom pripadajućih tema. Otkako je u Sloveniji na vlasti desnica koja svakako teže zagorčava život vlastitim građanima negoli susjednim zemljama, a kao što se nama s ovu stranu Sutle često netočno sugerira, naime, barem tome poznatom autoru stripa više nitko ne može reći da je ranije išta pretjerivao u svom prepoznatljivo iščašenom prikazu politike, kulture, privrede, prosvjete, religije, sela i grada… Uostalom, ako se stripu može poželjeti novi prosperitet u 21. stoljeću, manje od onoga što radi Sitar ne bi ni trebalo uzimati u obzir.

– Marko Brecelj sugerirao mi je nakon nedavnog intervjua, u kojem smo spominjali i Crkvu: "O tome moraš pitati Sitara, on je najoštriji slovenski kritičar klerikalizma." Je li to samo zato što ste doista oštri u kritici, ili također zato što je kritičara Crkve u Sloveniji – i ponešto šire – malo?
 
– Pa, u stvari uopće nisam oštar, ja joj samo držim ogledalo! Nakon 1990. godine, do tada tiha, gotovo nezapažena Katolička crkva u Sloveniji razbahatila se preko svake mjere. Postala je agresivna i pohlepna te zahtijeva za sebe – bez ikakvog prava, naravno – razne objekte i šume, štoviše i cijeli Triglavski nacionalni park, a da i ne govorimo o novoj evangelizaciji Slovenaca, s kojom je počeo prethodni nadbiskup Franc Rode riječima: "Tko nije katolik, nije pravi Slovenac." Rode je sada, hvalabogu, kardinal u Vatikanu, pa stoga ne može više (toliko) štetiti Sloveniji. Ali, kakva je ulizica, sigurno će jednom dogurati do pape! Naime, Katolička crkva u Sloveniji, a mislim da je isto i u Hrvatskoj, ima danas sličan status kao što ga je imala nekad u Jugoslaviji JNA, znači država u državi. Ona je nedodirljiva, iznad svih zakona, a pogotovo iznad Ustava. Štiti zločince i pedofile u svojoj vrsti, što u stvari nije ništa novo, ako se sjetite vlastite historije: na kraju Drugog svjetskog rata Katolička je crkva pomogla svim ustaškim ratnim zločincima da napuste zemlju i preko Vatikana odu u Južnu Ameriku.
 
Ja znam da time što kritički pišem o Katoličkoj crkvi neću postići nikakve promjene, ali barem da se čuje glas djeteta-stripa, kojeg nitko ne shvaća ozbiljno: "Car je gol!" Također mi je potpuno jasno da u borbi s Katoličkom crkvom nemam nikakvih šansi, pošto je Katolička crkva vječna. Isto tako, kao što je vječna i ljudska glupost. Kad jednom više neće biti ljudske gluposti, tad neće biti ni Katoličke crkve. I svih ostalih.

“Crkva je vječna kao i glupost.“

Što nam sve ovo govori?

Da je duhovnost postala opipljiva materija i da u tome prednjači na osobit način Katolička crkva svojim „grijehom struktura“ i materijalnim bogatstvom koje služi samo njoj-Crkvi, a da pri tom granica nema, pokazuju nam i sljedeća dva članka objavljena u Slobodnoj Dalmaciji:

20.03.2008. | 23:55  
poznati SPLITSKI SVEĆENIK I SOCIOLOG
Don Grubišić: I Crkva se mora oprati od grijeha

 

piše divna zenić

 

                                                                

Hrvatskoj je potrebno moralno i socijalno obraćenje koje ne isključuje nikoga jer previše je laži i kriminala. Obratiti se treba od nepravde, posebno socijalne, od etičko-moralne erozije koja je uzela maha, od terora podobnih nad sposobnima, od režimskog klijentelizma, te od isključenosti sve većega dijela građana od rada i samoupravnog odlučivanja u bitnim stvarima za društvo, kao što je referendum o NATO-u. U demokraciji je suveren narod, a ne političke stranke.
Poručuje to splitski svećenik i sociolog  don Ivan Grubišić, naglašavajući kako bi se u Hrvatskoj moglo nabrojiti više od sedam grijeha struktura koje proizvodi sama struktura ili su posljedica toga što se strukture ne poštuju.
Siromašna većina
Iz grijeha struktura, potvrđuje, nije izuzeta ni Crkva, koja se definira i kao grešna jer je bezgrešan samo Bog. Crkvi su, ističe, potrebne neke promjene jer se kršćanstvo ne živi i ne promovira se duhovnost, nego se igraju neki igrokazi. – Za Crkvu nije dobro da je na strani bogatih, a grijesi struktura Crkve uzrokuju i neke pojedinačne grijehe koji se trebaju osuditi – ističe don Ivan Grubišić.
 – U nas se razvija partitokracija umjesto demokracije, politikantstvo umjesto politike, podobnost umjesto sposobnosti, izokrenut odnos da je narod radi vlasti, a ne vlast radi naroda, bogaćenje pojedinca i osiromašenje većine. O grešnosti struktura govore oni koji su i sami akteri tog grijeha. Mi imamo profesiju licemjera, visokih dužnosnika koji jedno govore, u oči lažu cijeloj naciji, drugo misle, a treće rade, govore o slobodi, a uveli su cenzuru i zatvorili sve pipke slobodne i kritičke misli. Demokratske procese ne može zamijeniti autokratska ličnost – poručuje don Grubišić.

 

 

25.05.2009. | 10:24
CRKVE, FAKULTETI I SAMOSTANI KATOLIČKE CRkVE U HRVATSKOJ IMAJU NEPROCJENJIVU VRIJEDNOST
Katolička crkva najveći je veleposjednik u Hrvata: 1200 crkava, 458 samostana, 13 ureda Caritasa…
Zavist ili plemenita briga oko onoga što nam bližnji kupuje, prodaje, skriva u čarapi ili što mu se crni ispod nokta, uvijek je bila draga tema brojnih rasprava, pogotovo u ovo krizno vrijeme.
Posebna pozornost u našemu narodu redovito je bila usmjerena prema navodnom golemom bogatstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Jedan od glavnih razloga je taj što Crkva nikada javno nije ‘‘podnijela račun’’ koje sve nekretnine posjeduje i kako troši novac koji dobiva iz proračuna.

KATEDRALA1-170908

Radovi pred Kaptolom / Foto: CROPIX 

No ipak, do nekih se podataka može doći. Tako na području Hrvatske djeluje 1213 župnih ureda, što znači i toliki broj nekretnina, ali i približan broj od 1200 crkava koje su u upotrebi!
Nadalje, tu su prostori za četiri katoličko-bogoslovna fakulteta, od kojih su oni u Zagrebu i Splitu u samom središtu grada, gdje kvadrati vrijede više od 2500 eura, a u centrima su i sva biskupijska sjedišta i sjemeništa; postoji i 10-ak posebnih pastoralnih centara širom zemlje; dvije katoličke osnovne škole (Šibenik i Požega); Katoličko sveučilište u Zagrebu…
Podsjetimo se samo koliku je prašinu podignuo Vojni ordinarijat na zagrebačkom Ksaveru koji je poreznike stajao 35 milijuna kuna.
Oduzeto 400 stanova
Tu je i Caritas, koji djeluje u 13 gradova, te u svakom ima prostore u kojima se odvija humanitarni rad, a u nekim gradovima postoje veći prostori za javne kuhinje. Caritas u svojoj skrbi za nemoćne nudi mogućnost udomljivanja (u Zagrebu na pet lokacija), tu su i domovi za umirovljenike, ali i sigurne kuće za žrtve obiteljskog nasilja. Zanimljivo je da Caritas ljeti povoljno iznajmljuje sobe u jednom franjevačkom samostanu u Rovinju za socijalno ugrožene obitelji.
Samostana i samostanskih kuća, svih redova, muških i ženskih, u Hrvatskoj ima čak 458! Mnogi od njih zauzimaju najbolje položaje u gradovima, a ponajveći u Dalmaciji je tek nedavno izgrađen. Naime, franjevci su, nakon godina seljakanja po Splitu, izgradili klerikat na Trsteniku, i to na 15 tisuća četvornih metara, koji sadrži molitvene prostore, crkvu, kapelicu, spavaonice, kongresne dvorane…
Ono što istim intenzitetom hrani naše zanimanje jest povrat imovine koje je komunizam na brutalan način oduzeo Crkvi. O ukupnom broju nekretnina se mnogo spekuliralo.
– Hrvatska biskupska konferencija ne raspolaže s dokumentom u kojem bi se objedinila sva potraživanja svih biskupija ili redovničkih zajednica, bilo muških ili ženskih. Svaka biskupija, kao i redovnička zajednica, za sebe upravlja tim pitanjem, a mi više služimo, pojednostavljeno rečeno, kao koordinator – kazao je Zvonimir Ancić, glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije.
Na upit kako je HBK zadovoljan brzinom povrata imovine, objasnio je:
– O tom se problemu ne može govoriti u terminima brzo i sporo, jer to je jedan proces, kojemu treba vremena da se riješi. Ako se nekretnina ne može vratiti izravnim povratom, onda pronalazimo različite načine za dogovor.
Mali Vatikan
U praksi se vrlo često događa zamjena nekretnina kako bi se ispravila nepravda, a najpoznatija je ‘‘trampa’’ između Grada Zagreba i Kaptola.
Naime, u najužem središtu grada, Crkvi su bili oduzeti brojni poslovni prostori i oko 400 stanova – nazvani ‘‘malim Vatikanom’’, a koji su izgrađeni 20-ih godina prošlog stoljeća kako bi se od novca dobivenog iznajmljivanjem moglo školovati buduće djelatnike Crkve.
Vrijednost je bila procijenjena na 27 milijuna eura, te je stoga Grad ustupio Kaptolu bivšu vojarnu na Črnomercu, procijenjenu na 29 milijuna eura. Razliku u cijeni je Crkva najvjerojatnije ‘podmirila’ odricanjem drugih oduzetih nekretnina u Zagrebu, čiji je popis golem (park Ribnjak, dvorac Brezovica, brojni vrtići, kazališta…), a vrijednost se cijeni u milijunima eura.
SAŠA HORVAT

Dvadeset sinagoga
U Hrvatskoj postoji šest židovskih općina. Kroz povijest, prema nekim podacima, postojalo je oko 70 sinagoga, koje su tijekom vremena razorene, prenamijenjene ili prodane. Tako danas postoji još 20 sinagoga, od kojih su četiri u funkciji: Rijeka, Split, Dubrovnik i Zagreb (bogomolja u Židovskoj općini).

Islamski centar u Rijeci
Islamska zajednica u Hrvatskoj ima 15-ak objekata koje uglavnom iznajmljuje. Gradit će se Islamski centar u Rijeci, prema prvim procjenama vrijedan pet milijuna eura, dok je izgradnja džamije najavljena i u Osijeku i to čini ukupno četiri džamije.

Pravoslavcima pet milijuna kvadrata ispod Peruče
U Hrvatskoj ima oko 60 crkava i crkvenih opština Srpske pravoslavne crkve. U sklopu Srpske pravoslavne opštine zagrebačke u Ilici 7 trebao bi se smjestiti niz institucija SPC-a Zagrebačko-ljubljanske eparhije, a sam Grad će pomoći u gradnji gimnazije na Sv. Duhu.
Pravoslavci očekuju i obeštećenje za oko pet milijuna četvornih metara obradivog zemljišta koje je zajedno s manastirom Dragović 1954. godine potopljeno stvaranjem hidroakumulacije Peruča; povratak u ratu oštećenih i devastiranih zgrada manastira Krka u Kistanjama, te veći interes države po pitanju deset do temelja srušenih pravoslavnih crkvi na području Dalmatinske eparhije, jer su neke od njih registrirane kao kulturna dobra Republike Hrvatske.
Na sudu je i slučaj povrata zgrade pokraj Saborne crkve u Šibeniku, u koju eparhija želi smjestiti svoj crkveni muzej, dok se u Splitu pokrenulo pitanje natkrivanja pravoslavnog hrama sv. Save.

Imperij u brojkama
1200 crkava
458 samostana
13 ureda Caritasa
10 pastoralnih centara
4 katolička fakulteta

Projekti u gradnji
1. Novo sjedište Hrvatske biskupske konferencije vrijedno 10 milijuna eura;
2. Obnova zagrebačke katedrale – 200 milijuna kuna;
3. Pastoralni centar karmelićana koji se gradi na predjelu Vidovac (Split) na oko 17 tisuća metara četvornih;
4. Svetište Gospe od Otoka u Solinu na više od 5000 metara četvornih“

 Kolika utrošena energija, koja se po zakonu fizike ne gubi već se pretvara iz oblika u oblik. Međutim, Isus je rekao da Njegov (i naš) Otac ne prebiva u građevinama od kamena, crkvama. Pa gdje onda prebiva? Vidimo da imamo golem potencijal u građevinama od kamena stečenim „grijehom struktura“.
Po učenju Crkve Otac prebiva u nekoj crkvi od kamena koja prokišnjava – čeka da župnik popravkom krova poboljša duhovnost sviju koji će dati EUR za popravak? Ili, čeka na nekoj livadi u nekoj župi gdje nema crkve – tamo će u budućnosti možda netko grijehom sagraditi crkvu pa će se onda župljani produhoviti – do tada čekaju pred vratima pakla – strepe nad vlastitom duhovnošću čiji razvoj će im omogućiti župnik ili biskup grijehom struktura? Kada i ako?
Nije li to sve skupa nakaradno smiješno jer čekamo Godota pred vratima građevine. Možda bi bilo bolje da kupimo ogledala u vlastite domove i postavimo ih u jednu sobicu i pogledamo se: vidjet ćemo da Bog prebiva u slici u ogledalu i da u toj slici niti slučajno neće izrasti nikakva struktura grijeha – crkva – ni od kamena ni od riječi.
Jer, U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše Bog sam, što znači: Riječ je u ogledalu nas samih ; Bog nam govori unutarnjim glasom Ljubavi. Iluzija govora u kamenim građevinama ne postoji, pa prema tome , sav taj materijalni potencijal nabrojanih građevina nije ništa drugo nego: grijeh strukture Katoličke crkve i, kao što vidimo, nije nam potreban da bismo spoznali sebe u ogledalu  kojega slobodno možemo nazvati u prenesenom značenju „crkvom duha“, to je građevina u kojoj prebiva Bog, ali nismo od ovoga svijeta, pa je to građevina Duha, duše i tijela.

IZRABLJIVANJE KAO KONKRETAN PRIMJER DJELOVANJA KATOLIČKE CRKVE

NA metro-portalu objavljena je vijest kako je u Njemačkoj od 1939-1945-godine Crkva izrabljivala radnike – cijela Crkva stoljećima manipulira kroz svoje “učenje” cijelim svijetom – ta manipulacija se danas očituje u nesagledivim posljedicama na cijelo čovječanstvo – posljedice ćemo snositi svi – rob crkvene civilizacije je “limb” psihologije mase – pročitajmo sami članak u ponuđenom linku

http://metro-portal.hr/vijesti/svijet/berlin-katolicka-crkva-izrabljivala-6000-radnika

i zapitajmo se: čiji smo robovi – da li je to doista ljubav prema bližnjem.
Da li je to bolje sutra i nada u crkveno poslanje i učenje koje jedino
priznaje Bibliju koju je ta ista Crkva krivotvorila?

Ne treba komentara zdravom razumu.

CRKVA I DRŽAVA – PRIMJER PONAVLJANJA PILATOVOG PRANJA RUKU CRKAVA

Ja ne vidim krivice na ovom čovjeku, rekao je Pilat za Isusa. Isus i nije bio kriv, međutim tema o kojoj je riječ pokazuje svu nakaznost „krivice“ upravo države spram činjeničnog „krivca“ – Katoličke i ostalih crkava.
Pripadnici crkava mogu činiti što ih je volja jer oni su „ samozvani spasitelji“ naših duša, kriminal i sve vrste terora su dozvoljene,a sve za spas duša od učenja tih istih crkava. Strah od vječnog pakla i ognja koji postoji samo u glavama crkvenjaka i njihovih sljedbenika jači je od zdravog razuma i logičkog rasuđivanja.

Do koje mjere kolektivan pad, put ka ponoru u psihološkom smislu ima smisla, ovisi samo o odluci svake duše da se ne boji same sebe i da konačno shvati kako je ljubav našeg Oca na nebu doista Ljubav, a ne utjerivanje straha u kosti. Strah pojačava upravo pakt države i Crkve isključivo zbog interesa vladajućih stranaka na čelu s političarima s jedne strane i crkvenih dužnosnika s druge strane.

U Hrvatskoj je doba izabiranja , političkih izbora gradonačelnika, župana , a što ćemo izabrati to imamo. Razmišljamo li  da svojim glasom dajemo energiju onima koji znaju što rade u općem interesu ili onima koji upravo s Crkvom i njezinim vjernicima – biračima čine zaseban sustav koji živi odvojeno od ostalog pučanstva u smislu nesvjesnosti svoje uloge i odgovornosti unutar cijelog društva za događaje koje komentiramo?
Nit poveznica između političara i crkvenih krugova je isključivo osobni materijalni interes svake vrste i to je točka na i svih zaključaka kao posljedice vlastita straha od odgovornosti za vlastiti zdrav razum.

Kada shvatimo, a to vjerojatno i hoćemo kroz čitanje sljedećih članaka, kako život ima prekrasnu dimenziju ljepote u cjelokupnom stvaranju našega Oca, dobit ćemo snagu da se oslobodimo od davanja energije iluzornom strahu, koji podržava upravo opisani državno-crkveni teror.
Možemo se ponašati poput Pilata, prati ruke od državno-crkvenog kriminala te se pitati što imamo s tim. No, kada si uistinu postavimo to pitanje istodobno shvatimo kako smo odgovorni te kako svako od nas daje energiju toj iluzornoj tvorevini, zvanoj moć pojedinca te tako postajemo dio nje tj. u njezinoj vlasti.Čitajući sljedeće članke uvidjet ćemo da pranje ruku ne pomaže, pomaže samo odluka o izdvajanju od takvog sustava.

Srijeda, 20.5.2009 16:46, INDEX.HR

Desetljeća terora Katoličke crkve nad djecom u Irskoj: Ako ne želiš biti premlaćen, izradi 60 krunica

SVE GADOSTI koje je Katolička crkva u Irskoj činila djeci objavit će se na 2575 stranica izvješća Komisije za sprječavanje zlostavljanja djece nakon što je istraga o tim slučajevima trajala čak devet godina.
Desetljećima su djeca u Irskoj trpjela razne oblike zlostavljanja od strane "spartanskih" crkvenih redova Katoličke crkve pa su tako služila kao radna snaga i redovito ih se tuklo. U istrazi Komisiju je ometala Crkva svojim tužbama, slučajnim nestancima dokumentacije, a i vlada je sudjelovala u prikrivanju istine, pišu svjetski mediji. U izvješću će biti prikazani svi oblici seksualnog, mentalnog i emocionalnog zlostavljanja djece koje je Crkva provodila u svojoj mreži ustanova koje su "zbrinjavale" djecu od 1930-ih do 1990-ih godina.
Ako ne želiš da te mlate, izradi 60 krunica dnevno
Većina te djece završila je u ustanovama zbog lošeg ponašanja u školi, manjih prijestupa ili zato što su bili siročad. Iako su mnogi prošli kroz ritualna mlaćenja i zlostavljanja, malo njih je tijekom istrage željelo o tome javno govoriti zbog atmosfere u irskom društvu te su se bojali da ih se ne proglasi lažovima. Christine Buckley je bila jedna od prvih koja je prekinula "znakovitu šutnju" o zlostavljanju djece, jer je željela promijeniti trend te okrenuti mišljenje javnosti o "svetim" katoličkim redovima koji su pomagali djeci.
Ona je smještena u sirotište 50-ih godina, jer je bila dijete samohrane Irkinje i oca Nigerijca. Sve djevojke koje su bile u njezinom sirotištu bile bi premlaćivane ako nisu izradile 60 krunica na dan. Nasilje nije stalo samo na ono fizičkom, nego su bile i psihički zlostavljane. Voditelji svih tih redova bili su ispitani tijekom istrage, no nakon objave ovog izvješća nitko javno ne želi komentirati tih 2575 stranica. U tom je izvješću prikupljeno više od 1000 izjava ljudi koji su osjetili "milost" irske Katoličke crkve.
Većinu odšteta žrtvama sada isplaćuje država, a ne Crkva
Kršćanska braća uspjeli su prekinuti istragu na više od godinu dana s tužbom zbog povrede anonimnosti njihovih članova u tom dokumentu, čak i u slučajevima u kojima su članovi bratovštine već bili osuđeni za seksualno i psihičko zlostavljanje. Tek se početkom 90-ih godina 20. stoljeća počela mijenjati klima u irskom društvu te je nekoliko slučajeva u kojima je Crkva branila svoje "seksualne predatore", a ne djecu, natjerala javnost da reagira protiv nje.
Prvi veliki irski pedofilski slučaj u koji je bio umješan svećenik dogodio se 1994. godine te je pokrenuo i smjenu vlade. Bivši irski premijer Bertie Ahern se 1999. godine ispričao javnosti zbog desetljeća dugog podbacivanja države u zaštiti djece smještene u crkvene ustanove. On je pokrenuo i Komisiju koja istražuje zlostavljanja, a i fond iz kojeg se isplaćuju štete zlostavljanima. Većinu novca od 65 tisuća eura za svaku od 12 tisuća žrtava isplaćeno je iz državnog, a ne iz crkvenog proračuna.
I.Kri.


Jutarnji list, 22.05.09.

Irski svećenici tukli, izgladnjivali i silovali djecu

„DUBLIN – Svećenici su desetljećima tukli i silovali djecu u katoličkim ustanovama u Irskoj, stoji u izvješću povjerenstva irske vlade objavljenom u srijedu. Sirotišta i škole u Irskoj u prošlome stoljeću bila su mjesta straha, nemara i seksualnog zlostavljanja, navodi se u izvješću.
Istražno povjerenstvo za zlostavljanje djece, koje je vlada osnovala 2000., optužilo je naraštaje svećenika, časnih sestara i redovnika da su premlaćivali, izgladnjivali i u nekim slučajevima silovali djecu u mreži škola koje su bila pod nadzorom Katoličke crkve između tridesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća.

"Atmosfera straha, koju je izazvalo sveopće, prekomjerno i samovoljno kažnjavanje, zavladalo je većinom ustanova, a poglavito onima koje su skrbile o dječacima", navodi se u izvješću.

"Djeca su živjela pod svakodnevnim terorom ne znajući gdje ih čeka iduće premlaćivanje".

Opsežno izvješće, objavljeno nakon devetogodišnje istrage o radu ustanova koje su danas zatvorene, također optužuje ministarstvo obrazovanja zbog ravnodušnog stava prema vjerskim pravilima i propusta da zaustavi zlostavljanje.

Povjerenstvo je obavilo razgovore s 1.090 muškaraca i žena koji su bili smješteni u 216 ustanova, uključujući dječje domove, bolnice i škole. Brojni od njih udomljeni su u crkvene ustanove zbog lošeg vladanja u školi, sitnog kriminala ili maloljetničke trudnoće i roditeljstva.

Tom Sweeney, koji je pet godina proveo u takvim školama, među ostalim i u školi u kojoj je prema izvješću zlostavljanje bilo "kroničan problem", rekao je da Industrijska škola Artane i dalje proganja bivše učenike.

"Svi koji su ušli u Artane iz nje nisu izašli kao sretni ljudi i nažalost mnogi su počinili samoubojstvo, mnogo je onih koji su završili u bolnicama i koji su zaboravljeni". "Artanu nismo zaboravili i nikada nećemo", rekao je Sweeney.

Saznanja o zlostavljanjima, uključujući niz skandala u kojima su svećenici silovali maloljetne dječake, narušilo je moralni autoritet Katoličke crkve u Irskoj, nekoć najreligioznijoj državi na svijetu.

Povjerenstvo je odustalo od prvotne namjere da u izvješću navede imena optuženih i spomenulo je samo one koji su bili osuđeni za svoje nedjela. (Hina)

Irska je skrivala zlostavljače djece

Piše: Goran Andrijanić, Jutarnji list

Udruge žrtava zlostavljanja trže od Vatikana da preuzme odgovornost i pokrene istragu

DUBLIN – Žrtve zlostavljanja u katoličkim odgojnim ustanovama Irske nezadovoljne su rezultatima devetogodišnje vladine istrage o šokantnom nasilju nad djecom koje se događalo u tim institucijama, jer izvješće komisije objavljeno u srijedu nije imenovalo počinitelje zločina niti će biti korišteno za pokretanje tužbi protiv njih.

Irski svećenici tukli, izgladnjivali i silovali djecu

John Kelly, koordinator udruge koja okuplja žrtve zlostavljanja, izjavio je da se osjećaju prevareni jer im je obećana pravda koju nisu iskusili.
Izvješće vladine Komisije za istragu o zlostavljanju djece, koju je vodio vrhovnii sudac Sean Ryan, na 2600 stranica optužuje brojne katoličke svećenike, redovnike i redovnice za premlaćivanje, izgladnjivanje i, u nekim slučajevima, silovanje tisuća dječaka i djevojčica u katoličkim domovima za nezbrinutu djecu, ubožnicama i popravnim domovima.

Vladina komisija je ustvrdila kako je u tim ustanovama fizičko i emotivno zlostavljanje djece, poput ritualnog premlaćivanja, držanja glave ispod vode i ostalih brutalnih načina kažnjavanja bilo uobičajeno i svakodnevno, a djeca su živjela u ozračju paničnog straha i morala su prisilno raditi. Komisija je utvrdila i da je vrh Katoličke crkve u Irskoj na dokaze o seksualnom zlostavljanju djece reagirao tako što je počinitelje premještao u drugu ustanovu, gdje bi oni ponovno silovali.

Kršćanska braća

Izvješće je utvrdilo i odgovornost državnih tijela i nadležnog ministarstva obrazovanja čiji su dužnosnici u nekoliko slučajeva bili informirani o užasima koji se događaju u katoličkim ustanovama, ali nisu učinili ništa. Najviše je kritike palo na red Kršćanske braće.

Crna imena:

1995. – Nadbiskup Beča kardinal Hans Hermann Groer prisiljen odstupiti zbog optužbi da je prije dvadeset godina zlostavljao dječaka. 

2002. – Poljski nadbiskup Juliusz Paetz odstupa nakon optužbi, koje je demantirao, da je zlostavljao mlade svećenike.

2004. – Neovisna komisija u SAD-u objavila izvješće u kojem je utvrdila da su katolički svećenici seksualno zlostavljali više od 10.000 ljudi.

Crkva nije bolja od društva

Zlostavljanje djece još je gnusnije kad je zlotvor onaj kome su djeca povjerena, tko uzima pravo poučavati što je dobro, a što zlo. I u irskom slučaju interes javnosti usredotočen je na pedofiliju, najškakljiviju,vjerojatno i najmučniju, ali ona je očito samo aspekt potpunog nepoštovanja ličnosti djeteta u kojemu bi i katolik morao, po Bibliji, razaznati sliku i priliku Božju. “Ono što ste učinili najmanjemu od moje braće meni ste učinili“, citira evanđelist Isusa Krista. A ta su djeca bila pothranjivana, mučena i “endemski“ silovana.

Kamo sreće da je tako samo u Irskoj. Kamo sreće da je tako samo u Crkvi. Najnovija statistika talijanskoga “Modrog telefona“ kaže da je obitelj poprište gotovo 60 posto silovanja (ili izjednačenih zloporaba) maloljetnih, a da je najčešći silovatelj otac (u 32 posto slučajeva).

Posrijedi je odnos spram djece, a neki u Crkvi nisu imali snage biti bolji od obitelji i društva.   (Inoslav Bešker)

Kako je teklo otkrivanje strašnog skandala

1994. – Priznanje svećenika – svećenik Brendan Smyth je priznao zlostavljanje . Njegov red, norbertinci, desetljećima ga je skrivao.

1995. – Ispovijed žrtve – July Andrew Madden, nekadašnji ministrant u jednoj crkvi u Dublinu, prvi je Irac koji je javno progovorio o tome kako su ga svećenici seksualno zlostavljali.

1999. – Isprika premijera – Premijer Bertie Ahern ispričava se svim žrtvama zlostavljanja u crkvenim ustanovama te najavljuje novčane kompenzacije i komisiju.

2002. – Biskup odstupio – Biskup Brendan Comiskey, prvi i zasad jedini velikodostojnik koji je odstupio jer nije učinio dovoljno za sprečavanje zločina.

2008. – Biskup Gianfranco Girotti, predstojnik Apostolske penitenciarije, vatikanskog suda za unutarnje sakramentalno područje u svom je intervjuu datom polu – službenom vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano , dao listu novih sedam, "modernih" smrtnih grijehova, među kojima su i

pedofilija i kršenje temeljnih prava ljudske naravi.

Kao točka na „i“ je članak časopisa Vreme u broju 959 od 21¸.05.09. kojeg prenosimo u dijelu:

Mračna tajna Crne Reke
Ubijanje Boga lopatom
Prvoslav Karanović
„U Duhovno rehabilitacionom centru Crna Reka, čiji je starešina Branislav Peranović, primenjuju se brutalne metode "lečenja". Na snimku koji je načinjen u ovom centru vidi se kako ovisnika prebijaju svim raspoloživim sredstvima; pesnicama, nogama, čak i lopatom. Rad ovog centra blagoslovio je vladika Artemije, a država Srbija im je dala dozvolu za rad. Pored toga što štićenike prebijaju lopatama, postavlja se pitanje imaju li medicina, psihijatrija i zakonodavstvo bilo kakav smisao, ako lekove dozira upravnik centra protojerej Branislav Peranović, koji je studirao poljoprivredu, "medicinske sestre" su ovlašćeni batinaši, a čuvari pitbul terijeri i dobermani“

HRISTOS NOSI RASLABLJENOG
„Duhovno rehabilitacioni centar Crna Reka nalazi se nadomak Novog Pazara. Zvanično je registrovan 2005. godine; internet prezentacija je na veb adresi www.sretenje.org.
Na naslovnoj strani nalazi se ikona "Hristos nosi raslabljenog". Sve izgleda idealno, pa i metode lečenja. Navodi se da se osnova terapije u centru zasniva na dijagnozi današnje civilizacije i svakog pojedinca ponaosob i da je suština problema kod svakog ista, a manifestacije su se razvile prema karakteru ličnosti, roditelja i okoline. Terapija se osmišljava prema stanju svakog pojedinca, pa je kod nekog fokus na radu sa životinjama, u bašti, na građevini ili u nekoj drugoj aktivnosti, kod nekog na razgovorima sa sveštenikom ili sa drugim članovima grupe, kod nekih je učestvovanje u bogosluženjima, a kod svih rad na sebi, introspekcija, čitanje i analiza prethodnog života.
"U samoj suštini lečenja, nije dovoljno odstraniti supstancu iz života bivšeg zavisnika. Praznine koje su nastale upotrebom heroina i drugih opijata moraju se ispuniti ‘dobrim sadržajem’ da bi osoba mogla da nastavi dobar put i suštinski osmisli svoj život", stoji na sajtu. Iako je sve idealno kao da je reč o turističkom centru, raslabljeni na naslovnici ne izgleda ništa bolje od prebijenih ovisnika koji su prošli ovdašnju rehabilitaciju, a tu se nalazi i fotografija uredne i čiste trpezarije.
Jedan od onih koji su prošli "rehabilitaciju" kaže da su ga pri dolasku u centar pratili roditelji. Uz prijatnu priču ponudili su roditeljima ugovor u kom stoji da ovisnik na lečenju pristaje na svaku vrstu tretmana, "što uključuje lakše i malo teže batine". Potom su potpisali papir u kojem stoji da je period lečenja šest meseci po ceni od 350 evra mesečno. Kaže da su se roditelji odlučili na takav korak ne znajući šta ga sve čeka. Po njemu, drugi presudni faktor bio je očaj roditelja i hvatanje za slamku u bezizlaznoj situaciji: "Radite šta znate samo pomagajte, mi mu ne možemo ništa", a odgovor je bio: "Ne sekirajte se, mi znamo kako ćemo ga dovesti u red."
Pogledavši snimak "lečenja" odmah je prepoznao trpezariju "lečilišta": "Nije to ništa, čim je u trpezariji. Napolju, u dvorištu, poređaju ovisnike u krug da gledaju kako tuku ´nevaljalog´. Biju motkama, lopatama, pesnicama, šipkama, kaiševima, čime stignu. Jednom prilikom, dok sam gledao šta rade, toliko mi se smučilo da sam povraćao i počela je da me hvata nesvestica. Unutra ipak malo vode računa, ali prostorija u kojoj smo ručali često zna da bude krvava od prebijanja, mada je poznato da mnogi boluju od hepatitisa. Nema ko da razgovara s tobom, biju za sve, čak i za reč koja im se ne dopada ili preki pogled. Ako ne pokušavaš da bežiš, pričaš roditeljima da ti je sve super, onda ne dobiješ batine, ali takvi su retki. Jednog su prebili zato što je rekao roditeljima da mu se ne sviđa ovdašnji hleb."
Na pitanje "Ko bije?", odgovora da su to lečeni narkomani koji se prijavljuju da ostanu nakon izlečenja od zavisnosti, a ovlastio ih je otac Branislav. Oni su mu beskrajno lojalni. "Zna i on da bije, često su mu ruke krvave. Kad udara rukama i nogama leti mu mantija na sve strane. Trenira čovek borilačke veštine", kaže naš sagovornik. Kaže i da one koji su na lečenju poređaju u krug dvorišta, ili ih vode trpezariju, i moraju da gledaju svaku batinašku sesiju. Nikome ne preporučuje lečenje u Duhovno rehabilitacionom centru. "Ipak je bolje ići kod regularnog lekara koji razgovara sa tobom normalno", kaže naš sagovornik i, koliko on zna, "lečilište je nekima pomoglo, a neke je totalno upropastilo".
Drugi sagovornik nam je najpre ispričao svoju priču, da bi kasnije od nje odustao, u strahu od "batinaša iz Crne Reke". On je pokušao bekstvom da se izvuče iz lečilišta. "Uhvatili su me i prebijali kao psa, motkama. Nekoliko puta sam padao u nesvest od batina. Batinajući su me vukli ceo kilometar. Bolje da sam se tog dana udavio u jezeru, nego što sam prošao kroz taj pakao." Na pitanje zašto nije slučaj prijavio policiji, odgovara da ne želi više da ima posla sa njima i pita se: "Kome da prijavim? Policiji? Policija je dole mnoge uhvatila i vratila ih ocu Branislavu. Nikad ne bih mogao ni da dokažem kroz koji sam pakao prošao, a natovario bih sebi probleme na vrat. Ima on leđa, misliš da gore ne znaju šta se radi", odgovara pitanjima bivši štićenik centra koji je, kako kaže, izlečen naknadno uz pomoć privatnog psihijatra.

BRANISLAV PERANOVIĆ: "Ja ne govorim da treba pretiti. Narkomanu je neophodna svaka pomoć, svaka pažnja, koliko se može, ali ne sentimentalnost", TV B92, jun 2008.
Prema svedočanstvima naših sagovornika, nemoguće je u centru saznati bilo šta o brutalnostima tokom lečenja. Prilikom poseta čuvari prisustvuju svakom razgovoru između pacijenata i roditelja. Svaki pokušaj bekstva je osuđen na propast: "Bilo šta da kažete bilo kome, istog trenutka će prijaviti ‘pajser brigadi’ u strahu da ne bude prebijen zato što je znao, a nije rekao", kaže naš sagovornik.
Raspitujući se o Crnoj Reci čuli smo da je "otac Branislav prek i nezgodan, i da mu ne nedostaje samopouzdanja". U centru je prebijena cela romska porodica Vasić kad su pokušali sina da izvuku odatle. Oni su tvrdili da ih je tuklo njih tridesetak zajedno sa Branislavom. Branislav je tvrdio da su psovali i vređali; medijska prašina – kako se digla tako se i slegla.
Iz razgovora sa poznavaocima prilika unutar crkve kao institucije i crkvenim licima koji su na službi u i oko Novog Pazara može se zaključiti da je taj centar imao drugačiju namenu, i osnovna ideja je bila drugačija. To je blagoslovio i vladika Artemije, ali kad je video da se sve otrglo kontroli, on je digao ruke. Otac Nikolaj, starešina manastira Crna Reka, i dalje je žestok protivnik metoda koje koristi Branislav, ali njemu niko ništa ne može, a ovog niko ništa ne pita. Radi šta hoće; rukopoložio ga je Pahomije kog je napustio nakon afere pedofilije.
Sociolog religije Mirko Đorđević kaže da je veoma sumnjičav prema metodama lečenja koje nisu pod kontrolom stručnih lica i zdravstvenih ustanova. "Te teme se sporadično pominju po medijima, ali su to jako važne teme koje nikad nisu istražene do kraja. Nije problem što je vladika Artemije to blagoslovio, to je pod njegovom jurisdikcijom, ali je problem što država nema baš nikakav uvid u to šta se i kako tamo radi, bez stručnog nadzora."
Nismo dobili odgovore na pitanja može li neko s poljoprivrednom strukom bolesnicima da dozira lekove? Zašto tuku one koji beže želeći da napuste centar? Odakle nekome pravo da ovlasti lečene narkomane da tuku lopatama? Pošto je u nekoliko navrata javno na televiziji govorio da "ne voli da bije, ali nekad mora", da li mu hrišćanska religija i mantija dozvoljavaju da prebija ljude? Odobrava li mu zvanična crkva nasilje nad pacijentima? Na račun čega mu je odobreno da drži i vodi centar?“

Papa to sve vidi, a da li nešto poduzima – to je pitanje koje treba postaviti svima koji vjeruju u crkveno učenje:

JAVNO.COM.hr
08.06.09.

VIDNO IZNENAĐEN

Papa šokiran učestalošću zlostavljanja u Crkvi
Ryjanovo izvješće, koje se bavi zlostavljanjem djece od svećenika u Irskoj, papu Benedikta jako je uzrujalo.

Papu Benedikta jako su uzrujala saznanja da su svećenici i redovnice u industrijskim školama u Irskoj godinama zlostavljali i silovali djecu.
Papa vidno uzrujan izvješćem
Ta je zastrašujuća činjenica, koja je postala dostupna zbog izvješća čiju je provedbu osigurao Vrhovni sudac Sean Ryan, začudila i mnoge stanovnike Irske, u kojoj su katolici izrazito brojni. Dodatno su pritisnuti i vjerski redovi koji su vodili institucije u kojima su se događala zlostavljanja.
– Činilo mi se da je Papa bio vidno uzrujan kad je čuo o stvarima iz Ryjanovog izvješća, kad je čuo kako su djeca patila – rekao je nadbiskup Diarmuid Martin.
Martin i vođa katoličke crkve u Irskoj, kardinal Sean Brady prošli su se tjedan sastali s papom Benedictom kako bi ga detaljno uputili u saznanja do kojih su došli provođenjem Ryjanove istrage. Vođa katoličke crkve, koji se za svog posjeta Australiji ispričao za sva zla koja je svećenstvo nanijelo nevinima, nije javno komentirao Ryjanovo izvješće koje objašnjava stanje u Irskoj.
Čak je 18 katoličkih redova koji su spomenuti u Ryanovom izvješću obećalo da će više pažnje pridavati tome da pravda bude zadovoljena i da žrtve zlostavljanja dobiju barem neku vrstu naknade za pretrpljene boli.

Pravda za sve
Kardinal Brady napomenuo je kako je Papa tražio da pravda bude zadovoljena u svakom slučaju. U izvješću nisu imenovani pojedinci koji su zlostavljali i silovalo djecu i to zaslugom katoličkog reda Kršćanska braća.
Čak je 18 katoličkih redova koji su spomenuti u izvješću obećalo da će više pažnje pridavati tome da pravda bude zadovoljena i da žrtve zlostavljanja dobiju barem neku vrstu naknade za pretrpljene boli.
Milijarde za plaćanje nanesene boli
Očekuje se da će svota koju će crkva izdvojiti za kompenziranje pretrpljene boli doseći visokih milijardu eura.
Crkva u SAD-u 2007. godine je isplatila čak 660 milijuna dolara odštete za 500 žrtava koje su pretrpjele zlostavljanje od članova svećenstva.
Irsko je izvješće preciziralo slučajeve zlostavljanja, prisilnog rada i silovanja koje su počinili svećenici tijekom 20 stoljeća. U izvješću stoji kako su djeca često bila žrtve nasilja u obiteljima koje ih posvoje.“
 

        Dvadeset prvo je stoljeće i pitamo se je li kraj svemu tome? Nije! Kraj leži u nama samima. Preobrazba, promjena na djelu je i kraj i početak; kraj starom ponašanju,  a početak novog čovjeka – nove Zemlje.  
Mi smo djeca Božja i smijemo se tako zvati. Dopustiti drugome da nas „siluje“ nije u skladu sa zakonitostima neba i imamo pravo pravednost provesti zakonitim postupanjem i u duhovnom i u svjetovno-pravnom smislu. To je jedini, ispravan put. Pilatovsko rješenje je dovelo ovaj svijet u slijepu ulicu. Sami smo kovači svoje sreće i svoj život uzmimo u svoje ruke. Bit ćemo sami sebi zahvalni što smo se oslobodili STRAHA jer Ljubav Božja je veća od svega i s njom se može uistinu  SVE.

 

Crkva kao kriminalna organizacija

U članku Nacionala br. 701 od 21.travnja 2009.godine na stranici 24./25. pod naslovom MARIN SRAKIĆ POSTAO NOVI PRAVI VOĐA CRKVE, čitamo zanimljiv podnaslov:

Na lokalnim izborima Crkva neće podržati nijednu stranku jer ih sve smatra kriminalnim organizacijama

U dva razgovora vođena prošlog tjedna s uglednim teolozima, ali koji pripadaju dijametralno različitim razmišljanjima u crkvi, prvi je liberal, a drugi iznimno blizak kardinalu Josipu Bozaniću – čula su se gotovo identična razmišljanja.
Sve stranke u HR su kriminalne organizacije. Nema tu velikih razlika, svi oni gledaju isključivo vlastiti interes i nije ih briga za narod i državu.

Dakle, po mišljenju Crkve stranke su kriminalne organizacije, pa slijedom iste misli državu vode, pogodite tko?
Možemo li iz konteksta ranije opisane situacije razaznati i ponašanje same Crkve spram svojih vjernika, države i naroda – po ničemu se ne razlikuje od mišljenja koje je dano za stranke!

Nastavi čitati “Crkva kao kriminalna organizacija”

TOLSTOJ: „NE MOGU ŠUTJETI“

Eseji iz ove knjige samim naslovima: „Kraj jednog vijeka“, „Ne mogu šutjeti“, „Radničko pitanje“, „Što je novac“, „Mora li zbilja tako biti“ te novela „Obnova pakla“ govore sami za sebe o današnjem vremenu, vremenu u kojem je zbirka izdana.

Kraj jednoga vijeka, tj. početak jednoga novoga doba, okosnica je ove knjige, a u kontekstu zlatnoga pravila koje je autor zbirke postavio kao temelj života ljudskoga roda i svega što vidimo, a to je:

Ne čini drugome to što ne želiš da se tebi čini, ili kroz posebnu Tolstojevu izreku:

„Bog je htio da budemo sretni i zato je usadio u nas potrebu za srećom, ali on je htio da budemo sretni svi zajedno, a ne pojedinačno i zato je ugradio u nas potrebu za ljubavlju. Stoga, ljudi mogu biti sretni samo kada budu voljeli jedni druge.“

Ova zbirka rječito govori o razmišljanju Tolstoja, o tome što je logičan slijed događaja nakon rođenja i uskrsnuća Isusa Krista prije više od dvije tisuće godina, te o naputcima za osobno djelovanje u vlastitim životima.

Crvena nit, kao nit vodilja koja povezuje staro i novo, proteže se kroz zbirku, a obilježena je posebno u esejima: Kraj jednoga vijeka i Što je novac.

Današnjica je obilježena katastrofama ljudskog morala i etičnosti, krahom civilizacijskih tekovina koje se spominju u svim filozofijama i društvenim pravcima razvoja.

Jesmo li svjesni težine uzroka koje opterećuju naše živote i dovode do posljedica koje su vidljive na svakom koraku?

Nastavi čitati “TOLSTOJ: „NE MOGU ŠUTJETI“”