Poštovani!
Imam potrebu osvrnuti se na niz događaja koji u zadnjih mjesec dana
truju svako normalno i razumno biće u Hrvatskoj!
1. Vjernica sam od kad znam za sebe a sad imam 53 godine, odrastala
sam na Zagrebačkoj Trešnjevci, odlazila u crkvu Blaženog Marka
Križevčanina i moj svećenik ja bio veličasni Franjo Jurak. On je
bio oličenje nauka Isusa Krista, podučavao nas je o ljubavi među
ljudima, toleranciji, o socijalnoj osjetljivosti, o prihvaćanju
drugačijih od nas samih i o svim poštenim ljudskim vrednotama. Sate
vjeronauka održavao nam je on ili časna sestra s kojom smo mogli
razgovarati u doba puberteta o prvim ljubavima, mjesečnicama i svim
temema koje su za nas u tim godinama bile važne.
Ova crkva poslije devedesetih nema nikakove veze sa mojim iskustvima
iz odrastanja. Pretvorili su se u ekstremnu desničarsku političku
stranku da ne upotrjebim riječ sektu. Pozivi na netoleranciju,
mržnju, oružje, a sve to u ime očuvanja nekakve Hrvatske tradicije i
očuvanja moralnih vrednota iz njihovih usta i fašističkih razno
raznih udruga je u najmanju ruku licimjerno.
2. Neke ljude u ovom tekstu neću titulirati jer po mom skromnom
mišljenju to ne zaslužuju.
Vidim na tim visoko moralnim skupovima Čorušića, ginekologa iz
Petrove, može ga biti sram! 2001. bila sam hospitalizirana na Svetom
Duhu i u sobi je bila gospođa iz Slavonije koju je on došao operirat.
Žena je teško živjela i muž joj je donio bocu nekog stranog pića
jer nisu imali s čime napuniti plavu kovertu, kad je išla Čorušiću
na razgovor i kad je vidio što mu je donjela bacio je to u kut
ordinacije i rekao da se s tim ne zahvaljuje za takvu operaciju, žena
je sva očajna došla u sobu i satima plakala. I kad se jedan takav lik
pokazuje u ime morala i vrednota normalnoj osobi se smuči u želucu!
3. Rebić se poziva na 6. zapovjed koja kaže: NE SAGRIJEŠI BLUDNO! Za
to vrijeme u Hrvatskom zagorju Čuček (neznam točno u kojem mjestu je
morao napustiti svećenićku službu zbog pedofilije puno se o tome
pisalo) blagoslivlja kuće u Božićno vrijeme, dolazi na ispomoć
Župniku jer treba obići puno kuća, uzeti koverte i na svaku napisati
iz koje je kuće, jer po iznosu koji si dao tolko cjeniš vjeru! Ako si
dao malo još te na misi prozovu ko lošeg vjernika. Da u jednom mjestu
postoji svećenik za kojeg je na Kaptol poslano oko tridesetak prijava
za seksualno zlostavljanje dječaka i naravno da je Kaptol sve to
odbacio, ovaj i dalje vodi svoju župnu zajednicu, predaje u školi
vjeronauk, a uz sve to napravio si je pravu vilu na vrhu jednog
brijega, pa se postavlja još i pitanje od čega, jer su navodno
svećenićke plače male! Tolko o moralu i poštenju!
Nekako iz devedesetih, nakon sveopće dominacije katoličke crkve u
svjetovnom životu postalo mi je malo mučno na misama izmoliti
Vjerovanje apostolsko u djelu:
VJERUJEM U CRKVU KATOLIČKU, jer su se udalji od svog učitelja Isusa
Krista svjetlosnim godinama. Isus koji je bio oličenje skromnosti
treba i takve apostole, ne one koji su nakinđureni zlatom izvezenim
haljama, prstenjem s rubinima, voze se u blindiranim autima, sa
naoružanim zaštitarima, blagoslivljaju puške! Grade bogate crkve,
župne dvore i sve to u ime Isusa? Ne, oni to rade isključivo za svoju
korist. Naravno da im je važno da ljudi što manje znanja posjeduju,
jer najlakše je manipulirati s neukima! Nastavi čitati “Pismo razuma jedne građanke” →
