Tabloid istražuje – U senci novogodišnjeg vatrometa: ko su kontrolori našeg vremena i dobrog raspoloženja

Tabloid.re

Doček mraka po volji pape

Da li ćete slaviti još jednu papsku Novu godinu u sred noći ili ćete je jednostavno prespavati po božjim zakonima. Ako se odlučite na proslavu uz vino i pečenje i lumperajku do zore vi ćete se pridružiti Bahusovim obožavaocima koji su uživali u bahanalijama. A ove bahanalije sa hrišćanstvom nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Vatrometi i novogodišnje pucnjave su samo simbolična posveta nasilju ratovima i svemu onome što su vatikanski krstaši uz pomoć bombi posejanih širom sveta opljačkali i uništili. Tu je i pitanje koje nije razjašnjeno: zašto Novu godinu dočekujemo u sred zime i u sred noći i zašto baš između 31. decembra i 1. januara?

Piše: Ivona Živković

Jedan od glavnih zadataka drevnih vladara bio je da svojom robovima usade od malih nogu verovanje da je svet podeljen na obične ljude i bogove (gospodare) te da je svako drugačije poimanje sveta opasna misao koja kod čoveka nastaje kada u njega uđe zlo tj. demon (ili đavo). Život u iluzijama je vešto smišljala crkva, u početku kao agentura za ispiranje mozga u službi drevnih vladara, a kasnije je to počela da primenjuje samostalno u nameri da se dočepa apsolutne vladavine nad svima na zemaljskoj kugli. Najveću moć sveštenici su tako ostvarili sa institucijom nazvanom katolička crkva, koja je uspela da se u četvrtom veku preobrati od paganske koristoljubive družine u veliku humanu “hrišćansku” crkvu. U proteklih 17 vekova ovi nikada dokazani “hrišćani” šireći “ljubav” i “milost” božju dočepali su se najveće moći i bogatstva u čitavoj ljudskoj istoriji.

Nastavi čitati “Tabloid istražuje – U senci novogodišnjeg vatrometa: ko su kontrolori našeg vremena i dobrog raspoloženja”

Manjine i Ustav

E novine

26.12.2013 – 16:17

Jesu li prava dovoljno ljudska?

Piše: Srđan Dvornik

Ta su pitanja kritična u društvu u kojem se ljudska prava ni ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava ‘zajednica’. Za velik dio hrvatske populacije ne radi se o preko četiri miliona osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, nego o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta bi mega-jedinka onda imala ‘pravo’ da ‘svoje’ obrasce ponašanja (kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica) prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo

Nastavi čitati “Manjine i Ustav”

Hrvatska crkva na putu osamostaljenja od Vatikana

E novine

23.12.2013 – 15:56

Nećemo valjda braniti Srbe i homoseksualce?

Piše: Đurđa Knežević

Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv homoseksualaca, a bogme i Srba, već bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo. Papa Franjo smatra poražavajućim da čak i neki svećenici sa solidnim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često podliježu životnom stilu koji ih veže uz financijsku sigurnost, ili pak žele moć i ljudsku slavu pod svaku cijenu, umjesto davanja sebe drugima. Dio u kojem govori o ženama u crkvi gotovo da bih mogla i sama potpisati

“Inocencije biskup, sluga slugu božjih, časnom bratu (Filipu) biskupu senjskom, (šalje) pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženog Jeronima, a upotrebljava ga u službi božjoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za običajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti službu božju u spomenutom jeziku (pismu). Mi dakle, imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću ove isprave traženo dopuštenje, ali samo u onim krajevima u kojima se (već) upotrebljava gore navedena (glagoljica), samo da se razlikom pisma (jezika) ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošću protiviti…. Dano u Lyonu, 29. ožujka 1248, pete godine našeg pontifikata.”

Nastavi čitati “Hrvatska crkva na putu osamostaljenja od Vatikana”

Amanet čovječanstvu: Poruka braći ljudima

E novine

Činite dobro sebi i drugima

Pisao: Lav Tolstoj

U kolovozu 1908. godine, već u dubokoj starosti, Lava Nikolajeviča Tolstoja je shrvala teška bolest; vjerujući da će uskoro umrijeti, veliki je mislilac osjetio potrebu da se još jedanput obrati braći ljudima porukom, u kojoj je čitavo iskustvo života sažeo u jednoj riječi: ljubav. Svojstvo da ljubi ističe Tolstoj kao temeljno svojstvo i potrebu svakog čovjeka, dok odsutnost ljubavi smatra uzrokom svega zla. Oporavivši se toga puta, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je dvije godine kasnije, 20. studenoga 1910., ostavljajući svoju zadnju poruku u amanet čovječanstvu

Voljena braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma tko ti bio: car, ministar, radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.

Svi mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada, kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana; blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio, i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.

Tko smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu… I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena, gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.

Ta to je strašno!

Nastavi čitati “Amanet čovječanstvu: Poruka braći ljudima”

Dan ljudskih prava – radujte se

Peščanik.net

Bojan Gavrilović | 11/12/2013

U Srbiji se 10. decembar – dan usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima obeležava nizom prigodnih manifestacija, tribina, predavanja. Pojedini državni funkcioneri čak i prisustvuju nekom od događaja ili putem saopštenja za javnost naglase kako se ta ljudska prava u Srbiji poštuju, da mi baštinimo te vrednosti, da je dosta toga urađeno ali, istini za volju, dosta još treba da se uradi, itd.

Mediji iskoriste priliku da objasne građanstvu da je 10. decembra Generalna skupština Ujedinjenih nacija jednoglasno usvojila tu Deklaracija o ljudskim pravima i kao kuriozitet navedu da su suzdržane bile samo zemlje sovjetskog bloka, Saudijska Arabija i Južna Afrika, što mu nekako dođe i logično. Namerno ili slučajno se ne pomene da je eto i tadašnja Jugoslavija bila među tih par zemalja koje su 10. decembra 1948. godine bile suzdržane,[1] čisto da se ne stvara pogrešna slika u narodu, jer je Srbija vazda, od bune protiv dahija preko I svetskog rata, borbe protiv fašizma pa nadalje, bila progresivna.

Ako bi neko danas pokušao da realno oceni stanje ljudskih prava u Srbiji, morao bi zaključiti da nismo previše odmakli od trenutka kada je pre 65 godina Jugoslavija odbila da podrži usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Nastavi čitati “Dan ljudskih prava – radujte se”

OLGA ČETVERIKOVA: MISIJA PAPE FRANCISKA JE LIKVIDACIJA SAMOG HRIŠĆANSTVA

Novi Standard

Ponedeljak, 11 novembar 2013 15:23

Za Vatikan je ključni zadatak da uvede pravoslavlje u orbitu svog uticaja i da ga omekša

U doktrini Katoličke crkve ostala je još samo etika. Zbog isuviše strogog poimanje greha nije postojala mogućnost da se prizna savremeni tolerantni sistem vrednosti. Sada su napravljeni revolucionarni koraci da se o tome razmisli – rekla je za moskovski list Vzgljad Olga Četverikova, ruski stručnjak za Vatikan.

Nakon što je kardinal Mario Bergoljo izabran za novog poglavara katoličke crkve, većina posmatrača očekivala je izmene u upravljanju Rimskom kurijom. Dok se na reforme Pape Franciska još čeka, ovih dana se saznaje da je, osim upravljačkih reformi, Vatikan započeo pripreme i za fundamentalne promene. Papini predstavnici potvrdili su da je svim dijecezama poslat upitnik sa 39 tačaka, čiji je zadatak da širom sveta utvrde odnos katolika prema najvažnijim porodičnim pitanjima. Na Zapadu su najviše kritikovali Rimsku crkvu upravo zbog njenog odbijanja da izađe u susret zahtevima tolerantnog društva i izmeni svoj stav.

Iako sada u Rimskoj kuriji tvrde da se anketiranje vrši uoči vanrednog biskupskog sabora sazvanog za oktobar 2014. godine, posvećenog temi porodice, i da crkva „nema želju da ponovo počinje diskusiju o katoličkoj doktrini”, već da će se potruditi da rešenje za najteža pitanja pronađe u okviru postojeće doktrine.

Nastavi čitati “OLGA ČETVERIKOVA: MISIJA PAPE FRANCISKA JE LIKVIDACIJA SAMOG HRIŠĆANSTVA”

Proslava 1700. obljetnice Milanskog edikta u Nišu

E novine

Imperijalistička povijest kršćanstva

Piše: Drago Bojić

Svaka sprega s političkom moći i vlasti nužno proizvodi zlo i ona je posve u suprotnosti sa životom i djelovanjem Isusa iz Nazareta, na koga se kršćanske crkve pozivaju i koga žele slijediti, a koji je u konačnici i sam stradao u zajedničkoj akciji (sprezi) religijskih i političkih vlasti. Autentični kršćani, svi istinski velikani kršćanstva u povijesti, od Franje Asiškog do Dietricha Bonhoeffera, djelovali su izvan konstantinovske paradigme, vraćali se izvornom Evanđelju i aktualizirali ga u svome vremenu

Milanski edikt i cara Konstantina treba promatrati isključivo u njihovom povijesnom kontekstu. Nesumnjivo je da je to važan datum za kršćansku povijest, ali bio je to politički i pragmatični čin jednog cara koji se vodio isključivo političkim razlozima. Kršćani su time dobili slobodu ispovijedanja vlastite vjere, ali su ubrzo tu slobodu izručili onome od koga su je i dobili – caru i carevima kroz cijelu povijest

Milanski edikt označava najvažniju prekretnicu u kršćanskoj povijesti, ali i nultu točku onoga što se unutar te povijesti, ali i opće povijesti religija naziva “konstantinovskom erom”. Ova sintagma s jedne strane evocira na slobodno ispovijedanje vjere, koje je kršćanima i pripadnicima drugih religija dao car Konstantin, ali je još više i metafora kojom se izriče tijesna povezanost između crkve i države u povijesti.

Nastavi čitati “Proslava 1700. obljetnice Milanskog edikta u Nišu”

Hronika progona nehrišćana

E novine

25.09.2013.

Od Milanskog edikta do Inkvizicije

Piše: Marko Ekmedžić

Nakon Stilhonove smrti, Imperator Honorije izdaje još oštriji ukaz, kojim se zabranjuju bilo kakve svetkovine mnogobožaca u blizini nekadašnjih hramova, a sprovođenje ovog zakona se prepušta biskupima. Takođe, ukazom se naređuje konfiskacija i predaja crkvi sve imovine osvedočenih mnogobožaca i jeretika. Na ovaj način je zabranjeno čak i imanje statue u privatnom vlasništvu. Lokalni biskupi sprovode vrlo posvećeno nove progone mnogobožaca kao i propratno spaljivanje knjiga. Sudije koje su pokazivale sažaljenje prema progonjenim ljudima bivaju takodje oštro kažnjavane. Avgustin Hiponski naređuje masakr hiljade mnogobožaca koji protestuju zbog progona u Kalami u provinciji Numidiji, u današnjem Alžiru. Avgustinov prijatelj, biskup Kalame, spremno odgovara i podstiče ubijanja mnogobožaca. Honorije donosi zakon kojim se svima osim katolicima zabranjuje da budu u državnoj službi, ali povlači taj propis kada je jedan od njegovih najboljih oficira, iz protesta podneo ostavku

311. Imperator Galerije, u poslednjoj godini svoje vladavine donosi “Edikt o toleranciji“ kojim obustavlja proganjanje hrišćana koje je pun zamah imalo u vreme Dioklecijana i koje je sam Galerije podstakao. Galerije je već bio teško bolestan u vreme donošenja ovog edikta, a na njemu su potpisani i Licinije i Konstantin.

313. U februaru ove godine, tokom savetovanja u Milanu, imperatori zapada i istoka, Konstantin i Licinije, dogovorili su se da se u Carstvu omogući puna sloboda veroispovesti, a što neki istoričari formalizuju kao Milanski edikt. Hrišćanstvo je u potpunosti legalizovano, postalo je čak i privilegovano u odnosu na politeističke kultove, koji su prestali da budu službena religija Carstva, iako su oba vladara nastavili da upražnjavaju određene mnogobožačke obrede.

314. Odmah nakon legalizovanja, hrišćanska crkva napada politeiste, pa tako sabor u Ankiri (današnja Ankara) osuđuje obožavanje boginje Artemide, često i kod ranih hrišćana, ali i donosi niz zakona, među kojima je najzanimljiviji onaj koji izjednačava seks sa životinjama sa seksom sa leproznim ženama.

324. Imperator Konstantin naređuje pljačkanje Apolonovog proročišta u Didimi, napravljenog negde oko 6. veka p.n.e, uz mučenje Apolonovih sveštenika do smrti. Takođe, delimično isteruje nehrišćane sa Atosa i naređuje uništenje većine lokalnih helenskih hramova. Uništenje mnogobožačkih hramova je dovršeno u vreme vladavine Teodosija I.

Nastavi čitati “Hronika progona nehrišćana”

Amin

Peščanik.net

Nadežda Milenković | 23/09/2013

Godinu dana najavljivana i bogato finansirana proslava godišnjice Milanskog edikta ipak se odigrala iznenada, gotovo bez najave i bez ikakve pompe. I to trinaest dana pre roka. I koštala je mnogo manje nego što je plaćena.

Šta je sporno u ovoj inače istinitoj vesti? Pa, gotovo sve.

Kao prvo – otkud pre roka? Svakako ne zahvaljujući našoj organizaciji, a naročito ne bivšem ministru kojem je to ”pre roka” još devedesetih postalo zaštitni znak (pored krokodila na majici). Proslava je poranila trinaest dana zahvaljujući – kalendaru. Kalendaru koji, kako naši mediji vole da kažu, ”poštuje” katolička crkva koja je i bila organizator pomenute proslave.

Nastavi čitati “Amin”

Međugorje – 32 godine šarlatanstva

Tačno.net

Lipanj 24, 2013 u Mostar, Novosti

U svjetlu ponavljajućih žustrih polemika oko fenomena “Međugorje”  objavljujemo tekst našeg kolumniste Gorana Pandže od prije dvije godine.

Piše: Goran Pandža

Sve je počelo 24.06.1981. godine, kada su dvije djevojke, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević, prema vlastitoj priči, prilikom potrage za ovcom na brdu Crnica pokraj Međugorja, poznatijem kao „Podbrdo“, navodno doživjele ukazanje Djevice Marije. U nadolazećim danima je ukupno šestero djece tvrdilo da imaju svakodnevna ukazanja, a još dvoje kako čuju Gospin glas.

„Gospino“ predomišljanje

Iako su djeca prvobitno tvrdila da je posljednje ukazanje Gospa najavila za 03.07.1981., iz nikada utvrđenih razloga navodna Gospa se predomislila, te ukazanja traju do dana današnjeg i nastavljaju se „na neodređeno“. Vicka Ivanković tvrdi da doživljava svakodnevna ukazanja, Mirjana Dragičević svakog „drugog“ u mjesecu, Marija Pavlović svakog 25-og, Ivan Dragičević svakoga dana, Ivanka Ivanković jednom godišnje, te Jakov Čolo jednom godišnje, za Božić.

Šestero „vidioca“ su do sada ukupno zabilježili preko 40 000 „ukazanja“, što međugorski fenomen čini ubjedljivo prvim u svijetu po brojnosti, u odnosu na slične kršćanske fenomene svijetu (najpoznatiji: Lourdes – 18 ukazanja, Fatima –  6).

Michael Davies, autor knjige „Međugorje – The Definitive History“, smatra da je razlog za ovako dug kontinuitet održavanja priče o ukazanjima, težnja „vidioca“ i njihovih duhovnih mentora da se osigura priliv hodočasnika – turista, koji Međugorju, osobito „vidiocima“, donose višemilionske profite svake godine.

Nastavi čitati “Međugorje – 32 godine šarlatanstva”