Razmišljanje o nedosljednosti katoličkog dogmatskog vjerovanja-učenja.
Moris Hoblaj
Prema dosljednosti vjerskih dogmi i poučaka Katoličke Crkve morao bi nakon ovog sukoba jedan od ovih dvaju papa završiti osuđen na vječno prokletstvo!?
Dogmatski gledano, osnovna značajka Katoličke Crkve što se tiče spasa duše jest priznavanje rimskog biskupa, pape, kao vrhovnog autoriteta u vođenju Crkve, a ne toliko ostvarivanje principa Govora na Gori, učenja Isusa iz Nazareta. Dakle, nepriznavanje rimskog biskupa, pape, kao vrhovnog autoriteta u vođenju Crkve jest razlog za ekskomunikaciju – isključenje iz Crkve, odnosno izbacivanje iz kraljevstva nebeskoga i osudu na vječno prokletstvo. Papa Benedikta XVI. nije u svemu priznavao učiteljstvo pape Franje. Gdje je završila njegova duša? Po učenju koje je on sam propovijedao i širio ona bi trebala biti predana „…vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima…“ Bula „Unam Sanctam“ br. 369.
Prema nedavno izdanoj knjizi Gensweina, tajnika nedavno preminulog pape Benedikt XVI., po pitanju dogmatske vjere Katoličke Crkve bilo je otvorenih sukoba i napetosti između Benedikta XVI. – pape koji je odstupio i pape Franje, aktualnog vrhovnog poglavara Katoličke Crkve. Napetosti u ovom slučaju moramo definirati i kao Benediktovo nepriznavanje autoriteta pape i dogmi u učenju Katoličke Crkve. Te napetosti, odnosno nepriznavanje, trebale bi svakako biti razlog za isključenje ili ekskomunikaciju Benedikta XVI.! No to se nije dogodilo! Zašto ne? Nedosljednost aktualnog pape Franje – „sv. oca“ prema učenju Crkve koju predvodi ili otkrivanje neautohtonosti same Crkve kao takve?
Knjiga glavnoga Benediktova suradnika otkriva napetosti u Vatikanu i nedosljednosti aktualnog pape Franje, samozvanog „sv. oca“.
Premda je Benedikt XVI. izbjegavao javne nastupe nakon svojeg odstupanja, on se ipak nije odrekao toga da i dalje predvodi svoje konzervativne istomišljeničke kardinale, biskupe i svećenike u crkvenim redovima, kojima nisu odgovarale reforme što ih je uveo papa Franjo, npr. on je, među ostalima, opozvao odluku Benedikta XVI. o služenju mise na latinskom jeziku, koju je smatrao pogreškom. Nadalje, jedan je od pokazatelja sukoba, kako piše Genswein, činjenica da papa Franjo nikada nije odgovorio na javno pismo četvorice konzervativnih kardinala 2016., među kojima je bio i američki kardinali Raymond Leo Burkeo, koji je Franju optužio da sije zbrku kada su posrijedi pitanja o moralu. U istoj knjizi stoji da se Benedikt nije slagao s nekim Franjinim stajalištima, npr. o pobačaju i homoseksualnosti – samo dva od mnogih drugih neslaganja.
Premda je papa Franjo često znao reći: „…imati u Vatikanu bivšeg papu Benedikta jest kao da živite s djedom u istoj kući“, gore spomenuta knjiga pokazuje da je među dvojicom visokih crkvenih poglavara postojala napetost – odnosno neslaganje. Da to odgovara isitni, potvrđuje i sam papa Franjo javnom primjedbom da Benedikt ne priznaje njegovo učenje – to doslovno znači da Benedikt nije u duhu dogmatskog učenja priznavao autoritet aktualnog pape Katoličke Crkve.
Za nepriznavanje autoriteta pape crkvenim je učenjem predviđeno vječno prokletstvo. Događaji opisani u knjizi Gensweina nagovještaju, iako indirektno, da je konstrukt Katolička Crkva bio i jest pogođen unutarnjim borbama za prevlast između dvaju papa i njihovih sljedbenika – dakle, razdor i unutarnja nesloge unutar same Crkve, na najvišem nivou.
Poznata je izreka koja glasi; nesložno i nejedinstveno kraljevstvo osuđeno je na propast! Je li Katolička Crkva u tom procesu? U prilog tomu govori i nastojanje – pogotovo hrvatskih biskupa i svećenstva, da na svaki način lijepom fasadom sakriju i prekriju crkvene skandale, npr. borbu za prevlast – događaje oko imenovanja nadbiskupa u Zagrebu, seksualnu zlorabu djece i masovni bijega vjernika iz već potpuno svjetovnog konstrukta Katoličke Crkve.
Tko ili što je papa?
Papa, prema vlastitim crkvenim definicijama, nije samo crkveni poglavar nego i vladar „svete stolice“, države Vatikan. U osnovnom zakonu vatikanske države od 26. studenoga 2000. godine u prvom članku, u prvoj rečenici stoji: Papa posjeduje, kao poglavar Vatikanske države, puninu zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti. Papi se pri ustoličenju kao poglavara Katoličke Crkve izgovaraju riječi koje su istovremeno i definicija njega kao osobe i njegovih zadaća, npr. kaže mu se: „….znaj da si ti otac knezova i kraljeva, vladar svijeta, predstavnik našega Spasitelja Isusa Krista na Zemlji.” Papa je dakle prema crkvenim dokumentima i dogmama predstavnik Spasitelja svih duša i dušnih ljudi, Isusa Krista, na Zemlji, u pravom smislu riječi zastupnik Boga – on i njegovi najuži sljedbenici misle da on ima pravo nazivati se „sv. ocem“ unatoč tomu što znamo da je Isus, osnivatelj kršćanstva i recimo „njegov pretpostavljeni“, rekao po smislu:„…postoji samo jedan Sveti Otac u Nebesima, a vi ste među sobom braća i sestra.“
No te i druge vječne istine kao i učenje Isusa Krista Katolička Crkva s papama na čelu preokrenula je i utkala u tzv. crkvene dogmatske „istine“, bez kojih nema spasa, te ih proglasila obaveznima za vjeru Rimokatoličke Crkve. Prema tome zapisano je pod rednim brojem 369 bule „Unam sanctam“ što prijeti onomu koji se ne pokori zahtjevu apsolutnosti vatikanskog režima i zahtjevu Katoličke Crkve, u ovom slučaju autoritetu pape. Tamo je zapisano: „Za spas svih ljudi neophodno je potrebno pokoriti se rimskom papi, mi to objašnjavamo, tvrdimo, propisujemo i naviještamo”, u daljnjem tekstu to znači …. „neće imati udjela u vječnom životu, štoviše taj će biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima…“
„Crkveno katoličko učenje kaže da treba vrlo pomno ukloniti i istrijebiti sve što se suprotstavlja njezinu dogmatskom učenju i papi kao vrhovnom poglavaru.“ To je jedan od skandala Katoličke Crkve; njezin poučak doslovno glasi: „Stoga ona mora vrlo pomno ukloniti i istrijebiti sve što je protiv vjere.“ (Neuner/Roos, poučak br. 382), konkretno to znači – ako se netko ne slaže s katoličkom vjerom. U konačnici, sada znamo da se papa Benedikt XVI. nije u svim točkama crkvenog učenja slagao s papom Franjom, papom Katoličke Crkve, i očekuje se da papa Franjo udovolji učenju svoje Crkve. On to do sada nije učinio, i stoga je doveo u pitanje dogmatsko učenje svoje Crkve.
Do sada ima na stotine tisuća istrijebljenih, pogubljenih i ubijenih koji se nisu na ovaj ili onaj način bezuvjetno pokoravali crkvenom učenju i glavarima – odnosno samom papi – pitamo se hoće li i papa Benedikt XVI. biti isključen iz Crkve i tako „biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima“? Najvjerojatnije se to ne može očekivati jer ova i ovakva Katolička Crkva i njezini pape danas su podijeljeni i nesložni, tj. ne Božji, i kao takvi su sa svojom Crkvom u vrlo dubokoj zabludi i neznanju tako da ona u duhovnom pogledu više uopće ne postoji.
Iako su papa i učiteljstvo Crkve sve činili u ime Božje, ipak njezina nedjela i njezini zakoni danas bez sumnje pokazuju i dokazuju da crkveni dužnosnici nisu samo neznatno cijenili Isusa iz Nazareta i odbacili Njegove pouke Govora na Gori, nego su na Njegovo mjesto u crkveni zakon uzdignuli vjerske predodžbe svojih previše ljudskih uzora – nadahnute od boga podzemlja. Da stvar bude još drskija, oni pritom sasvim očigledno naučavaju i propovijedaju protiv Isusa iz Nazareta i manipuliraju, indoktriniraju i zavode narode.
Započelo je oslobađanje ljudi i čitave prirode od terora svih religija da bi se ispunile riječi Stvoritelja: „Učiniti ću novo Nebo i novu Zemlju“!
DAVID 