Za mnoge riječ «smrt» ima samo stupice koje neki opisuju kao «kraj». Riječ «smrt» sadrži nebulozan put patnje, katkad još u ovostranom, ali sigurno u onostranom, kada duša gleda svoju životnu spiralu.
Iz brošure: Gabrijelina pisma
Autor:, Gabriele, proročica i izaslanica Božja za današnje vrijeme
Priredila: Ana Jurić
Život je struja nepresušne, tekuće božanske energije (snaga svjetla). U čovjeku je, zastrto, biće svjetla iz Boga
Život ne može prestati živjeti. Život je nepresušna, neprekidno tekuća struja svjetla, božanske energije. Energija se ne gubi. Bog, Premudri, stvorio je Svoju djecu, bića svjetla, tijela svjetlosne energije, slična Njegovome vječnom svjetlosnom tijelu, vječnoj Očevoj svijesti. Nekoliko, a tijekom eona dalja bića svjetla udaljila su se od Boga, svjetla. Time se zamračilo njihovo svjetlosno tijelo.
Budući da zakon, Bog, sadrži slobodnu volju za svu Njegovu djecu, svim bićima svjetla koja su se odvratila od Njega i pala u bezbožnost Vječni je dopustio zemaljski ogrtač, što ga nazivamo fizičko tijelo ili čovjek. Ono omogućava nekada čistome, svjetlotvarnom djetetu Božjem, sinu i kćeri Božjoj, da boravi u kozmosu materije, na Zemlji, i da se tamo kreće. Čovjek, kakvog ga opažamo svojim zemaljskim osjetilima, ima prema tome sadržaj – to je biće svjetla koje se zbog svog odvraćanja od čistoga kozmičkog zakona naziva «duša». Ljudsko biće je svojim postupcima protiv Boga i na kraju krajeva protiv sebe sama kao biće u Vječnome, zastrlo svijetlo biće. Posljedica je bila i jest da je ogrtač, čovjek, bivao sve gušći, dakle grublji.
Riječi «čovjek», «Zemlja», «kozmos», materija su nažalost opet samo pojmovi koji u pojedincu bude različite slike i predodžbe. Tko se međutim ne razračuna s tim danostima, taj ne vidi stvari kakve su one uistinu, već onakve kakvima ih on želi vidjeti. Time on ubija svoju savjest.
U pozitivnim poticajima savjesti čovjeku govori Bog, život. Nakon zemaljskog života nema života? Duhovno neznanje – tamnica naše duše
Kada govorimo, slušamo ili čitamo o savjesti, tada bismo si morali postaviti pitanje: Što je savjest?
Je li to kemijska reakcija mozga koja se pomoću prijenosnih tvari očituje preko živčanog sustava? Svjetski znanstvenici sigurno imaju na raspolaganju druga objašnjenja. Ipak, božanski, zakoniti, dakle pozitivni poticaji naše savjesti dolaze iz naše duše. Možda će se i poneka sveznalica pobuniti kada čuje tu istinu: Božansko, pozitivno, savjest, dolazi nam preko duše. To je tako. Opominjatelj, božansko kucanje, savjest, jest vječni Duh koji je vječni život. On kuca na vrata našeg razuma da nam objasni da razumsko znanje nije sve, već je to mudrost, život.
Ako se radi o izgovorima, pojmovima i pukom stručnom pričanju, mnogi su ljudi talentirani i uspješni stručnjaci za uvjeravanje. Svojim domišljatim racionalističkim rezultatima, zaključcima i pogrešnim zaključcima oni grade višeslojnu, ćoškastu strukturu u kojoj Bog i njegovo djelovanje ne samo da ostaju nezapaženi, već se sigurno čine nepotrebni. Ali usprkos svim intelektualno domišljenim argumentima o savjesti, o «smrti» i «kraju» – Bog jest i ostaje egzistentan. On je život, Stvoritelj čistog kozmosa, svih životnih oblika i bića svjetla koji također oživljava, nadahnjuje i održava omotane životne oblike u području materije.
Tko tvrdi da živi samo jednom, i to u ovostranome, morao bi si sam postaviti pitanje: Čemu je onda potrebna savjest, čemu patetične riječi «etika» i «moral»? Ako ovom «životu», opstanku, fizičkoj egzistenciji, pripada najviša i jedina vrijednost, čemu onda težnja da se misli i živi dobro, plemenito i nesebično? Netko će reći: «Pa mi smo ljudi i moramo si postaviti određene etičko-moralne vrijednosti.» Ali čemu to – kad ionako živimo samo jednom? Zar iz hipoteze «Mi živimo samo jednom» ne bi štoviše moralo proizići: Jači uspijeva? – Za to nije potrebna savjest!
Kao što je već rečeno: Savjest nadilazi područje koje obuhvaćaju naša osjetila. Ona je metafizička i dolazi od praizvora duše, od Duha Božjeg preko naše duše. Savjest u sebi nosi snagu života. Preko savjesti djeluje Apsolutni Zakon, božansko, i mjeri apsolutnim mjerilom. Zbog toga nam je savjest – ukoliko je još netaknuta i budna – vodič i savjetnik prema dobrom. Ako slušamo božansko, čistu savjest, ona će nas odvesti kući, natrag u vječnu domovinu, u apsolutno, u čisto duhovni bitak, odakle smo izišli i gdje ćemo jednom opet živjeti u vječnosti. Put naše duše tamo prolazi preko «onostranog», preko razina čišćenja.
Možemo navesti mnoge argumente. Svoju savjest možemo zatamniti ili čak isključiti pojmom «Nakon zemaljskog života nema života» – međutim unatoč našeg neznanja svaki čovjek ipak ima vječno postojeću dušu koja se onkraj prostora i vremena jednom mora razračunati s neprobojnim zidovima od magle, zato jer se kao čovjek utamničila u ne-htjeti- znati, u udobnu izliku, odbijanje odgovornosti pred Bogom, izrekom: «Postoji samo ovostrano, a nikakvo onostrano.»
Tko se iscrpno bavi riječima «življenje, da bi se dalje živjelo» i «savjest», postupno se oslobađa mračnoga, nebuloznog i zagonetnog, što ga većina ljudi još povezuje sa «smrću».
Za mnoge riječ «smrt» ima samo stupice koje neki opisuju kao «kraj». Riječ «smrt» sadrži nebulozan put patnje, katkad još u ovostranom, ali sigurno u onostranom, kada duša gleda svoju životnu spiralu.
Duhovno neznanje uvijek znači mrak, odsutnost svjetla. Naša je svijest tada sužena na tri dimenzije; ne možemo shvatiti domašaj svog čuvstvovanja, mišljenja i postupanja. Utvaramo si da smo slobodni i uljuljkujemo se ipak samo u lažnu sigurnost, jer što čovjek sije, to će žeti.
Svjesno umiranje, naprotiv, znači gledanje prema svjetlu, prijelaz duše u vječni život koji ne zna ni za smrt, ni za mrak.
Istraživanjem sebe naći izlaz od straha pred smrću prema svjesnom životu, sigurnosti, prisebnosti i unutarnjoj postojanosti
Upravo u našem vremenu u kojem etika i moral imaju samo još oblik kuće od karata, uokolo tumara mučitelj strah koji uvijek iznova nama ljudima prijeteći predočava ono neminovno, smrt. Ako hoćemo svladati mučitelja tada se moramo baviti Bogom i životom, na kraju krajeva i sa svojim zemaljskim životom u kojem – vjerovali mi ili ne – svaka akcija izaziva odgovarajuću reakciju; duhovno rečeno: Svojim načinom postupanja podliježemo zakonu «uzroka i posljedice», «sjetve i žetve».
Ako se sada i danas bavimo životom, umiranjem i smrću i s njima se razračunavamo, preispitat ćemo svoje mišljenje i ponašanje i sve više i više promatrati sebe, naročito onda kada se osjećamo kao gonjeni ili kad dospijemo u paniku zato jer nas je za vrat ščepao strah od nečega nedokučivog. Ako se tada počnemo ispitivati analitičkom riječi «zašto», dakle istraživati sebe, primijetit ćemo da nam neka unutarnja snaga putem naše duše preko savjesti daje poticaje za samospoznaju. Tko nauči osluškivati, osjećati što mu savjetuje njegova savjest – jer savjest iz duše je uvijek ono dobro – i tko si to rastumači da ubuduće čini dobro, njega malo pomalo napušta strah; osjeća se slobodan i nošen od dobre snage koja mu iz nutrine daje sigurnost i oslonac i čini ga sretnim. To je Praizvor, Bog.
Tek kad naučimo razumjeti svoj opstanak kao ljudi, kad shvatimo zašto živimo ovdje kao ljudi, tada život počinje dobivati smisao; tek tada postupno počinjemo razumjeti što znači «Življenje i umiranje, da bi se dalje vječno živjelo». Tek tada postajemo svjesni sadržajâ riječi nada, utjeha, znanje, mudrost, radost, mir, zdravlje, unutarnji sklad i ljepota koji će nas do duboke starosti održavati svježi i vedri. Jer tko svjesno živi, živi istinski.
Tko sebe nađe u zemaljskom životu, u onome što je stvarni sadržaj izražaja njegovog života, tko nastoji poštivati od Boga dana mjerila Deset zapovijedi i Isusovog Govora na Gori, njega će sve manje mučiti, zadavati mu bol ili progoniti njegovo pogrešno ponašanje. Sve više i više mu postaje jasno da se isplati zemaljski život u smislu duhovno-etičkih moralnih vrijednosti.
Tko je voljan da sebe ispituje, da se u situacijama dana prozre i spozna, taj dobiva. Njegove vlastite greške i promašaji sve ga manje plaše; on analizira, raščišćuje, izvlači pouke za sebe i ide dalje. Tako nastaje spokojna savjest, prema tome sigurnost, prisebnost i postojanost u vlastitoj nutrini.
On stječe iskustvo da nije bitno da se po svaku cijenu iskuša opstanak bez obzira na to kako je ljudima i stvorenjima oko njega, već da istinska kvaliteta življenja leži u duhovnom rastu i sazrijevanju, koja osposobljava za miroljubivo zajedništvo, koja donosi dalekovidnost i pronicavost, dinamiku, životnu radost i osjećaj ispunjenog života.
Tada sve više osjećamo struju života koja nas nosi, koja nas vodi. Tada slutnja postaje izvjesnost da je život neprolazan. Shvaćamo: Život je upravo život, i tu i tamo.
Tko nauči razumjeti svoj život više se ne boji smrti
Tko se protivi činjenici da se nakon umiranja, odlaganja tjelesnog omotača, mijenja samo agregatno stanje, od grubo tvarnog u finije tvarno, taj nije niti spreman da ozbiljno razmisli o svom opstanku ili o životu i da svoj zemaljski život uzme u svoje ruke.
Čovjek iz svoga zemaljskog života isključuje umiranje, ono neizbježno, smrt – a ipak nas ona prati na svakom koraku. Ona nam je svakog trenutka, svake minute blizu. Još je naše zemaljsko rođenje sa sobom donijelo umiranje, jer svaki ljudski život ima upravo kraj kojeg čovjek naziva smrću. Umiranje, nazvano smrću, je dakle neminovno i prirodno kao naše rođenje.
Postavlja se pitanje: Zašto se toliki mnogi boje takozvane smrti? Zašto jeza, strah, potiskivanje onoga što je ipak svakom čovjeku sasvim očito dosuđeno? Je li to što kao predodžba «smrti» u ponekom čovjeku izaziva užas, paniku ili čak bespomoćno očajanje, možda nakarada, proizvod neznanja, ne-htjeti-znati, posljedica krivog odnosa prema životu? U čemu je stvar?
Sada, u zemaljskom životu, mogli bismo smrt pobliže razmotriti i odložiti strah od nje.
Moramo naučiti razumjeti svoj život, tada se više nećemo niti bojati «karikature smrt», već ćemo je svrstati u život. Smrt zadaje brige samo ovostranom misliocu, a ne onome koji istinski priznaje život kao neiscrpan izvor energije i nepresušnu struju energije.
Zemaljski opstanak, životni odsječak što ga čovjek može pozitivno koristiti i oblikovati
Mi ljudi govorimo tako puno o životu. Hoćemo živjeti – a ipak većina ljudi ne živi. Oni bijedno životare kao opijeni, ne koristeći na pravi način vrijeme na Zemlji.
Naš materijalistički svijet koji mnoge ljude drži zatočene u pojmu prostora i vremena, u čisto racionalno i prirodoznanstveno obilježenoj slici svijeta ili u vladajućem utjecaju crkvenog nauka, tjera ih takoreći da puno, puno toga doživljuju u ovostranome. To međutim ne znači živjeti! Tko se dopusti uključiti u to materijalističko ponašanje, za njega je riječ «onostrano» pojam čiji sadržaj, čiji značaj, nije opipljiv, pa stoga ni relevantan. Upravo se živi! Mnogi kažu «sada živim». Ali se pojam onostranog mora naučiti pojmiti da bi se zemaljski život shvatio kao odsječak, kao faza života i na pravi način «uživao», znači, da bi ga se moglo pozitivno koristiti i oblikovati.
Život, energija svemira, prožima čitav kozmos. Kao ljudi mi vidimo samo neznatan dio toga
Poneki nas znanstvenik poučava da čovjek ne može sve opaziti. Npr. golim okom ne možemo vidjeti što se kreće u kapi vode, osim ako ne gledamo kroz mikroskop. U zraku i u vodi je bezbroj bacila koji su, ovisno o okolnostima, u stanju razoriti ljudsko tijelo; golim očima ne možemo ih isto tako prepoznati. Premda su ti životni oblici materija, bez aparata za povećavanje ne možemo ih opažati. Naše oko nije podešeno za opažanje sićušnih oblika materije.
Dakle utvrđujemo: Mnogo toga što se kreće u materijalnom svijetu, u prostoru i vremenu, okom se ne može prepoznati. Kada bismo svoje instrumente pooštrili kako bismo više, čak sve vidjeli, kada bismo ih tisuću puta, štoviše možda čak milijun puta pojačali – došli bi napokon do toga da ipak ne vidimo sve. Također mozak, koji na kraju krajeva upravlja nama, čovjekom, reagira samo na vrijeme i prostor i stoga je isto tako ograničeno sposoban za primanje; on pohranjuje samo ono što pripada materijalnome pojavnom svijetu, i čak ne sve od toga.
Da bismo mogli shvatiti onostrano, potrebno nam je takoreći povećalo, mikroskop, kako bismo promatrali sebe. Pomoćni alati za ispitivanje sebe mogli bi nam biti oko, sluh i mozak.
Ako ih uzmemo kako bismo sebe same promatrali i analizirali, tada će u nama iskrsnuti pitanje: Tko sam ja? I: Odakle dolazim?
Predočimo si čovjekovu ograničenost! Čovjek ne može učiniti niti da Sunce sja, niti da kiši. Čovjek također ne može stvoriti supstanciju života. Da bi proizveo život on stalno poseže za temeljnom supstancijom koja mu je na raspolaganju.
Odakle dolazi temeljna supstancija, odakle dolazi energija koju opisujemo kao život? Kad bi ona bila vezana isključivo za Zemlju, tada u kozmosu ne bi bilo života ni energije. Život također nije vezan za čovjeka – on je kozmička energija kojoj pripadaju svi planeti. Sve što vidimo i ne vidimo, a što se ipak kreće je život. Život je energija, on je pogonska snaga. Pogonom energije odvijaju se životni procesi.
U čitavoj beskonačnosti ne postoji ništa mrtvo – sve je energija, a energija je život. Dakle mora postojati izvor te energije koji neprestano proizvodi tekuću, strujeću energiju, život, i oblikuje ju u životne oblike. Mora postojati Stvoritelj koji posjeduje neiscrpnu energiju. Ta energija mora posjedovati određena obilježja, određeni red, neku vrstu unutarnje strukture, određene zakonitosti – energija, obuhvatna snaga koja uređuje i koja održava kozmički red.
Život je prema tome svemirska energija. Život prožima kako onostrano tako i ovostrano. Život koji je Duh beskonačnosti, svemirska energija, ne izuzima ni naše trodimenzionalno mišljenje koje za nas znači prostor i vrijeme. Također je životna struja koju nazivamo svojim dahom, svemirska energija. Disanje nije samo primanje kisika sa zrakom. U našem dahu je beskonačni Duh koji svemu udahnjuje dah, svim živim bićima i čitavom svemiru. Svojim disanjem mi smo priključeni na svemir, svemirsku struju života.
Svemirska struja života, nazvana i svemirskom energijom, život, ne zna za prekid. Život je neuništiv. Skoro svakog dana slušamo: Umro je ovaj ili onaj. – Smrt kao takva pripada materiji, jer sve zgusnuto, također naše tijelo, podliježe energiji preobrazbe. Takozvanu smrt od nas ljudi imamo svakodnevno kod sebe i oko sebe.
Umiranje da bi se u drugom obliku živjelo dalje je dio zemaljskog života.
DAVID 