Marija, djevičanska i neokaljana Božja rodilja – tko to ne vjeruje biva vječno proklet.
Katolički kult Marije kao «Majke Božje» je duboko ukorijenjen u pretkršćanskom poganstvu
Nauk i struktura katoličke crkve skoro u svim aspektima potječu neposredno iz poganskog kulta idola. S obzirom na ovu izjavu lako je razumljiva asocijacija na kult Marije koji je bitan sastavni dio katoličke vjere: kult «majke Božje» koja je prema dogmi koju je obznanio papa Pio XII. čak tjelesno bila tobože primljena u nebesa. Istražimo dakle pitanje kako je nastao taj kult i koji su mu prethodnici. Jer Isus iz Nazareta nije o Svojoj majci govorio kao o «majci Božjoj», već je ona bila Marija, jednostavna, skromna, pobožna žena, žena iz naroda. Dakle najprije bi možda bilo zanimljivo kako je došlo do toga čudnog razvoja i prije svega koji su prethodnici tog kulta. Ako se osvrnemo unatrag, utvrdit ćemo da je kult majke božje duboko ukorijenjen u pretkršćansko poganstvo.
Poznato je npr. da su egipatska božica Izis i grčka božica Artemida bile štovane na sličan način, onako kako se u katoličkoj crkvi štuje Marija sve do danas. Djelomično su bile identificirane istim jezičnim pojmovima kao «nebeska kraljica» ili «morska zvijezda» – možda nekima je poznata pjesma «Morska zvijezdo, pozdravljam te …»; pjeva se do danas na mjestima marijanskih hodočašća. Je li možda Isus iz Nazareta ikada Svoju majku Mariju oslovio s «morska zvijezdo»? – «Morska zvijezda» je bio jedan od naslova tih velikih božica majki u Grčkoj i Egiptu. Karakteristično je i to što dogma da je Marija majka Božja – dakle ne samo Isusova Majka, nego «majka Božja» – utvrđena na koncilu u Efezu u godini 431. Efez je bio središte kulta Dijane, dakle grad gdje se naročito štovala božica majka Dijana. Tu je sasvim očito dakle da je misaono dobro, vjersko dobro iz poganstva prešlo u crkvu.
Možda je također zanimljivo znati da je Dijana bila božica lova, božica lova i istodobno «majka Božja».
Dakle Isusova majka je postala kultnim objektom, poganskim kultnim objektom. To je otišlo tako daleko da su se npr. u Altöttingu, jednome bavarskom mjestu hodočašća sve do početka 20. stoljeća prodavale takozvane «gospe za struganje». Kao što je spomenuto, u jednoj brošuri* ( * Dr. Müller, Mittel zum Heil, str. 43 ) se o tome može pročitati sljedeće: «Vrlo očigledna mogućnost da se u slučaju potrebe uzme ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje gline od Gospe za struganje. Takve umanjene kopije čudotvornog kipa nekad su se mogle nabaviti u raznim mjestima hodočašća. Vrlo poznate su sve do početka 20. stoljeća bile zacrnjene gospini kipići za struganje iz bavarskog Altöttinga i čudotvorne kopije iz Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje su važile kao čudotvorne i ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz čudotvorne kapele, a osim toga i čestice relikvija. To je međutim vrijedilo samo za one gospine kipiće za struganje koje je samostan sam prodavao…»
Tako su se dakle toj Gospi dodavale čestice relikvija, prema prilikama i dijelovi leševa. Tko je nabavio taj «religiozni lijek», izgrebao bi nešto od glinene mješavine i dodao bi jelu – i time bi napokon, ovisno o okolnostima, pojeo svoje pretke. To bi bio kanibalizam. To je toliko poganski da čovjek skoro ne može vjerovati. Samostan je sam prodavao te gospe sve do početka 20. stoljeća. To je primjer za to dokle može ići jedan kult, poganski kult. Većina katolika uopće ne zna za to. Tko tu ne bi pomislio: «To je stvarno najgore poganstvo!» A ponekome tko o tome razmišlja, možda će pozliti. S religijom, a pogotovo s kršćanskom religijom ili čak s učenjem Isusa iz Nazareta, to nema nikakve veze.
Možda će poneki crkveni glavar sada potražiti izgovor da se tu radi o narodnom vjerovanju koje možda graniči s paznovjerjem. Njemu se međutim treba prigovoriti da je baš crkva dogmatizirala temelje toga marijanskog kulta, sve do Marijinog prikazivanja kao «majke Božje». Ona se čak u katoličkoj crkvi štuje kao Gospa sa zvjezdanom krunom koja stoji na polumjesecu. Radi se o likovnom prikazu sličnom slici egipatske božice Izis, koja je bila točno tako prikazana
Marija, kavu je preuzela rimo-katolička crkva i zatim uzdigla u majku Božju, po svom opisu je neposredna nasljednica egipatskih božica, kao opis Izis i ostalih likova poganskog kulta misterija. Ona je, kao što je već rečeno, nasljednica Dijane ili Artemis ili također Astarte; ova zadnja je feničansko božanstvo plodnosti. ( slika: Slično kao što je na ovoj slici prikazana Marija, bila je prikazivana i egipatska božica Izis kako sa zvjezdanom krunom stoji na polumjesecu.) ( Izis i Horus Semiramida s Tamuzom Indrani s djetetom Devaki s Krišnom) A do dogme marijinog ustoličenja kao misteriozne kultne boginje, došlo je u Efezu, gradu u kojem je taj kult majke božje već stoljećima bio običaj. Karakteristično je da za vrijeme koncila fanatizirano mnoštvo ljudi išlo gradom Efezom i zahtijevalo da se stari Dijanin kult odsada učini kultom velike majke, majke božje, dogmom ambiciozne rimo-katoličke crkve.
Iz ovoga se može zaključiti da je Marija, žena i majka, iznad svih žena i majki. Prisjetimo se sada da se upravo katolički svećenici ne smiju ženiti, jer ako bi se oženili jednostavnom ženom tada bi se moglo zaključiti da su se takoreći morali «oženiti» ženom svih žena i majkom svih majki.
Tako se može stvarno objasniti najdublji psihološki korijen crkvenog celibata. «Velika majka» bio je lik koji je tisućljećima prije nastanka kršćanstva vladao u podsvijesti čovječanstva. Postojali su svećenici «velike majke» koji se nisu smjeli ženiti, nosili su žensku odjeću i smatrali su se sinovima te velike majke. Na to su nadovezani svećenici koji se ne smiju ženiti, zapravo u službi te «velike majke», arhetipske figure poganskog porijekla.
Sljedeće bi pitanje bilo: Zašto je crkvi bilo potrebno preuzimanje toga poganskog kulta božice majke? Možda zato jer je na drugoj strani prikazala Boga kao okrutnoga, samovoljnog Boga koji kažnjava, koji svoju djecu navodno može poslati u vječno prokletstvo. Kao poravnanje za to preuzeta je «majka Božja», koja je upravo bila utješna, kako ne bi ljudi ostali u strahu od Boga koji «kažnjava».
Marija, djevičanska i neokaljana Božja rodilja – tko to ne vjeruje biva vječno proklet.
Mnogi koji plaćaju crkveni porez, nisu toga svjesni.
Da li je onaj koji ne vjeruje u taj marijanski kult i ne štuje takozvanu «majku Božju», nego je jednostavno poštuje i cijeni kao Isusovu majku, tjelesnu majku Isusa – prema crkvenom nauku već vječno proklet?
Odgovor glasi: Da, on je proklet. To možemo pročitati u knjizi «Vjera crkve», Neuner-Roos, pod brojem 195. Tamo piše:
«Tko u pravom i istinskom smislu sa svetim ocima ne ispovijeda svetu i vazda djevičansku i neokaljanu Mariju kao Božju rodilju, jer je pravo i istinski samu riječ Božju začetu od Oca prije svih vremena, u zadnjem vremenu primila od Svetoga Duha bez sjemena i neokrnjenu rodila, pri čemu je njeno djevičanstvo ostalo neoštećeno i nakon poroda, neka se odbaci.»
Iz ovoga proizlazi sljedeće pitanje: Budući da su prema ovome svi oni koji se zovu evangelicima, vječno odbačeni, vječno prokleti – zašto se ulizuju Petrovoj stolici?
To je pitanje koje se uvijek iznova nameće kad se na jednoj strani govori o ekumenizmu, kada protestanti hodočaste Petrovoj stolici ili se s njome sastaju na drugi način, i onda kada se – kao npr. u proteklim danima – jedan kardinal visoka položaja kao kardinal kölna, kardinal meisner, u tom pogledu izjašnjava izrazito suzdržano. U vijesti epd-a od 5.6. 2005. kaže se: «Kölnski nadbiskup očekuje ekumenski napredak samo između rimokatoličke i pravoslavne crkve, ali ne između katolika i protestanata. ‘S reformatorskim crkvama put je dug i mukotrpan’ rekao je Meisner. ‘Ne trebamo se zavaravati stvarima koje su nerješive.’»
Katkad čovjek posumnja u duhovne sposobnosti tih protestanata koji zapravo kao pomračena uma dopuštaju da ih uvijek iznova posiše med katoličke crkve.
Ako Vi, dragi slušatelji, dragi čitatelji, ne vjerujete u Marijanski kult, tada ste – po crkvenom nauku – odbačeni, u pravom smislu riječi to znači vječno prokleti. Tko će onda još ostati u katoličkoj crkvi da plaća poreze? Plaćate li Vi dakle katoličkoj crkvi svoj porez, crkveni porez za to što Vas je ona vječno proklela?
Nijedan razumno misleći čovjek ne bi trebao to činiti. Mnogobrojni mladi ljudi to više ne čine. Treba se nadati da će vremenom s time prestati i mnogi stariji.
Tko ne iskazuje osobito poštovanje i čast relikvijama svetaca, biva proklet od
katoličke crkve. Kult mrtvih: Vjera i praksa te crkve zasnovane su na kostima.
Uostalom vrlo lako se može postati proklet: Tamo gdje sam kao dijete morao silom ići u crkvu, lijevo i desno od oltara stajao je po jedan stakleni lijes; u svakome je ležao kostur odjeven u prekrasne haljine, a ja sam mislio: «Kakav je ovo užas?» Uvijek me je hvatala jeza. Ali sam tek sada pročitao: Ako katolik ne vjeruje da od tih kostura dolazi spasenje, vječno je proklet.
Koncil u Tridentu naredio je štovanje leševa mučenika i osim toga je prokleo one koji ne vjeruju u relikvije. Citat: «Vjernici moraju štovati sveta tijela svetih mučenika… jer preko tih tijela Bog ljudima pruža mnoge dokaze milosti, tako da oni koji izjavljuju da relikvijama svetaca ne pripada osobito štovanje i čast … moraju biti potpuno prokleti; a tako ih i crkva sada proklinje.»* (* Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, citirano prema The Catolic Ensyklopedia, svezak 13, str. 454, članak «Santa Casa di Loreto») Ovaj proglas se doduše ne može svrstati u dogme ali nije ništa manje obvezujući. To znači: Onaj koji ide u crkvu mora vjerovati u takve stvari koje su stvarno najdublje poganstvo. (slika: Kostur (relikvija) u crkvi sv. Petra u Müncenu)
U starom Egiptu postojala su mnoga kultna mjesta na kojima su se štovali ostaci umrlih, takozvanih «bogova», koji su navodno imali magijsko djelovanje. Kad slušamo što je bilo rečeno o relikvijama, tada odatle do Gospe za struganje, o kojoj je bilo riječi, vodi neposredno put u još i danas vladajuću magiju rimokatoličke crkve, koja nema nikakve veze s kršćanstvom.
Jedan aspekt ovih okolnosti: Bilo bi zanimljivo pitati nekog liječnika što drži o Gospi za struganje. Kakvi su se tragovi mogli naći na toj Gospi za struganje koji izazivaju bolesti? Drugi aspekt je pitanje da li su štovanjem relikvija te vrste bili prekršeni zakonski zdravstveni propisi. Jer je sasvim sigurno bilo katolika koji su hodočastili u Altötting koji su odatle očekivali ozdravljenje svog tijela i možda su na taj način potisnuli ili propustili posjet liječniku. Normalno u Njemačkoj je tako nešto zabranjeno. Kada bi neka necrkvena religijska zajednica ponudila nešto tako, tada bi se vjerojatno uključila inspekcija rada, naročito ako bi se kultni predmeti još i prodavali. Reklo bi se: To je opasnost za narodno zdravlje i mora se zaustaviti.
Prije svega ne može se reći da je sve to narodno vjerovanje. Posao s relikvijama je štoviše od samog početka Petrova stolica uzela u svoje ruke: «Oko godine 750. u rim su neprestano dolazile duge kolone kola punih golemih količina lubanja i kostura, koje su zatim pape etiketirali i prodavali. Grobovi su se pljačkali noću, a u crkvama su nadgrobne spomenike čuvali naoružani muškarci! ‘Rim’ rekao je Gregorovije, ‘bio je poput moderniziranog groblja …’» (Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, str. 66) U crkvi Sv. Prasede još i danas postoji mramorna ploča na kojoj piše da je u godini 871. papa Psakal dao donijeti u ovu crkvu leševe 2300 mučenika sa groblja. Kad je papa Bonifacije IV. oko 609. pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, «iz katakombi je uklonjeno 28 natovarenih kola svetih kostiju i položeno u bazen ispod glavnog oltara.» ( Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, citirano prema The Catolic Encyklopedia, svezak 2, str. 661, članak «Bonifacije IV», str. 66) Temelj te crkve su stotine i stotine kostura na kojima je bio podignut glavnu oltar.
Dakle moglo bi se reći: Vjera i praksa katoličke crkve su stvarno zasnovane na kostima; to je kult mrtvih. Utoliko je opravdana tvrdnja: To štovanje relikvija je povećanje poganskog kulta. Općenito se može utvrditi da mnogo toga u katoličkoj crkvi, skoro sve od njenih običaja, potječe iz poganstva. Tu ne samo da imamo korijene iz poganstva, koje smo već spomenuli, nego je katolička crkva još neizmjerno povećala poganstvo. Takvi običaji relikvija nisu bili poznati u poganstvu u tim razmjerima. (slike: str. 158,159: Unutrašnji izgled jedne katoličke kapele (kosturnica) u blizini Praga)
Možda bi se trebalo kod izlaganja činjenica stalno imati pred očima da li u poukama Isusa iz Nazareta postoji nešto od ovih običaja, rituala i kultova. Neće se za to naći nijedna polazna točka! Također se isplati opetovana usporedba: Što je poučavao Isus, Krist, a što sada propovijeda katolička crkva?
Isus je rekao: «Hajde za mnom… – a pusti mrtve da ukopavaju svoje mrtvace. (Mt 8, 22)
U Mateju 22, 35-40, postoji jedan pasaž koji glasi: «… jedan učitelj zakona upita s nakanom da ga – dakle Isusa – kuša: ‘Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?’ On mu odgovori: ‘Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom pameti svojom. To je najveća zapovijed Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.’» Dakle treba pitati: Odakle dolazi sve ostalo i čemu to služi?
Nešto je poznato i o tome. Još smo od proroka Starog zavjeta čuli da sve to dolazi iz poganskog kulta. Jeremija je npr. rekao: «Jer su običaji bezbožaca puka tlapnja, njihovi idoli su samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom. Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi jer ne umiju govoriti. Njih se ne bojte jer ne mogu zla činiti, ali ni dobra učiniti ne mogu.» (jer 10, 3-5)
Dakle još su proroci rekli: To je sve brimborium, što je tada bilo uobičajeno. Božji narod se nije trebao okruživati takvim kipovima niti za svoju vjeru priređivati takve predmete od drva, srebra i zlata; to su sve radili samo pogani. – Ali, kao što je rečeno, katolička crkva se nadovezala upravo na te poganske kultove, a ne na istinske Božje proroke.
Mračno praznovjerje – još i danas: Relikvija u biskupskom križu na prsima, relikvija u svakom oltaru…
Dogma: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju…» – nalazi se takoreći već u paklu.
Možda poneki bezazleni sugrađanin ove relikte mračnog praznovjerja želi rado prenijeti u neko davno prošlo razdoblje. međutim upravo je šokantno da nam je sve to mnogo bliže nego se općenito vjeruje. Jedan je prakršćanin nedavno posjetio muzej s blagom katedrale u Würzburgu. Tamo je vidio insignije današnjih biskupa i morao je utvrditi: To je i do danas tako!
Uzmimo primjer «biskupskog križa». Od 12. stoljeća svaki biskup mora nositi neki križ na grudima. Već u 4. stoljeću postojao je amulet, posuda s relikvijom. I sve do današnjeg dana u tom biskupskom križu mora biti relikvija – to je propisano. Na takav i slične načine ti se rituali i te insignije nose sve do sadašnjosti i predaju dalje. Dakle ni danas to nije drukčije – kao što mnogi misle – nego je to sadašnjost, apsolutna sadašnjost.
U svaki se oltar također umeće relikvija. Katolički oltar je punovaljano posvećen tek ako sadrži relikviju. Što će doista reći vjernik katolik koji do sada nije znao da u oltaru crkve, koju prema prilici, posjećuje svake nedjelje, nekakve kosti ili ostali «jako sveti» dijelovi leševa lagano trunu?
Tada se misleći suvremenik pita: Zar se doista mora vjerovati u taj kult relikvija? Ako ga takozvani vjernici ne prihvaćaju, dakle ako ljudi ne vjeruju u to – što će se onda dogoditi?
Već je bilo rečeno da se mora vjerovati posebno u moć relikvija. Sasvim općenito se može reći da postoji dogma koja to razjašnjava analogijom: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju, pisanu i nepisanu, neka se isključi.» (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in der Lehrverkündigung, br. 85, Denzinger-Schönmetzer 609) To dakle znači da vrijedi i za onoga koji tu predaju uopće ne poznaje: Tko ne prihvaća samo jedan jedini sastavni dio te predaje, kojeg ne smatra istinitim, taj je već proklet – čak ako to i ne zna. On se nalazi, prema katoličkoj crkvi, takoreći već u paklu, a da toga nije svjestan.
Sada se postavlja pitanje: Zar onda to ne pogađa skoro sve katolike? Jer se teško može pretpostaviti da svi katolici poznaju sve dogme i predaje. To bi značilo sljedeće: Oni plaćaju za crkvu koja ih je već odavno proklela.
Možda bi si čovjek jednom trebao razjasniti što to zapravo znači: vječno proklet. Najčešće se to kaže jednostavno onako, osjeća se kao skandal. Ali čovjek postaje svjestan čitave dimenzije tog skandala kada si objasni što stvarno znači to vječno. Vječno, morati vječno u ognju trpjeti neizrecive muke i nikada ne biti izbavljen od toga. Nema kraja toj muci, tako propovijeda crkva. I to samo zbog toga što čovjek nije vjerovao u neku dogmu. U najnovije vrijeme uostalom i onda ako se živi zajedno bez vjenčanog lista. Tek prije nekoliko dana Benedikt XVI je obznanio da brak bez vjenčanog lista nije spojiv s naukom te crkve, dakle da je to težak grijeh. A tko umre u stanju tog grijeha, prema dogmi o vječnom prokletstvu, zapast će u vječnu vatru pakla.
Crkva se međutim ne susteže da od svih onih mnogih, koji ne vjeruju u svaku od njenih dogmi, i nadalje zdušno ubire novac, premda im je objasnila: Vi ste zauvijek prokleti jer ne vjerujete u to što mi objavimo (prema Neuner-Roos, red. br. 85)
Tko sjedi na Petrovoj stolici? Tolstoj je već znao tko je osnovao crkvu …
To dakle proglašava crkva. Tko vjeruje da je Bog to zapovjedio crkvi? Tko vjeruje u to? Nijedan normalno misleći čovjek neće vjerovati u to da je Isus, Krist, Bog, naš Otac prenio crkvi takvu misao, takav mandat. Ako je Bog ljubav, tada je On ljubav. Ljubav oprašta, ispričava, ljubav nosi. Ali crkva proklinje! – Tko onda sjedi na Petrovoj stolici?
Mora li se to sada izgovoriti, ili si svaki slušatelj i svaki čitatelj može to sam objasniti?
Vrlo razgovijetno je to rekao jedan ruski pisac, naime Lav Tolstoj, i to u svojoj pripovijetki «Obnova pakla».* (* Lav Tolstoj, Obnova pakla) Ta je pripovijetka bila objavljena tek nakon njegove smrti, a njegov sin koji ju je objavio bio je optužen za bogohuljenje, ali je zatim i oslobođen. U toj pripovijetki radi se – po smislu – o tome da je nakon događaja na Golgoti, kada je Isus umro na križu, vrag bio prognan u najdublji bezdan Pakla. Bio je dakle «zavezan». Zašto? Zato jer su ljudi od tog vremena nadalje nastojali provesti u djelo pouke Isusa iz Nazareta. Bilo je manje svađe, ljudi su se mirili jedni s drugima, i vrag više nije imao što raditi. Pakao je bio prazan. onda međutim, nakon dugog vremena, u paklu je ponovo nastala galama. Nekoliko vragova je ušlo s bakljama unutra, jako radosni, a Belzebub je pitao: «Ljudi, što se tu događa?» Oni su odgovorili: «To što se uvijek događa.» Oni su pakao ponovo pustili u pogon. – »Da, ali kako ste to uspjeli? Na to je drugorangirani vrag rekao. «Izmislio sam crkvu.»
Lav Tolstoj zatim izlaže kako se to odvijalo: Da su osnivanjem crkve među ljudima opet započele svađe, da se opet stvorila «elita» koja je tlačila i iskorištavala ostale, da je i država iskorištavala ljude, da je na taj način bio uništen početak prakršćanstva i da su zbog toga zločini postali veći i brojniji nego prije.
U nastavku je nekoliko kratkih odlomaka te Tolstojeve pripovijetke. Kad vrag čuje «izmislio sam crkvu», on pita «Dobro, što je zapravo ‘crkva’?» On to ne zna. Na to mu njegov zastupnik objašnjava sljedeće:
«Crkvu si čovjek može predstaviti onako kao kad ljudi lažu i osjećaju da im ne vjeruju, a oni se tada pozovu na Boga i kažu: ‘Budući da ljubim Boga, sve što kažem je istina.’ To je zapravo crkva, samo s tom posebnošću da su ljudi koji pristaju uz tu crkvu, čvrstog uvjerenja da su nepogrješivi i da se kasnije ne mogu odreći ničega, bila to makar besmislica što su je rekli samo jedan jedini put.
Crkva nastaje na sljedeći način: Ljudi uvjere sebe i druge da je njihov učitelj, Bog, izabrao određene ljude, kojima je prenio punomoć da jedini mogu istinito izlagati njegovo učenje, kako se ne bi krivo shvatio zakon koji je on objavio ljudima.» To je crkva.
Dakle: I Tolstoj je smatrao da je vrag osnovao crkvu. A da ostala Tolstojeva izlaganja nisu izmišljotine pokazuju sljedeća crkvena pravila katoličke crkve, koja se mogu pročitati u Neuner-Roos, red. br. 44: «Zbog toga se uvijek mora zadržati onaj smisao vjerskih istina što ga je jednom rastumačila sveta majka crkva; nikada se ne smije odstupiti od tog smisla u ime neke tobožnje više spoznaje.» I kako je već citirano: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju, pisanu i nepisanu, neka se isključi.» (Neuner-Roos red. br. 85)
U Neuner-Roos, red. br. 234 čitamo: «Moramo utvrditi u vjeri da izvan apostolske, rimske crkve ne može nitko biti spašen; ona je jedina arka spasenja i svatko tko u nju ne uđe, mora potonuti u potopu.»
Iz ovoga također slijedi: prema crkvenom nauku sve ostale religije već spadaju u vječno prokletstvo. Velike religije, to su npr. hinduizam, budizam, islam, đajinizam, konfučijanizam, judaizam, taoizam. Tu spadaju i svi protestanti, ali i sve ostale konfesije koje nisu katoličke. Uvijek se tvrdi da je na Vatikanskom koncilu ta izjava bila ublažena, ali to je laž, ona nije bila ublažena. Jer je na Vatikanskom koncilu zaključeno sljedeće: «Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu katolička crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ući ili u njoj ostati.» (Neuner-Roos. red. br. 417)
sada se čovjek treba upitati: Tko od protestanata širom svijeta ne zna za katoličku crkvu? Svi oni znaju za katoličku crkvu. To znači da prethodna izjava pogađa sve ljude osim najviše neka izolirana plemena u Papui Novoj-Gvineji ili u području Amazone, koja stvarno još ništa ne znaju o postojanju neke katoličke crkve. Za sve ostale međutim vrijedi: Po mišljenju crkve oni padaju kao žrtve prokletstva.
Serija okruglih stolova je na temu: Tko sjedi na Petrovoj stolici? Osnivač evangeličke crkve, Martin Luther je rekao nešto o tome. U «vojnoj propovijedi protiv Turaka» 1529. on se izjasnio: «Vjerujem da je papa zakrabuljeni, utjelovljeni vrag, zato jer je apokaliptički kršćanin.» Ili: «Protiv papinstva utemeljenog od vraga.» Tamo se mogu pročitati i sljedeće Lutherove riječi: «Jer vrag koji je uistinu utemeljio papinstvo, govori i djeluje preko pape i rimske stolice. Tu si sa dna pakla izveo papu, bilo što da je on i bilo odakle, naime užas svekolikog idolopoklonstva svih vragova..»
To o papi govori osnivač evangeličke crkve. I premda to nije bilo demantirano –evangelička crkva se unatoč tome dodvorava katoličkoj i tako se pokušava vratiti u to jedno krilo. Zašto? Da bi još ipak umakla vječnom ognju? – Grubo rečeno dakle to znači: Evangelička crkva se dodvorava vragu. Zbog čega?
Možda zbog toga što i sama u sebi nosi još mnogo toga poganskog. Marijin kult i relikvije evangelici nisu doista prihvatili, ali su ipak preuzeli mnogo toga što je također pogansko. Oltari u crkvama su npr. pogansko misaono blago, poganska praksa. Propovjedaonica je postojala još u Izisinom kultu. Prakršćani nisu imali niti večeru u katoličkom i evangeličkom ritualnom obliku. Oni su slavili zajedničku gozbu ljubavi, na kojoj su zajedno blagovali, na kojoj su se nahranili i siromasi. Kasnije je od nje načinjen ritual: Bila je premještena prijepodne; pojavio se župnik s posebnom odorom; načinjen je oltar i iz toga je nastala misna žrtva, žrtveni objed, kakvih je bilo u poganskim kultovima.
Luther je preuzeo sve to, a i mnogo toga drugog – među ostalim glavni sastavni dio crkvenog života, «svećenika». On je dakle odobravao drskost čovjeka da se postavi između pojedinih ljudi i Boga. Središnje načelo katoličkog nauka je da pojedinac može doći u nebo samo ako vjeruje što mu jedan drugi čovjek tvrdi. To praznovjerje je usvojila evangelička crkva: Samo svećenik može posredovati spasenje. Pritom crkve time još više proturječe svojoj vlastitoj Bibliji, jer tamo stoji: «Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi:» – i sada dolazi ono – ne svećenik, već u Bibliji piše: «čovjek Krist Isus». (1 Tim 2, 5) O svećeniku nije bilo ni govora.
Pritom sve to ne koristi protestantima što su preuzeli toliko toga od katoličke crkve, koja je to opet preuzela od poganstva. Jer kao što je rečeno: Sve dok protestanti ne preuzmu cjelokupne središnje postavke katoličke vjere, oni su također prokleti – to određuje katolički nauk. To znači da se evangelici mogu dodvoravati – ali im to po katoličkoj vjeri ne koristi ništa. Ali zašto oni to čine ima svoje razloge u tome što katolička crkva sama zna uvijek iznad svega vješto prikrivati svoj nauk.
Sada smo čuli mnogo toga o vječnom prokletstvu, o vječnom paklu, o tim grozotama. Međutim ako se čovjek točno raspita o tome, tada to često čak i katolici poriču i prikazuju bezazlenijim nego jest. Na primjer u časopisu «Weltbild» za katolike postoji rubrika „pitanja i odgovori“. Tamo je postavljeno pitanje: «Što se danas može reći o paklu?» – Odgovor glasi: «Postoji teza da pakao za čovjeka znači da sasvim jednostavno on prestaje postojati. Nema ga više.» (Weltbild 20/96, članak «Vječno osamljen»)
Odjednom se donose posve nova tumačenja! Stoga se postavlja pitanje: Što se onda opet skriva iza toga? Pojedinac više neće postojati?
O tome treba reći: Tu se zapravo radi o bogohuljenju. S jedne strane čak ta crkva zna da čovjek u sebi nosi besmrtnu dušu; a s druge strane ona očito hoće razglasiti da će onaj tko ne vjeruje u njene dogme biti uništen. Dakle bit će uništen život stvoren od Boga ako se ne vjeruje u dogme te organizacije. zapravo teško je zamisliti nešto više sotonsko.
Kod citirane izjave ne radi se samo o rastvaranju u nirvanu, jer bi pri tome energija i dalje postojala. Ali se ovdje kaže : On se raspada u Ništa. Što je zapravo «ništa»? Postoji li uopće Ništa ako je sve energija? – Božji zakon ne poznaje raspadanje, rastvaranje, nestajanje ili prolaženje, nego jedino preobrazbu, i to evoluciju, sazrijevanje u više oblike bitka odnosno života. Iza ovakve izjave da jedno biće prestaje biti, skriva se ili duboko duhovno neznanje, ili želja da se uništi Božje stvaranje.
Pakao po sebi je zapravo misao o kojoj se mora reći: Ako makar i jedan čovjek dospije u vječno prokletstvo i ostane tamo, tada bi to doista bila pobjeda nad Bogom, jer je Bog stvorio taj život. Bog je Bog ljubavi i ako makar i jedan čovjek ostane proklet, tada bi Bog bio pobijeđen. Prema tome nauk o paklu i vječnom prokletstvu je bogohuljenje.
katolička crkva tvrdi da je od Boga ustanovljena kao potrebna za spasenje. Što znači dakle «potrebna za spasenje»?
To znači da je za čovjekovo spasenje potrebno da on bude u toj crkvi. Ako nije u toj crkvi neće biti spašen. To znači da je on proklet.
To je pismeno utvrđeno u jednoj dogmi, koja se opet može pročitati kod Neuner-Roos, red. br. 381: «Sveta rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Otkupitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i navješćuje da «nitko izvan katoličke crkve, ni poganin» ni židov ni nevjernik niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vječnog života, štoviše propast će u vječni oganj koji je priređen za vraga i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj (crkvi).»
Protestantski nauk: Bog je «unaprijed odredio» odnosno «predvidio» tko ide u nebo, a tko u pakao.
Razjasnili smo da su npr. protestanti po katoličkom nauku postali žrtve vječnog ognja ili vječnog prokletstva. Neki pripadnik Lutherove crkve bi sada mogao doći na pomisao da kaže: «Ne vjerujem u dogmu. Ne vjerujem u to što piše u Neuner-Roos-u, jer sam dakako protestant. Time sam na konju.» Možda analogno primjenjujući rečenicu: «Iziđite iz nje moj narode» – kao što je već zapisano u Bibliji – «da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)» (Otkr 18, 4) Ali to što protestant ne zna: On je s konja pao na magarca. Jer premda se danas doduše to više ne govori otvoreno, u nauku protestantske crkve se kaže da je čovjek unaprijed određen; jednom dijelu čovječanstva je po bezobzirnoj Božjoj volji obećano spasenje, dok drugi dio postaje žrtvom vječnog prokletstva, bez mogućnosti da učini nešto protiv toga. To je nauk koji je zapravo još perverzniji od nauka rimokatoličke crkve. Protestantstvo sigurno nije izlaz iz dileme.
Ponovimo to jasno još jednom: Luther je dakle naučavao da Bog još prije rođenja čovjeka određuje kamo će on doći, ili na nebo ili u vječni pakao, znači dospjet će k vragu. Međutim evangelička crkva je u međuvremenu to nešto ublažila formulacijom: Bog to ne određuje, nego samo «predviđa» …* (* npr. Augsburger Konfession XVII u vezi s Konkordienformel, Epitome XI)
U svakom slučaju tada nije potrebna ni crkva! Jer ako je to predviđeno i ako se to ionako događa, tada izgleda da je čovjek napušten od svih dobrih duhova, još kad mora zastupnicima te institucije nositi svoj novac.
Crkva koja poriče slobodnu volju čovjeka, poriče temelje pravnog poretka. Paradoks u praksi
Besmislenost tog nauka postaje naročito jasna ako se nauk primijeni na konkretan slučaj: Kako je u nekom sudskom postupku? Kada netko počini zločin može uvijek reći: «Bog je još prije mog rođenja odlučio da postanem zao čovjek ili da izvršim opak zločin. Stoga me se sada ne može za to osuditi!» što će sada na to reći sudac?
U ovom slučaju se sudac nalazi u istoj situaciji skoro kao i svi protestanti: On nema pojma o tome. Jer protestanti «vjeruju», ali najčešće ne znaju u što uopće vjeruju. Sudac će vjerojatno jednostavno prijeći preko tog prigovora.
Po mišljenju crkve sudac je međutim također kandidat za vraga: On osuđuje nekoga koga je Bog još prije rođenja poslao u vječni pakao. Je li onda i sudac u vječnom paklu?
Vidimo da u nauku evangeličko-luteranske crkve postoji unaprijed programirani paradoks koji narušava svaki pravni poredak. Crkva koja u etičkim stvarima poriče slobodnu volju čovjeka, koja mu kaže: «Ne možeš se na temelju svoje slobode odlučiti za Dobro ili za Zlo, jer si unaprijed određen», u biti poriče temelje našeg pravnog poretka, također i našeg ustava koji polazi od toga da je svatko slobodan da se razvija prema svojim odlukama, da svoj život uređuje prema etičkim mjerilima. Sve je to bezvrijedno ako se Lutherovo učenje shvati ozbiljno.
Čitav pravni poredak više neće funkcionirati ako se utemelji na luteranskome crkvenom nauku: Ne bi se više nitko smio osuditi za zločin, jer od samog početka mu nedostaje krivnja, a sudac koji ga unatoč tome osudi, naravno da postaje krivac.
Sudac zapravo završava isto tako u paklu, jer je učinio nepravdu. Možda bi međutim Luther spasio suca govoreći: «I ti si zapravo potpuno neslobodan; ne možeš učiniti ništa drugo.» U tom pogledu to je jedan besmisleni kružni tok neslobodnih «Božjih marioneta». Premda je Bog, Bog slobode, Bog ljubavi, tu se postavlja čovjekova slika koja od Božjih stvorenja pravi marionete, koje Bog nikada nije stvorio.
Da li nam je onda uopće potreban pravni poredak ako smo svi marionete? jedni su osuđeni na Zlo, drugi na Dobro, jedni na nebo, drugi na pakao; doista, prema Lutheru mi ne možemo uopće ništa. Je li nam onda potreban pravni poredak?
Prema Lutherovom načelu naša država ne bi uopće mogla funkcionirati, i stoga se ono jednostavno ignorira. Naime, ne smijemo zaboraviti jedno: Pretpostavimo da će sudac poreći slobodu volje optuženog, onako kako čini Luther, a također i svoju, onda bi se morao sam proglasiti neuračunljivim. Time bi čitav sustav bio ukinut. Kako optuženi tako i sudac morali bi biti pritvoreni kao opasni i skloni zločinu.
Misleći logički došli bismo do pitanja: Trebamo li onda uopće suce? Trebamo li uopće državni pravni poredak, jer po evangeličkom nauku čovjek je predodređen, a katolički crkveni nauk utvrđuje: Ako ne vjeruješ, vječno si proklet? – Ako je čovjek ionako vječno proklet, što će mu onda još presuda?
Katolički će teolozi ovdje prigovoriti da svjetovni pravni poredak mora brinuti za nekakav red. U zagradama bi se moglo dodati: dakle i za red među prokletima.
U državi odlučuje svećenička kasta – sve dok narod to dopušta.
Jedna diktatura pokušava ovladati demokracijom.
Ako se točno promotri katolički nauk, prije svih stvari izjave koje su zapisane u Mojsijevim knjigama, koje su po katoličkom nauku «prava riječ Božja» i koje se čak «osvjetljuju» u Novom zavjetu, ispada tako da svjetovni pravni poredak zapravo ne bi bio potreban, jer zadnju riječ ima uvijek svećenik. Tako bi se moglo dakle reći da je svjetovni pravni poredak predviđen samo kao maskirni ogrtač kojim se može zaogrnuti. U stvarnosti katolička crkva kaže što se treba raditi, a svjetovni red treba napraviti ono što hoće katolička crkva. Tako u crkvenom nauku izgleda nacionalno ili legitimirano državno pravo. Moglo bi se također reći: Demokracija u kojoj vlast proizlazi iz naroda treba se održati kao privid. U stvarnosti svećenička kasta vladajuće religije hoće određivati što se radi.
Sjetimo se samo što se dogodilo s Isusom iz Nazareta. Tko Ga je ubio? Nije Ga ubila rimska okupacijska vlast, tadašnja svjetovna vlast, nego svećenička kasta. Pitanje zvuči doduše komično: Trebamo li svjetovne suce? Odgovor bi mogao glasiti. Prema Bibliji i crkvenom nauku oni su potrebni, kako bi svećenička kasta imala izgovor za svoje nasilne operacije.
Bilo luteranska crkva ili katolička crkva, vlada u svakom slučaju treba biti njena produžena ruka; vlada je izvršitelj – sve dok narod to dopušta. To se čak i bez sustezanja tako kaže u knjizi Neuner-Roos (red. br. 434): «Određujemo da Sveta, Apostolska stolica i rimski biskup imaju vlast nad cijelim svijetom.»
Zar se onda ne bi moralo reći: Demokracijom se zapravo samo zavarava narod, u stvarnosti iza demokracije stoji diktatura crkve? Ako se uzme u obzir da crkva od svojih vjernika zahtijeva da u svakoj situaciji, bilo privatno bilo u službi, vode brigu da se ostvaruje kršćanski nauk – i to shvaćen prema crkvenoj dogmatici, ( O ovome činjeničnom stanju opširno pročitajte u «Za iskusne analitičare: otkrijte istinu. Crkvena i državna vlast i Božja pravednost», str. 31 i d. Naklada DAS WORT) tada se tu ideologija jedne organizacije postavlja iznad državnog pravnog poretka. Budući da se radi o totalitarnoj ideologiji kojoj demokracija nije ni na kraj pameti, moglo bi se svakako reći da jedna diktatura pokušava ovladati demokracijom.
Programska teza katoličke crkve ostvaruje se u javnom životu.
«Što je kršćanski, određujemo mi!»
Programske teze se naravno moraju uvijek razlikovati od pitanja da li se te programske teze mogu ostvariti u praksi. Totalitarne programske teze koje su nam poznate iz katoličke, poganske kultne crkve, već su kao programske teze stvarno opasne.
Netko će možda reći: «Da, ali u stvarnosti se one ne primjenjuju.» U vezi s tim je zanimljivo da je već spomenuti kardinal Meisner prije nekoliko dana, među ostalim, zahtijevao da njemačka stranka CDU izbriše C u svom imenu. Ne zbog toga što, kako CDU tako i katolička crkva nemaju nikakve veze s Kristom, nego on po smislu kaže: Što je kršćanski, određujemo mi! Meisner je jasno stavio do znanja da stranka nije potpuno suglasna s njegovim strogo reakcionarnim predodžbama (epd-vijest. 5.6.2005.) – Dakle sasvim je očigledno da ta programska teza crkve nije samo na papiru, već se provodi u djelo. A onome tko još sumnja u to, preporučamo Gabrielinu knjigu: «Za iskusne analitičare: otkrijte istinu. Crkvena i državna vlast i Božja pravednost»
U toj knjizi se nevjerojatnom jezgrovitošću i jasnoćom obrazlaže kako funkcioniraju ti mehanizmi. U demokratskoj državi svećenička kasta vuče konce na razne načine. A ako ne vjerujete, pročitajte tu knjigu.
Nakon sve te apsurdne poganske crkvene vjere, o kojoj smo slušali u današnjoj emisiji rado bismo Vam pročitati jedan kratak odlomak iz te knjige. Tamo na strani 75 piše:
«Sve je više ljudi kritičnih prema crkvenoj vjeri. Na početku su smatrali da je Bog jednak crkvi. Budući da više nisu suglasni s crkvom, mnogi sumnjaju u postojanje Boga.- Ali kog Boga? «Boga» kojeg je crkva propovijedala i propovijeda? Bog nije crkveni bog! Krist nije «Krist» crkvenog nauka!
Da u ovom vremenu nije došao Duh vječne istine u Njegovoj riječi, mnogi stvarno ne bi znali tko je Bog, tko je Krist i što se o njemu treba misliti. Ne bi znali da Mu se mogu približiti i da Ga mogu shvatiti, tako što se obrate Njemu koji stanuje u njihovoj nutrini. Isus je propovijedao Kraljevstvo Božje u nama. Poučavao nas je da potražimo tihu sobicu: «…A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6,6)
Dragi slušatelji, dragi čitatelji, ako pripadate ljudima koji više ne mogu vjerovati u crkvenog boga i crkvenog Krista, tada isprobajte ono čemu nas je Isus poučavao. Mi prakršćani postupamo tako da u svom domu uredimo tihu sobicu – to jednostavno može biti i lijepo uređeni kutić u sobi, u koji se možemo povući na molitvu. Možete međutim otići i u prirodu, osluškivati glasove prirode, pritom se umiriti i tako se moliti Bogu, svom Ocu. Steći ćete iskustvo: To je najbrži put da se približite Bogu u sebi.
Sadržaj iz knjige: “Tko sjedi na Petrovoj stolici”
DAVID 