Putinov patrijarh Kiril pokazuje najružnije lice pravoslavlja

Index.hr

Foto: EPA

Željko Porobija

SAMO oni potpuno neupućeni u lik i djelo moskovskog patrijarha Kirila mogli su se zgražati nad njegovim riječima potpore Putinovoj invaziji na Ukrajinu. Njegovo savezništvo s ruskim autokratom nije slučajno, a iza svega toga stoje stoljeća povijesti pravoslavlja.

Patrijarhova jesen

Vladimir Mihajlovič Gunđajev, kako glasi patrijarhovo svjetovno ime, nikada nije krio svoje simpatije prema Putinu, čiji je dolazak na vlast još prije deset godina gotovo pobožno proglasio čudom. Osim što pokazuje jasan interes za svjetovnu politiku, ne ustručava se ni od ovozemaljskih dobrobiti, tako da u Moskvi posjeduje tri stana u ukupnoj vrijednosti većoj od milijun dolara. Da mu se nađe, ako ne uspije s (i inače upitnim) smještajem u nebeskim dvorima. 

U svojoj nedavnoj propovijedi iznio je i metafizičko značenje ruske invazije na Ukrajinu: naime, to je borba između pravoslavnog tradicionalizma i zapadnjačkog liberalizma, koji nam nudi, zamislite vi tog zla, gay parade.

“Govorimo o nečem različitom i puno važnijem od politike. Govorimo o ljudskom spasenju”, patetično je istaknuo patrijarh u homiliji koja već sada zauzima visoko mjesto u oštroj konkurenciji najbezveznijih u povijesti kršćanstva. 

I sve to iz usta čovjeka koji je par mjeseci ranije, upravo od Putina, primio orden Svetog Apostola Andreja Prvozvanog “za jačanje mira i sloge među narodima”.

Prirodni saveznici

I koliko god ove riječi o miru i slozi zvučale nakaradno u kontekstu podrške ratu, upravo one i kriju pravi razlog savezništva patrijarha i tiranina. Jer i Putina i Gunđajeva muči isti problem odbjegle Ukrajine. Naime, od 1. siječnja 2019. godine Ukrajina ima i svoju samostalnu (autokefalnu) Pravoslavnu crkvu, koju je, izazvavši bijes Moskve, priznao carigradski patrijarh Bartolomej.

On kao patrijarh Carigrada, negdašnje prijestolnice kršćanstva Istoka, premda nosi naziv “ekumenski” (“svjetski”), nema onaj značaj kakav pripada njegovom rimskom pandanu. Najjača figura u pravoslavnom svijetu nije carigradski, nego moskovski patrijarh, koji je poglavar nad nekih 150 milijuna (od ukupno 250 milijuna) pravoslavaca.

Gubitak ukrajinskih vjernika znači i drastično smanjivanje ove brojke tako da su se i silom prilika Putin i Kiril našli na istom zadatku – vraćanju Ukrajine u okrilje majčice Rusije. I to je značenje mira i sloge među narodima koje njih dvojica pokušavaju ostvariti.

Sve što trebate znati o religiji

Stoga je Kiril bez ikakvog krzmanja ušao i u otvoren sukob s Bartolomejem, kao i s patrijarsima Grčke, Cipra i Aleksandrije koji su priznali autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve na čelu s metropolitom Epifanijem.

A ruski se patrijarh krenuo služiti metodama koje neodoljivo podsjećaju na njegovog svjetovnog saveznika: postavio je u Africi, koja tradicionalno spada pod jurisdikciju aleksandrijskog patrijarha Teodora II, dvije dioceze, s nakanom da se u njih privuče nekih 150 pravoslavnih i 10 protestantskih (!) župa. 

Njima je novopostavljeni ruski egzarh Gorbačov obećao duhovne blagoslove za trpezom pri dolasku Isusa Krista. Šalim se, naravno, to su priče koje više ne puše ni egzarh ni patrijarh: župama u Maliju i Centralnoafričkoj Republici oni su ponudili materijalnu pomoć (izgradnja bolnica, škola i vrtića), kao i zaštitu ruske vojske. Ne anđeoske, nego ruske.

I to je sve što trebate znati o religiji inače, a posebno o onoj Kirilovoj. 

Duga povijest sluganstva

Nije Kirilovo savezništvo s Putinom novi i neuobičajeni fenomen u povijesti pravoslavlja. Duga je to priča, koja seže još u vrijeme Bizanta, kad je bilo normalno da svjetovni vladar upravlja i Crkvom (što se u crkvenoj teoriji naziva cezaropapizam).

Tako je Teodozije II predsjedao koncilom u Konstantinopolju (Carigradu) 448. godine noseći čudnovatu titulu “prvosvećenika kralja”. Cezaropapizam je svoj vrhunac u Bizantu doživio pod vladavinom pobožnog Justinijana, koji je napisao i neke od liturgijskih pjesama. 

Rusi su svoju varijantu cezaropapizma dobili još u vrijeme Ivana Grozno, i to se praktički održalo tijekom cijele povijesti carske Rusije. U vrlo neobičnom obliku vratilo se to i u vrijeme Staljina, koji je Pravoslavnu crkvu koristio za jačanje duha borbenog jedinstva u Drugom svjetskom ratu. 

Za razliku od Bizantinaca, ruski vladari uglavnom se nisu odlikovali pobožnošću. Stoga ne treba čuditi da Kirilu ni najmanje ne smeta Putinova svjetovnost. Prilikom dodjele gorespomenutog ordena kremaljski vladar nijednom riječju nije spominjao Boga ili Isusa, nego ideale pravde, mira i slične floskule.

Rusi i njihova srpska braća

Ta pravoslavna slijepa pokornost svjetovnim vlastima nije tipična samo za Ruse nego i za njihovu “braću” u Srbiji. Onima koji pamte velikosrpsku agresiju devedesetih nije promaklo ni to s kakvim su oduševljenjem i najviši crkveni dužnosnici podržavali svjetovnjaka Miloševića. I tamo su nacionalistički ciljevi državne politike poistovjećeni s pseudoduhovnim ciljevima pravoslavlja.

Možda i ključan razlog takvog slizavanja Crkve i države imamo u činjenici da su pravoslavne crkve nacionalnog karaktera tako da su pitanja državne samostalnosti Hrvatske, Bosne ili Ukrajine ujedno i pitanja crkvene jurisdikcije. Uz to, pravoslavne crkve nemaju tako snažni političko-ekonomski centar kao što ga imaju katolici u Vatikanu tako da puno lakše potpadnu pod utjecaj svjetovne vlasti.

Iz tih su razloga katolički politički snovi potpuno suprotni od onih pravoslavnih – ali to je već sasvim druga, još sumornija priča.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s