Gdje god su se znanstvenici, filozofi i humanisti bavili objašnjenjem harmonije svemira, „četvorstvo“ je imalo središnju ulogu. Otkriće harmonije svijeta pripisuje se Pitagori sa Samosa (570. – 510. pr. Kr.). Pitagorejci su polazili od harmonije sfera u kojoj svako nebesko tijelo odgovarajuće svojoj veličini, brzini i udaljenosti od drugih nebeskih tijela proizvodi određen zvuk, koji vodi u muziku sfera. Oni su polazili od skladnosti matematičkih, muzičkih i kozmičkih harmonija. Podloga i ključ njihove spoznaje svijeta bila je četverostrukost (tetraktis).
Pitagorejci su imali obrazac zakletve u kojem se govorilo: „… onime koji je našoj duši predao četvorstvo, koje sadrži izvor i korijen prirode, koja vječno struji“. Oni su govorili o „Bogu, koji našem biću povjerava svetu četverostrukost, usađenu vječnom biću“. Utvrdili su da se u muzici harmonijski osnovni konsonanti mogu izraziti s četiri broja četvorstva.
Četvorstvo prema pitagorejcima tvori osnovu geometrije. Jedinica predstavlja točku, dvojka crtu, trojka površinu i četvorka obujam tijela. A Giordano Bruno, koji se pozivao na pitagorejce, napisao je: „Četvorstvo je prvo što se nalazi u prirodi prostornih tijela …“ (Giordano Bruno, „O monadi, broju i figuri“)
No i moderna fizika poznaje četiri osnovne sile, na koje se mogu svesti sveukupni fizikalni procesi. Zašto baš četiri?
To su pojavni oblici četiriju osnovnih snaga promatranih u fizikalnom svijetu, koje djeluju u materiji. Te snage, koje se nazivaju i temeljnima, uzajamnim djelovanjima uzrokuju privlačenje, odbijanje ili neko drugo uzajamno djelovanje određenih čestica. One tvore energetski osnovni skelet vidljive materije.
Jedan od ciljeva moderne fizike je skicirati sveukupni koncept, takozvanu formulu svijeta, koja sklapa četiri osnovne sile ili njihova uzajamna djelovanja tako da bude moguće svesti četiri osnovne sile i sve njihove pojavne oblike na jednu osnovnu silu.
Životni oblici u čisto duhovnom bitku imaju drugačije strukture od oblika života u materiji.
Duhovno tijelo bićâ Božjeg kraljevstva izgrađeno je u strukturi čestica kojoj prizmatična sunca udahnjuju Prasvjetlo. I oblicima života u grubotvarnoj egzistenciji Božji disaj udahnjuje dah.
Razumije se, na Zemlji stanice tvore osnovni element života. U tim stanicama isto tako djeluju četiri snage Božjeg stvaranja i razvoja, ali u materijalnom obliku, u strukturama i oblicima zgušnjavanja, one djeluju drugačije nego u Vječnom bitku, u Božjem kraljevstvu.
Djelatne snage četiriju stvaralačkih i razvojnih snaga koje se odražavaju u tjelesnim stanicama nalazimo u sastavnim elementima gena DNK. To su četiri nukleinske osnove, koje u svojima različitim kombinacijama tvore osnovu svih organskih oblika života. Iz njihovih različitih kombinacija razvija se nezamisliva raznolikost svih oblika života u materijalnom bitku.
Razmislimo: sve je energija, sve je titranje. Četiri stvaralačke i razvojne snage zrače u grubotvarnost, i unutar zakonitosti koje vrijede u materijalnome stvaraju odgovarajuće oblike života. Zanimljivo je da je stvaranje sjemenih stanica kod muškarca također bazirano na jednoj prastanici spermija od koje diobom nastaju četiri praspermija. Ta četiri praspermija razvijaju se u četiri tipična spermija sposobna za oplodnju. Iz jedne prastanice spermija nastanu dakle uvijek četiri praspermija – još jedan mali odraz događaja stvaranja.
Isto tako i svjetlosne pojave u materijalnom bitku nose u sebi zakonitosti Prasvjetla, svakako prilagođene zakonitostima zgušnjavanja u materiji. Osobito jasno to susrećemo kod razlaganja bijelog svjetla kroz prizmu na sedam spektralnih boja. Isaac Newton (1643. – 1727.) utvrdio je sedam spektralnih boja: crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo i ljubičastu. Bijelo svjetlo je prema učenju o bojama Johanna Wolfganga von Goethea (1749. – 1832.) uzročno svjetlo, koje sadrži sedam osnovnih boja.
Izvještaj znanstvenika
U osnovi svih fizikalnih fenomena u prirodi leže četiri osnovne sile ili, drugim riječima, četiri fundamentalne interakcije. Te osnovne sile su: gravitacija, elektromagnetska sila, slaba nuklearna sila i jaka nuklearna sila.
Od osnovnih sila čovjek može u svakodnevnici opažati gravitaciju i elektromagnetsku silu. Gravitacija brine o težini svih živih bića i predmeta i odgovorna je za kruženje planeta oko Sunca u određenim putanjama. Elektromagnetska sila odgovorna je za većinu svakodnevnih fenomena kao što su svjetlo, elektricitet i magnetizam, kemija i još mnogo toga.
Gravitacija i elektromagnetska sila imaju velik domet i djeluju u čitavom svemiru, dok slaba i jaka nuklearna sila imaju krajnje neznatan doseg i djeluju samo u području atomske jezgre. Slaba nuklearna sila odgovorna je za određene radioaktivne procese raspadanja, među ostalim i za nuklearne procese u Suncu (nuklearna fuzija), pomoću kojih Sunce proizvodi svoju energiju. Četvrta sila je jaka nuklearna sila, koja je odgovorna za povezanost protona i neutrona. Jaka nuklearna sila u nutrini drži svijet skupa.
Kod energija čestica koje danas prevladavaju u univerzumu, elektromagnetska, slaba i jaka nuklearna sila posjeduju vrlo različita svojstva. Na kratkim udaljenostima jaka nuklearna snaga je oko 100 puta jača od ostalih sila. U pokusima u akceleratorima čestica može se dokazati da se jačine triju sila međusobno to više izjednačavaju što su veće energije čestica a time i temperature. Od određene temperature dolazi do sjedinjenja elektromagnetske i slabe nuklearne sile, što se tada označava kao elektroslaba sila. Standardni model fizike čestica polazi od toga da iznad određene temperature i energije dolazi također do stapanja jake nuklearne sile s elektroslabom silom. Kod još mnogo većih temperatura i energija mogla bi se iz sve četiri prirodne sile stvoriti jedna jedinstvena „supersila“.
Takvi ekstremni fizikalni uvjeti mogli su nastupiti samo kod velikog praska.
Veliki prasak
Veliki prasak ne obilježava eksploziju u postojećem prostoru, štoviše, pod velikim praskom u fizikalnom smislu podrazumijeva se ishodišna točka materije, prostora i vremena.
Većina astronoma polazi od toga da je materijalni univerzum započeo prije oko 13,7 milijardi godina velikim praskom. Sam događaj velikog praska ne može se opisati fizički i matematički nama poznatim formulama.
Astronomi pretpostavljaju da je na početku vidljivog univerzuma postojalo samo vrlo malo prostorno područje (manje od glavice pribadače) od kvantne pjene prostor-vrijeme.
Vjerojatno je to majušno prostorno područje u najmanjem djeliću sekunde nakon velikog praska poprimilo ogromne dimenzije. Napuhavanje univerzuma bilo je gigantsko. To si možemo otprilike predočiti kao kad bi se jedan atom proširio na oko 10 000 svjetlosnih godina. Jedna svjetlosna godina je ipak 9,5 bilijuna kilometara.
Znanost je naravno tražila objašnjenja kako je došlo do tog napuhavanja univerzuma. Većina astronoma danas polazi od toga da je vrlo jako energetsko polje, takozvano inflacijsko polje prouzročilo širenje. To energetsko polje imalo je vjerojatno odbojno gravitacijsko djelovanje koje se sve više povećavalo kako je volumen prostora rastao.
Na kraju tog napuhavanja postojala je vrlo vruća mješavina čestica s temperaturama od oko 1029 (10 s 29 nula) kelvina – dakle nezamislivo visokim temperaturama. Era neposredno poslije toga označava se kao elektroslaba era. U toj fazi pojavile su se fundamentalne čestice. Univerzum se polako sve više hladio. Nakon 380 000 godina univerzum je postao propustan za svjetlo. Iz tog vremena potječe kozmičko pozadinsko zračenje, koje danas mjere sateliti.
Kad je univerzum bio još vrlo, vrlo malen, mora da su se dogodile kvantne fluktuacije, koje su se zatim širenjem univerzuma napuhnule u ogromne redove veličina. U svemiru su nastala područja s više čestica i druga područja s manje čestica od prosjeka. Unutar jedne milijarde godina nakon velikog praska gravitacija je počela graditi prve kompleksne i masivne strukture. Najnoviji rezultati mjerenja ukazuju na to da u univerzumu ima 100 do 200 milijardi galaksija koje su više ili manje slične našoj Mliječnoj stazi. Svaka galaksija sastoji se od oko 200 milijardi zvijezda; ukupan broj zvijezda u univerzumu mogao bi biti, iskazano riječima, 20 trilijardi zvijezda, to je broj s 22 nule.
Kad bi svaka zvijezda u univerzumu odgovarala jednom zrncu finog pijeska, tada bi se cjelokupna površina Njemačke mogla prekriti slojem od pola metra pijeska.
Dugo vremena se vjerovalo da je modelom velikog praska takoreći pronađen ključ razumijevanja univerzuma. Zadnjih godina međutim pokazuje se sve više da mnogi fenomeni u univerzumu nisu ni ispravno istraženi ni shvaćeni. Jedan primjer je tamna materija. Promatrajući galaksije i galaktičke skupine, astronomi su tijekom 20. stoljeća otkrili da se njihova dinamika ne može objasniti količinom vidljive materije. U univerzumu mora biti znatno više materije nego se pretpostavlja. Budući da ta materija ne zrači svjetlo, nazvana je tamnom materijom. Kao što danas znamo, okruženje od tamne materije koje se nalazi oko galaksija najmanje je 10 puta veće od područja u kojem zvijezde kruže.
Tek od prije nekoliko godina poznato je da se naš univerzum razvija potpuno drugačije nego što se do sada pretpostavljalo. Nasuprot dosadašnjim predodžbama univerzum se od prije oko 5 milijardi godina širi sve brže, što se označava kao kozmičko ubrzanje.
Mora da volumen prostora u svemiru posjeduje neku vrst unutarnje energije koja stalno pritišće prema van i pokušava povećati univerzum. Posebnost u tome je što povećanjem volumena raste i ta sila. Još nema znanstvenog objašnjenja za tu energiju, koju se obilježava kao tamnu energiju.
Danas se polazi od toga da se univerzum sastoji od samo 4,6 posto atomskog materijala, koji možemo i vidjeti. Oko 23 posto je tamna materija, a gotovo 73 posto otpada na tamnu energiju.
Ako tamna energija prevlada u univerzumu, od čega astronomi polaze, doći će do potpunog raspada svih materijalnih komponenata. Čak i crne rupe tada će vjerojatno biti razbijene; ostat će samo minimalno zračenje.
Ako iz bilo kojih razloga u svemiru prevlada gravitacijska sila, univerzum će se skupiti i jednom potpuno nestati.
Što je bilo prije velikog praska?
Opća teorija relativnosti kaže da je početak svijeta na jednoj točki kozmičke prošlosti. Pitanja o „prije toga“ ne bi imala smisla. Model velikog praska bavi se pitanjem kako se dogodio veliki prasak. Ono se međutim ne odnosi na razlog velikog praska i pogotovo ne postavlja pitanje što je bilo prije. Neki astronomi i fizičari nisu zadovoljni s modelom velikog praska i razvili su potpuno drugačije ideje.
Postoji npr. model iskonskog zamaha: prije našeg univerzuma postojao je drugi univerzum ispunjen kvantnim poljima i sastojao se od čiste energije. Drugi matematičko-fizikalni modeli polaze od cikličnih univerzuma. Konačno stanje nekog univerzuma automatski vodi opet novom početku u obliku velikog praska.
Fizičari su se stalno čudili što je među četiri fundamentalne sile fizike gravitacija daleko najslabija od svih sila. Jedna hipoteza je da gravitacija takoreći prodire u jedan paralelni univerzum i time se smanjuje u našem univerzumu.
Sažimajući možemo reći sljedeće: prema sadašnjem stanju znanstvene spoznaje neposredno u trenutku velikog praska postojala je jedinstvena sila, iz koje se kao prvo odcijepila gravitacija, a u daljnjem tijeku ostale osnovne sile.
Četiri kvantna broja
Kao što četiri prirodne sile imaju izuzetnu ulogu u fizici, tako četiri kvantna broja imaju glavno značenje u kemiji. Kad je struktura atoma istražena, brzo se saznalo da se atomska jezgra sastoji od protona i neutrona. Oko jezgre kruže elektroni. Elektronske ovojnice atoma igraju glavnu ulogu u kemijskim reakcijama i spojevima. Zadovoljavajući opis stanja atomske ovojnice iziskivao je puno godina.
Da bi se mogao točno opisati elektron potrebna su četiri kvantna broja: glavni kvantni broj, orbitalni kvantni broj, magnetni kvantni broj i spinski kvantni broj.
Važna zakonitost u kemiji i fizici kaže da se u jednom atomu nikada ne mogu pojaviti dva elektrona koja su podudarna u sva četiri kvantna broja. Svaki elektron dakle ima svoje vlastito obilježje, što znači samostalni obrazac kvantnog broja.
Četiri baze određuju genetski kod
Dezoksiribonukleinska kiselina (DNK) je nositelj genetičkih informacija kod gotovo svih oblika života. Samo nekoliko malobrojnih vrsta virusa upotrebljava ribonukleinsku kiselinu (RNK) kao informacijski spremnik. Za spremanje i kodiranje genetičkih informacija potrebne su samo četiri molekule, koje se označavaju kao nukleinske baze: adenin, guanin, citosin i timin. Serija od tri nukleinske baze, tzv. triplet, je kôd jedne aminokiseline. Aminokiseline su kao što je poznato komponente svih bjelančevina. Priroda dakle treba samo četiri različite molekule za šifriranje informacija nasljednih svojstava. Znakovito je da je genetski kôd uz nekoliko izuzetaka jednak za sva živa bića. Sva živa bića služe se dakle istim genetičkim jezikom.
Učenje o četiri elementa
U antičkoj medicini bilo je razvijeno takozvano učenje o četiri soka, koje je do kraja 19. stoljeća bilo dominantno među prirodoznanstvenicima i u tadašnjoj medicini. Četiri prirodna soka bila su: krv, žuta žuč, crna žuč i sluz. Te su tekućine bile svrstane i u odgovarajuće temperamente: flegmatike, sangvinike, kolerike i melankolike.
Učenje o temperamentima inspiriralo je čak psihologiju ličnosti u 20. stoljeću. Antički liječnici (npr. Hipokrat iz Kosa, Galen iz Pergamona) pod zdravljem su podrazumijevali harmoničnu mješavinu tjelesnih sokova. Po njihovu razumijevanju bolesti su nastajale zbog pogrešne mješavine tih četiriju supstancija.
Važnije biomolekule imaju četvornu strukturu
Postoji grupa prirodnih tvari koje u svojem ustrojstvu imaju izrazito četvornu strukturu. Te se tvari nazivaju porfirini: sastoje se od četiri simetrično poredane prstenaste molekule. U grupu porfirina spadaju vrlo važne molekule, npr. crvena boja krvi hemoglobin, crvena boja mišića mioglobin, proteini koji prenose elektrone u staničnim centralama, enzimi za detoksikaciju slobodnih radikala. Spoj te vrste koji se najčešće pojavljuje na Zemlji je biljni klorofil. Pomoću toga zelenog pigmenta biljka može koristiti sunčevo svjetlo kao izvor energije za stvaranje glukoze. I vitamin B12 ima slično molekularno ustrojstvo kao hemoglobin. Kod porfirinâ je zanimljivo to što se u unutrašnjosti molekule, obavijene četirima prstenastim molekulama, mogu nalaziti različiti metali, npr. željezo u hemoglobinu, magnezij u klorofilu, i kobalt u molekuli vitamina B12. Najvažnije molekule za dobivanje energije kod svih živih bića imaju dakle slično ustrojstvo.
Odlomak iz knjige: SVEMIRSKO JEDINSTVO KOJE GOVORI – Riječ Univerzalnog Duha Stvoritelja Kozmički udžbenik i priručnik Božanske mudrosti – Iz razgovora s Gabrielom sastavili:
Martin Kubli i Ulrich Seifert
Knjiga se može naručiti:
Telefon: 098/9425-777
E-Mail: info@naklada-gabriele.com
Priredila: Ana Jurić
DAVID 