…zaista, zaista nije lako biti zaposlenik u crkvama stalno si razapet između svojih podređenih – naroda, vlasti u državi a potom još i od Boga…
…dobro uhranjeni s velikim trbusima, nije im lako to nositi… države plaćaju njihovu birokraciju… države financiraju njihov obrazovni kadar i svako drugo djelovanje… države financiraju i njihov karitativan rad… ne postoji mogućnost stečaja bogomolja… ne postoji mogućnost da ostanu tri mjeseca ili godinu dana bez plaće… ne moraju dizati kredite za stanove i kuće… njihove mirovine nisu na prosjačkom štapu… nije im lako sve to nositi…
…njihov rad je fascinantan… brinu da li država funkcionira po njihovim svjetonazorsko ideološkim načelima… brinu da im “teško stečeni” novac sklopljen međudržavnim ugovorima redovito sjeda na njihov račun… općenito brinu da im država ispunjava sve preuzete obveze… posebno brinu o svojim vjernicima propovijedajući im sa oltara kako je siromašnima otvoren put k Bogu… najteže je u njihovom radu što uvijek moraju čitati svoje liturgije a što im kvari očni vid… nije im lako sve to nositi…
…zaista, zaista je teško biti zaposlenik crkvi… nedostaje im sindikat koji će se boriti za njihova prava… njihov teret i odgovornost za funkcioniranje države i svjetovne vlasti premalo je priznat i plaćen… posebno je velika odgovornost prema Bogu koji nikako da shvati da oni svoj posao rade puno bolje po svom učenju nego po Božjem, već zastarjelom nauku… nije im lako sve to nositi…
zaista, zaista nije lako biti zaposlenik u crkvama, stalno si razapet između svojih podređenih – naroda, vlasti u državi i potom još i od Boga… ne zna se što je teže… teško ih je pomiriti a najteže upravljati sa svima njima… katolicima je malo lakše budući su instalirali svog zemaljskog “svetog oca” i tako se riješili Onog odozgo, koji je sklon samo prozivanju i kažnjavanju… nije im lako sve to nositi…
Ana Jurić
DAVID 