O mučenju i inkviziciji

Hubertus Mynarek

Hubertus Mynarek jedan je od najpoznatijih crkvenih kritičara 20. i 21. stoljeća i jedan od onih koji je vrlo dobro pripremljen za ovu zadaću kao znanstvenik u području religije, filozof i teolog. Mynarek je bio prvi sveučilišni profesor teologije u njemačkom govornom području 20. stoljeća koji se ispisao iz Katoličke Crkve. Otvorenim pismom papi, u kojem je osudio pohlepu za vlašću, strukture vlasti i pohlepu za profitom u Crkvi, oprostio se 1972. godine s ovim totalitarnim sustavom.

U svojoj knjizi „Nova inkvizicija“ u poglavlju „Inkvizicija i inkvizitori“ (str. 30-44), Hubertus Mynarek jako zorno prikazuje sliku svega onoga što je inkvizicija značila. On piše o suradnji Crkve i države:

___________________________________________________________________________

»Jedino je Katolička Crkva – od bezbrojnih drugih religija na ovoj Zemlji – imala tu dvojbenu čast da ustanovi inkvizicijski vjerski tribunal, središnju instituciju za očuvanje čiste vjere i „zakoniti“ sudski progon heretika („inquisitio haereticae pravitatis“). Budući da je Crkva masivna kolektivna institucionalizacija religijskog faktora (vidi Karl Jaspers: „Crkve su vidljive organizacije moći ljudskih masa na svijetu“; Uvod u filozofiju, 1989., 101), što je uvijek povezano sa slabljenjem i uništenjem do temelja stvarne, žive religioznosti, dakle, nikada se ne oslanja na snagu vjere svojih članova, već prije neprestano traži svjetovnu potporu za svoje strategije vladanja i kontrole. Da bi Crkva uopće mogla preživjeti i vladati svojom minimalnom snagom vjere, ona mora uvijek biti državna Crkva, jer država je u dvije tisuće godina povijesti Crkve općenito uvijek utjelovljavala najveću svjetovnu vlast.

Kad je u četvrtom stoljeću rimski car Konstantin proglasio ranu Katoličku Crkvu državnom religijom, ona je odonda uz pomoć državne vlasti mogla započeti lov na sve one koji su odstupali od njezina učenja. Carevima na vlasti Crkva je „jasno“ dala na znanje da heretici, shizmatici, otpadnici, ateisti i tako dalje, ne samo da predstavljaju „strašnu“ opasnost za jedinstvo vjere nego čak i za jedinstvo carstva. U skladu s tim po naputcima Crkve država je s otpadnicima postupala okrutno. Protiv heretika, npr. arijanaca, donatista, manihejaca itd. doneseni su najstroži zakoni prema kojima se moglo zabraniti njihove službe Božje, oduzeti im imovinu, a njih same poslati u progonstvo. Bila im je oduzeta i oporučna sloboda. Od početka 5. stoljeća primjenjivala se i smrtna kazna za donatiste i manihejce za veleizdaju, što je papa Leo I izričito pozdravio. Naravno, heretici više nisu imali temeljno pravo govora i okupljanja. 

Ovim je Katolička državna Crkva otvorila sva vrata ljudske okrutnosti i izopačenosti. Primjerice, 1030. godine, kraljica Konstanca nastavlja nečuvenu brutalnost protiv manihejaca u Orleanu:

Ovaj bijes nije se zadovoljio time da bude samo nemilosrdni sudac nego je želio također igrati i ulogu krvnika. Ona je pritom bila toliko okrutna da su joj i (sami) svećenici rekli da njezina prekomjerna krvožedna razuzdanost vapi do neba za kaznom. Osobno je tankom šipkom probola oči mladoj Talijanki koja je zajedno s velikim brojem drugih ljudi priznala manihejsko učenje. Ona se naoružala užarenim kliještima kojima je štipala grudi, slabine i vagine svojih ženskih žrtava. Nakon toga je užasno osakaćena tijela bacila na lomaču kao i sve druge heretike.“ (R. Villeneuve, Grausamkeit und Sexualität, 1988, S. 218)

Protiv „sekte“ albigenza* Crkva je organizirala prave križarske ratove. Sudjelovanje u njima hvalila je kao pobožno djelo koje osigurava spasenje duše. Kao npr. apel nadbiskupa Aucha u južnoj Francuskoj križarima koji su okupirali heretički Toulous 1217. godine:

Nebeski Kralju javljamo Vam da će ovaj grad progutati vatra i da će biti ispunjen zločinom i grijehom. Ali ipak, onoga tko se ovdje bori, Gospodin će spasiti. Vi ste zauzeli grad i zaposjeli kuće. Nitko u njima ne smije biti pošteđen, ni muškarci ni žene. Ni crkve, ni relikvije, ni bolnice. Jer ovo je osuda i volja Rima,

* albigenzi su podskupina katara 

treba ih ubijati mačevima.“ (Dijelovi ovog govora također su ušli i u opći poziv na križarski rat protiv albigenza.) (Ibid., str. 219) 

Iživjeti vlastite agresije i sadističke žudnje i za to još dobiti nebeske nagrade! Upravo to je bilo po ukusu gomile.

S primjerenim entuzijazmom bijesna gomila u Montséguru bacala je goruće svežnjeve pruća na dvije stotine pedeset katara. Ali Crkva se nije oslanjala na nepredvidiv bijes masa. Godine 1240. na saboru u Melunu službeno je naređeno da se sustavno iz svih spilja dimom istjeraju heretici koji su se tamo sklonili.

A nekoliko stoljeća kasnije Voltairea je uznemirila sadistička masovna histerija koju je izazvala Crkva. Inkvizicija bjesni sada posebno žestoko i okrutno u Španjolskoj, veliki francuski prosvjetitelj kritizira Čin vjere, koji se tamo slavi s velikom pompom (= actus fidei, čin vjere), u okviru kojeg su se izvršavale inkvizicijske presude:

„Azijat koji bi došao u Madrid na dan takvog smaknuća ne bi znao je li to pučki festival, vjerska proslava, žrtva ili opscenost. Ako bi se Moctezuma optužilo za žrtvovanje zatvorenika svojim bogovima, što bi se onda moglo reći za Čin vjere?“ (Voltaire, Esej o moralu, citiran u Villeneuveu, loc. cit.) 

Zaista, Crkva je gotovo uvijek koristila smaknuće heretika za pokazivanje svoje goleme moći. Posebno obučeni jahači najavili su veliki događaj i pozvali narod. Za sjedala kraj prozora moralo se dodatno platiti. Svaki vjernik koji je donio drva za lomaču dobio je potpuno odrješenje grijeha. Na smrt osuđeni bio je također još i na putu do mjesta pogubljenja izložen mukama. Bio je štipan užarenim kliještima, ponekad mu je bila odsječena desna ruka. Smatralo se milošću ako se osuđenika, što se iznimno i događalo, prije pogubljenja zadavilo. 

Dok se heretik, vještica ili nepokajnički grješnik gušio ili polako gorio, okupljeni je narod zdušno pjevao „Te Deum“, pjesmu kasnije poznatu kao „Veliki Bože, hvalimo te.“ Samo pogubljenje trebalo je po mogućnosti biti izvršeno na lomači kako bi se onemogućilo i uskrsnuće pogubljenoga na sudnji dan. Zbog toga su i u zemlju zakopana mrtva tijela heretika bila iskopana i predana vatri. Naravno, Crkva nije propustila prisvojiti posjed pogubljenih. Ali to joj nije bilo dovoljno. Još tri generacije poslije osuđenih bile su proglašene nečasnima.

Crkva kao hijerarhijski sustav moći nije u inkviziciji ništa prepustila slučaju. Dok su još sve do kraja dvanaestog stoljeća biskupi bili gospodari i organizatori inkvizicije u svojim biskupijama, pape od tada počinju sve više preuzimati na sebe odlučujuće ovlasti i vlast. Ta centralizacija učinila je inkviziciju još učinkovitijom, moćnijom, okrutnijom i potpunijom. Biskupi su sada bili prisiljeni tražiti heretike, a državne vlasti nad njima izvršiti kazne (vidi Sinodu Verona, 1184. i Četvrti lateranski sabor, 1215.).

Papa Aleksandar III. zahtijeva preko Trećega lateranskog sabora godine 1179. od svih svjetovnih vladara da konfisciraju imovinu heretika, da ih porobljavaju i da protiv njih djeluju oružanom silom. Papa Lucius III. postigao je 1183. u Veroni da car Frederika I. proglasi carski nalog protiv izopćenih heretika i nalog za hapšenje potencijalnih heretika. Pod papom Inocentom III., koji je pozvao na već spomenuti križarski rat protiv albigenza, pojam hereze ne samo da je značio zločin protiv vjere već i protiv veličanstva svjetovnog vladara, odnosno urota. Pod ovim papom, Četvrti lateranski sabor (1215.) donio je precizne odredbe protiv heretika.

Istodobno se knezovima prijetilo izopćenjem i oduzimanjem države u slučaju nekažnjavanja heretika. Pod Innocentom III. također je uveden kanonski inkvizicijski proces. Novi vrhunac dosegla je srednjovjekovna inkvizicija pod papom Grgurom IX. Zajedno s njim car Frederik II. nalaže 1224. da svi heretici koje je biskup osudio trebaju biti uhićeni od svjetovnih vlasti i spaljeni ili im trebaju biti odrezani jezici. Ova naredba vrijedila je u početku samo u Lombardiji, no 1231. Papa ju je proširio na Rim, a car 1232. na cijelo carstvo. Država se ovim konačno potpuno degradirala na papinsku desnu ruku. Ona je dosljedno preuzela funkciju pronalaženja svih osumnjičenih za krivovjerje, koje je predala crkvenom sudu, koji ih je proglasio krivima, a zatim ih izručio državi da budu javno spaljeni.

Perfidno licemjerje Crkve pri izručenju inkvizicijskih žrtava državi bilo je to što je Crkva u skladu s načelom „Crkva ne prolijeva krv“ licemjerno savjetovala državi da poštedi „život i udove“, ali je sve one koji nisu izvršili smrtnu kaznu ekskomunicirala i optužila za herezu. Oni su postali žrtve potpunog bezakonja. Čak i poznati katolički „Leksikon za teologiju i Crkvu“ (LtC) govori o „užasnom formalizmu i čistoj fikciji“. (Vol. V, 1960., str. 701)

Prizna li on i bude osuđen prema svojem vlastitom priznanju ili ne prizna, bit će jednako vjerodostojno osuđen prema izjavama svjedoka. Ako netko priznaje sve ono za što je optužen, onda je kriv za sve bez daljnjeg pitanja; ali tko prizna samo dio, treba ga se smatrati krivim za sve ono za što ga se tereti pred sudom, jer što on priznaje, ukazuje na to da može biti kriv po svim točkama tužbe … fizičko mučenje se još uvijek dokazalo kao vrlo ljekovit način da se dođe do učinkovitog duhovnog pokajanja. Stoga je izbor najprikladnijeg oblika mučenja prepušten sucima inkvizicije, koji odlučuju ovisno o dobi, spolu i stanju dotičnoga. Ako nesretnik unatoč svim primijenjenim sredstvima i dalje negira krivnju, mora se smatrati žrtvom đavla; i kao takav ne zaslužuje nikakvu naklonost od sluge Božjega, također ni milosti i blagonaklonosti svete majke Crkve: on je sin propasti. On je umro s prokletima.“ 

Onaj tko je jednom stao pred inkviziciju, taj nije imao ni truna šanse da se nje oslobodi. On se mogao također i bez osnove pojaviti pred ovim sudom, jer ga je za herezu mogao optužiti netko čije mu ime nikada ne bi bilo spomenuto. On također nije imao pravo ni pitati tko ga je i za što optužio. Također ni odvjetnik osumnjičenome nije bio dodijeljen. Njega se ionako ne bi bilo moglo pronaći jer bi i on pružanjem obrane i sam bio osumnjičen za herezu. No to ionako ne bi bilo imalo svrhe jer je optuženi u svakom slučaju bio već unaprijed optužen. Oslobađajuće presude ionako nikada nije bilo! 

Čak ni svjedocima koji bi bili mogli posvjedočiti nevinost osumnjičenoga pristup sudu nije bio dopušten. Ali zato je tužiteljstvo svakom kriminalcu koji je bio svjedok optužbe garantiralo anonimnost pred sudom. Svakom se brbljavcu, ljubomornome, svakom čudaku, zlobniku, pervertitu i luđaku vjerovalo kada je nekoga drugog optužio za herezu. Čak su i krivokletnici, izopćenici, heretici koji su iz straha optužili druge za herezu bili prihvaćeni kao doušnici.

A što se sve smatralo herezom?! Tko je imao Bibliju ili ju je čitao, što je tada bilo službeno zabranjeno od službene Crkve (sinoda u Toulousu 1229. godine; Can.1 i 14), bio je heretik; tko je rekao nešto pogrdno o svećeniku, isto tako; i oni koji su jeli meso petkom ili koji nisu ispunili svoju uskrsnu dužnost; i oni koji nisu platili porez papi ili biskupima; onoga tko je hulio Boga ili izustio masne psovke, toga je pokupila inkvizicija, ili onoga koga je prijavio neki zlonamjerni suvremenik. Usred noći mogao se pred vratima iznenada pojaviti zapovjednik gradske policije s oružanom pratnjom i, naravno, s inkvizitorom osobno, uglavnom dominikancem. I time je sudbina jadne žrtve bila zapečaćena.

Dakle, nisu samo teške hereze kao što je otpadništvo, ateizam, prijelaz na drugu religiju ili pristup sekti koja je odbacila papu bile te koje bi dovele nekoga pred inkvizicijski sud, naprotiv, bila je dovoljna i sitnica kojom se ogriješilo o crkvenu disciplinu. Nitko se više nije mogao osjećati sigurnim; svemoćnim instrumentom inkvizicije Crkva je vladala ljudima bezgranično i bez prepreka utjeravši im strah u kosti. U papinskoj državi pape Pija IX. sredinom devetnaestog stoljeća bili su još ekskomunicirani djevojčice i dječaci koji nisu izdali svoje roditelje kada su za blagdane jeli meso ili pili mlijeko; „heretici“ su još na temelju jednog papinskog edikta iz 1856. godine bili ekskomunicirani, protjerani, zatočeni do kraja života, u teškim slučajevima, čak i pogubljeni! Da je njihova imovina zaplijenjena i dodijeljena „siromašnoj“ Crkvi, smatralo se, naravno, i jedino „pravednim“!

Sve nezasitnija i uobičajenija postajala je „sveta“ žudnja inkvizitora za uvijek novim žrtvama. Cijela su područja bila optužena za krivovjerje. Kao papini opunomoćenici inkvizitori su se ponašali kao pravi vladari u zemlji. Kada su došli u grad ili kneževinu, predali su vjerodajnice civilnim vlastima, koje su često drhtale pred njima. Nakon toga mogli su činiti što su htjeli prema svojem nahođenju; vlasti su bile još samo marionete koje su morale prihvatiti i izvršiti kazne protiv optuženih. Najčešće su najprije okupili narod u najvećoj crkvi ili na najvećem trgu u gradu da posluša prijeteće i prijekorne propovijedi inkvizitora o grijehu hereze. Posljedica tih propovijedi nije bila samo panika i strah vjernih ovaca nego i uvjerenje koje se u njih uvlačilo da su ipak nešto heretičkoga morali učiniti jer inače propovjednici ne bi to tako uvjerljivo tvrdili. U svakom slučaju, uspjeh je ponekad odjeknuo: u Toulousu, na primjer, godine 1245. nakon takve inkvizicijske propovijedi osam do deset tisuća ljudi priznalo je svoja „heretička“ djela. Prisutni su imali sreće što tadašnji inkvizitori još nisu imali, kao Hitlerovi nacisti, pri ruci tehničko-industrijska sredstva za masovno uništavanje. Oni su pri ovakvim masovnim priznanjima prošli relativno blago. Dobili su za pokoru molitve, novčanu kaznu, hodočašća. U teškim slučajevima nakon priznanja hereze morali su na odjeći godinama nositi žute križeve kao znak sramote, baš kao što je i Crkva naredila Židovima da nose određenu odjeću ili određene znakove („sramote“, slično Hitlerovoj židovskoj zvijezdi!).

Najlošije su prošli samosvjesni, jaki karakteri koji su bili uvjereni da nisu počinili nikakav zločin, i stoga nisu bili ni spremni ništa priznati. Ali ako su već jednom bili pod sumnju za herezu i „tvrdoglavo“ poricali bilo kakvu krivnju, bili su predani svjetovnoj ruci na spaljivanja. U rjeđim slučajevima dobili su doživotnu kaznu zatvora, što je bilo gotovo lošije od smrti na lomači. Posjete rođaka ili prijatelja bile su zabranjene. Jer je u inkvizicijskim tamnicama skapavajućima bila dodijeljena „milost vječnog zaborava“. U vječnoj tišini, u tami, gladni i žedni okruženi štakorima i štetočinama „prokleti, neki od njih umrli su od dosade. Drugi su poludjeli i pokušali noktima probušiti zidove zatvora. Te strašne tragove (na primjer) može se vidjeti u zatvorima biskupske palače u Sensu. Oni bacaju sumornu sjenu na vrijeme apsolutne crkvene vladavine.“ (Villeneuve, loc. cit., str. 223) 

Bez sumnje: ako Crkva vlada apsolutno, nije svima apsolutno pokornima apsolutno loše!

Ali smrt na lomači ili doživotni zatvor bio je samo „oslobađajući“ jezivi završetak inkvizicijskih procesa. Prethodne metode mučenja, za vrijeme inkvizicijskog procesa, bile su još mnogo užasnije. Čak i katolički „Leksikon za teologiju i Crkvu“, koji u konačnici opravdava inkviziciju, kao što ćemo još vidjeti, priznaje:

Gotovo da nije bilo granica praksi okrutnosti mučitelja; bilo je i određenih oblika duševnog mučenja … Inkvizicijska praksa jedno je od najmračnijih poglavlja u povijesti Crkve.“ (Vol. V, str. 700.702)

U inkvizicijskom procesu optuženiku se utjerao strah u kosti već na početku nastupom suda. Sud se sastojao od jednog ili dva inkvizitora, njihovih zaposlenika i svjedoka. Svi su se skrivali pod kapuljačama. Zbog dugotrajnog pritvora oslabljenom je bio dodijeljen „territio“, to jest, pokazali su mu ono što ga čeka ako ne prizna, to jest, pokazali su mu instrumente mučenja ne bi li mu ulili „zdrav“ strah u kosti. Ako „territio“ nije imao uspjeha, pristupilo se mučenju, primjeni mučenja.«

(Iz: „Nove inkvizicije“ Hubertusa Mynareka)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s