«Svet, svet» – što je sveto u crkvi? Petrovoj stolici koristan – posthumno «svetac»

U prošlim smo emisijama «Za dobre analitičare: Tko sjedi na Petrovoj stolici?» dokumentirali kako se katolička crkva sa svojim luteranskim privjeskom, razvila iz poganstva u pogansku religiju kulta i vlasti, koja zloupotrebljava ime Isusa, Krista za obmanjivanje ljudi. Vidjeli smo da je katolički kult, koji je potpuno u tradiciji poganstva, suprotnost onoga što je Isus, Krist poučavao i poučava.
Razmotrimo pitanje: Što se krije iza pojma «svet»? Lakovjerni prosječni građanin pojam «Svet» povezuje s pozitivnim svojstvima kao čisto, plemenito, nesebično – možda pritom misli čak na Boga, jer prema učenju Isusa, Krista, postoji samo jedan Svetac, a to je Bog, nebeski Otac.
U današnjem vremenu riječ «svet» u katoličkom kultu doživljava pravu inflaciju. Tamo ljudi bivaju promaknuti u svece kad umru. Kakve pretpostavke moraju biti ispunjene da ljudi postanu «svetima» u smislu katoličke poganske kultne religije? Kojeg kova moraju biti ljudi koji bivaju proglašeni «svetima»? I što karakterizira ljude koji vjeruju u «svece»?


To su samo neki aspekti o kojima danas prakršćani na svome okruglom stolu žele informirati u svezi s riječju «svet».


Jedino je Bog svet! Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne živi? Nastavak kulta mrtvih starih poganskih kultova

Vratimo se još jednom na polaznu točku: Prema učenju Isusa, Krista, postoji samo jedan Svetac, nebeski Otac. Kada dakle Petrova stolica stalno proizvodi nove «svece» ili vlasnika Petrove stolice naziva «svetim», zar se time javno i neskriveno ne ismijava, difamira i izruguje velikog Duha, nebeskog Oca, Boga? – Odgovor na to je jednostavan: Buduću da su pripadnicima Petrove stolice spisi poznati, može se smatrati da Petrova stolica na taj način svjesno huli Boga.
Proroci Starog zavjeta su znali za svetost Boga, Sveopćeg-Jednog. Vidovnjak iz Patmosa, sastavljač posljednje knjige Biblije, «Ivanovog otkrivenja», ponavlja riječi velikog proroka Mojsija u «pjesmi Mojsijevoj». U njoj se kaže: «Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! … Ti si, naime, jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom.» (Otkr 15, 3 i 4)
Tako su proroci uvijek poučavali, a tako je poučavao i Isus: Svet je jedino Bog. Petrova stolica naprotiv to poriče proglašavajući ljude «svecima». Doima se jako čudno kada se danas u katoličkom bogoslužju čuje kako se u ispovijedanju vjere slavi «općinstvo svetih» i u svakom se uglu unutrašnjosti crkve vidi da stoji sveti kip. S druge strane se u jednoj pjesmi, koja je dio Šubertove Njemačke mise, kaže: «Svet, svet, svet – svet je samo On.»
Isusova riječ kaže to jasno u Mat 23, 9: «Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga.» Crkva međutim tumači da je papa «sveti otac». Prema tome Petrova stolica kleveće Isusa, Krista. Ona to još pojačava time što svojim vjernicima čak propisuje da vjeruju u takozvane «svece» koje imenuje crkva. U crkvenim dokumentima je izričito utvrđeno: Tko ne vjeruje u te svece i ne štuje njihove relikvije, «neka se izopći».
U udžbeniku katoličke crkve od Neuner-Roosa «Vjera crkve u ispravama propovijedanja nauka», u pravilu br. 474 se kaže: «Bezbožno međutim misle oni koji poriču potrebu zazivanja svetaca u vječnome blaženstvu neba …»
To nije samo suprotnost onoga što je Isus iz Nazareta poučavao, to je suprotnost i onoga što su prvi kršćani činili i kako su živjeli. Oni nisu štovali svece; oni to uopće nisu poznavali. Oni su dakako znali da je svaki čovjek hram Svetoga Duha, da je svaki čovjek pozvan da teži savršenstvu, i da na tom putu u nutrinu Bog pomaže svakom čovjeku koji Ga dozove u pomoć. Nije dakle potrebno posredovanje svećenika niti «svetaca», čovjek se može povezati direktno s Bogom, s Kristom, u svojoj vlastitoj nutrini. To je bilo učenje prvih kršćana, a također i njihov život: Čovjek je hram Božji, i Bog stanuje u čovjeku, u dubini njegove duše.

Jedna stvar navodi na razmišljanje: Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne živi? Zašto prvo mora umrijeti tijelo prije nego čovjek bude proglašen svetim? – Možda narod ne treba primijetiti da dotični eventualno uopće nije bio tako svet? Jer o mrtvacu može se stvarno širiti sve moguće, svakakve legende koje čovjeka obmanjuju da je taj živio «poput sveca». U postupku sa živim ljudima mogla bi, ovisno o prilikama, vrlo brzo nastati neka druga slika. Osim toga štovanje umrlih može biti zasnovano i na tome što se u mnogim poganskim kultovima, npr. u starom Egiptu, njegovao kult mrtvih. U osnovi je kult svetaca nastavak tog kulta mrtvih.


Bogovi poganstva su bili pokatoličeni i pod novim imenima postali «svecima» – s vrlo različitim područjima nadležnosti

U katoličkoj crkvi se mogu naći i paralele s religioznim predodžbama iz Babilona. Babilonci su imali oko 5000 bogova i boginja, i kao što katolici za svoje svece vjeruju, tako su i Babilonci za svoje bogove vjerovali da su nekada živjeli na Zemlji kao heroji koji se međutim sada nalaze na višoj razini postojanja. Svaki je mjesec i svaki dan bio pod zaštitom posebnog božanstva. Za svaki je problem postojao bog, za svako zvanje i za svaku životnu situaciju. To isto nalazimo i u katolicizmu. Sada se jednostavno nazivaju «svecima», a ne «bogovima», ali u biti to je isto idolopoklonstvo; možda bi se čak moglo reći: spiritizam – zato jer se mrtvi zazivaju i štuju (u najširem smislu može se svakako govoriti o «obožavanju»).
Paralele s katoličkom vjerom su dakle očigledne. U njoj svaka grupa zvanja ima svog sveca. Postoje sveci za ličioce, za odvjetnike, za ispovjednike, za rudare, za apotekare, za pecare rakije, za knjižare, za puškare, čak i za zatvorske čuvare, za mjenjače novca, za povrtlare, sudske podvornike, gipsere, svećenike, i da se ne zaboravi: za domaćice župnog dvora. Čak su za amerikanske pilote u ratu, za kopače blaga i vojnike nadležni posebni sveci. Isto tako se za sve moguće neprilike može zazvati sveca – možda za najezdu mrava ili za neku neostvarivu želju.
Postoje također sveci koji trebaju pomoći čovjeku da postupa sa savješću i slobodoumno. Tu postoje sveci npr. protiv slobodoumnika. Postoji svetac protiv grižnje savjesti; ako dakle nekoga muči savjest, tada se može pomoliti tom svecu koji će je onda umrtviti. Zanimljivo je da je to Ignacije Loyola, osnivač jezuitskog reda, koji je među ostalim rekao: «Kako bismo u svemu služili istini, moramo vjerovati da je to što držimo bijelim, umjesto toga crno, ako tako odredi hijerarhijska crkva.»18
Postoje sveci i protiv zanosa plesom, za lutriju ili kad netko traži igre na sreću, za telefon, a također i za Internet – za sve se mogu zazivati «sveci».
Ipak, razmotrimo jednom pitanje: Jesu li svi ti takozvani sveci u svome zemaljskom životu napravili čuda zbog kojih su mogli biti proglašeni svetima? Pa koji su onda preduvjeti da se postane «svecem»?
Postoje dva aspekta kojima se mora udovoljiti: Takvom proglašavanju svetim s jedne strane mora prethoditi glas svetosti i uzornog života, s druge strane glas čudotvorstva.
U nastavku kao primjer svetac-zaštitnik potkivača i zlatara, kolara i veterinara, biskup Eligije Noyon, sa sljedećom – u pravom smislu riječi «bajoslovnom» – pretpoviješću: U 7. stoljeću Eligije je bio potkivač. Priča se da je nekome jogunastom konju jednostavno odrezao nogu, i nakon što ju je potkovao, ponovo ju je namjestio. On je dakle nogu odnio u kovačnicu, pričvrstio na nju potkovu i zatim vani konju postavio natrag nogu tamo gdje spada. Tako glasi legenda. Zbog toga se sada Eligije štuje kao zaštitnik potkivača.19
Ovakve legende su često izrazito smiješne. Katolička enciklopedija sasvim iskreno kaže također da te legende nisu kršćanske, nego su pokrštene, i potječu iz poganstva. To su dijelom budalaste i nevjerojatne priče. Ali to što je mnogo ozbiljnije: Svecima su proglašeni mnogi kriminalci, i tu zapravo stvar postaje doista jeziva.
Razlog zašto netko mora biti već mrtav prilikom njegovog proglašavanja svetim mogao bi isto tako biti taj što tom čovjeku možda to uopće ne bi bilo pravo. Jer same «svece» nitko ne pita hoće li biti «sveci». Možda bi ponetko rekao: «Ja uopće ne mogu pomoći kod najezde mrava», «ne znam potkivati», odnosno «pilotima u ratu ne mogu uopće pomoći». Ili bi se možda bojao da njegova zlodjela ne izađu na vidjelo. On možda uopće ne bi bio suglasan da ga se proglasi svetim. Posve je moguće da se i zbog toga proglašavanje svetim vrši tek nakon smrti dotičnoga.
Prema tome sve to je kult mrtvih i na kraju krajeva spiritizam: zazivanje mrtvih. A što kaže crkva o spiritizmu? – Crkva zabranjuje spiritizam samo ako se drugi njime bave. Ona sama ga prakticira do danas, npr. u obliku istjerivanje vraga. U Rimu postoje tečajevi kako se treba vrag istjerivati iz ljudi, i već su prilikom takvih istjerivanja vraga neki ljudi umrli.
Upitajmo se ovdje: Kako su se ponašali pogani? Jesu li njegovali i oblike spiritizma? Jesu li se bavili i kultom mrtvih? – Zna se npr. da su u kultu Mitre heroji imali sličnu funkciju kao «sveci» u katolicizmu. To su bili mrtvi koji su za života stekli ugled i ostavili veliki imetak. Na mjestima gdje su djelovali podizali su se mali hramovi, spomen-mjesta u koja su ljudi hodočastili. U tome bi se mogao naći uzor za štovanje svetaca u današnjem vremenu.
Ako točno razmotrimo pitanje zašto se ljudi mole «svecima» prepoznat ćemo stari temeljni uzorak: Čovjek vjeruje da mu je potreban netko tko će umiriti gnjevnog «Boga», te ga oraspoložiti i umilostiviti. Dakle uvijek iznova nailazimo na prvotnu pogansku predodžbu da je Bog ljutiti bog osvete; ako čovjek želi da ga on sasluša, potreban mu je posrednik koji će umiriti tog boga – bilo pomoću onih brutalnih žrtava o kojima smo već čuli, bilo preko mrtvih koji su promaknuti u «svece» koji će se kod «Boga» zauzeti za njega.
S tim u svezi zanimljiva je tvrdnja katoličke crkve koja glasi: Duše umrlih počivaju u grobu do posljednjeg dana koji se zove i sudnji dan, dakle do uskrsnuća. Tu se postavlja pitanje: Zar nisu i «sveci» također duše? Zar ne počivaju u grobu do sudnjeg dana, do uskrsnuća – ili kako tu stoji stvar?
Tu se očigledno pravi iznimka. U svakom slučaju je Trientski koncil utvrdio sljedeće: «Sveci koji vladaju zajedno s Kristom» – vidimo da oni zbog toga više ne počivaju u grobu, nego «vladaju» zajedno s Kristom – «prinose Bogu svoje vlastite molitve za ljude. Dobro je i korisno da se usrdno zazivaju, da bismo preko njihovih molitava doživjeli njihovu potporu, pomoć i zaštitu, kako bismo osim toga stekli Božju naklonost.»20 Iz toga se može zaključiti: Očigledno ti «sveci» ne počivaju u grobu, nego odmah nakon tjelesne smrti idu u Nebo.

Odlomak iz knjige: “Tko sjedi na Petrovoj stolici” – Samo za bistre glave i dobre analitičare

Izdavač: Verlag Das Wort, Deutschland / za Hrvatsku “Gabriele naklada Riječ”

Priredila: Ana Jurić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s