Kome služi crkveno propisana pokora osim svećeničkom kultu – a često i crkvenoj blagajni?
Autor Karlheinz Deschner u svojoj knjizi „Krivotvorena vjera“ u vezi s time objašnjava da bi se „naložena pokora mogla podmiriti novcem, čime je za kler, osobito za pape stvoren značajan izvor prihoda“. (Str. 120) Time se dakle stoljećima pomoću straha ljudi zarađivao velik novac.
Ako je Isus iz Nazareta podučavao ljude da se međusobno pomire, a ne da traže ispovjedaonicu s navodnim odrješenjem koje im daje svećenik, što onda čovjeku koristi da u ispovjedaonici klekne pred jednim grješnim čovjekom koji se naziva svećenikom – i moli za oproštenje umjesto da za oproštenje moli onoga kome je nešto učinio i to nadoknadi?
Što onda koristi čovjeku kad napamet izgovori nekoliko utvrđenih šupljih riječi, Crkvi pošalje prilog ili prinese žrtvu koju je prethodno izmudrio svećenik ako mu nije oprostio njegov bližnji kojemu je učinio nepravdu?
Čovjek koji se možda lakovjerno ispovjedio svećeniku i od njega dobio odrješenje svojeg grijeha tada napušta ispovjedaonicu misleći ili u uvjerenju da mu je sada dug oprošten.
Jednom – najkasnije u onostranom morat će utvrditi, možda bolno, da mu onaj kojemu je nešto učinio, uopće ništa nije oprostio.
Svećenik dakle svojom tvrdnjom da je sada sve prošteno, u bezbroj slučajeva sprječava stvarno pomirenje između ljudi ili nadoknadu, čime samoga sebe zadužuje.
Protestant koji se ispovijeda dobiva tobožnje oproštenje grijeha riječima župnika, čak mnogo
udobnije od katolika, jer, prema luteranskom shvaćanju, vjera u to je dovoljna – bez vršenja
pokore koju je naložio župnik. I tamo se bez problema stalno mogu ispovijedati isti grijesi.
Odlomak iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg
Autori: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert
Priredila: Ana Jurić
DAVID 