Moris Hoblaj
Teologija i žena
Kada se ljudski duh zaslugom slobodnih mislilaca počeo oslobađati okova u kojima ga je stoljećima držala teologija, ona se počela sve više povlačiti iz javnosti s ciljem nebi li se ipak zadržale odredbe crkvenog zakonika Codex Iuris Canonici s kojim se određuje, u Njemačkoj npr. do 1918. godine: „Muževi smiju svoje žene ‘tući, zatvarati, vezati i ostaviti ih da poste.’“ (citat prema Deschner, Križ s Crkvom, str.225).
Katolička crkva te odredbe do danas nije proglasila zabludom ili kršenjem božjeg zakona nego ih je samo povukla s nadom da će joj se jednoga dana pružiti ipak prilika za njihovu ponovu primjenu.
Iako jedan takav zakon, pa bio on crkveni i u pripremi, proturječi ne samo Ustavu Republike Hrvatske već i međunarodnoj konvenciji o ljudskim pravima, RH ne samo da ne poduzima ništa protiv autora tih protuustavnih zakona već ona čini nešto nevjerojatno. RH autore, u ovom slučaju Katoličku crkvu, nagrađuje s milijunima kuna iz državnog proračuna, u koji uplačuju i žene, kako bi mogla nastaviti s kampanjom protiv žena. Razmislimo li dublje – žene ne samo da trpe neravnopravnost nego plaćaju i onoga koji im nanosi duševne i fizičke boli.
Katolička crkva, odnosno njeni duhovni arhitekti imali su i imaju nebožanske tj. perverzne misli o ženama – o čemu se zapravo radi?
Među ciljevima Europske unije su i ravnopravnost žena i muškaraca (članak 2. i članak 3. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU)) a sadržani su i u članku 21. Povelje o temeljnim pravima. Osim toga, u skladu s člankom 8. UFEU-a Unija ima zadaću da u svim svojim aktivnostima uklanja nejednakosti i promiče ravnopravnost muškaraca i žena (što je poznato i kao „rodno osviještena politika”).
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) koja je stupila na snagu 2014. prvi je pravno obvezujući međunarodni instrument za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama na međunarodnoj razini. Njome je uspostavljen sveobuhvatan okvir pravnih i političkih mjera za sprečavanje takvog nasilja, pružanje potpore žrtvama i kažnjavanje počinitelja. Do studenoga 2017. potpisale su je sve države članice EU-a, a do veljače 2020. ratificirala ju je 21 država članica (Austrija, Belgija, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luxembourg, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovenija, Španjolska i Švedska). Tijekom iščekivanja na ratifikaciju Konvencije u Republici Hrvatskoj su, a i u nekim drugim zemljama, nastali društveni prijepori: gdje određeni dio javnosti – u prvom redu krugovi vezani uz Katoličku Crkvu – iznose kako je Istanbulska konvencija borbu za suzbijanje nasilja nad ženama bila iskorištena da pronese ideje i definicije koje ti krugovi etiketiraju kao tzv. “rodnu ideologiju“.
Katolička crkva se poziva na Isusa, Krista i kršćanstvo no čini suprotno njima!
Učenje i život Isusa iz Nazareta po božjim zakonima trebao je ljude zbližiti i dovesti do miroljubivog života koji u sebi sadržava ljubav prema Bogu i bližnjemu. Budući da se to učenje vrlo brzo širilo rimskim carstvom rodila se zamisao careva da kršćanske slobodne bratsko-sestrinske zajednice ravnopravnih muškaraca i žena pretvore – kako je tada bilo uobičajeno u rimskom carstvu – u patrijarhalnu hijerarhijsku zajednicu na čijem vrhu do danas kao apsolutistički monarh stoji papa u Rimu. No da bi to moglo nastati trebalo je promijeniti i Isusovo učenje koje su slijedili prvi kršćani. Car Konstatin bio je prvi kojem je uspjelo ideju rimskih careva provesti u djelo i on osniva Katoličku crkvu koja, de facto, prestaje slijediti izvorno učenje Isusa iz Nazareta i prvih kršćana. Isusovo i kršćansko učenje, u kojem je žena ravnopravna, Katolička crkva zamjenjuje rimskim poganskim poimanjem onoga vremena i slijedi ga sve do današnjih dana.
Je li Bog podjednako stvorio muškarca i ženu – ili je Evu izradio iz Adamova rebra, odnosno ženu proizveo iz muškarca?
Poznato je da Isus iz Nazareta, na kojega se poziva Katolička crkva, nije bio „dijete Svojega vremena“ niti je slijedio duh vremena. On je živio kao duhovni revolucionar koji je utjelovljavao božanske principe, a kojima pripada i princip jednakosti. On nije učio niti pravio razliku između muškarca i žene kao što je to stoljećima činila i čini Katolička crkva u Njegovo ime.
Biblija sadrži dva objašnjenja o stvaranju žene:
- „Na svoju sliku i priliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1, 27).
- Bog prvo stvorio Adama, a Evu je oblikovao iz Adamova rebra.
Što je sada točno?
Je li Bog stvorio muškarca i ženu podjednako – ili je Evu izradio iz Adamova rebra, odnosno ženu proizveo iz muškarca?
Katolička Crkva uči da je prva žena Eva dopustila da je „đavao“ zavede na neposlušnost tako što je kušala zabranjeno voće i dala i Adamu da ga pojede. (Post 3) Na osnovi tog poglavlja u Bibliji crkveni oci, sveci, Pape i teolozi – muškarci obučeni u žensku odjeću okrivljuju Evu za sve loše što se od tada događalo u ovom svijetu. Međutim, proročki povijesni tekstovi crkveno institucionalno učenje o stvaranju žena raskrinkavaju danas kao pogrešno, heretičko i krivo, jer božji glasnici, bez iznimke, govore o Svejednom Bogu, o Bogu Ocu, koji je Svoju djecu stvorio kao ravnopravne sinove i kćeri.
Otvorenost Isusa iz Nazareta u ophođenju sa ženama primjetili su i Njegovi učenici.
Opće je poznato i priznato da je Isus iz Nazareta naučavao i prakticirao jednakost između žene i muškarca. On nije stavljao muškarce iznad žena, nego je čak za žene kršio tada uobičajeni društveni red: On je govorio sa ženama, svraćao je k ženama, liječio je žene i spašavao im život. Na primjer, kad su pismoznanci i farizeji k Njemu donijeli jednu ženu koju su uhvatili u preljubu i stoga je htjeli kamenovati, On ne samo što je ženu pustio kući nego je još i raskrinkao licemjerstvo muškaraca-farizeja koji su je optuživali, rekavši: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!“ (Ivan 8.7)
To se pokazalo, na primjer, kada je na jednom zdencu zamolio jednu samaritanku da mu dade piti i s njom je razgovarao premda su tada samaritanke stajale vrlo nisko u društvenom poretku. Reakcija učenika na to opisana je ovako: „(…) te su se čudili da govori sa ženom. Ali ga nijedan ne upita: ‘Što želiš’ ili ‘Što govoriš s njom?’“ (Ivan 4, 27).
Isto kao što su crkvene institucije stoljećima forsirale sliku Evinog stvaranja iz Adamova rebra, one su također obilježile sliku apostola kao čisto društvo muškaraca iako su među njima bile također i učenice. To krivo prikazivanje bilo je također stoljećima usađivano u glave crkvenih vjernika koje je donijelo i odgovarajuće plodove. Jedan primjer: budući da s crkvenog stajališta ne može biti to što ne smije biti – tako je jedna žena imenom Junia, koja je u poslanici Rimljanima (16,7) prema Pavlu „apostol“, bez ustezanja bila pretvorena u muškarca imenom Junije što se do danas navodi kao argument za nejednakost žena u Katoličkoj Crkvi – jer da je Isus iz Nazareta imao samo učenike, nikakve učenice. U Katekizmu Katoličke Crkve o tome se kaže da je Isus „izabrao samo muškarce za zbor dvanaestorice apostola“. Crkva također prešućuje da apostoli nisu bili svećenici i da se prvotni pojam „apostol“ nije upotrebljavao za tu grupu dvanaestorice. Očito je da vatikanska Crkva, i u ovom slučaju zloupotrebljava pozivanje učenika za svoje ređenje svećenika i zaključuje: „Upravo zato ređenje žena nije moguće“. (broj 1577).
Tekstovi u kojima stoji – da je Isus iz Nazareta naučavao nejednakost žena i muškaraca nisu božanski niti Isusovi pa stoga niti kršćanski?
U učenju Isusa iz Nazareta, kao niti u predajama prvih kršćana, ne spominje se ni jedna jedincata riječ koja bi mogla dati razloga za ugnjetavanje žene niti za njezino isključivanje iz bilo koje zadaće. Neprijateljski poučci nalaze se isključivo u tekstovima samovoljnih konstruktora tkz. kršćanskih religija npr. Kod „sv-Augustina“, „sv-Toma Aquinskog“ a posebno kod zagovornika katoličke inquizicije koja snosi odgovornost za stotine tisuća okrivljenih, mučenih, ubijenih i spaljenih žena.
Teolozi crkava argumentiraju neravnopravnost žene s muškarcem s poslanicama apostola Pavla pojedinim kršćanskim zajednicama ondašnjeg vremena. Stoga se smatra da crkveni prezir i ugnjetavanje žena potječe od Pavla, odnosno iz dijelova teksta njegovih poslanica ranokršćanskim zajednicama, pri čemu povjesničari i odgovorni za instituciju Crkve nisu nimalo složni što stvarno potječe od Pavla, a što od njegovih učenika na temelju pojedinih odlomaka poslanica, no to ih nimalo ne smeta da i ta kontradiktorna mjesta, vidi ispod, u Bibliji smatraju čistom „božjom“ riječi.
Čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka, piše Pavao Korinćanima
U 1. poslanici Korinćanima piše: „Čovjek ne treba da pokriva glavu, jer je slika i odsjev Božji, a žena je odsjev čovjekov, budući da nije čovjek od žene, nego žena od čovjeka, i budući da čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka.“ (1 Korinćanima 11, 7-9) Nadalje, Pavao ili jedan od njegovih učenika je napisao: „Kao i u svim zajednicama svetih, žene na sastancima neka šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im zakon propisuje. Ako što žele naučiti neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne dolikuje ženi da govori na sastanku.“ (1. Korinćanima 14, 33-35).
Pri ovome postavlja se pitanje svim crkvenim sistem relevantnim teolozima Crkava s Papom na čelu: Kako se gore spomenute Pavlove diskriminirajuće izjave prema ženama u „njegovim“ poslanicama mogu uskladiti s izjavom koja se također nalazi u istoj Bibliji kao božja riječ a glasi: „Dakako svi ste Božji sinovi i kćeri, jer vjerujete u Isusa Krista i povezani ste s njim (…) Nema tu više razlike između Židova i Grka, između robova i slobodnjaka, između muškarca i žene.“ (Galaćanima 3, 26-28), kao i pitanje: Koji je Pavao za Crkvu katolički „svetac“? Onaj Pavao koji je zahtijevao ugnjetavanje žene i na šutnju u zajednicama!? Ili onaj Pavao koji se zalagao za jednakost muškaraca i žena!?
Na to pitanje odgovaraju nam također i činjenice crkvene povijesti da npr. nijedna od izjava pripisanih Pavlu koje preziru žene, ne potječe od Boga niti od Isusa iz Nazareta, jer one jednostavno ne postoje. Što je sigurn, a to je da su Pavlove poslanice služile bezbrojnim crkvenim ocima, eminencijama, ekselencijama, biskupima i svećenicima da potisnu žene iz javnosti i gurnu ih na lomače i na margine ugnjetavanja, iskorištavanja, ponižavanja i preziranja sve do današnjih dana. Može se utvrditi: teologija svećenstva, posebno katoličkog, je ta koja je ženama prouzročila oduzimanje njihovog dostojanstva, slobode i ravnopravnosti.
Crkveno dogmatsko učenje: Žene trebaju ispaštati „Evin grijeh“
Iako za tu tvrdnju ne postoji nikakav teološki, razumni ili bilo koji drugi argomenat ipak tako zvane kršćanske religije neprestano tvrde da bi žene morale ispaštati Evin “grijeh“. One tvrde, da je Eva zavela Adama na grijeh i time prouzročila izgon iz raja iako znaju da božji proroci i Isus iz Nazareta nisu nikada govorili o takvome nešto.
Izdajstvom kršćanskih principa jednakosti u Pavlovim poslanicama započinje ugnjetavanje žena.
Pavlove su poslanice započele s poslanicama u kršćanstvu i potom se nastavljaju preko crkvenih otaca, papa, biskupa i teologa i to u ime patrijarhalnog rimskog društva a što je bio preduvjet da se postane državna religija.
Crkveni učenjak Tertullian (160.-225.) u svojem se spisu „O ženskom nakitu“ pogrdno izražavao rekavši: „U bolovima i strahovima moraš rađati, o ženo, moraš se držati muža, on je tvoj gospodar. Ti nisi htjela znati da si Eva? U ovome svijetu još živi Božji pravorijek o tvojem rodu; onda dakle i dalje moraš živjeti svoju krivnju. Ti si đavlu otvorila vrata.“(De Cultu Feminarum, knjiga 1, 1. poglavlje, alineja 1)
„Sveti“ crkveni učitelj Ivan Zlatousti (354.-407.) izdao je ženama čak potpunu zabranu govora: „Njima [ženama], hoće on [Pavao] reći, nije samo zabranjeno govoriti, nego i u crkvi nešto pitati. Ako međutim one ne smiju pitati, tada im je tim više zabranjeno govoriti. A zašto ih on osuđuje na tako strogu pokornost? Zato što su žene slabe, nestalne i lakoumne. Stoga im on postavlja muškarce za učitelje.“ (Homilija br.37/II o 1. poslanici Korinćanima)
„Sveti“, Augustin iz Hippona (354.-430.) „proglašava ženu manje vrijednim bićem kojeg Bog nije stvorio po svojoj slici i prilici (…) Prema Augustinu ‘prirodnom redu među ljudima odgovara da žene služe muževima.’“ (citat prema Deschner, Križ s Crkvom, str. 209) „Ne nalazim dakle drugu pomoć, za koju je muškarcu stvorena žena, osim one da mu rađa djecu.“ (De Genesi ad litteram 9,5.9)
Karlheinz Deschner, u svojem djelu „Križ s Crkvom“ piše: „Na glas je došao jedan događaj na sinodi u Mâconu (585.) gdje se raspravljalo neće li se kod uskrsnuća tijela zaslužne žene prvo morati pretvoriti u muškarce prije nego uđu u raj (…) Još u ranom 19. stoljeću izlazili su spisi o poznatoj skolastičkoj raspravi (…) ‘Ima li žena dušu?’“ (str. 209) kao i o pitanju: „Hoće li žene uopće moći doći na Nebo“.
„Na glas je došao jedan događaj na sinodi gdje se raspravljalo neće li se kod uskrsnuća tijela zaslužne žene prvo morati pretvoriti u muškarce prije nego uđu u raj (…) Još u ranom 19. stoljeću izlazili su spisi o poznatoj skolastičkoj raspravi (…) ‘Ima li žena dušu?’“ (str. 209)!
Toma Akvinski (1225.-1275.) proglašen „svetim“ i koji je pored toga uzdignut u zaštitnika svih katoličkih škola i katoličkog odgoja. Na vrhu izjava koje preziru žene stoji upravo taj teolog nad teolozima i crkveni otac po čijem mišljenju bi supruga morala biti podčinjena mužu, jer on je glava i tijelom i dušom savršeniji od nje – tako kaže Toma Akvinski. On je zahtijevao da žena bude pokorna u kućanskom i javnom životu i objavio: „Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema savršenome.“ Za njega je žena upravo „promašaj prirode“, jedna vrsta „osakaćenog“, „promašenog“, „neuspjelog muškarca“. Za njega je „žena po prirodi opskrbljena s manje vrline i dostojanstva od muškarca. Jer uvijek je vrednije časti ono što djeluje od onoga što trpi, kako kaže Augustin“ (Summa Theologia svezak 1, 92; citat prema Deschner, str. 211)
Ovo je samo nekoliko izvoda iz uvredljivih zapisa i govora kojima su muškarci Crkve stoljećima žene ponižavali, omalovažavali i zloupotrebljavali. Mnogi muškarci u Katoličkoj Crkvi koji su promicali nejednakost žene prema muškarcima bili su u svoje vrijeme ugledni a poslije smrti proglašeni svecima pred kojima još i danas mnoge žene kleče i mole se da im pomogne – koje li šizofrenije? Podcjenjivanje i prezir žene katoličkih dostojanstvenika nije bila samo duševna okrutnost nego je često imala i brutalne i krvave tjelesne posljedice.
Augustin važi kao „teolog vjerovanja u vještice“, čije su teze kasnije preuzeli Toma Akvinski i Heinrich Kramer, sastavljač „Čekića za vještice“. Za dominikanskog redovnika Heinricha Kramera žene nisu bile samo gluplje i nerazumnije od muškaraca nego: „Dakle, žena je loša po prirodi jer brže posumnja u vjeru, također brže poriče vjeru, što je osnova vradžbina“ (Čekić za vještice iz 1487., pretisak 1980., str.100)
Zbog ovakvih stavova Katoličke crkve mnogo je žena često godinama trunulo u podzemnim, hladnim, vlažnim i mračnim tamnicama koje su vrviele štakorima, miševima i svakom gamadi. Mlađe žene su osim toga bile izložene silovanju duhovnika i zatvorskih čuvara. „Vještice“ su vezivali na drvene križeve ili prikovali na zidove, ostavljali su ih da na vještičjoj kuli s izmučenim udovima na lancima vise u zraku i polako skapavaju od žeđi i gladi itd.,itd. (Nova inkvizicija, str.45 i dalje).
To što se danas u mnogim zemljama teži ravnopravnosti muškaraca i žena nije zasluga Crkava. Naprotiv: ta samorazumljivost vrijedi samo kao moralan napredak jer se – kao i mnogo toga drugoga – mora izboriti protiv otpora crkvenih institucija, jer pojedini klerikalni krugovi još uvijek žive u zabludi svojih prethodnika klerika naspram žena, jer inače nebi i u najnovije vrijeme bilo učestalih izvještaja o seksualnim zločinima muškaraca svećenika nad ženama. Prema „Der Spiegel“ (br.13/2001) već početkom milenija postojali su izvještaji, mračne brojeve neću spominjati, iz 23 zemlje svijeta o zločinima prema kojima su katolički biskupi i svećenici silovali redovnice ili druge žene ili ih prijetnjama prisiljavali na seks. Nisu li to posljedice muško crkvenih poduka koje preziru žene?
Kojim pravom Crkva uopće izgovara riječ „žena“, sve dok svoje crkvene učitelje i crkvene oce koji su naučavali takve nesvete, zapravo zlokobne izjave o ženama, službeno ne proglasi svrgnutima a onima među njima koji su „proglašeni svetima“ ne „oduzme svetost“?
Teško si je predstaviti ali ipak je istinito – nebožanski i zločinačko-preziran stav crkvenog teološko-dogmatskog učenja, ne samo u slučaju žena, nema ničega zajedničkog s učenjem i životom odvažnoga mladog čovjeka Isusa iz Nazareta i njegovih sljedbenika kršćana kroz čitavu povijest do današnjeg dana i stoga je crkveno učenje o ženama isključivo katoličko ali nikako kršćansko.
DAVID 