Povodom dana holokausta / “krivnja Crkve za holokaust”!

„Crkveno-politički interesi i obziri“

The Holocaust Cartoons and Comics - funny pictures from CartoonStock
cartoonstock.com

O masovnom ubijanju židovskog stanovništva, Karlheinz Deschner u tom dugačkom članku napisao je samo jednu jedinu rečenicu. „Pio nije protestirao“, kaže Deschner, „ni jednom – prije svega valjda zbog često deklariranih crkveno-političkih interesa i obzira – protiv progona Židova, njihova uskoro masovna uništenja u čitavoj Europi.“ „Crkveno-politički interesi i obziri“ … oni se uistinu uvijek navode kako bi se objasnilo Pacellijevo ponašanje. Zašto je šutio o holokaustu? Sigurno ne zato da bi se divio Hitlerovu svjetonazoru. Za jednog papu u Rimu ne postoji baš ništa čemu bi se divio osim njegova vlastita vatikansko-katoličkog nazora. On sigurno nije šutio ni zato što je bio posebno antisemitski i antižidovski usmjeren – svakako to nije bio ništa više, no što je tada unutar Crkve bilo uobičajeno. Ne, on je šutio zbog „crkveno-političkih interesa i obzira“ – a oni su mu bili očito važniji od života milijuna ljudi za koje je znao da se nalaze u neposrednoj životnoj opasnosti. Vatikan je, kao i uvijek, bio odmah na početku i dobro informiran o onome što se sa Židovima odigravalo u srednjoj i istočnoj Europi.

Pio, „spasitelj Židova“?

Pokušaj da se Pacellijeva šutnja o holokaustu objasni time da je samo htio spriječiti gore, nije dakle ništa drugo nego jeftin izgovor. I ne samo to: taj pokušaj, prikazivanje papine šutnje kao etički vrijedne, istovremeno je i podcjenjivanje i ismijavanje svih onih hrabrih ljudi koji su se u isto tako naizgled bezizlaznom položaju pokušavali usprotiviti zločinačkom režimu – i koji su onda izlažući se životnoj opasnosti doista i spasili mnoge ljudske živote. Ako je Pacelli zaista imao čistu savjest – zbog čega je onda i nakon rata sve do svoje smrti izbjegavao zauzeti stav o holokaustu?

No, katoličko pisanje povijesti je domišljato. Nakon što se Pijeva šutnja o holokaustu više ne može poricati, pokušava ga se prikazati kao tihog spasitelja najmanje nekoliko tisuća rimskih Židova. Pritom je istinito da su doista brojni Židovi koji su izmakli racijama SS-a u listopadu 1943. kasnije u crkvama i samostanima našli utočište do skorog završetka rata. No, nije li to jednostavno ionako bila zapovijed čovječnosti, osobito ako se netko naziva kršćaninom?

Krivnja Crkve za holokaust

No, onda bi papa također morao priznati da Crkva nosi glavnu krivnju za progon Židova kroz povijest i time je sukrivac što je do holokausta uopće došlo. Crkva je do danas, ipak, još vrlo daleko od takva priznanja. Još u kolovozu 2005. govorio je papa Joseph Ratzinger prilikom svoga posjeta sinagogi u Kölnu o „bezumnoj novopoganskoj rasnoj ideologiji“ koja je dovela do istrebljenja evropskog židovstva, kao da se ta ideologija uopće mogla zamisliti bez stoljećima duge pripreme crkvenim neprijateljstvom prema Židovima! Sam Adolf Hitler opravdao je u jednom razgovoru održanom 26. travnja 1933. s biskupom iz Osnabrücka Hermannom Wilhelmom Berningom progon Židova time „da on protiv Židova ne radi ništa drugo, nego ono što je Crkva tisuću i petsto godina radila protiv njih“. 124) Ipak, još u svibnju 2006. papa Ratzinger pokušao je prilikom svoga posjeta nekadašnjem Koncentracijskom logoru Auschwitz na taj način prikazati holokaust, kao da je Nijemce koji su pri tome surađivali sve zajedno iskoristila „grupa zločinaca“. Time je u osnovi samo ponovio svrhovitu laž bezbrojnih Nijemaca koji su nakon rata htjeli izbjeći vlastitu krivnju. To su htjeli i njemački biskupi. Neposredno nakon rata prikazivali su se „borcima otpora“ iako među njima nisu bili malobrojni oni koji su, kao što je već navedeno, njemačke vojnike gotovo do kraja pozivali na nastavak borbi i poslušnost prema vlasti.

Cilj: velikokatoličko carstvo

U jednoj pastirskoj riječi 1951. kardinal Frings je otkrio strategiju koja se skrivala iza svega toga: „Ostvarenje ideala, uspostavljanje kraljevstva Karla Velikog, nije još nikada bilo tako blizu kao sada.“ 137) To je cilj Rimokatoličke crkve, bilo da je vodi Pacelli, Wojtyla ili Ratzinger. Snovi o velesili su ono što vodi Crkvu. Možemo to nazvati i grandomanijom: osnivanje velikoga europskoga carstva s oružanom silom – jer, pogledamo li bolje, Karlo takozvani Veliki bio je brutalni tiranin, koji je u četrdeset i šest godina svoje vladavine vodio skoro pedeset ratova. Skoro uvijek su to bili napadački ratovi koje je pripremao taj car, poštovan u Katoličkoj crkvi kao „sveti“. Osobito brutalno bilo je masakriranje i prisilno katoliziranje Sasa između 772. i 804. godine. U svojoj zanesenosti „svetim“ Karlom, kardinal Frings svakako je previdio ironiju povijesti: ulagivanje Crkve svim fašističkim diktatorima Europe doprinijelo je u velikoj mjeri katastrofi Drugoga svjetskoga rata – nakon čijeg su se završetka kao rezultat granice sfera utjecaja takozvanih zapadnih zemalja nalazile upravo tamo gdje su bile u vrijeme Karla Velikog, dakle prije više od tisuću godina – naime, na Elbi. „Što zaslužuje papa“, pita Karlheinz Deschner, „koji je bio u savezu ne samo s Pavelićem, nego i s Mussolinijem, Francom i Hitlerom? I uz njihovu pomoć, preko 55 milijuna mrtvih, doveo Ruse sve do granica Bavarske?“ 138)

Odlomak iz knjige: Kobni papa – Pio XII i njegova upletenost u zločine 20 stoljeća

Autor: Matthias Holzbauer

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s