Teološki osvrt na propovijed sisačkog biskupa Vlade Košića

Moris Hoblaj

Povjesničar Hrvoje Klasnić na portalu Novi list: 12. siječanja 2021.

„Košić je u sukobu s Papom. On je uvijek sramota, a sada je posebna sramota”

Crkve proklinju svakoga tko negira crkvene dogme i zakone koje je prepoznao kao čistu ljudsku tvorevinu a ne kao izvorni kršćanski nauk – i to javno objašnjava.

Na portalu, Novi list: 12. siječanja 2021. stoji da je biskup Vlado Košić na misi povodom 443. obljetnice obrane kaštela Gvozdansko usporedio potres s borbom protiv – Srba i Turaka. Povjesničara H. Klasnića čudi način razmišljanja biskupa Košića i njegove Crkve, koja tvrdi da je kršćanska i Kristova. No, kada bi Katolička Crkva bila doista Kristova i kršćanska, onda bi njezin gore spomenuti biskup zasigurno naviještao radosnu vijest, Evanđelja, naime, Evanđelje zajedništva svih ljudi u Isusu Kristu bez obzira na to što i kakvi oni bili ili u što vjerovali. Međutim, ta radosna vijest Nazarećanina za njih nije srž i cilj njihova nauka i djelovanja, već je to učenje po crkvenom važećem poučku da se mora „vrlo pomno ukloniti i istrijebiti sve što je protiv (katoličke) vjere ili što bi na bilo koji način moglo naštetiti spasenju duše“ (citat prema Neuner/Roos, Vjera crkve, poučak br. 382). Dakle, gore spomenuti biskup, sve što govori i čini, govori i čini onako kako mu njegova Crkva nalaže – a to je osuda onih koji drugačije vjeruju i misle, u ovom slučaju Srba i Turaka. Katolička Crkva, dakle, istupima poput ovoga potvrđuje tvrdnju povjesničara Klasnića da je ovakvim ili sličnim istupima uvijek bila sramotna, a ovim najnovijim posebno sramotna. 

Katolička Crkva svojom doktrinom, u usporedbi s učenjem Nazarećanina, potvrđuje da je u sukobu s kršćanstvom i Kristom a time i pozitivnim duhom Ustava Republike Hrvatske!?

Jedno treba biti unaprijed jasno: svaki čovjek može vjerovati što želi. Svaki čovjek može vjerovati ili ne vjerovati. Može vjerovati u crkvene biskupe, pape ili u vraga. Za sebe samoga svatko se može ponašati kako želi. Svatko može ostati katolik ili ono što smatra ispravnim, no ako već nekoga slijedi – trebao bi ipak znati koga slijedi? 

Jedan od još uvijek važećih centralnih poučaka Rimokatoličke Crkve doslovce glasi: „[Sveta rimska Crkva, osnovana riječju našeg Gospodina i Otkupitelja] čvrsto vjeruje, ispovijeda i naviješta da nitko izvan Katoličke Crkve, ni poganin, ni Židov, ni bezvjernik ili netko odvojen od jedinstva – neće sudjelovati u vječnom životu, štoviše dospjet će u vječni oganj, koji je pripremljen za vraga i njegove anđele ako se prije smrti ne priključi njoj (Crkvi). Jedinstvo tijela Crkve znači da se crkveni sakramenti daju za spasenje samo onima koji ostaju u njoj i da samo oni postom, milostinjom, ostalim pobožnim djelima i vojnom službom kršćanskog života stječu vječnu plaću. ‘Netko može davati velike milodare, čak svoju krv prolijevati u Kristovo ime, no on se ipak ne može spasiti ako ne ostane u krilu i u jedinstvu Katoličke Crkve’“ (citat prema Neuner/Roos, Vjera crkve, br. 381). Oni koji nisu teološki podučeni trebaju znati da dogmatski nauk o vječnom prokletstvu tzv. nevjernika i nečlanova Katoličke Crkve nije učenje Isusa Krista. Ono je stoga nekršćansko i to zato što su ga tijekom stoljeća radi svojih vlastitih interesa naknadno formulirale i uvele, i to pod prijetnjom vječnog prokletstva, velike etablirane Crkve i podmetnule ga kršćanstvu, Kristu i Njegovu nauku. Budući da je spomenuti biskup visoki funkcionar Katoličke Crkve, on mora dosljedno slijediti dogmatski nauk svoje Crkve i to ne obazirući se na nikoga, pa tako ni na Ustav Republike Hrvatske, što spomenuti biskup s velikom revnošću i čini. 

Možda će netko ovdje prigovoriti: „Ja ne vjerujem u vječno prokletstvo. Što me se dakle to tiče? To nema nikakvih posljedica za mene.“ Bilo bi sjajno kada bi to bilo tako, no crkvena doktrina uz pomoć državnih institucija ima konkretan i realan utjecaj na svakodnevni život svih stanovnika Hrvatske i to kako na katolike tako i na one koje zbog njihove navodne krive vjere ili uvjerenja protuustavno stavlja na stup srama, to jest indirektno ih javno, na državni trošak, proziva nepodobnima, neželjenima i kao takve, doduše ne glasno, vječno prokletima, s ciljem da im ukine pravo na pravo sudjelovanja u organizaciji javnog života. Iz toga, naravno, rezultira i ogroman konfliktan potencijal, koji stoljećima, sve do današnjih dana, utječe na način razmišljanja i život milijuna ljudi, u zadnje vrijeme pojačano i i u Hrvatskoj. Milijuni su ljudi neizrecivo stradali i još i danas stradavaju pod bičem vječnog prokletstva. Ta je crkvena dogma mnogim ljudima pričinila ogromne duševne štete. Ona do danas ima katastrofalne posljedice za cjelokupni život, ne samo u Hrvatskoj, nego diljem svijeta. Stoga, želi li se danas u društvenom i privatnom životu dosljedno živjeti principe kršćanstva, kao i ustavnost Hrvatske, onda svi koji to žele ne bi trebali smetnuti s uma da su crkveni glavari ti, a ne Bog, Isus Krist ili kršćanstvo, koji ljude proglašavaju bezbožnima, nepodobnima i prokletima i govore da kao takvi neće sudjelovati u vječnom životu, štoviše da će dospjeti u vječni oganj, koji je pripremljen za vraga i njegove anđele ako se prije smrti ne priključe njoj (Crkvi). Također ne bismo trebali smetnuti s uma da poruka Isusa Krista i kršćanstva ne sadrži poučak vječnog prokletstva već poruku ljubavi Oca prema izgubljenom sinu, bio on Turčin, Srbin ili Hrvat – i da smo svi mi njegova ljubljena djeca. 

U ovakvim vjerskim okolnostima u Hrvatskoj ne bi bilo na odmet pitanje; pripadam li možda i ja ljudima koje glavari moje Crkve označuju kao „vječno proklete“? 

Crkve proklinju svakoga tko negira crkvene dogme i zakone koje je prepoznao kao čistu ljudsku tvorevinu a ne kao izvorni kršćanski nauk – i to javno objašnjava. Crkve proklinju sve one koji objašnjavaju da je Isus iz Nazareta za vrijeme Svojega zemaljskog života govorio da je čovjek hram Božji i da vanjski hramovi i svećenstvo nisu potrebni za spas duše, odnosno, za povratak Bogu i da Isus nije naučavao vječno prokletstvo. Proklinju sve one koji tvrde da Krist nije učio niti uveo sakramente i da nije naučavao mnogo toga drugoga što Crkve, međutim, naučavaju i prakticiraju kako bi vjernike prisilile da joj ostanu vjerni. Prema tome od Crkve „vječno prokleti“ nalaze se u najboljem društvu s Nazarećaninom i njegovim apostolima, npr. s apostolima Petrom, Ivanom, Matejom i drugima – koji bi, prema crkvenom katoličkom nauku i prema njezinim dogmama trebali biti iz nje isključeni i vječno prokleti i neće sudjelovati u vječnom životu, štoviše dospjet će u vječni oganj, koji je pripremljen za vraga i njegove anđele zbog toga što su bili protiv svećenstva i njihove Crkve i zato što su bili pacifisti i vegetarijanci. Ako vjernik sumnja ili je protiv samo jedne točke vjerovanja, on je automatski „izjednačen s đavlom i njegovim anđelima“ i pribrojen njima? 

Pitanje se postavlja kao samo od sebe; pripadam li i ja kao katolik automatski bezbrojnim prokletima ovakvim ili sličnim razmišljanjem? Po teološkoj logici od dana izrečenog vječnog prokletstva ili automatskog isključenja na temelju protivljenja pojedinim poučcima ili sumnji u njih, ljudi koje je Crkva proklela ne posjeduju više ljudsko dostojanstvo zagarantirano i Ustavom RH, jer inače ne bi bili prokleti. U prošlosti, za vrijeme inkvizicije, proglašene prokletima i isključene iz Crkve trebalo je odstraniti iz društva bilo progonima ili ubijanjem. Danas se oni koje je Crkva proklela, odstranjuju klevetama, gaženjem njihovih ljudskih prava pri traženju posla ili zabranom obavljanja zvanja ili službe. I sve to ako ne misle kao crkveni glavari i možda zato što ustavno sudstvo važe pravdu zavezanih očiju? 

Karl Jaspers; Crkva čeka još uvijek pogodno vrijeme da zapali lomače

Ove dogme dakle tiču se nas. One nas se tiču sasvim osobno. Ako netko za mene kaže da ne mogu naći spas, da ne mogu postati sretan, ili ako zahtijeva da se za „spas svoje duše“ moram „podčiniti“ papi (poučak br. 430), tada se to tiče mene, tada je to za mene relevantno – isto kao što je za mene relevantno da u temeljnom zakonu Republike Hrvatske stoji: „Čovjekovo dostojanstvo je nepovredivo.“ Spomenutim crkvenim dogmama i poučcima milijardama ljudi diljem svijeta uskraćuje se svakodnevno dostojanstvo i osobna prava, a u srednjem vijeku uskraćivalo im se i pravo na život. Tako dugo dok Crkva ne proglasi ništavima svoje dogme i poučke, koji uskraćuju ljudska prava i nekatolički život, mora se shvatiti ozbiljno tvrdnja poznatog mislioca Karla Jaspersa kada je rekao; Crkva čeka još uvijek pogodno vrijeme da zapali lomače. Uzmemo li crkveni nauk ozbiljno, onako kako to Crkva želi: onda to znači da manjina crkvenih glavara terorizira čitavo čovječanstvo prijetnjom vječnog prokletstva ako ne vjeruje u ono što oni naučavaju i kažu i to ne čini. To je stvarna demokracija 21. stoljeća i u Hrvatskoj, usred Europe, u kojoj ako analiziram propovijedi i istupe pojedinih biskupa, vjerska sloboda još nije sasvim zajamčena ustavom u svakodnevnom životu hrvatskog stanovništva! 

Ukinuće crkvene inkvizicija i uvjerenje da je Zemlja ipak okrugla postiglo se prosvjećivanjem, koje je pomoglo čovjeku da slobodno bira između državnih pozitivnih principa zapisanih u ustavu ili Crkve i njezinih nebožanskih i nehumanih poučaka. Vjernik katolik mora imati uvijek na umu da je prema dogmama dovoljna jedna jedina sumnja pa da bude automatski isključen iz Crkve, osuđen na vječno prokletstvo, na grozne patnje za svu vječnost – ne pomaže mu ništa ako je u ostalih „99“ slučajeva vjeran katoličkoj instituciji. Sreća je ipak što kršćanski Bog, kao ni Isus iz Nazareta, nema ama baš ništa zajedničkog s crkvenim dogmama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s