Unatoč pandemiji Crkva i dalje vjeruje u svoj poseban status

INDEX.HR

Željko Porobija

PRVO jedna anegdota iz vremena dok sam bio adventistički pastor.

Prije dvadesetak godina vozim od Fužina naniže, prema cesti za Rijeku. Stanem na STOP, vidim da je put slobodan i krenem autom. Odjedanput, praktički niotkuda, sa strane mi naiđe policajac na motoru i samo zahvaljujući našoj uzajamno brzoj reakciji nije se zabio u mene. Odmah mi je pokazao da stanem pokraj ceste.

– Vozačku i prometnu! – razderao se razdraženo. 

Ja sam već sebe vidio u bez dozvole, u zatvoru, s par tisuća kuna kazne. 

– Zanimanje!? – nastavio je oštro i službeno.

– Ja … radim u Crkvi. – rekoh slomljenim glasom.

– Što radite u Crkvi? – pitao je sada pribranije.

– Svećenik sam – tiho sam odgovorio.

Svećenike se ne dira

Istoga trenutka on se potpuno umirio, vratio mi dokumente i poželio sretan put. Nije mu čak bilo ni sumnjivo što su sa mnom bili moja žena i dijete, tko zna kako je on to sebi protumačio.

Ovo je samo jedna ilustracija vrlo posebnog statusa Crkve u našem društvu – svećenicima se može dopustiti i ono za što bi običnom smrtniku živome kožu oderali. 

I daleko bilo da se itko iz Crkve zbog toga žali – napokon, taj su joj status, uz jedno milijardu kuna redovnog godišnjeg prihoda, dali Vatikanski ugovori. Na primjer, ne možete uhititi svećenika bez odobrenja biskupa, što doslovce može značiti i da biskup može odbiti izručenje svećenika policiji. Navodno je to kako bi se Crkva zaštitila od progona kakve je trpjela za vrijeme komunizma, a kojeg više nema. 

Otkuda uopće takvo pridavanje posebne važnosti svećenicima, crkvama, vjerskim simbolima? S jedne strane, da se ne lažemo, u pitanju je onaj politički utjecaj kojega je Katolička crkva u Hrvata s radošću prigrabila čim su otišli komunisti s vlasti. S druge, pak, dublje strane, u pitanju je i onaj neki poseban status kojega ima religija u našem društvu.

Magična moć svetog

Mislim da je u osnovi takvog strahopoštovanja prema religiji koncept svetoga, koji je zajednički za sve oblike religije. Sveto je ono u što se nipošto ne dira, što ima neku magičnu moć da se osveti svakome tko se drzne obesvetiti ga. Istina, nekima je Dinamo svetinja, ali čak i najzadrtiji navijači  znaju da je njihova svetinja manje vrijedna od oltara, križa, euharistije, svetog oca i presvetog srca Isusovog.

Iako sam pročitao priličnu hrpu knjiga na temu svetoga – i s teološke i s antropološke strane – meni i dalje nije jasno kako se takav koncept nedodirljivosti mogao nametnuti ljudima, čak i onima kojima religija po sebi ništa ne znači. Imate pravo ismijavati nekoga zato što je liberal ili konzervativac, možete se slobodno kreveljiti nekome tko navija za Dinamo ili Hajduk (ili, još bolje, Partizan), super je i fora ako navijačima protivničke momčadi uzmete zastavu i onda je izgazite ili spalite. Ali u križ, Bibliju, hostiju i – još više – u nečije vjersko uvjerenje ne smijete dirati, to je sveto. Što god ta mistična riječ značila.

Religija svakako spada u domenu ljudskih prava, nitko ne može biti diskriminiran zato što je vjernik. Toga je, nažalost, bilo u vrijeme komunizma – i ja to mogu potvrditi na primjeru svoje majke koja je (malu i neznatnu) rukovodeću poziciju dobila tek pred kraj karijere. Jer se nije učlanila u Partiju – i to prije svega zato što je bila vjernica.

Nije ta diskriminacija bila strahovita, barem ne u onim vremenima koja osobno pamtim, ali je postojala i dobro je što je to prekinuto. Nažalost, stvar se potpuno okrenula, pa su sada vjernici i posebno svećenici pozitivno diskriminirani, tako da nerijetko imaju upravo ona prava koja su nekoć pripadala vojnicima Partije. 

Stoga nema mjesta čuđenju zbog čega se može zatvoriti sve živo, a da se crkve ne diraju – one su svete, pripadaju nekom nadnaravnom redu stvari i postoji podsvjesni strah od tko zna kakve kazne za eventualnog prekršitelja.

Koliko će koštati zabluda?

Premda su pravoslavci već skupo platili taj svoj “jači smo od sudbine” stav, a korona nije zaobišla ni katoličke svećenike i redovnike, Crkvu se i dalje ne dira, ni pod razno. Razlog zbog kojega se crkvama daje posebno mjesto u odnosu na kafiće, teretane, pa i kazališta, nipošto nije racionalan. 

Istina, postavljena su neka kao ograničenja – koliko npr. vjernika može biti na misi, kao i to da ne smije pjevati zbor. Samo što ne treba imati tu iluzija, znamo dobro da njih neće nitko u tome niti nadzirati niti eventualno kazniti za neposluh. S jedne strane meni je to čak i razumljivo – nije na župniku da izbaci s mise nesretnika kojemu se zalomilo da bude 26. posjetitelj.

S druge strane nipošto nije logično da država nekom neposlušnom vlasniku kafića koji se drzne ilegalno ga otvoriti odreže masnu kaznu, dok se ista ta inspekcija neće nikada pojaviti na vratima crkve i pogledati krše li se tamo mjere protiv pandemije. I tu nema mogućnosti argumentacije, baš kao što ni razlika između svete i obične vode nije u naravi atoma vodika i kisika, nego samo u načinu na koji ljudi gledaju na dvije istovjetne stvari. 

Prema nekim medijskim napisima, čini se kako je Crkva ipak postala makar djelomice svjesna da virusi ne haju za njezinu svetost i da napada svakoga tko im pruži priliku. Ali i mjere koje kane poduzeti samo dodatno pokazuju da i oni vjeruju u vlastiti posebni status, tako da sami sebi određuju kako će se ponašati u kontekstu pandemije. Cijena te samouvjerenosti već sada se skupo plaća u ljudskome zdravlju i životima.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/unatoc-pandemiji-crkva-i-dalje-vjeruje-u-svoj-poseban-status/2234502.aspx

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s