PAD RELIGIOZNOSTI

Polovica ih ne sklapa crkvene brakove, tek 38% ih vjeruje Crkvi: Odustaju li Hrvati od Boga?

Jutarnji

Iako je pripadnost vjerskoj zajednici u Hrvatskoj visoka, ostali indikatori govore u prilog tome da je crkvena religioznost u opadanju

Piše: Filip Pavić

Rekordnih pola milijuna vjernika u Njemačkoj lani je službeno napustilo svoje crkve. Budući da Nijemci imaju sustav oporezivanja svojih vjernika poznat je i točan broj: 272.770 katolika i 270.000 protestanata više ne plaća porez za svoje crkve, a time su za te institucije prestali biti njihovi članovi. Isto je lani učinilo 68.000 Austrijanaca i 56.000 Finaca u svojim domovinama. Prije mjesec dana, također, Ronald Inglehart, profesor sa Sveučilišta Michigan, objavio je opsežno istraživanje “Odustajanje od Boga: Globalno opadanje religioznosti” provedeno u 49 zemalja svijeta.

Pokazalo se da je u posljednjih 12 godina u čak 43 zemlje religioznost pala, a iznimke su bile tek zemlje poput Indije, Bugarske i Rusije. Što ovi globalni, a posebno europski, trendovi govore o stanju religioznosti u Hrvatskoj? Iako je naša statistička uzdanica zadnjih godina da imamo 86 posto katolika, opravdano je pitanje hoće li nam novi popis stanovništva za 2021. otkriti drastičan pad. Hoćemo li i u Hrvatskoj vidjeti vjernički egzodus njemačkih razmjera?

Na tom tragu, čisto kao ilustraciju, kaže teolog Peter Kuzmič, bilo bi zanimljivo vidjeti statistiku koliko sada iseljenih Hrvata u Njemačkoj plaća vjerski porez za Katoličku crkvu. Mali broj, pretpostavlja, iako ih je tamo gotovo 400 tisuća. Lako su se, kaže, odrekli svoje vjere za materijalnu korist. Lako je u Hrvatskoj. Vjernik koji ovdje napusti crkvu nema nikakve financijske koristi. Uzgred rečeno, katoličanstvo u nas nije besplatno, plaća se iz proračuna, na koncu dođe na isto, ali čini se da ipak nije toliko bolno kao davati 8 posto od plaće što je slučaj u Njemačkoj. Stoga se 86 posto Hrvata može bezbrižno izjasniti katolicima.

Točnije, njih 3,.697.143 prema popisu stanovništva iz 2011. (kada nas je još bilo pola milijuna više nego sada). Sve to, prema Kuzmiču, govori u prilog tezi da je kod nas religioznost u velikoj mjeri stvar folklora prije nego istinskog vjerovanja.

Proizlazi to dijelom i iz toga što je sekularizacija u Jugoslaviji bila nametnuta, a onda je u turbulentnim 90-ima ono nacionalno sraslo s religioznim. – Kod nas se djeca još uvijek krste bez obzira na to jesu li roditelji vjernici ili ne. To krštenje, prema tome, nije inicijacija u religiju, već dio folklora. Možemo reći da je na djelu religioznost bez duhovnosti. Jer kako bismo drugačije objasnili da smo visoko religiozna zemlja prema svim statistikama, a istovremeno imamo i tako visok postotak nemorala i korupcije.

To onda nije religioznost, već nekakav kolektivistički identitet – tumači Kuzmič. Cinično bismo mogli dometnuti da nemoral i korupcija ne idu usprkos vjerskog nauka, posebno u kontekstu katoličanstva, već poradi. Imamo, naime, sakrament ispovijedi što u sebi pretpostavlja griješenje da bi do otpuštenja grijeha uopće moglo doći. No, vratimo se na brojke. Siniša Zrinščak, profesor s katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta koji se 30 godina bavi sociologijom religije, ne mari za istinsko vjerovanje. Njega zanimaju brojke i podaci. A podaci nam govore da novi popis stanovništva neće donijeti nikakve dramatične skokove i padove u broju onih koji će se izjasniti pripadnicima neke vjerske zajednice. Možda će biti zabilježen tek mali pad.

– Prema svim našim istraživanjima, ta brojka neće ići ispod 80 posto. Možda neće biti 86 posto ili 88, ali ne bi trebalo biti velikih razlika u odnosu na protekle godine – pretpostavlja Zrinščak. Inače, u posljednjih sedamdeset godina broj katolika u Hrvatskoj je oscilirao. U kontekstu socioloških razmatranja to i nisu prevelika odstupanja, ali su primjetna. Prema popisu stanovništva iz 1953. godine, u Hrvatskoj je tako bilo oko 74 posto katolika, 1991. godine oko 77 posto, a 2001. godine oko 88 posto, da bi 2011. to bilo oko 86 posto.

Međutim, gledamo li izdvojeno desetak godina, od početka 2000. (nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i dolaskom SDP-a na vlast) pa do 2008. godine primjetan je oštar pad – s gotovo 87 posto na 79 posto katolika. Poslije se situacija malo popravila. Preračunamo li to u okvire tadašnjeg broj stanovnika, bilo bi to oko 330 tisuća vjernika koji su, nakon turbulentnih 90-ih, polako odustali od katoličanstva, i to u jednom desetljeću.

Potvrđuju to i rezultati istraživanja iz 2018. provedenog u sklopu međunarodnog projekta European Values Study, koji se kod nas provodio u okviru Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Broj katolika u Hrvatskoj je prema tim istraživanjima oko 81 posto (za 2018.). To bi, prema mišljenju sociologa, trebao okvirno biti postotak koji će se iduće godine potvrditi popisom stanovništva.

Pritom, prema istom istraživanju, porastao je broj onih koji ne pripadaju nijednoj vjeroispovijesti – s 11 posto na 18 posto i broj deklariranih ateista s tri posto na pet posto. Prema riječima Zrinščaka, te brojke ipak nisu tako drastične da bi se moglo govoriti o nekakvom velikom hrvatskom trendu opadanja religioznosti. A posebno ne o priključku na europske trendove i njemačkog egzodusa. Kako kaže, zbog velikih razlika između europskih zemalja, teško je izvoditi takve generalne zaključke.

– Imamo zemlje poput Češke, Nizozemske i Estonije gdje je religioznost stabilno niska, a s druge strane i zemlje poput Poljske, Rumunjske i Portugala gdje je religioznost stanovništva izrazito visoka. Mi možemo, na nekoj općoj razini, govoriti o procesu sekularizacije i opadanju utjecaja Crkve, ali situacije su za svaku zemlju različite pa te trendove ne bismo trebali izjednačavati – navodi.

U Poljskoj, koja je najsličnija Hrvatskoj, gotovo 93 posto stanovnika izjašnjava se katolicima. S druge strane, iznenađujućih 66 posto Čeha izjašnjava se da uopće ne vjeruje u Boga, u odnosu na 29 njih koji vjeruju, a od tih dio opet ne pripada niti jednoj vjerskoj zajednici. Slično je i u Njemačkoj gdje tek polovica stanovništva, odnosno 52 posto pripada nekoj Crkvi, odnosno plaća porez – protestanti i katolici su tu podjednako zastupljeni. Stoga, religijska situacija u Njemačkoj ne može se nikako uspoređivati s onom u Hrvatskoj, upozorava Krunoslav Nikodem, profesor s odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Istupanje Nijemaca iz vjerskih zajednica, kaže, ima konkretne razloge. – Razlog tome uglavnom nisu skandali o kojima smo mogli čitati posljednjih godina, na to su me upozorili njemački kolege s kojima sam razgovarao. Naime, članstvo pada i u Katoličkoj i u protestantskim crkvama.

Uglavnom, razlozi su, izuzmemo li starenje tamošnjeg stanovništva jer umirovljenici ne plaćaju crkveni porez, promjene koje su se u Njemačkoj dogodile od 2015. godine kada je u crkveni porez uključen i porez na kapitalnu dobit. Dio građana je onda istupio iz svoje crkve da izbjegne plaćanje tako uvećanog crkvenog poreza – napominje Nikodem. Prizemni razlozi. S druge strane, situacija u Hrvatskoj je nešto kompleksnija. Osobna religioznost Hrvata nije padu, ali je u padu crkvena religioznosti. Drugim riječima, kako objašnjava Zrinščak, valja govoriti o dvije stvari: s jedne strane porastu individualne religioznosti, a s druge, o padu crkvene religioznosti. To znači da iako je pripadnost vjerskoj zajednici u Hrvatskoj visoka, svi ostali indikatori koji se vežu uz religioznost, kao, recimo, odlazak u crkvu, su u padu.

Proturječje? Ne nužno, smatra Zrinščak, ljudi se i dalje mogu smatrati religioznima, duhovnima, a da vjerska načela određene crkve interpretiraju sami za sebe. Sve to se vidi na novim podacima o broju crkvenih vjenčanja, razini povjerenja u Crkvu kao instituciju, mišljenjima vjernika o seksualnom moralu, a posebno na brojkama koje se tiču odlaska na misu. Tako je iz istraživanja “Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti” Zrinščaka i Krunoslava Nikodema iz 2018. vidljivo da vjernici iz godine u godinu sve manje odlaze u crkvu.

Gotovo 40 posto deklariranih katolika, prema njihovim podacima, priznaje da na misu idu nikada ili rijetko. U posljednjih dvadeset godina, također, tjedni odlasci u crkvu pali su s 31 posto na 22 posto. Pao je i broj onih koji jednom mjesečno odlaze u crkvu s 21 posto na 12 posto. Tu je zgodno usporediti broj onih koji se mole izvan crkve. Oko 40 posto vjernika izjasnilo se da se svakodnevno moli Bogu, a to nikada ne čini 20 posto ispitanika, prema njihovom istraživanju. Zanimljivo je primijetiti i da se veliki skok u molitvi zbio u zadnjih deset godina. Broj onih koji se mole svaki dan skočio je s 30 posto u 2008., prije svjetske financijske krize, na 40 posto u 2018. godini. Sve to, kako nam je ispričao profesor Nikodem, svjedoči da je, usprkos udaljavanju od Crkve, religioznosti u Hrvatskoj još izrazito visoka.

– Moramo biti oprezni u označavanju religijskih promjena u hrvatskom društvu. Istraživanja, naime, ne pokazuju opći trend opadanja vjernika već pokazuju smanjivanje crkvene religioznosti i stabilnost osobne religioznosti. Dakle, u posljednjih 20 godina u hrvatskom društvu nije došlo do značajnog opadanja broja vjernika i povećanja broja nevjernika već je došlo do određenih promjena unutar vjerničke populacije gdje se dio vjernika udaljio od Crkve i crkvenog učenja – pojašnjava. Hrvati, prema njemu, dakle, ne pate od pomanjkanja duhovnosti. Štoviše, zainteresirani su za duhovno i religijsko više nego ikad prije, ali, istovremeno, nisu skloni tome da im netko drugi govori što bi i kako bi trebali živjeti, raditi, vjerovati.

Taj proboj individualizacije, prema Nikodemu, iako može zvučati emancipatorski, ima svoje “mračne strane”. – Jedini autoritet koji ljudi danas prihvaćaju jest autoritet vlastitog mišljenja koje se uglavnom ne temelji na činjenicama i iskustvu već na subjektivnim željama i osjećajima. No, ta dominacija subjektivnih osjećaja i želja nad izvanjskim autoritetom (Bog, država, nacija, obitelj), koliko god bila primamljiva jer naizgled predstavlja slobodu pojedinca, ima i svoju “mračnu stranu”.

Ponajviše jer otvara mogućnost nekritičkog prihvaćanja nekog drugog izvanjskog autoriteta, a to je jedan od razloga porasta političke autoritarnosti, što je posebice vidljivo u pojedinim europskim zemljama – smatra Nikodem. O “autoritetu vlastitog mišljenja” hrvatskih katolika svjedoči i podatak o padu povjerenja u Katoličku crkvu i njezine institucije. U posljednjih dvadeset godina povjerenje u Crkvu u Hrvatskoj imalo je nezapamćen pad – sa 63 posto na 38 posto. Štoviše, broj onih koji nemaju nikakvo povjerenje u Katoličku crkvu skočio je u zadnja dva desetljeća s pet posto na čak 20 posto. Ali, veli Nikodem, treba reći da se pad povjerenja Hrvata ogleda na svim institucijama. Tako je povjerenje u Sabor palo na mršavih sedam posto, u Vladu na devet posto, a pravosuđe 14 posto.

Najmanji je pad povjerenja, uzgred rečeno, u vojsku, solidnih 61 posto. Nikodem smatra da se može govoriti o brojim razlozima zašto katolici više ne vjeruju Crkvi, ali je prvenstveno riječ o crkvenom “ulasku u politiku”. – Opadanje povjerenja u Crkvu uglavnom nije povezano sa skandalima, što je pretežito mišljenje, već se prije svega odnosi na crkveno političko djelovanje i svrstavanje uz jednu političku opciju. Također, tu je i netransparentnost djelovanja, posebice vezano uz financije, te udaljavanje i neslaganje građana s određenim dijelovima crkvenog učenja, primjerice spolnim moralom.

Čini se kako Crkva i dalje djeluje po obrascima i načinima po kojima je djelovala u razdoblju komunizma, no politički, sociokulturni i ekonomski kontekst se ipak bitno promijenio, što onda zahtijeva i drugačije djelovanje Crkve – ističe Nikodem. Iz svega toga može se zaključiti kako Nikodem i Zrinščak ne nalaze problem u postojanju deklarativnih katolika i prakticirajućih katolika. Za njihova istraživanja, katolik je i onaj koji se ne pridržava katoličkih načela.

Međutim, njihov kolega sociolog religije Ivan Markešić neće olako preko toga prijeći. Kaže da je u Hrvatskoj na djelu fenomen “pripadanja bez vjerovanja”. U njemu je važnije izjasniti se pripadnikom Katoličke crkve nego svakodnevno prakticirati katolički nauk. – Riječ je o ljudima koji su nominalno katolici jer su kršteni po rimokatoličkom ili grkokatoličkom obredu, ali druga je priča koliko njih ima bilo kakav doticaj s obredima Katoličke crkve.

Najveći broj njih imao je ili će imati samo dva susreta s crkvom: prigodom krštenja i prigodom sahrane – ilustrira Makešić. Iako to u velikoj mjeri potvrđuju i podaci o posjećivanju mise (onih koji disciplinirano odlaze na misu nedjeljom ima samo 20-ak posto), tu je i još jedan indikativan podatak – broj vjenčanja. Naime, i crkvena vjenčanja su posljednjih godina u oštrom padu. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, još prije deset godina u crkvi se sklapalo 63 posto brakova, a danas je to tek 50 posto. To bi značilo da se polovica svih brakova danas sklapa kod matičara, građanski, a ne u crkvi. Ipak, upozorava Makešić, tu valja uzeti u obzir i to da se zadnjih godina povećao broj razvoda.

Budući da svaki treći brak u Hrvatskoj, prema sadašnjoj statistici, završi razvodom, a povećava se broj ponovno vjenčanih razvedenih, tu se dijelom krije i odgovor. – Naime, kada se raspadne crkveno sklopljeni brak, bračni partneri ne mogu novu bračnu vezu potvrditi u crkvi. Time postaju posebna skupina unutar Crkve kojoj su uskraćeni sakramenti, među ostalima i sakramenti ispovijedi i pričesti. Onima koji u bračne vode ulaze pred matičarem, a ne i pred svećenikom, ipak imaju mogućnost da u slučaju razvoda građanskoga braka mogu ‘bezbrižno’ krenuti u novi brak i svoju bračnu vjernost opet potvrditi u crkvi – razlaže Makešić. Osim vjenčanja, sraz građanskog i vjerskog može se vidjeti i na primjeru pohađanja vjeronauka, teme koja je ovih dana nanovo aktualizirana.

Ostavljajući po strani (ne)opravdanost vjeronauka u školskom sustavu, statistika o upisu učenika na vjeronauk, odnosno etiku, u osnovnim i srednjim školama otkriva zanimljive korelacije, a potencijalno bi mogla govoriti i o nekim budućim vjerskim trendovima kada ti učenici odrastu i sami postanu roditelji. Naime, prema najnovijim podacima Ministarstva obrazovanja, vjeronauk je u hrvatskim osnovnim školama lani pohađalo gotovo 89 posto učenika, a u srednjim školama njih 76 posto. Prije pet godina, kako je to zabilježila kolegica novinarka Mirela Lilek, u osnovnim školama vjeronauk je pohađalo 92 posto učenika, a u srednjim školama 80 posto. U brojkama, dakle, možemo reći, da je od vjeronauka u zadnjih pet godina odustalo oko 1100 učenika osnovnih škola i oko 1500 učenika srednjih škola.

Međutim, iako su postoci pohađanja vjeronauka u školama još visoki, a najmanji su tek u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji gdje je situacija po prilici pola-pola, istraživanje Zadarske nadbiskupije koje je u javnost dospjelo ovaj mjesec pokazalo je da većina tih učenika ipak ne baštini tradicionalne katoličke vrijednosti. Istraživanje provedeno na 750 polaznika srednje škole u dobi od 14 do 19 godina pokazalo je da ih 96 posto pohađa vjeronauk, a 90 posto ih se izjašnjava kao vjernici. No samo ih 58 posto na vjeronauk ide svojom voljom, ostalih 42 posto, kako kažu, vjeronauk pohađa pod pritiskom roditelja.

Pritom, većina ispitanih (točni postoci još nisu objavljeni) podržava spolne odnose prije braka, kontracepcijska sredstva, pobačaj, legalizaciju istospolnih brakova, homoseksualna iskustva, rad nedjeljom, eutanaziju, upotrebu lakih droga, itd. Dakle, katolički srednjoškolci podržavaju sve ono što je protivno nauku Katoličke crkve. Licemjerje, kažu teolozi, složena društvena realnost, kažu sociolozi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s