Gloria Anzaldua  

Pokreti i pobune

http://www.zarez.hr

2.5.2008.

Otuđena od svoje vlastite kulture, “tuđinka” u dominantnoj kulturi, nebjelačka žena ne osjeća se sigurnom u vlastitom unutrašnjem životu. Prestravljena, ona ne može reagirati, njezino lice se nalazi u međuprostoru, prostoru između različitih svjetova u kojima živi

Snaga moje pobune

Živo se sjećam jedne stare fotografije: imala sam šest godina. Stojim između svojega oca i majke, glave zabačene u desno, prsti mojih ravnih stopala stišću tlo. Majku držim za ruku.

Do dan danas nisam sigurna gdje sam pronašla snagu da ostavim izvor, majku, odvojim se od svoje obitelji, mi tierrami gente [svoje zemlje, svog naroda], i svega onog što je ta slika predstavljala. Morala sam napustiti dom da bih mogla pronaći sebe, svoju vlastitu unutrašnju prirodu zakopanu ispod osobnosti koja mi je nametnuta.

Bila sam prva u šest generacija koja je napustila Dolinu, jedina u obitelji koja je ikada otišla od kuće. No nisam ostavila sve dijelove sebe: zadržala sam čvrsto tlo vlasitog bića. S njim sam otišla, odnoseći sa sobom svoju zemlju, Dolinu, Teksas.

Vrlo rano imala sam snažan osjećaj tko sam i kakva sam, te što je pravedno. Imala sam čeličnu volju. Ona je stalno pokušavala prilagoditi moju dušu vlastitom režimu, živjeti život po vlastitome nahođenju, bez obzira na to koliko je to bilo neprikladno drugima. Čak i kao dijete nisam bila poslušna. Bila sam “lijena”. Umjesto da peglam košulje svoje mlađe braće ili čistim ormare, provodila bih mnoge sate učeći, čitajući, slikajući, pišući. Svaki dio vjere u samu sebe koje sam mukotrpno skupljala svakodnevno je donosio batine. U mojoj kulturi nije postojalo ništa što bi me prihvaćalo. Nešto nije bilo “u redu” sa mnom.

U meni postoji buntovnica  Prikrivena zvijer. To je dio mene koji odbija slušati naredbe vanjskih autoriteta. Odbija slušati naredbe moje svjesne volje, ugrožava suverenitet mog vladanja. To je taj dio mene koji mrzi bilo kakva ograničenja, čak i ona samonametnuta. Čim osjeti i najmanje ograničenje vlastitog vremena ili prostora sa strane drugih, silovito ga odbacuje. Pobjegne.

Kulturalno ugnjetavanje

Kultura oblikuje naše mišljenje. Usvajamo onu verziju zbilje koju ona priopćava. Vladajuće paradigme, unaprijed definirani koncepti koji su neupitni i nesporni, prenose nam se kulturom. Kulturu stvaraju oni koji imaju moć  muškarci. Muškarci stvaraju pravila i zakone; žene ih prenose. Koliko sam puta čula kako majke i svekrve govore svojim sinovima da tuku svoje žene kad ih ne slušaju, kada su hociconas (lajave), kada su callajeras (posjećuju susjede i ogovaraju), kada očekuju od svojih muževa pomoć u odgoju djece i kućanskim poslovima, kada žele biti nešto drugo osim kućanica?

Kultura od žena očekuje da pokažu veće prihvaćanje i privrženost vrijednosnom sustavu od muškaraca. Kultura i Crkva insistiraju na tome da su žene podređene muškarcima. Ako se žena buni ona je mujer mala [zla žena]. Ako se žena ne odrekne sebe u korist muškarca, ona je sebična. Ako žena ostane virgen [djevica] do udaje, ona je dobra žena. Za ženu iz moje kulture postojala su samo tri smjera kamo je mogla poći: u Crkvu kao redovnica, na ulicu kao prostitutka, ili kući kao majka. Danas neke od nas imaju i četvrti izbor: ući u svijet s pomoću obrazovanja i karijere, i postati autonomne osobe. Tek nekolicina nas. Budući da pripadamo radničkoj klasi, naša osnovna aktivnost je prehraniti se, osigurati krov nad glavom i obući se. Obrazovanje naše djece većini nas nije dostupno. Bila obrazovana ili ne, dužnost žene je i dalje, biti supruga/majka  samo redovnica može izbjeći majčinstvo. Žene bi se trebale osjećati potpuno promašenima ako se ne udaju i ne rode djecu.

Ljudi se boje nadnaravnog, nebožanskog (životinjskih nagona poput seksualnosti, nesvjesnog, nepoznatog, nečega stranog) i božanskog (nadljudskog, Boga u nama samima). Kultura i religija nastoje nas zaštititi od tih dviju sila. Bojimo se žene, zbog toga što može stvoriti nešto od krvi i mesa u svojem trbuhu (krvari svakog mjeseca, ali ne umire), zbog toga što je usklađena s prirodnim ciklusima. Ženi treba zaštita jer je, prema kršćanstvu i većini drugih većih religija, tjelesna, animalna i bliža nebožanskom. Treba je zaštititi od nje same. Žena je stranac, onaj drugi. Ona je oživotvorenje muškarčevih noćnih mora, njegova Prikrivena zvijer. Od pogleda na nju, obuzima ga mahniti bijes i strah.

La gorra, el rebozo, la mantilla [šešir, šal, ogrtač] simboli su “zaštite” žena moje kulture. Kultura (čitaj, muškarci) tvrdi da štiti žene. Ali zapravo drži žene u strogo definiranim ulogama. Čuva djevojčicu od drugih muškaraca  ne zalazi na moj teritorij, samo ja mogu dirati tijelo svojeg djeteta. Naše su nas majke dobro naučile  Los hombres nomás quiren una coss, muškarcima ne treba vjerovati, sebični su poput djece. Majke su se pobrinule da ne ulazimo u sobe braće, očeva ili ujaka u spavaćicama i kratkim hlačama. Nikada nismo bile same s muškarcima, čak ni onima iz vlastite obitelji.

Putem naših majka, kultura nam je dala miješanu poruku: budi snažna, a odmah zatim – budi pokorna prema svome mužu. Što je od toga trebalo biti  snažna, ili submisivna, buntovna ili pokorna?

Plemenska prava ispred prava pojedinca osiguravala su opstanak plemena i tada su bila neophodna. U slučajevima urođeničkih naroda u svijetu koja se još bore protiv namjernog ubojstva, ubojstva s predumišljajem (genocida), ona su još potrebna.

Mnogo toga što kultura osuđuje usredotočeno je na rodbinske odnose. Dobrobit obitelji, zajednice i plemena važnija je od dobrobiti pojedinca. Pojedinac najprije postoji kao rod  kao sestra, kao otac, kao padrino  a tek na kraju kao osoba.

U mojoj kulturi sebičnost se osuđuje, posebno kod žena: poniznost i nesebičnost, nepostojanje sebičnosti, smatraju se vrlinama. U prošlosti, ponašati se ponizno u odnosu na druge izvan obitelji jamčilo bi da nitko neće biti envidioso (zavidan); zbog toga on ili ona neće upotrbljavati magiju protiv tebe. Ako se precjenjuješ, onda si envidiosa. Ako se ne ponašaš kao svi drugi, le gente će reći da misliš da si bolja od drugih, que te crees grande. S ambicijom (koju meksička kultura osuđuje a angloamerička cijeni) dolazi zavist. Respeto donosi skup pravila tako da se društvene klase i hijerarhije zadrže: poštovanje se čuva za la abuela, papá, el patrón [baku, oca, gazdu], one koji imaju moć u zajednici. Žene se nalaze na dnu ljestvice, jednu stepenicu iznad devijantnih osoba. Chicano, mexicano i neke indijanske kulture ne dopuštaju devijantnost. Devijantnost je sve ono što je osudila zajednica. Većina društava nastoji se riješiti svojih devijanata. Većina kultura je spaljivala i tukla svoje homoseksualce i druge koji su ne uklapaju u seksualnu većinu. Queer ljudi su zrcalo u kojemu se ogleda strah heteroseksualnog plemena: biti drugačiji, biti drugi i zbog toga bezvredniji, zbog toga manje čovjek, nečovječan, nehuman.

Pola i pola

Bila jednom jedna muchacha [djevojka] koja je živjela pokraj moje kuće. Le gente del pueblo [mještani] su govorili o njoj kao o una de las otras, “jednoj od onih drugih”. Govorili su da je šest mjeseci bila žena koja ima vaginu koja jednom na mjesec krvari, a  drugih šest mjeseci muškarac, kad ima penis i piša stojećki. Zvali su je pola-pola, mita’ y mita’, ni jedno ni drugo, nego čudna dvostrukost, užasavajuća prirodna devijacija, izvrnuto djelo prirode. Ali postoji magični aspekt abnormalnosti i takozvane deformiranosti. Prema magijsko-religijskom vjerovanju prvih kultura smatralo se da unakaženi, ludi i u seksualnom smislu drukčiji ljudi posjeduju nadljudske moći. Za njih je abnormalnost bila cijena koju je osoba morala platiti za svoj urođeni poseban dar.

Ima nečeg privlačnog u tome da si i muškarac i žena, da možeš ući u oba svijeta. Suprotno nekim psihijatrijskim postavkama, oni koji su pola-pola nisu zbunjeni u vezi sa seksualnim identitetom, ili čak u vezi s rodom. Ono što nas muči je apsolutno despotska dualnost koja nam govori da možemo biti samo jedno ili drugo. Ona tvrdi da je ljudska priroda ograničena i da se ne može razviti u nešto bolje. Ali ja sam, kao i drugi queer ljudi, i muško i žensko. Ja sam utjelovljenje hieros gamos: spajanje suprotnih kvaliteta iznutra.

Strah od odlaska kući: homofobija

Konačna pobuna koju nebjelačka lezbijka može napraviti protiv svoje kulture je kroz vlastito seksualno ponašanje. Ona se suprotstavlja dvjema moralnim zabranama: seksualnosti i homoseksualnosti. Biti lezbijka i biti odgajana u katoličanstvu, indoktrinirana kao straightodlučila sam biti queer (za neke je to genetski naslijeđeno). To je zanimljiv put koji neprekidno krivuda između bjelačkog, katoličanstva, meksikanstva, urođeništva, nagona. U mojoj glavi i izvan nje. Stvara loquería, ludilo. To je put znanja  poznavanja (i učenja) o povijesti potčinjenosti naše raza [rase]. To je način balansiranja, ublažavanja dualnosti.

Na koledžu u Novoj Engleskoj gdje sam predavala, konzervativniji heteroseksualni studenti i profesori uspaničarili su se zbog nazočnosti nekoliko lezbijki. Dvije studentice lezbijke i nas dvije lezbijske predavačice sastale smo se s njima kako bismo razgovarali o njihovim strahovima. Jedan od studenata je rekao: “Mislio sam da homofobija znači strah od odlaska kući nakon stanovanja u studentskom domu.”

Pomislila sam  kako prikladno. Strah od odlaska kući. I neprihvaćanja. Bojimo se da će nas napustiti majka, kultura, la raza zato što smo neprihvatljivi, neispravni, oštećeni. Većina nas nesvjesno vjeruje da će nas ako otkrijemo taj neprihvatljivi aspekt sebe naša majka/kultura/rasa potpuno odbaciti. Kako bi izbjegli odbacivanje, neki od nas prilagođavaju se vrijednostima vlastite kulture, gurajući neprihvatljive dijelove u sjenu. Što ostavlja samo jedan strah  da će nas otkriti i da će Prikrivena zvijer izaći iz kaveza. Neki od nas idu drugim putem. Pokušavamo osvijestiti Prikrivenu zvijer, zuriti u seksualnu požudu i žudnju za moći i destrukcijom koju vidimo na njezinu licu, razaznati među njezinim odlikama sjenu koju vladajući poredak heteroseksualnih muškaraca projicira na našu Zvijer. No ipak neki od nas idu i korak dalje: pokušavamo probuditi Prikrivenu zvijer u nama. Tek nekolicina iskoristi priliku suprotstaviti se Prikrivenoj zvijeri u zrcalu ne prezajući pred njezinim otvorenim zmijskim očima, njezinom hladnom, ljepljivom i vlažnom rukom koja nas vuče dolje, sikćući golim očnjacima. Kako toj zmiji staviti perje? Nekolicina nas imala je sreće  na licu Prikrivene zvijeri nismo vidjeli žudnju nego nježnost; na njezinu licu razotkrili smo laž.

Intimni terorizam: život na granici

Svijet nije sigurno mjesto za život. Drhturimo u odvojenim ćelijama zatvorenih gradova, zgrbljenih ramena, jedva održavajući paniku ispod površine kože, dnevno ispijajući šokove s jutarnjom kavom, plašeći se da će baklje zapaliti naše zgrade, da će nas napasti na ulici. Zatvaranje. Žena se ne osjeća sigurnom kad su njezina vlastita kultura i bjelačka kultura kritične prema njoj; kada je muškarci svih rasa love kao plijen.

Otuđena od svoje vlastite kulture, “tuđinka” u dominantnoj kulturi, nebjelačka žena ne osjeća se sigurnom u vlastitom unutrašnjem životu. Prestravljena, ona ne može reagirati, njezino lice se nalazi u los intersticios [međuprostoru], prostoru između različitih svjetova u kojima živi.

Sposobnost reagiranja ono je što smatramo odgovornošću, pa ipak nam naše kulture oduzimaju sposobnost djelovanja  sputavaju nas u ime zaštite. Blokirane, nepokretne, ne možemo se micati ni naprijed ni natrag. Taj zgrčeni zmijski pokret, sâm trenutak života, brži od munje, zamrznut.

Ne sudjelujemo u potpunosti. Ne iskorištavamo u potpunosti naše sposobnosti. Mi negiramo. A ispred nas je raskrižje i izbor: osjećati se kao žrtva kada netko drugi ima kontrolu i zbog toga je odgovoran i može ga se kriviti (biti žrtvom i prebaciti krivnju na kulturu, majku, oca, bivšu ljubavnicu, prijateljicu oslobađa me odgovornosti), ili se osjećati snažnima, i uglavnom, imati kontrolu.

Moj Chicana identitet utemeljen je u povijesti otpora indijanskih žena. Asteški ženski rituali žalovanja bili su rituali prkosa protiv kulturalnih promjena koje su poremetile jednakost i ravnotežu između žena i muškaraca, protiv njihova spuštanja na niži status, njihova degradiranja. Poput La Llorone, jedini način protestiranja indijanskih žena bilo je oplakivanje.

Dakle, mamá, raza, kako krasno. Osjećam se savršeno slobodnom buniti se i bučiti protiv svoje kulture. Ne osjećam se izdajicom zato što sam, za razliku od Chicana i drugih nebjelačkih žena koje su odrasle kao bjelkinje ili koje su se tek nedavno vratile svojim urođenim kulturnim korijenima, bila totalno uronjena u svoje. Sve dok nisam krenula u srednju školu nisam “vidjela” bijelce. Dok nisam došla na magisterij nisam im se nikad približila na dohvat ruke. Bila sam potpuno uronjena en lo mexicano, u ruralni, seljački, izolirani mexicanismo. Da bih se odvojila od svoje kulture (kao i od svoje obitelji), morala sam se osjećati dovoljno sposobnom izvana i dovoljno sigurnom iznutra da bih živjela svoj život. Pa ipak, napuštajući dom nisam izgubila dodir s vlastitim porijeklom zato što je lo mexicano u mom sistemu. Ja sam kornjača, gdje god da idem na svojim leđima nosim “dom”.

Nisam ja izdala svoj narod, nego je on izdao mene. Da, premda “dom” prožima svaki mišić i koščicu moga tijela, ja se također bojim odlaska kući. Iako ću braniti svoju rasu i kulturu kada je napadnu ne-mexicanos,gnušam se nekih stvari u svojoj kulturi, kako ona osakaćuje svoje žene, upotrebljava našu snagu protiv nas, priproste burras koje dostojno podnose poniznost. Sposobnost služenja je, tvrde muškarci, najveća vrlina žena. Gnušam se kako moja kultura proizvodi macho karikature od muškaraca. Ne, ne prihvaćam sve mitove plemena u kojemu sam rođena. Mogu razumjeti zašto moje obojane i neobojane sestre što su više izmiješane s anglo-krvlju neumoljivije veličaju vrijednosti svoje obojene kulture  kako bi poništile ekstremno obezvrjeđivanje od bijele kulture. To je opravdana reakcija. Ali ja neću veličati one aspekte svoje kulture koji su me ranili i koji su me oštetili kako bi me zaštitili.

Dakle, ne govori mi o svojim načelima i svojim zakonima. Ne govori mi o svojim bezveznim bogovima. Ono što želim je uključiti sve tri kulture – bjelačku, meksičku, indijansku. Želim slobodu da izrezbarim i isklešem svoje lice, da pepelom zaustavim krvarenje, da oblikujem vlastite bogove iz svoje utrobe. I ako mi je odlazak kući uskraćen, onda ću morati postaviti i zahtijevati vlastiti prostor, stvarajući novu kulturu  una cultura mestiza  vlastitim daskama, vlastitim ciglama i žbukom, i vlastitom feminističkom arhitekturom.

Ranjavanje india-Mestize

Nisam ja izdala svoj narod, nego je on izdao mene. Malinali Tenepat, ili Malintzin, postala je poznata kao La Chingada  sjebana. Ona je postala pogrdno ime koju svakodnevno izgovaraju Chicanosi. Kurva, prostitutka, žena koja je izdala svoj narod Španjolcima, epiteti su koje Chicanosi bijesno izgovaraju s prezirom.

Najgora vrsta izdaje krije se u tome da nas uvjeravaju da je indijanska žena u nama izdajica. Mi, indias y mestizas, nadziremo Indijanku u nama, brutalno postupamo s njome i osuđujemo je. Muška kultura je dobro odradila svoj posao nad nama.

Nisam ja izdala svoj narod, nego je on izdao mene. Izdali su me zbog boje moje kože. Tamnoputa žena je bila ušutkivana, gušena, zatvarana, s brakom je postajala ropkinjom, 300 godina premlaćivana, sterilizirana i kastrirana u 20. stoljeću. Bila je ropkinja tristo godina, jeftina radna snaga, kolonizirana od Španjolaca, Angloamerikanaca, vlastitog naroda (i u Srednjoj Americi njezina sudbina pod indijanskim patrijarhatom nije bila lišena ranjavanja). Bila je nevidljiva tristo godina, za nju se nije čulo. Mnogo puta je željela govoriti, djelovati, protestirati, usprotiviti se. Okolnosti joj nikako nisu išle na ruku. Skrivala je svoje osjećaje; skrivala je svoje istine; prikrivala je svoju vatru; ali je nastavila održavati unutrašnji plamen. Ostala je bez lica i glasa, ali svjetlost je zračila kroz njezin veo šutnje. I premda nije mogla raširiti svoje udove i premda je sad za nju sunce potonulo pod zemlju i nema mjeseca, ona nastavlja njegovati plamen. Duh vatre potiče je da se bori za svoju vlastitu kožu i komad zemlje na kojem će stajati, komad s kojeg će promatrati svijet  perspektiva, dom gdje može ukopati duboko korijenje predaka u svoje veliko mestiza srce. Ona čeka da vode ne budu tako nemirne i planine tako klizave od susnježice. Prebijena i s modricama, ona čeka, njezine modrice vraćaju je njoj samoj i ritmičkom pulsu ženstvenosti.Coatlalopeuh čeka na nju.

S engleskoga prevela Suzana Kovačević.

Poglavlje knjige Borderlands/La Frontera: The New Mestiza, Aunt Lute Books, 1987.

Oprema teksta redakcijska.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s