Reinkarnacija i kršćanstvo

Autor: Moris Hoblaj

Sve je više ljudi uvjereno da nakon fizičke smrti svojeg tijela živi dalje i da postoji mogućnost ponovnog povratka na Zemlju – u jednom novom, isključivo ljudskom tijelu – ako u sadašnjem životu čovjek nije napravio svoju domaću zadaću za koju se odlučio prije rođenja. Sve je više i ljudi koji se izjašnjavaju da vjeruju u Boga, ali da to ne svjedoče odlaskom u jednu od crkava jer su uvjereni da Bog stanuje u njima i da ga nema potrebe tražiti u crkvama ili hramovima. 

Statistike pokazuju da mnogi ljudi, također i oni koji su još članovi neke od Crkava koje vjeru u ponovno rođenje, u reinkarnaciju, zabranjuju pod prijetnjom vječnog pakla, ipak vjeruju da je reinkarnacija stvarnost.

Poznato je da su mnogi crkveni teolozi i vjernici uvjerenja da je reinkarnacija istočnjačko učenje koje je u suprotnosti s kršćanstvom. Je li to stvarno tako da kršćanstvo nema nikave veze s učenjem o reinkarnaciji – o ponovnom rođenju duše, u jedno isključivo ljudsko tijelo? 

Ako želimo istražiti ovo pitanje, onda moramo svakako posegnuti i za knjigom koja se smatra osnovom kršćanstva – Biblijom. Ovdje hoću odmah unaprijed reći da osobno ne smatram da je sve što piše u toj debeloj knjizi čista Božja Riječ. Naprotiv: u njoj ima mnogo toga što se objektivno i zdravorazumski mora prepoznati kao krivotvorina, krivi prijevod ili umetak koji je odgovarao svećeničkoj kasti u izgradnji svoje vlasti do današnjeg dana. 

Uzmimo kao primjer neke knjige Starog zavjeta u kojima piše kako je Bog pozvao da se ubijaju neprijatelji Izraela. Ili da je naredio da se „Njemu na miomiris“ mora prinijeti okrutne krvne životinjske žrtve i da se oltar mora poprskati krvlju golubova i ovaca. 

To bi trebao zahtijevati ili naređivati Bog ljubavi? 

Ovi tekstovi ukazuju na činjenicu da je već tada veoma aktivna svećenička kasta krivotvorila velike dijelove teksta Starog zavjeta. No u toj knjizi nalazimo i veoma važne tekstove, na primjer Deset Božjih zapovijedi ili Govor na Gori, koji su potpuna suprotnost gore navedenom tekstu o ubojstvu ljudi i životinja. Svakom objektivnom analitičaru Biblije postaje jasno da u Bibliji govore dva boga, Bog ljubavi i bog osvete i ubijanja. Ipak neproučavanjem tekstova Biblije, pogotovo tekstova proroka i Isusa iz Nazareta, ne bi se moglo doznati u kojoj mjeri reinkarnacija odgovara Božjoj volji i učenju Isusa Krista, odnosno, kršćanstvu. Ovo samo kao napomena vezana za prethodno.

U Bibliji postoje mjesta koja ukazuju na reinkarnaciju, ali je ne dokazuju? 

U Bibliji postoje mjesta koja ukazuju na reinkarnaciju, to je sigurno! Iako ih nema mnogo ipak ona ukazuju na reinkarnaciju, ali je ne dokazuju. Dakle, u Bibliji ne postoje dokazi za ili protiv reinkarnacije jer se pritom radi o pitanju vjere. Neka od tih nekoliko mjesta u Bibliji koja ukazuju na reinkarnaciju ili ponovo utjelovljenje duše jesu, na primjer, u „Knjizi mudrosti“. Nju je sastavio, prema svjedočenju Biblije, kralj Salomon, koji je živio oko 900-te prije Krista. Već na početku knjige, u drugom poglavlju, nalazimo vrlo zanimljivo mjesto, naime opis „krivog mišljenja“. Tamo se kaže: „Jer oni krivo misle i ovako mudruju: Kratkovijek je i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj i još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio …“ Ovo ipak zvuči onako kako uče samozvane kršćanske Crkve – ali to je ipak – prema Salomonu – krivo mišljenje! 

Na kraju 8. poglavlja nalazimo ispravno mišljenje kada Salomon kaže: „Ja bijah mladić sretne naravi i imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar, ušao sam u tijelo bez ljage.“ Ovom ispravnom tekstu Božje riječi u Bibliji proturječi Katolička Crkva svojim učenjem; prema nauku Katoličke – kao i Pravoslavne i Evangeličke Crkve –  duša nastaje tek u trenutku začeća. Salomon međutim proturječi tome i kaže da je njegova duša postojala i prije začeća kada kaže: „Jer bijah dobar“ – tu se mora misliti – u nekom prijašnjem životu – „ušao sam u tijelo bez ljage“. Ovdje se te riječi mogu protumačiti; Dobivam dakle mogućnost da u svome sadašnjem životu učinim mnogo toga što je u Božjem smislu dobro, jer sam se u prijašnjim utjelovljenjima pripremio za to. Ovaj Salomonov tekst ukazuje i na postojanje zakona sjetve i žetve, koji susrećemo u Novom zavjetu.

Katolička Crkva negira ponovno ulaženje duše u novo tijelo – dakle opet dva mišljenja – gdje je ovdje čista riječ Božja; u Bibliji ili u Katoličkoj Crkvi? Odlučite sami!

Što je zapravo duša? Je li ona samo čovjekova podsvijest, kako je opisuje psihologija, koja se zove „znanost o duši“? Ili je duša privjesak tijela koji smrću isto tako umire? 

Salomon spominje dušu. Što je zapravo duša? Je li ona samo čovjekova podsvijest, kako je opisuje psihologija, koja se zove „znanost o duši“? Ili je duša privjesak tijela koji smrću isto tako umire? Iako je Crkva dokinula vjeru u postojanje duše prije rođenja, ipak mnogi crkveni kršćani još uvijek znaju da je duša besmrtna i da je postojala prije rođenja i da živi vječno. Oni vjeruju da je duša drugo, nevidljivo tijelo, što živi u našem vidljivom tijelu, koje napušta prilikom tjelesne smrti. No preostaje nam još jedno važno pitanje; kako je zapravo sve to započelo?

Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na Zemlju i s njim bijahu zbačeni njegovi anđeli.

Kako i zašto je sve to započelo? I na ovo pitanje nalazimo odgovor u Bibliji – doduše, odgovor Biblije proturječi učenju Katoličke Crkve, a nalazi se tek u zadnjoj knjizi, u Ivanovu „Tajnom otkrivenju“. 

U 12. poglavlju čitamo: „Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara zmija koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.“ To je odgovor Biblije, ali ne i Katoličke Crkve u vezi postojanja duše prije rođenja.

Biblija govori o borbi u Nebu pred beskrajno dugih razdoblja. Dio anđela okreće se od Boga i mora napustiti Nebo. Tijekom dugih razdoblja razvila se materija a također i ljudsko tijelo, u koje se utjelovljuju pali anđeli. Dakle, to smo mi. U svakome od nas, duboko u nutrini, skriva se anđeo, premda je on često poprilično sakriven, jer se čovjek ponaša sasvim drugačije nego što bi to činio jedan anđeo. Anđeo se odvratio od Boga, njegovo je nevidljivo tijelo zatamnjeno, zasjenjeno; zove se „duša“, u čijoj samoj nutrini postoji neopterećena jezgra bića – zapravo vječno bivovanje u Bogu. Ovaj odgovor bio je poznat i u antičkoj Grčkoj, kod Sokrata i Platona. Bio je poznat u ranom kršćanstvu, na primjer, kod velikoga crkvenog učitelja Origena, koji je živio u trećem stoljeću i čije se učenje proširilo po čitavoj Europi. Zvalo se „arijansko kršćanstvo“ jer je Arije iz Egipta bio sljedbenik Origenova učenja. 

Otkada je voda čišća na ušću rijeke, nego na njezinu izvoru? 

Tek 300 godina nakon Origenove smrti njegovo je učenje bilo proglašeno heretičkim, dakle Crkva ga je zabranila i proklela. U 6. stoljeću, točnije rečeno, u godini 543., istočno-rimski car Justinijan sazvao je sinodu u Konstantinopolu. U to je vrijeme on vodio rat u Italiji protiv istočnih Gota, koji su bili arijanski kršćani i stoga mu je bio potreban blagoslov Crkve. Crkvena prokletstava koja su tada bila bačena na ponovno rođenje i Origena bila su dovoljan razlog za vođenje rata protiv sada već „krivovjeraca“, a glasila su: „Tko tvrdi ili vjeruje da su duše ljudi postojale već prije njihova rođenja; da su one nekad bile razumna bića i da su pripadale svetim silama; ali da im je zatim dosadilo gledati Boga i da su se okrenule zlu; da se stoga ohladila njihova ljubav spram Boga, zbog čega su dobile oznaku ‘pale’; da su za kaznu bile utjelovljene u tijela – neka bude proklet!“ 

U 9. i posljednjem prokletstvu stoji: „Tko tvrdi ili vjeruje da je kazna demona i bezbožnih ljudi samo privremena i da će stoga završiti u određenom vremenu te da će oni opet naći put natrag k Ocu – neka bude proklet!“ Također i učenje o „Obnovi svega“, koje govori o tome da će svi ljudi, sve duše, i najgori demoni jednom biti opet kod Boga bilo je zabranjeno i prokleto. Zanimljivo je u svemu ovome to da je „Apokalipsa“ Ivana iz Patmosa ostala u Bibliji iako se upravo u njoj nalaze tekstovi koje je Rimokatolička Crkva proglasila zabludom. Ovdje se zapravo može govoriti o katoličko-teološkoj manipulaciji u svrhu osiguranja i povećanja vlasti. Naravno, svatko si sam mora odgovoriti na pitanje, ako ga ima; kojem bogu služi religija takvog učenja?

Mnogi su veliki mislioci i pjesnici prosvjetiteljstva vjerovali u reinkarnaciju

Zbog toga crkvenog učenja postalo je i bilo vrlo mračno u povijesti čovječanstva i to tijekom više od 1000 godina. Tek u vremenu prosvjetiteljstva došlo je opet malo svjetla na ovaj svijet. Mnogi su veliki mislioci i pjesnici prosvjetiteljstva vjerovali u reinkarnaciju: Goethe, Schiller, Lessing, Hölderlin, Schleiermacher, Fichte, Kant, Schopenhauer, Voltaire i Benjamin Franklin, da spomenem samo neke od njih. Mogućnost reinkarnacije spominju i neki poznati Hrvati, među njima i J. J. Strossmayer i Vladimir Nazor. 

Onako kako umrem, tako živim dalje kao duša. Važno je dakle kako danas živim, kako danas mislim i čuvstvujem – tako mogu sam odrediti kako će dalje ići moj život nakon smrti i eventualno u daljnjim utjelovljenjima.

Učenje prvih kršćana bazira na istini da smo mi ljudi od Boga dobili slobodnu volju. Zbog toga nas Bog neće učiniti savršenima protiv naše volje. On nam pomaže Svojom milošću čim se odlučimo za Njega i za Njegove zapovijedi. Ali mi moramo donijeti tu odluku, a ono što smo spoznali kao nezakonito kod sebe više ne činiti. 

Božja volja nije da se ponovo rađamo što je moguće češće, nego da se oslobodimo kotača ponovnog rođenja i da se vratimo u vječnu domovinu. To se događa onda kad svoju dušu ponovo očistimo i to isključivo svjesnim životom prema Božjim zakonima. Tada duša može opet natrag u Nebo, koje je jednom napustila.

Kad bismo mi ljudi na svoj život primjenjivali samo zakon sjetve i žetve, tada bi svijet danas izgledao drugačije. Ljudi ne bi mučili i pojeli više milijuna životinja godišnje – jer to što činimo životinjama, to činimo i sebi. Ne bi više bilo neprijateljstva prema strancima – jer tko zna u kojim sam narodima već bio inkarniran. Napokon, mijenja se i moj odnos prema smrti. Smrt nije kraj, veliki upitnik. Smrt je samo prijelaz u drugo stanje opstojanja. Onako kako umrem, tako živim dalje kao duša. Važno je dakle kako danas živim, kako danas mislim i čuvstvujem – tako mogu sam odrediti kako će dalje ići moj život nakon smrti i eventualno u daljnjim utjelovljenjima.

Želite li saznati više – slobodno pogledajte dokumentarni film – Reinkarnacija i kršćanstvo.