Na kraju teksta autor navodi upozorenja starozavjetnih proroka: “ako se ne promijenimo, ako se ne obratimo, propast ćemo. Sumnjali u to ili ne.”
Sad kad već i znanstveni svijet potvrđuje ono što su proroci kroz čitavu ljudsku povijest upozoravali crkveni dušebrižnici na čelu sa Papom panično upozoravaju na posljedice koje su svakim danom katastrofalnih razmjera.
Pritom zaboravljaju da su baš oni, ljudi iz crkve bili ti koji se nisu obazirali na poruke proroka! Čak što više proroke su progonili, zvjerski mučili i ubijali jer su prenosili Božju riječ, a to su mjesto oduvijek, pa i danas, lažno pripisivali sebi a proroke doživljavali kao konkurenciju!
Danas krivnju prebacuju na industriju, profit, na strateške spletke i prijezir, ignoranciju, filozofiju i ekonomiju! Ti veleučeni teolozi i njihove marionete namjerno zaboravljaju da su upravo oni začetnici profita, ignorancije (na Božanska upozorenja), prijezira, filozofije i neprestanih ratova!
I gle sad – kad je došlo do toga da je i njihova guza ugrožena – sad Papa i njegovi dušebrižnici vape, upozoravaju svijet, tražeći promjene od drugih, a da pritom sami kod sebe nisu spremni niti jotu u svom kanonskom zakonu, a kamoli na sebi promijeniti. Oni i dalje sudjeluju u razmjeni svih svjetskih dobara, ključni su financijski faktor u svijetu, izvlače novac iz mnogih državnih proračuna, suučesnici su u mnogim nedjelima koja ugržavaju planet zemlju i mnoge ljude koji bježe od gladi, neimaštine, ratova….
Kanonski je zakon ustav crkvenog djelovanja, ponašanja i prenesen je u pore ponašanja i djelovanja većeg dijela ovog svijeta.
Mnogi to neće i ne mogu razumjeti jer bespogovorno vjeruju onima koji su ih omađijali.
Proroke prizivaju ili se na njih podsjećaju samo kada je u pitanju njihov interes ili njihova zaštita. Istinski Božanski nauk koji su proroci donosili prekrajali su i mijenjali mu smisao u crkvene dogme, sakramente, kultove, procesije i…..
Posljedice toga je svijet kakav je i koji oni sada zdušno prozivaju, kritiziraju i traže da se promjeni.
Sad licemjerno citiraju proroke: “ako se ne promijenimo, ako se ne obratimo, propast ćemo. Sumnjali u to ili ne.”
Čini se da se ovako stvoren svijet na temeljima Kanonskog zakona neće promijeniti putem vapaja vjerskih oligarhija, već prirodnim procesima promjene klime i zemljom koja se buni, riga svoju utrobu, propinje potresima, te odnosi sve tzv. civilizacijske tekovine, izlijevanjem rijeka, mora i enormnim padalinama.
Aris Kostadinov
KAKVE VEZE IMAJU STAROZAVJETNI PROROCI S KLIMATSKIM PROMJENAMA Novi model opstanka kapitalizma: ignorancija
Autor Domagoj Sajter -12. siječnja 2020
I prije nego što je krajem 2019. završena konferencija Ujedinjenih naroda u Madridu o klimatskim promjenama bilo je poznato da je industrijska civilizacija ostavila dubok negativan otisak na prirodni okoliš, a dugoročne bi posljedice mogle biti kobne, nesagledive. Problem je (i) u tome što su ljudi kronično nesposobni razmišljati na duge staze. Odgađanje je majka svih metoda suočavanja s problemima. Kad mnoštvo svjesno, namjerno i svojevoljno odabire loše za sebe sada (npr. pušenje, brza i nekvalitetna hrana itd.), kako će se onda učinkovito brinuti o dalekoj budućnosti, o dobrobiti svojih praunuka? Većina ljudi nije kadra dobro isplanirati dan od jutra do večeri, a kamoli ekosustav za sljedećih stotinu godina. Kojim riječima objasniti da plastičnoj bočici bačenoj u prirodu treba i više stotina godina da se razgradi i nestane? Kojim riječima spriječiti čovjeka da nakon renoviranja toaleta porazbijane keramičke pločice i WC školjku ne istovari u kukuruze kraj ceste? Ili još bolje u potok?
Znanstvenici već desetljećima upozoravaju na klimatske promjene i posljedice koje je teško pojmiti, ali koje su u svakom slučaju devastirajuće. Od 1992. godine samo na Grenlandu otopilo se 3,8 milijuna milijardi kilograma leda. Rastvaranje Arktika otključava nove brodske putove preko sjevera, a iznjedrilo je i nove teritorije zbog kojih se Rusija i Kina već natežu. Klima je sve nestabilnija, ekstremnija. Nema lijepih, toplih i mekanih riječi kojima se može prenijeti urgentnost situacije. No mnogima su nositelji loših vijesti iritantni jer im je poruka uznemirujuća. Negativne statistike, brojke i istraživanja poriču se. Iako brodovi putuju novim sjevernim putovima, iako postoje i stotine drugih pokazatelja globalnoga zatopljenja prouzročenoga djelovanjem ljudi, mnogi ipak sustavno ignoriraju i odbacuju ideju klimatskih promjena uzrokovanih čovjekovim utjecajem.
S druge strane naftna industrija i drugi krupni kapital izdašno financira kontraideje, »znanstvena« istraživanja kojima je cilj potisnuti potrebu svake radikalne promjene. Konzumerizam je ogrezao u ignoranciju. Štoviše, ignorancija je postala model opstanka kapitalizma kakav poznajemo. Kakve veze imaju suvremeni model potrošačkoga kapitalizma, ignorancija i klimatske promjene? Ukratko, sve je troje u kolopletu.
Do jučer je u svim relevantnim ekonomskim udžbenicima uredno pisalo da je prvi, legitimni cilj poslovanja svakoga poduzeća maksimizacija profita. Čikaška škola ekonomista (nobelovac Milton Friedman itd.) i njezini vjerni sljedbenici desetljećima poučavaju da je jedina dužnost korporacije ostvariti profit. Kad se ostvarenje dobiti ustoliči kao vrhovni cilj, onda su najbolji upravitelji – oni koji tvrtku najefikasnije vode k »presvetoj dobiti« – sociopati. Njih ne sputava grižnja savjesti, kajanje, sućut, empatija i slična sladunjava snatrenja. Rade sve što je potrebno da bi se što prije ostvarila dobit. Istraživanja pokazuju da je generalni direktor (en. CEO) zanimanje kod kojega se nalazi najveći udio psihopata u svijetu. Svaki je peti direktor psihopat nesposoban za suosjećanje. Jasno, jer briga za druge, briga za buduće generacije, briga za okoliš – sve bi ga to zapriječilo u realizaciji smisla poslovanja poduzeća. Smisla kako ga on doživljava: samo novac; što više, što prije – sve drugo su romantičarske utopije koje sputavaju poduzeće za ostvarenje punoga profitnoga potencijala.
Sve što vam u ovom životu treba su ignorancija i samouvjerenost;
tad je uspjeh zajamčenMark Twain
Profit kao prvi cilj postojanja
Iako dobit – profit – sama po sebi nije i ne mora biti loša, njezina stoljetna prioritizacija, i u hijerarhijskom smislu (prvo dobit, onda sve ostalo) i u vremenskom (dobit što prije), ipak je izazvala reakciju, i nešto se pomaknulo. Nedavno su vodeći ljudi nekoliko stotina najutjecajnijih svjetskih korporacija derogirali profit kao prvi cilj postojanja. Ispred njega stavili su stvaranje dodane vrijednosti za kupce i klijente, investiranje u zaposlenike, etičko postupanje s dobavljačima te podršku zajednici u kojoj posluju. Dobro je to i pozitivno, ali od glavešina velikih korporacija naviklo se dobivati formalne deklaracije koje ne prati konkretno, stvarno postupanje. A kako to zaista postupaju vodeći ljudi globalnih korporacija?
Istraživanja pokazuju da je generalni direktor (en. CEO) zanimanje kod kojega se nalazi najveći udio psihopata u svijetu. Svaki je peti direktor psihopat nesposoban za suosjećanje
Budući da su plaćeni ovisno o cijeni dionica tvrtke kojom upravljaju, čine sve što mogu da cijena dionica što prije naraste. Pritom se koriste financijskim doskočicama poput otkupa dionica. To je proces (do prije nekoliko desetljeća nelegalan, ali uspješno su lobirane promjene zakona kako bi postao dopušten) u kojem kompanija sama kupuje svoje dionice na tržištu. Lako je razumjeti kad Pero Perić kupuje dionice tvrtke ABC d.d., lako je razumjeti kad tvrtka XYZ kupuje dionice tvrtke ABC, ali što se događa kad tvrtka ABC kupuje sama svoje dionice? Za početak cijena dionice raste jer nova potražnja stvara pritisak na cijenu. Time je cilj menadžmenta postignut, i oni tako ostvaruju temelj za isplatu bonusa. Nije u tome najveći problem. Problem je u tome što se dugoročna ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija, novih proizvoda i usluga preusmjeravaju u kratkoročni otkup dionica.
Najveće američke korporacije u otkup vlastitih dionica ulažu 33 posto više novca nego što cijela Amerika ulaže u istraživanje i razvoj. Nije ni u tome najveći problem. Više od pola novca uloženoga za otkup nije nastao iz redovitoga novčanoga toka, iz dobroga poslovanja, nego je financiran dugom. Menadžment je zadužio tvrtku da bi stekao novac kojim će otkupiti vlastite dionice. (Tomu kumuju ekstremno niske kamatne stope središnjih banaka jer one čine dug jeftinim.) Sve to »izgladnjuje« znanstvenike na odjelima istraživanja i razvoja, one čiji projekti često traže velika sredstva, a donose dobit dugoročno (ako uopće – mnoga temeljna istraživanja nikad ne donesu pozitivne rezultate, i to je sasvim prirodno). Među njima su i projekti koji adresiraju pitanje klimatskih promjena. Ali ne, čak ni otkup dionica dugom, zbog čega se ne ulaže u istraživanje i razvoj tehnologija za suočenje s klimatskim promjenama, nije najveći problem.
Premda direktori vodećih korporacija vole davati politički korektne izjave, valja promatrati što čine, a ne što govore. Već dugi niz godina mnogi od njih svjesno i namjerno potkopavaju klimatologe koji upozoravaju na devastirajuće učinke industrijske civilizacije.
Protiv logike nema boljega oklopa od ignorancijeLaurence J. Peter
kanadski pedagog (1919. – 1990.)
Strateške spletke i prijezir
Financiraju ljude, medije, stajališta i istraživanja čiji su glavni ciljevi destabilizirati, učiniti spornim, diskutabilnim, odnosno dovesti u pitanje legitimna upozorenja na potrebu radikalne promjene jer bi radikalna promjena značila promjenu postojećega ekonomskoga modela koji im donosi profit. Najjednostavnije rečeno, intenzivno financiraju ignoranciju.
Agnotologija je novija podvrsta filozofije koja proučava ignoranciju. Neizravno je, ali blisko vezana uz suvremenu ekonomiju
Ignorancija je više od neznanja. Ignorancija je nemar, podcjenjivanje, namjerno zanemarivanje, prijezir prema znanju. Ona nije samo deficit, izostanak znanja zbog neobrazovanosti ili neupućenosti; ona je vrlo često posljedica strateške spletke, proizvod aktivnoga rada određenih grupacija na raspirivanju sumnje, nesigurnosti ili dezinformacija, s ciljem širenja ignorancije. Neki će pritom odmah odmahnuti rukom uz kakav prijeziran komentar o paranoji. No ignorancija itekako može biti – i jest – namjerno, aktivno stvorena.
Agnotologija je novija podvrsta filozofije koja proučava ignoranciju. Neizravno je, ali blisko vezana uz suvremenu ekonomiju. Za popularizaciju agnotologije većinom je zaslužan Robert Proctor, profesor sa sveučilišta Stanford, koji je bio sudionik raskrinkavanja manipulacija duhanske industrije. Duhanska je industrija, naime, kroz desetljeća potrošila neznane, ali mnoge milijune dolara kako bi stvorila sumnju u štetnost pušenja. Marketinški stručnjaci kreirali su kampanje propagirajući da štetnost pušenja nije dokazana, katastrofalni slučajevi označavani su kao iznimke, anegdote, a dokazima je lijepljena etiketa »kontroverzni«. Napor izgradnje baze znanja uvijek je neusporedivo veći od napora koji je potreban za destabilizaciju te baze (to je pravilo posvuda vidljivo, u svim segmentima znanosti). Cilj nije bio poreći, osporiti, nego stvoriti sumnju. Ključno je uspostaviti kontroverznost. Jednom kad se posije crv sumnje, treba kultivirati njegov rast kako bi se proširio i cijelo područje učinio prijepornim. Tad počinju beskonačna lamentiranja po medijima gdje se iznose suprotstavljena stajališta, a novinari vole i naslađuju se proturječnostima, pa će svakomu nobelovcu lako pronaći tipa tko će mu sjesti s druge strane stola i kontrirati, koja god tema bila. Braniteljima duhanske industrije ni jedan dokaz nije bio dovoljno jak, ni jedno istraživanje dovoljno dobro. Za bilo kakvu akciju i poduzimanje ikakvih koraka uvijek su zahtijevali »još znanstvenih istraživanja«, a pristajanje uz ideju da pušenje izaziva rak smatrali su neznanstvenim jer isključuje mogućnost alternativnih objašnjenja nastajanja raka. »Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja« – logička je zabluda koju ignoranti vole uporabiti kad im odgovara, a kojom prebacuju teret izgradnje dokaza na druge.
Ništa nije gore od aktivne ignorancijeGoethe
Isti obrasci ignorancije
Obrazac duhanske industrije potpuno je isti kao i kod naftne industrije, petrokemije i većega dijela sektora energetike. A energetika je daleko, daleko važnija od duhana. Energija pokreće ekonomiju. Zbog naftne industrije koju u stopu prati vojna industrija vode se ratovi i preokreće se tijek povijesti. Industrija fosilnih goriva aktivno promiče ignoranciju zbog problema uzrokovanih njihovim proizvodima. Potiču i stvaraju konfuziju i sumnju zahtijevajući definitivne, konačne dokaze, znajući da znanost nikad (doslovno nikad) ne može biti apsolutno sigurna i da uvijek postoji prostor nesigurnosti (uobičajeno je to 1 posto tzv. statističke insignifikantnosti). Metode su jednake kao kod duhanske industrije; na pitanje uzrokuje li pušenje rak daju se isti odgovori kao i na pitanje je li čovjek nebrigom za prirodu stvorio globalno zatopljenje: »Nitko ne zna sa sigurnošću«, »Vjerojatno nikad ne ćemo dobiti pravi odgovor«, »Treba još istraživati«, »Stručnjaci se ne slažu« i slično. Neznanje – ignorancija – je odgovor. Ona održava status quo i priječi istinske, duboke promjene ekonomskoga modela, modela koji mnogima itekako odgovara, i u Rusiji, i u Americi, i u Kini, i na Bliskom istoku.Zbog naftne industrije koju u stopu prati vojna industrija vode se ratovi i preokreće se tijek povijesti. Industrija fosilnih goriva aktivno promiče ignoranciju zbog problema uzrokovanih njihovim proizvodima
Ignorancija je utkana u konzumeristički kapitalizam čiji se svjetonazor može sažeti u ignorantskoj prvoj zapovijedi koja glasi: »Uživaj dok traje.« Mnogi kupci namjerno ne žele znati je li suvremeno robovlasništvo dio proizvodnoga procesa artikla koji su upravo stavili u košaricu, plaća li proizvođač poreze ili se skriva po poreznim oazama i onečišćuje li okoliš i nemilice pridonosi globalnomu zatopljenju i klimatskim promjenama. Lakše je ne znati. »Ne pitaj ništa, uživaj dok možeš.« Nije to samo krivica pojedinca: tup i nezainteresiran kupac u interesu je mašinerije potrošačkoga društva.
Zbog naftne industrije koju u stopu prati vojna industrija vode se ratovi i preokreće se tijek povijesti. Industrija fosilnih goriva aktivno promiče ignoranciju zbog problema uzrokovanih njihovim proizvodima
Njime je lakše manipulirati.Vapaj iritantnih pesimista
Njegova se ignorancija pomno njeguje; s jedne strane namjerno skrivajući (štetne) informacije koje bi ga eventualno odvratile od kupnje, a s druge strane poticanjem sumnja u vjerodostojnost i ispravnost informacija ako one do njega ipak nekako dopru. U kontekstu globalnoga zatopljenja prvo se skrivaju informacije o onečišćenjima i emisijama štetnih plinova, a potom se cijela teorija klimatskih promjena dovodi u pitanje. Mahnita alternativna objašnjenja i teorije zavjere pokušavaju se preseliti iz domene benigne, dokone zabave u područje znanosti. Doslovno svatko si uzima za pravo biti komentatorom i »nezavisnim ekspertom« pozvanim donositi sud o ne/ispravnosti činjenica o bilo kojem segmentu realnosti, i potpuno – radikalno – ignorirati postojeću bazu znanja čijoj su mukotrpnoj izgradnji stotine, pa i tisuće znanstvenika diljem svijeta posvetili život. Ma što oni znaju…!
Zato je dobro kad je riječ o globalnom zatopljenju što postoje oni koji pozivaju na buđenje, na razum, koji razmišljaju o dugoročnom opstanku i promatraju širu sliku, makar se doimali kao iritantni pesimisti. Mnogima s vremenom okopne ideali, svakoga rođendana spuštaju ljestvicu i snizuju ciljeve, i na kraju se zadovolje s onim: »Daj što daš.« Takva strategija redukcije onečišćenja ne donosi rezultate. A sukus poruke klimatskih aktivista istovjetan je zazivima starozavjetnih proroka: ako se ne promijenimo, ako se ne obratimo, propast ćemo. Sumnjali u to ili ne.
DAVID 