PROPAST HRVATSKE Kako je HDZ uništio hrvatsku demokraciju nakon ulaska u EU

INDEX.HR

Nenad Jarić Dauenhauer

Utjecaj Crkve na hrvatsku politiku vrlo je značajan, ističe autor, no to je institucija koja se rijetko analizira kao politički akter. Takav propust osobito je uočljiv s obzirom na rast političke moći Crkve i njeno uspostavljanje kao veto aktera tijekom 1990-ih.

Foto: Index/EPA

HRVATSKA je pod vlašću HDZ-a doživjela degradaciju više ključnih demokratskih načela i standarda, osobito nakon ulaska u EU, a ponajviše od 2015. do danas, tvrdi u novom znanstvenom radu Dario Čepo s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Hrvatska (ni)je uspješna priča u politici proširenja EU-a

„Hrvatska se smatra uspješnom pričom u politici proširenja Europske Unije. Međutim, ova je priča u srazu sa situacijom na terenu i sa stručnim ispitivanjima koja pokazuju postojano zaostajanje u razvoju demokracije, osobito posljednjih godina. U njoj je na djelu klizanje prema neliberalnim praksama, usmjereno prvenstveno na liberalni dio liberalno-demokratskog neksusa“, piše u sažetku u časopisu Southeast European and Black Sea Studies naš stručnjak za komparativnu politiku.

Napominje da njegova studija nastoji istražiti rasprostranjenost i uzroke za ponovno pojavljivanje neliberalnih praksi u Hrvatskoj.

„U prikupljanju argumenta za analizu koristio sam se metodom interpretacijske analize medijskih članaka objavljenih od 2013. do 2019., znanstvenih radova te izvješća uglednih svjetskih nevladinih organizacija koje prate i ocjenjuju razne aspekte demokracije kao što su primjerice Freedom House ili Bertelsmannova zaklada“, objasnio je za Index Čepo.

HDZ-ove aktivnosti u tri ključna područja političkog sustava

Prema autoru, glavni pokretači demokratskog zaostajanja su aktivnosti dominantne stranke u tri područja političkog sustava: preuzimanje neovisnih agencija, uspostava kontrole nad pravosudnim sustavom i slabljenje neovisnih medija.

Glavni uzroci su pak strukturalne slabosti sustava povezane s dominantnom strankom.

„U odsutnosti unutarnjih ograničenja koja bi mogla nametnuti podjela vlasti s drugim akterima i vanjskih pritisaka EU-a, HDZ je bio u prilici iskoristiti strukturalne slabosti sustava ugrađene i oblikovane tijekom 1990-ih“, tumači naš dobitnik cijenjene Fulbrightove stipendije američkog State Departmenta, koja mu je omogućila istraživački boravak na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

Čepo u uvodu ističe da znanstvenici Hrvatsku 1990-ih opisuju kao poluautoritarni režim, kompetitivni autoritarni režim, neliberalnu demokraciju ili pak kao autoritarnu demokraciju. Ovaj režim određivala su dva različita svojstva:

1) u supstancijalnom smislu to je bio autoritarni režim

2) režim je ipak stekao neku legitimnost kroz relativno slobodne i pravedne demokratske procedure.

Pozitivan pritisak EU-a

Hrvatska je na put demokratizacije prema liberalnoj demokraciji krenula tek 2000. godine kada je HDZ izgubio vlast i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima. U narednom desetljeću došlo je do demokratske konsolidacije kojoj su pomogli pristupni pregovori s EU-om.

EU je snažno inzistirao na uvođenju novih i jačanju postojećih neovisnih institucija i aktera, na slobodi medija, na uspostavljanju antikorupcijskog parlamentarnog odbora, pa čak i na generalnom preustroju pravosuđa u cjelini. Izvješća Europske komisije pokazala su sporo, ali postojano poboljšavanje u svim tim područjima. Društvena dinamika i višestranački sustav doživjeli su jačanje pluralističkih demokratskih vrijednosti pa se očekivalo da će se konsolidacija nastaviti i nakon pristupanja EU, uz pomoć članstva u Uniji.

Pozitivan utjecaj izmjena na vlasti i kohabitacije

Drugi ključan element u održavanju demokratske konsolidacije Hrvatske bio je suživot u vlasti u kojem je u saboru dominirala stranka na vlasti, dok je predsjednik bio iz redova oporbe. Tijekom desetljeća, kada su napravljeni najznačajniji koraci prema demokratskoj konsolidaciji, HDZ je bio ili u opoziciji ili je vladao, ali nije kontrolirao ured predsjednika republike. Nakon ustavnih promjena 2000. i 2001. institucija predsjednika postala je velikim dijelom ceremonijalnom, mada je još uvijek ostala snažnijom nego u većini parlamentarnih sustava. Predsjednik je s vladom dijelio utjecaj nad sigurnosnim aparatom, odnosno nad tajnim službama koje su važan akter u održavanju vladavine prava. Međutim, od 2013. Hrvatska počinje doživljavati djelomično demokratsko zaostajanje.

Ako se fokusiramo na razdoblje od 2013. do 2018., od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji do danas, zaostajanje je postalo još izraženije u borbi protiv korupcije, u području koje se pridružilo prethodnim trima. Slični zaključci mogu se naći u izvještajima međunarodnog istraživačkog projekta Varieties of Democracy (V-Dem), koji radi na razvoju indikatora demokracije, tumači Čepo.

Utjecaj Crkve i braniteljskih udruga kao aktera veta

Kada piše o djelovanju parlamentarnog sustava, Čepo navodi da je on uglavnom stabilan s HDZ-om koji je pretežno na vlasti i SDP-om koji povremeno dolazi na vlast kada HDZ značajno oslabi zbog raznih skandala. No i tada SDP uspijeva osvojiti vlast samo u velikim koalicijama u kojima sudjeluje većina opozicije. Posljednjih godina na sceni se kao alternativa pojavljuju neke populističke stranke, međutim, one često, nakon što ostvare određeni uspjeh, koaliraju s HDZ-om kojem su oponirale u kampanji. 

Čepo, među ostalim, ističe da u Hrvatskoj postoji nekoliko utjecajnih aktera veta koji dijele i promoviraju isto ideološko gledište prema kojem je svijet podijeljen na dobre Hrvate, graditelje nacije, odnosno HDZ-ove birače s jedne strane i komuniste, navodne protivnike stvaranja neovisne Hrvatske, s druge. Najutjecajniji akteri veta su Katolička crkva i braniteljske udruge.

One koriste vladavinu HDZ-a kako bi državne resurse usmjeravale prema svojim ciljevima. S druge strane HDZ, kada je u oporbi, njih koristi kako bi promicao svoje konzervativne i nacionalističke političke programe i slabio političke protivnike. Posljednjih godina pridružile su im se i konzervativne organizacije civilnog društva i vjersko-politički društveni pokret koji ponekad nastupaju kao protivnici HDZ-a, ali su mu ipak uglavnom saveznici. Njihov utjecaj ne može se podcijeniti zbog postojanog jačanja neliberalnih skupina koje desne vlade i predsjednici toleriraju ili čak potiču.

Uzajamni interesi i sprege HDZ-a, veterana i Crkve

Prema nekim procjenama, piše Čepo, u Hrvatskoj ima oko 500.000 veterana Domovinskog rata koji ideološki uglavnom naginju desno. Sredinom 1990-ih počinju se stvarati braniteljske udruge, a sve HDZ-ove vlade postojano su stvarale i razvijale sveobuhvatnu institucionalnu arhitekturu prava veterana. Pomoću nje HDZ uz simboličke veze razvija i materijalne veze s braniteljskom populacijom. Njihova snaga najviše se očituje u njihovoj moći da zahtijevaju akciju od vlasti bilo pozivanjem na bojkote, na izmjene zakona ili na nepoštivanje ustavnih zakonskih obveza, posebice kada je riječ o javnim pitanjima koja su važna za ideološku desnicu.

Politički tabui desnice, među ostalim, uključuju pitanja Domovinskog rata i Hrvatske kao nacionalne države te u skladu s time definiranje ispravnog hrvatskog nacionalnog identiteta.

Crkva se rijetko analizira kao politički akter

Utjecaj Crkve na hrvatsku politiku vrlo je značajan, ističe autor, no to je institucija koja se rijetko analizira kao politički akter. Takav propust osobito je uočljiv s obzirom na rast političke moći Crkve i njeno uspostavljanje kao veto aktera tijekom 1990-ih.

Prijelomni trenutak u tom smislu bili su sporazumi između Hrvatske i Svete Stolice potpisani 1997. i 1998. Oni su pomogli da se učvrsti dominantna pozicija Crkve u hrvatskom društvu, no također su iskorišteni za jačanje narušenog međunarodnog ugleda režima HDZ-a. Od tada je Crkva postala dominantan veto igrač. Crkveni službenici počeli su se pojavljivati u javnosti kao angažirani politički akteri, taktički se služeći jezikom ustavom zajamčenih normativa, no istovremeno podrivajući demokratsku konsolidaciju stalnim poticanjem kulturnih ratova.

Jačanje utjecaja Crkve i konzervativno-klerikalnih organizacija

U analizi utjecaja konzervativnih organizacija civilnog društva Čepo posebno spominje uspon i uspjeh U ime obitelji, građanske inicijative s političkim programom orijentiranim na desnicu. Politička priroda pokreta očituje se kroz višestruke pokušaje da se potkopaju zakonodavstvo i prakse državnih i privatnih institucija koje su protivne vrijednosnom sustavu kršćanske, odnosno katoličke većine. Te vjersko-političke organizacije važni su politički akteri zbog toga što su uključene u definiranje i utjecanje na oblikovanje spornih zakona i politika o rodnim i manjinskim pravima, posebno od 2013.

Postoji snažna suradnja između Crkve i konzervativnih organizacija civilnog društva koja je usredotočena na mobilizaciju konzervativnog stanovništva, koje sebe drži kao predstavnike moralne većine. Institucije povezane s Crkvom koristile svoj su politički utjecaj kako bi izrazile svoja stajališta o značajnim politikama, primjerice o reformi obrazovanja, kako bi kritizirale medijska izvještavanja o položaju Crkve te kako bi se žalile na izostanak očekivanih odgovora državnih institucija. To sve negativno utječe na liberalne elemente demokracije i vodi prema demokratskom zaostajanju.

Sporne teme: prava manjina, LGBTIQ, ratovi, Bleiburg, Za dom spremni, migranti…

Čepo u analizi navodi i neke sporne teme koje su svojevrsne neuralgične točke prijepora između lijevih i desnih političkih opcija te postojano dominiraju političkim diskursom. Osobito se to odnosi na teme kao što su prava LGBTIQ zajednice, prava nacionalnih manjina, sjećanja na II. svjetski rat, na Domovinski rat i u novije vrijeme pitanja imigracije.

Među ostalim, tu se perpetuiraju teme kao što je komemoriranje žrtava iz redova ustaškog režima na Bleiburgu te korištenje pozdrava Za dom spremni.

Pritom su položaji različitih aktera prema Bleiburgu često imali vrlo malo veze sa samim masakrom i umjesto toga su služili kao snažna simbolička platforma za promicanje određenih političkih ili strateških agendi te kako bi se oni ‘drugi’ ocrnili ili u najmanju ruku marginalizirali. U ovom slučaju nacionalistička frakcija HDZ-a i njihovi saveznici te ‘druge’ prikazuju kao nelojalne ili izravne neprijatelje suprotstavljene neovisnoj Hrvatskoj.

Stvaranje neprikosnovenih lokalnih vladara i izvlačenje novca

Prema autorovoj analizi, izborni zakon usvojen 1999. godine pokazao se kao jedan od stabilnijih elemenata političkog sustava u cjelini. Međutim, on ipak favorizira najveće političke stranke, ne odražava želje naroda zbog neprirodnih izbornih jedinica te pretjerano predstavlja neka područja, dok neka druga ne predstavlja dovoljno.

Analiza pokazuje da značajno veći problemi postoje na lokalnoj razini. Tu je prvo došlo do promjene legislature tako da se lokalni ili regionalni čelnici biraju izravno, što je značajno oslabilo položaj lokalnih zakonodavnih vlasti.

Nakon toga HDZ-ova vlada izmijenila je dodatno zakon kako bi ojačala položaj lokalnih i regionalnih šefova u izvršnoj vlasti, čime ih je pretvorila u neprikosnovene lokalne vladare, koji će gotovo zajamčeno ostati na vlasti čak i ako zakonodavna tijela odbace njihovu politiku i građani se okrenu protiv njih. Čepo ističe da neki stručnjaci smatraju da je to bio neustavan potez usmjeren na osiguravanje kontrole HDZ-a nad lokalnom politikom.

Zauzimanje gradova, općina i županija iskorišteno je potom za izvlačenje javnog novca. No, to je također bio oblik lokalnog političkog podupiranja manjih stranaka koje podržavaju HDZ-ovu nacionalnu vladu. Sve to kod hrvatskih građana stvara nedostatak povjerenja u izborni sustav i rađa dodatnu apatiju.

Opstrukcija medijskih sloboda

Analize pokazuju da je situacija s medijskim slobodama još sumornija. Vladajući HDZ nastoji se prikazati kao demokratska stranka koja poštuje obaveze koje Hrvatska ima kao članica EU-a, međutim, prema Freedom Houseu, to je područje jedan od glavnih uzroka u recentnom demokratskom zaostajanju.

Proces slabljenja neovisnosti medija ostvaren je kroz dva različita pristupa. U jednom je HDZ iskoristio zakonodavni okvir kako bi kontrolirao medijske kritike. U drugom su saveznici HDZ-a iz konzervativnih udruga civilnog društva pokrenuli izravne napade na medije kroz sudbene progone, zloupotrebu zakona o medijima te osobne napade na ideološki sumnjive pojedince u medijskom sustavu.

U tom kontekstu Čepo posebno izdvaja Velimira Bujanca kojeg je donedavna predsjednica, HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović, pozvala na svoju predsjedničku inauguraciju unatoč činjenici da je poznat po netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama, kao ultranacionalist i revizionist zbivanja u II. svjetskom ratu.

Zauzimanje Agencije za elektroničke medije

Godine 2009. formirana je Agencija za elektroničke medije koja je za cilj trebala imati povećanje pluralizma u medijima i medijskih sloboda. No u praksi činjenica da se njeni čelnici biraju u saboru te da njemu polažu račune znači da saborska većina snažno utječe na njezin rad.

Uzurpacija medija, prema Čepinoj analizi, najbolje je došla do izražaja kada su ultranacionalisti predvođeni Bujancem izveli udar na jednu od najboljih hrvatskih novinarki Mirjanu Rakić koja je u to vrijeme bila na čelu Agencije zato što je odlučila oduzeti licencu za rad televizijskoj postaji Z1 koja je emitirala Bujančevu emisiju.

Kontrola nad HRT-om

Drugi, još eklatantniji, primjer je potpuno preuzimanje nacionalne radijske i televizijske kuće HRT-a preko postavljanja na čelo vlastitog čovjeka – konzervativnog, ultranacionalističkog novinara. Po njegovu dolasku za kormilo krenuli su masovni otkazi svim nepodobnim novinarima i urednicima, čime je HRT postao glasnogovornik vladajuće stranke.

Iako se u početku činilo da će HDZ-ova vlada učiniti isto što su činili njezini prethodnici iz SDP-a u izboru za šefa HRT-a, postupak unutar institucije koji se nakon toga dogodio bio je bitno drugačiji. Proces čistki, otpuštanja i tužbi namijenjenih suzbijanju neslaganja jasno je pokazao namjere HDZ-a da promijeni prirodu javne radiotelevizije i pretvori je ponovno u instrument vlasti, što je ona bila tijekom 1990-ih. U tom smislu SDP je bio  suzdržaniji.

Mada HDZ-ova vlada nije nikada otvoreno pokušala oduzeti licence nekim jačim neovisnim privatnim televizijskim kućama poput Nove TV, nastojala ih je marginalizirati. To je osobito vidljivo u odnosu vladajućih prema kritički nastrojenoj televiziji N1, partneru kompanije CNN. Nekoliko godina od dolaska HDZ-a na vlast svim vladinim dužnosnicima, uključujući HDZ-ove ministre, bilo je zabranjeno pojavljivanje na vijestima N1 iako o tome nikada nije donesena neka službena odluka.

Preuzimanje važnih institucija

Kako bi spriječila vladinu zlouporabu javne uprave, Europska unija stavila je veliki naglasak na uspostavljanje i jačanje neovisnih agencija i regulatornih tijela. No, dok na nekoj formalnoj razini ta tijela u Hrvatskoj imaju autonomiju u funkcioniranju, u tom je području došlo do sličnog preuzimanja kao u medijima.

Najočitiji primjer toga je institucija povjerenika za informiranje. Prva nositeljica te funkcije, stručnjakinja za pravo na informacije, izgradila je projekt agencije od temelja i dala joj težinu, posebno što se tiče forsiranja ideje da vlada treba biti transparentnija. No, nakon što je njezin mandat završio, kandidat koji ju je naslijedio u procesu natječaja uspio je sakriti svoje dugogodišnje članstvo u HDZ-u.

Druga ustanova koju je HDZ uspio uzurpirati bila je pozicija pravobraniteljice za djecu. Ona je tijekom mandata Ivane Milas Klarić, stručnjakinje za obiteljsko pravo, stalno bila na meti vjersko-političkog društvenog pokreta i konzervativnih organizacija civilnog društva. Kada je HDZ-ova vlada došla na vlast, promijenila je zakon i objavila da novi zakon zahtijeva izbor novog pravobranitelja. Kandidatkinja koja je konačno imenovana na to mjesto nedugo potom u javnosti je dala transfobne izjave i podržala uklanjanja referenciranja na rod iz pravnih akata, što je uključilo i Istanbulsku konvenciju.

HDZ je također uspio preuzeti Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva. To je poduzeto kako bi se resursi Zaklade upotrijebili za nagrađivanje članova lojalnih stranci. Obilna sredstva, koja djelomično dolaze od prihoda od nacionalne lutrije, korištena su za nagrađivanje saveznika stranke, uključujući i organizacije koje su dio vjersko-političkog društvenog pokreta, a prije su bile kritične prema zakladi. Pokazalo se da je Zaklada čak davala financijsku potporu organizacijama čiji su članovi bili članovi vlade.

Sustavno preuzimanje pravosuđa od 1990-ih do danas

Iako je ustavno oblikovano kao neovisno i ravnopravno, hrvatsko sudstvo u praksi nikada nije imalo autonomnu ili institucionalno neovisnu ulogu u hrvatskom političkom sustavu, ističe Čepo.

Posljednje ankete pokazuju da je to jedna od institucija koja među građanima ima najmanje povjerenja. Javnost sustav doživljava korumpiranim, nepravednim i pod utjecajem politike. Pravni stručnjaci mnoge suce, posebno one na nižim sudovima, doživljavaju kao neadekvatne za položaje koje zauzimaju.

Sve to rezultat je HDZ-ove demontaže i preuzimanja pravosudnog sustava u ranim 1990-ima. HDZ-ova kontrola nad otpuštanjem, imenovanjem i financiranjem sudaca učinila je da oni nevoljko pokazuju svoju neovisnost. Suci koji nisu bili u stanju razumjeti svoju ulogu u ispunjavanju nacionalnih interesa i korištenju zakona na fleksibilan način koji bi podržavao visoke ciljeve vladajuće stranke i predsjednika Tuđmana proglašavani su ostacima komunističkog režima ili Srbima nelojalnima novoj državi i stoga su morali biti smijenjeni s dužnosti. Lojalni stranački kadrovi imenovani umjesto njih često nisu imali iskustva i pravno znanje, no imali su obilje stranačke lojalnosti.

Dvije najveće zapreke reformi pravosuđa – Ustavni sud i DSV

Posebno destruktivna za pravednost pravosudnog sustava bila je Tuđmanova tendencija nesputanog vladanja putem izvršnih naloga. Sve to učinilo je pravosuđe jednim od prvih dijelova političkog sustava koji su uzurpirani, što je omogućilo nesputanu vladavinu HDZ-a. Situacija se nije puno promijenila ni nakon promjene režima 2000. godine niti je proces pridruživanja EU bio uspješniji u reformi pravosuđa. Prema analizi Čepe, dvije najveće zapreke ozbiljnijoj reformi pravosuđa su Ustavni sud i Državno sudbeno vijeće (DSV).

Unatoč demokratskim promjenama 2000. godine te desetljeću pregovora o pristupanju EU i konačno članstvo u Uniji, nedostaci koje je HDZ-ova vlada stvorila u sektoru pravosuđa temeljito su potkopali taj dio sustava. Ti nedostaci posebno su ostali snažno prisutni u DSV-u, manjkavoj instituciji čije su mane nakon 2000. godine vlasti samo povećavale, a inzistiranje EU-a na neovisnosti pravosuđa samo zacementiralo. To je DSV-u omogućilo da se smatra nedodirljivim čak i u odnosu na druge pravosudne institucije kao što je Ustavni sud. Stoga ne čudi da je DSV ignorirao čak i neke odluke Ustavnog suda i izvršio sporna imenovanja sudaca.

HDZ-ova vlada nastavila je politizirati tu instituciju, između ostalog, nominirajući u nju političare s pravnom pozadinom, ali s gotovo nikakvim pravosudnim legitimitetom.

Defektna demokracija

U zaključku Čepo ističe da je načelo uvjetovanja trebalo biti sredstvo koje je Europska unija koristila kako bi učvrstila demokraciju u zemljama kandidatima srednje i istočne Europe, što je trebalo pridonijeti europeizaciji tih država. Članstvo u EU trebalo je biti konačna nagrada za demokratizaciju – trebalo je to biti nešto kao batina i mrkva.

No, što se dogodilo? Od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 2013., a posebno otkako je HDZ 2015. uspostavio monopol vlasti, hrvatski građani svjedoče stagnaciji demokratskih procesa, njihovu slabljenu, a u nekim slučajevima čak i nazadovanju u sve većem broju segmenata hrvatskog političkog sustava.

Mada se Hrvatska nije vratila konkurentnom autoritarizmu iz devedesetih, ona je ostala defektnom demokracijom sa slabim i uzurpiranim institucionalnim okvirom, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Korištenje neliberalnih politika posljednjih je godina u porastu, iako su njihovi učinci općenito još uvijek manji u odnosu na druge zemlje jugoistočne Europe.

Ovaj tekst identificirao je područja u politici koja bi mogla dalje kočiti jačanje demokracije te eventualno pretvoriti Hrvatsku u hibridan demokratski režim ili možda čak ponovno u kompetitivni autoritarni režim, zaključuje Čepo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s