„SVETO PISMO“-BIBLIJA I RIMOKATOLIČKA CRKVA

Dominik Petris

Objavljujemo obrađen, skraćen i lektoriran članak Richarda Benetta koji opisuje principe po kojima je Rimokatolička crkva iskrivila učenje Kristovo  intervencijom u Bibliju te tumačenjem Pisma na način koji joj je odgovarao da bi kroz stoljeća ustoličila prijevaru čovječanstva isključivo za ostvarenje svojih materijalnih interesa. Prijevara je više nego očita. Za koga se Crkva izdaje, što je (zlo) upotrijebila da bi se izdigla iznad Oca i cijelog svijeta te postala, povijesno i faktički, najveća religijska organizacija obmane – u svim sustavima djelovanja, vidjet ćemo u slijedećem tekstu:

„BOG JE DAO SVOJU RIJEČ; NEPOKOLEBLJIVI AUTORITET

Svakako mogu razumjeti sumnju i nemir koji se odvijaju u srcu jednog Rimokatolika kada se govori o temi nepokolebljivog autoriteta Pisma. Prije dosta godina i mene samog je mučila ta tema. Shvaćanje da je Božja pisana Riječ nepokolebljiv autoritet, i kako su spasonosna vjera i
Pismo nerazdvojivi, od velike je važnosti. Osoba koja računa na Božju moć i vjernost može biti sigurna da će primiti sve ono što Bog obećava, «Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.»1

Riječ Božja je stvaran temelj na kojeg možemo položiti svoje nade. Ako temeljimo svoju vjeru na tom sigurnom autoritetu da će Bog izvršiti sve što je obećao onim koji su u Kristu mi «vjerujemo i znamo.»2

Istina i Pismo

Gospodin Isus je u svojoj molitvi jasno rekao istinu o Božjoj Riječi, «Posveti ih kroz svoju istinu, tvoja riječ je istina.» Božja riječ ne samo da sadrži istinu, ona jest istina. Ova tvrdnja je dosljedna Starozavjetnim izjavama gdje nam Duh Sveti kontinuirano govori da je otkrivenje Božje istina. Sam Gospodin poistovjećuje istinu sa pisanom Riječju Božjom.

1 Hebrrejima poslanica 11:1
2 Ivan 6:69
3 I Korinćanima 13:6

U Novom Zavjetu nalazimo da se Isus i njegovi apostoli vraćaju uvijek na Pisanu Riječ Božju kao konačnom autoritetu. Kada je bio kušan Isus je Sotonu od sebe tjerao tri puta riječima, «Pisano je».4

Tom izjavom, «Pisano je», Isus pokazuje potpuno prihvaćanje autoriteta pisane Riječi. To je vidljivo i iz slijedećih Isusovih riječi, «Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam. Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedan kovrčica slova Zakona sigurno neće nestati, a da se ne ostvari.»5

Osuda drugih izvora autoriteta

Isus je često korio Farizeje da svoje tradicije drže jednako važnima Riječi Božjoj. On ih je osudio jer su pokušavali iskvariti sam temelj istine izjednačavajući svoju tradiciju sa Riječju Božjom. Isus im je rekao, «ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali».6

Te farizejske tradicije su bili propisi, odredbe i pravila religijskih vjerovanja i prakse koje su tijekom vremena razvili učenjaci. Te odredbe i pravila su se prenosili usmeno ili pažljivo provjerenim spisima. Te tradicije, pismene i usmene, su tvorile skup kulturalnih materijala koji su postali službena tumačenja i vodilje u vjerskom životu i praksi. Čak su i jasna učenja Svetoga Pisma bila prosijana kroz tu tradiciju i oblikovana kako bi odgovarala ljudskim sklonostima i ukusima. U opovrgavanju Saducejskih učenja Isus je rekao, «U zabludi ste,odgovori im Isus jer ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.»7

Odmah u slijedećem stihu kaže, «Ne dodaj ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim». Ovo učenje i zapovijed nam jasno govore da je Riječ Božja čista i neiskvarena. Sam Bog je izdahnuo Pisano Riječ i samo ona jest mjerilo vjere i to je potpuna istina, drugačije ne može biti. Stoga, svaku crkvu koja proturječi Pismu i pokušava mu
umanjiti značaj u vjeri i životima ljudi, možemo smatrati lažnom i prijevarnom koja pokušava ukloniti Boga s Njegova trona i sebe postaviti kao mjerilo apsolutnog autoriteta.

4 Matej 4:4,7,10.
5 Matej 5:17-18.
6 Marko 7:13
7 Matej 22:29

Načelo «Samo Pismo»

Riječ Božja postoji na svijetu od vremena kada je Bog dao Deset zapovijedi (Bog ih je svojom rukom upisao na kamene ploče)  9 pa sve do danas. Izraz «Pismo kaže» nije nikakvo nagađanje, već točni transkript. Zapovijed da vjerujemo onome što je pisano znači da bi trebali primiti čistu Riječ Božju. To znači da se ta Riječ izdvaja iz svih ostalih mogućih izvora, ona je istina kojoj osoba treba vjerovati, tu se radi o Božjoj nepokvarljivoj istini.

U Izrekama 22:21 otkrivamo što se ljudima nudi, «da te poučim riječima istine, da uzmogneš pouzdanim riječima odgovoriti…» Za spasenje besmrtne duše potrebna je pouzdanost. U svojoj posljednjoj zapovijedi u Pismu Bog jasno i odrješito zapovijeda neka nitko ne nadodaje niti oduzima Njegovoj pisanoj Riječi. «Ja svakomu tko čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; a ako tko što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.»10

Načela tumačenja

Tumačenje Pisma po načelu «Samo Pismo» je sukladno sa riječima koje nam Bog daje u Psalmu 36:10, gdje kaže, «U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo
Božju istinu vidimo u svjetlu Božje istine. Apostol Pavao nam govori isto to, «I mi o tom govorimo ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.»11 

Pod svjetlošću koju Bog isijava mi možemo vidjeti Njegovu istinu. Pismo posjeduje vlastita načela tumačenja. Nadahnut Duhom Svetim
apostol Petar kaže, «Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.»12

9 Izreke 30:5
10 Otkrivenje 22:18.19
11 I Korinćanima 2:13
12 II Petrova 1:20,21

Petar nam ovdje jasno govori da ako želimo sačuvati čistoću Pisma načelo tumačenja mora dolaziti iz istog čistog izvora kao i dio koji želimo protumačiti, dakle iz Pisma. Jedino uz pomoć Duha Svetoga možemo
ispravno razumjeti Pismo. Duh Sveti Božjim slugama daje razumijevanje Pisma, i u ovome nalazimo isti princip, jer i to razumijevanje koje Duh daje vjernicima čini to po Pismu. Dakle, samo Pismo je mjerilo kojim tumačimo istine Pisma, «Duh je onaj koji svjedoči, jer je Duh istina».13

Oni koji uistinu žele biti vjerni Gospodinu u tom načelu «Samo Pismo» moraju držati Njegovu zapovijed, «Poslušajte moju opomenu! Gle, svoj duh pred vas izlijevam, hoću vas poučiti svojim riječima.»14 Onaj koji traži istinu o ovoj temeljnoj stvari mora slijediti upute iz Psalma 51:19, «…srce raskajano, ponizno, Bože nećeš prezreti.» Gospodin neće prezreti, već će otkriti temelje istine Isusa Krista i njegovih Apostola. Rečeno riječima apostola Ivana,
«Ovo je taj učenik što svjedoči za ovo i napisa ovo, i znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo.»15

Ovo su napisali i apostol Ivan i Petar i Pavao kako bi oni koji su pomireni s Bogom znali da je Njegovo svjedočanstvo istinito.

Jasnoća i dostatnost Pisma

O potpunoj dostatnosti Pisma govorio je apostol Pavao, «Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen opremljen za svako djelo ljubavi.»16

Sve što nam je potrebno kako bi spoznali konačnu istinu i autoritet jest izvorno Pismo. To je stoga što Riječ Božja ima vlastita pravila povijesno-gramatičkog tumačenja, a u svjetlu Apsolutnog zakona (op.a)..

13 I Ivanova 5:6
14 Izreke 1:23
15 Ivan 21:24
16 II Timoteju 3:16,17

Pismo je vrlo jasno da i dijete može spoznati vjeru kroz pisano Riječ Božju. Apostol Pavao piše Timoteju, «jer od djetinjstva poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.»17

Tvrdnja kako načelo «Samo Pismo» nije moguće

U pokušajima da se opravda tradicija kao jednaki autoritet Pismu često se poziva na posljednje stihove Ivanova Evanđelja, gdje stoji, «A ima i mnogo drugoga što učini Isus i kada bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.»18

Vjera u ljudske tradicije zahtjeva praznovjernu naivnost i iracionalnu lakovjernost. Samo Pismo nam daje jedan takav primjer koji se pojavio u vrijeme kada je Ivan pisao svoje Evanđelje. Ivan opovrgava lažnu tradiciju, «zato se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti.»19

Ta glasina kako će se Gospodin vratiti prije nego Ivan umre nije bila pisana Riječ Božja; no ipak je kružila crkvom u Ivanovo vrijeme. Još jedan od pokušaja opravdanja tradicije jest kako rana Crkva nije imala Novi Zavjet, no apostol Petar se osvrće na pisanje apostola Pavla kada kaže, «…kao što vam je i naš ljubljeni brat Pavao prema danoj mu mudrosti pisao. On to čini u svim poslanicama u kojim govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću kao i sva ostala Pisma na svoju vlastitu propast.»20

Petar, također kaže, da piše kako bi vjernici zapamtili što je rekao, tako kaže, «Zato ću vas uvijek podsjećati na ovo, premda sve i sami znate i premda ste učvršćeni u sadašnjoj istini.»21

17 II Timoteju 3:15
18 Ivan 21:25
19 Ivan21:23
20 II Petrova3:15,16
21 II Petrova1:12

Od najranijih vremena veliki dio Novoga Zavjeta je bio dostupan. Apostol Pavao, nadahnut Duhom Svetim, zapovijeda da se njegove poslanice čitaju i u drugim crkvama, a ne samo u onima kojima su poslane. To nam je jasan pokazatelja da je pisana Riječ Božja kružila
ranom crkvom još za života apostola. Uvijek je bilo moguće slijediti Božju zapovijed da vjerujemo onome što je zapisano, i uvijek je se slijedilo. Po tome pitanju mi moramo pokazati poniznost, «ne ići iznad onoga što je zapisano», ili riječima apostola Pavla, «Ovo sam sve braćo primijenio na se i Apolona zbog vas, da na nama učite (što znači riječ): Ne preko onoga što stoji pisano! Da se ne uznosite što pristajete uz jednoga protiv drugoga.»22

Apsurdni princip kako je tradicija potrebna jer rana Crkva nije imala Novi Zavjet zanemaruje dvije, vrlo jednostavne, činjenice koje se tiču Božje brige za ranu Crkvu.23

Vjernikova ljubav spram Boga i Propisi

Ako nemamo potpuno povjerenje u Isusove riječi tada ne možemo reći kako Ga ljubimo, i tu se opet vraćamo na važnost Pisma, «Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi ne drži
mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja već od Oca koji me posla.»24

«Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.»25

Živeći na ovoj zemlji na slavu svojega Oca, Isus je mogao reći, «Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.»26

«Savršen je Zakon Jahvin dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Jahvino neuka uči.»27

22 I Korinćanima 4:6
23 U Dodatku I se detaljnije bavim temom Pisma danoga prvoj Crkvi.
24 Djela apostolska 17:2-18:28, 28:23; Galaćani 3:8; Rimljani 9:17.
25 Ivan 14.23,24
26 Matej 24:35
27 Psalam 19:8

Kako bi vjernik bio uistinu odan Gospodnjem putu treba se samo držati onoga što je pisano «riječ tvoja je istinita.» Svaki istinski vjernik mora prepoznati da postoji mjerilo po kojem se prosuđuje je li nešto istina ili laž. U prošlosti to mjerilo se nazivalo «mjerilo vjere» ili «temelj istine», što bi značilo, mjerilo po kojoj prepoznajemo istinu. To načelo, jasno nalazimo u Starom i Novom Zavjetu, da je sama Božja Riječ temelj istine. Nemoguće je prihvatiti Isusa, a odbijati mjerilo Očeve riječi koju nam daje kroz Njega. Izbor je jasan, ako ljubite Boga ljubite i Njegovu Riječ, ne Njegovu Riječ plus ljudske predaje. Ne možete reći kako ljubite Boga, a prezirete Njegovu Riječ jer istinska je duhovnost utemeljena na Riječi, «Ali na koga pogled svraćam? N siromaha i čovjeka duha
ponizna, koji od moje riječi dršće.»28

Izvor autoriteta Rimokatoličke crkve

Službeno učenje Katoličke crkve glasi,

«Katolička crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Otkrivenja, ‘ne temelji svoju sigurnost o otkrivenim joj istinama samo iz Svetoga pisma, oboje i Sveto pismo i Tradicija trebaju biti prihvaćeni i štovani sa jednakom pobožnošću i revnosti.»’29

Ova izjava je službeno poricanje učenja Isusa Krista. Crkva ne može tvrditi da je kršćanska ako Tradiciju drži jednako važnom kao
Učenje Nazarećanina. To je kao da muž kaže kako voli svoju ženu, ali jednako voli i svoju tajnicu. Takvog čovjeka nazivamo preljubnikom, jednako tako i Vatikan čini preljub sa svojim štovanjem Tradicije sa jednakom pobožnošću i revnosti. Ta odanost i revnost znače nevjernost i odbacivanje Učenja.

28 Izaija 66:2
29 Cathecism of the Catholic Church, (Katekizam Katoličke crkve), drugo izdanje (United States Catholic Conference, Inc-Liberia Editrice Vaticana, 1997) Paragraf 82. Svi daljnji korišteni citati će biti iz ovoga izdanja, osim ako nije naznačeno drugačije.

U katolicizmu tradicija zauzima superiorniji položaj

Priroda svakog autoriteta jest da je on samoupravan. Vjerskom životu je potreban suveren autoritet, ako imamo dva autoriteta koji upravljanju vjerskim životom osuđeni smo na propast, jer jedan autoritet će prevladati onaj drugi. Kada Vatikan kaže kako se Tradicija i Pismo trebaju jednako štovati, to je samo crkveni primjer Orwelove životinjske farme gdje su sve životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih. U Vatikanu Tradicija je uvijek bila ‘predsjedavajući’ koji uvijek donosi presudu u pitanjima autoriteta. Rim živi i provodi svoja pravila po tome načelu. Primjerice, u ‘Ispovjedi vjere’ sa Trentskog koncila u dijelu o podložnosti kaže, «Prihvaćam apostolske i crkvene tradicije i sva druga svetkovanja i ustroj same Crkve.
Također prihvaćam Sveto Pismo kakvo je naša sveta Majka Crkva posjedovala i posjeduje, čija je dužnost prosuđivanje, pronalaženje prave istine i značenja Svetog Pisma; nikada neću prihvatiti tumačenje niti tumačiti Pismo drugačije nego u skladu sa jednoglasnim pristankom Očeva.30

Autoritet ili mjerilo vjere je čvrsto u rukama Rimske hijerarhije, ljudi koji čine tu hijerarhiju jesu «sveta Majka Crkva». Oni su ti koji prosuđuju Pismo, tako da na kraju obični vjernik katolik više ne vjeruje u Svemogućeg Boga i Njegovu pisanu Riječ, već u svetu Majku Crkvu
i njezinu Tradiciju, a to je ono što je utisnuto u umove svih katoličkih vjernika.
Primjere u kojima vidimo na koji to način sveta Majka Crkva vlada i upravlja nalazimo u Katekizmu Katoličke crkve, «Kao što majka uči svoje dijete govoriti kako bi moglo komunicirati, tako i nas Crkva naša Majka uči jezik vjere kako bi nas uvela u razumijevanje vjerskoga života.»31

30 Henry Denzinger, The Sources of Catholic Dogma, (Izvori Katoličke dogme), Preveo Roy J Deferrari iz Enchridion Symbolorum, 30 izdanje (St. Kouis, MO: Herder book Co.,1957)# 995. Kroz čitavu knjigu podebljana slova u citatima dodao autor.

31 Catechizm, (Katekizam) Paragraf 171.
No, po pitanju najvažnije teme, vjere u Krista, kojega Pismo naviješta kao sve dostatnog Spasitelja, taj isti izvor autoriteta zahtijeva od duša da se utječu njezinoj majčinskoj brzi, a ne da svoje oči usredotoče na Krista i samo Krista.

Katolička crkva i službeno izjavljuje,

«Vjera je crkveni čin. Vjera Crkve nadilazi, začinje, podržava i hrani našu vjeru. Crkva je majka svih vjernika. ‘Nitko ne može imati Boga za Oca kao nema Crkvu za Majku»’32

Gospodin Isus upozorava one koji povrijede one najmanje i navode ih na grijeh. Svatko tko ožalošćuje duše, pa i one najslabije, i prijeći im ulaz na put Božji, bolje mu je da si objesi oko vrata mlinski kamen i baci se u more, jer takvi će završiti u jezeru ognjenom koje se nikada ne gasi. Kakva li je sudbina Crkvenoga sistema koji uči kako «Pismo i Tradiciju moramo jednako prihvaćati sa jednakom pobožnošću i revnošću»?

Nepogrešivost Pape

U katoličkoj crkvi temelj autoriteta jest apsolutan, no umjesto da je to Božji autoritet, to je autoritet jednoga čovjeka, rimskog Pape. Krajnji autoritet leži u odlukama i dekretima pape na vlasti. To je vidljivo iz dokumentacije službenog katoličkog izvora, Vatikanski kanon zakona koji kaže, «Vrhovni Svećenik, po prirodi svoje službe, posjeduje autoritet nepogrešivog učenja kada kao vrhovni učitelj i pastir svih vjernika… proglašava vjersku doktrinu ili moralno učenje kojeg se mora držati.»33

Kakva se reakcija zahtjeva od ‘kršćanskog puka’ piše u Kanonu 752, «Čak i ako nema pristanka vjere, nužno je odati religiozno poštovanje intelektom i voljom učenju Vrhovnog Svećenika…»Ušutkan je svaki zahtjev koji bi se protivio tom totalitarnom nametanju nepogrešivosti odredbom kanona 333 dio 3, «Nikakva žalba niti molba nije moguća u odlukama ili dekretima Rimskog Velikog Svećenika.»
Prema Svetome Pismu nepogrešivost je Božja osobina, a ne jednoga čovjeka ili grupe ljudi. Vječnost, sveznanje i nepogrešivost su Božji atributu, atributu Njegova Bića koja se ne mogu prenijeti na stvorenje. Bog kaže da On ne može lagati i da «Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.»34

32 Caechizm, (Katekizam) Paragraf 181.
33 Code of Canon Law, (Kodeks kanonskog zakona) Kanon 749.
34 Titu 1:2, Izaija 43:10

Ipak tvrdnja o ‘papinskom nepogrešivom autoritetu’ nije ništa drugo doli tvrdnja o božanstvenosti. Vatikanska doktrina se hvasta kako je Papa «Sveti Otac».35

Ništa ne pokazuje jasnije papinsku aroganciju kao doktrina o nepogrešivosti. Papa, postavivši sebe kao vrhovnoga je de facto zanijekao Božji apsolutni autoritet!

Navodna nepogrešivost i povijesne činjenice

Da ljudska vlast tvrdi kako je nepogrešiva kako bi bila ‘poput Boga’ prkosi mašti. U svojatanju Božjeg atributa, nepogrešivost, Rim ne samo da se izruguje Bogu i Njegovoj istini, već i niječe povijesne činjenice. Papu Honorija (625-638) je Šesti ekumenski koncil (680-681) osudio kao heretika, također ga je osudio i Papa Leo II, kao i svaki papa do 11. stoljeća. Dakle, imamo ‘nepogrešivog’ papu kojeg drugi ‘nepogrešivi’ pape osuđuju kao heretika. Postojao je čak i jedan papa koji je odbijao nepogrešivost papinske institucije.
Katolički povjesničar August Bernard Hasler piše, «ali (Papa) Ivan XXII nije želio niti čuti o svojoj nepogrešivosti, jer ju je doživljavao kao neprikladno ograničavanje svojih prava kako vladara, i u buli Qui quorandam (1324) osuđuje Franjevačku doktrinu o papinskoj nepogrešivosti, nazivajući je đavoljim djelom.»36

Božja zapovijed, «Ja sam Jahve Bog tvoj…nemoj imati drugih bogova uz mene.»37 poništava Vatikansku doktrinu o nepogrešivosti. Tu istu, navodnu, nepogrešivost možemo naći izrečenu na drugačiji način, npr. U tvrdnji Rima kako je njihova tradicija božanski nadahnuta.

35 The Catholic Encyclopaedia, (Katolička enciklopedija) urednik Robert Broderick, (Nashville, TN: Thos. Nelson Inc., 1976) str. 217. Pod Otac: «Sveti Otac je naziv samoga Pape. Bog Otac je Prva osoba Blagoslovljenoga Trojstva.»

36 August Bernard Hasler, How the Pope Became Infalable: PiusIX and the Politics of Persuasion (Kako je papa postao nepogrešiv: Pio IX i politika uvjeravanja) (Garden City, NY: Doubleday&Co., Inc.,1981) str 36,37. Prvi puta objavljeno u Njemačkoj pod naslovom Wier der Papst Unfehlbar Wurde (Verlag, Munchen: R.Piper & Co.,
1979).

37 Izlazak 20:2-3

Rim tvrdi kako je njegova tradicija sveta

Kako bi sačuvali svoju pompu, ceremonije i sakramente Rim, službeno izjavljuje kako je njihova tradicija sveta.
«Sveta tradicija i Sveto pismo su usko povezani i komuniciraju međusobno. Jer, obje proizlaze iz istoga božanskog izvora, spajaju se tako da tvore jedno i kreću se prema istome cilju.»38

Rim, ne samo da tvrdi, kako Sveta tradicija dolazi od istog izvora kao i Pismo i tvore ‘jedno’, već i da Sveta tradicija u potpunosti prenosi Božju Riječ. Izjavljuju, «Sveto Pismo je Božji govor zapisan po nadahnuću Duha Svetoga, a (Sveta) tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju koju su Isus Krist i Duh Sveti povjerili apostolima.
Prenosi se nasljednicima apostola kako bi, prosvijetljeni Duhom istine, mogli vjerno sačuvati, objasniti i širiti je propovijedanjem.»39

Ovakvo učenje obeščašćuje i huli Božje ime i Njegovu Svetu Riječ. Pismo nas uči da Božju Pisanu Riječ ne možemo miješati ni sa čim drugim. Sam Isus Krist je rekao, «Pismo se ne može uništiti.»40

«Nije li riječ moja poput vatre- riječ je Jahvina- i nije li slična malju što razbija pećinu?»41

Izjava katolika kako tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju je doslovno hula na Duha Svetoga. Sam Duh Sveti prenosi Svoju Riječ vjernicima. Duh Sveti ne pokušava prenositi nesvetu Tradiciju koja podržava idolopoklonstvo, praznovjerje i vračanje.
«Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća meni bez ploda, nego čini ono što sam htio obistinjuje ono zbog čega je poslah.»42

38 Catechizm, (Katekizam) Paragraf 80
39 Catechizm, (Katekizam) Paragraf 81, kosa slova i zagrada se nalazi u originalu.
40 Ivan 10:35
41 Jeremija 23.29
42 Izaija 55:11
Tradicija kako je koriste katolici

Izjava Vatikana kako «sveta Tradicija u svojoj potpunosti prijenosi Riječ Božju» ne samo da omalovažava Duha Svetoga, već navodi ljude da se okreću Tradiciji umjesto Duhu Svetome da im donese Riječ Božju. Upravo to i jest želja Rima, što i sami naglašavaju u 113. paragrafu Katekizma, «Čitajte Pismo unutar ‘živuće Tradicije cjelovite Crkve’» Rim
ide tako daleko da čak kori one koji odlutaju, jer kako kažu «…postoji tendencija čitanja i tumačenja Svetoga Pisma izvan Tradicije i Crkvenog Učiteljstva.»43

U svojoj ‘Tradiciji i Učiteljstvu’ Rimska Crkva ostavlja mjesta štovanju, navodnim, relikvijama mučenika, podizanju oltara, paljenju tamjana, posvećivanju slika i hramova, molitvi svecima i umrlima. Takvo lažno bogoštovlje se naučava i prakticira i isključuje se vodstvo i poučavanje Duha Svetoga. Vatikanska učenja osuđuje sama riječ Božja, «Jao vama učitelji Zakona jer ste odnijeli ključ spoznaja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste.»44

Apostol Pavao potiče vjernike da se pouzdaju u, «…očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu»45 Kao što je Izraelcima u pustinji svakoga dana davao svježu manu, tako i nama, ako smo žedni i gladni Božje pravednosti Duh Božji iznova donosi i otkriva Pismo. Stoga je svima koji ljube katolike obveza odvratiti ih od ljudskih riječi i uputiti ih na Pismo gdje će pronaći Onoga koji je rekao, «…tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode’»46

43 «DOMINUS IESUS» 05.09. 2000
CONGREGATION FOR THE DOCTRINE OF THE FAITH

44 Luka 11:52
45 I Korinćanima 2:4,5
46 Ivan 7:38

Tvrdnja kako je apostolsko naslijeđe održavanje tradicije

Pod naslovom «Apostolska tradicija» i podnaslovom «…nastavlja se u apostolskom naslijeđu», Rim tvrdi slijedeće, «Kako bi potpuno i živo Evanđelje bilo sačuvano u Crkvi, apostoli su ostavili biskupe i njihove nasljednike. Oni su na njih prenijeli ‘svoj vlastiti autoritet poučavanja’. ‘Apostolsko propovijedanje, koje se na poseban način izražava u nadahnutim knjigama, mora biti očuvano u neprekidnoj liniji nasljeđa sve do kraja vremena.’ To živo prenošenje, postignuto po Duhu Svetome se naziva Tradicija se razlikuje od Svetoga Pisma, ali je usko povezana sa njime.»47

U Pismu niti na jednom mjestu se ne spominje ‘neprekidna linija nasljeđa’ (koja na kraju postaje «apostolsko nasljeđe»). U Novome zavjetu nalazimo da su apostoli postavljali starješine i đakone, a ne apostole. Pa ipak, Rim svoje stajalište temelji na neprekinutoj liniji nasljeđa koja potječe od apostola.48

Kada bi željeli biti dosljedni u korištenju koncepta «apostolskog naslijeđa», istinski nasljednici apostola su Božji proroci, oni koji su, «nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist.»49, i ako se ta temeljna doktrina uništi nismo u apostolskoj vjeri, nego smo je iznevjerili. «Apostolsko nasljeđe» bez apostolske doktrine je prijevara. Ta doktrina daje ljudima mudrost kako bi se spasili kroz vjeru po Isusu Kristu.

47 Catechizm, (Katekizam) Paragraf 77,78

48 U Isusovo vrijeme farizeji su bili odani «živućoj Tori». Za njih Pismo nije bilo konačno,završeno otkrivenje.
Njihova odanost je bila znanju za koje su tvrdili da dolazi kroz Mojsijevu Tradiciju. Na upravo isti način Rim tvrdi da se «živuća predaja» nazvana Tradicija prenosi apostolskim nasljeđem.

49 Efežanima 2:20

Bogohule protiv Duha Svetoga

Pomno ispitivanje doktrine Katoličke crkve nam otkriva kako, ne samo da je njihov autoritet nebiblijski, već je i pokušaj potpunog uzurpiranja Božjeg autoriteta u Pismu. «Sveta Majka Crkva» u biblijskom terminu nije niti sveta niti strogo određena «crkva». Točnije je nasljednica Rimskoga carstva što možemo vidjeti po njezinom duhu i karakteru koji nalazimo u njenim arogantnim zakonima, tradicijama i poganskim običajima. Nazivajući svoju tradiciju svetom i stavljajući je u isti rang sa Svetim Pismom i u isto vrijeme tvrditi kako je Papa nepogrešiv jest hula na Duha Svetoga. U Isusovo vrijeme «Hramska kurija», farizeji su sebe smatrali dobrima, ispravnima i svetima. Bili su uvjereni kako Bog radi kroz njihova učenja i njihovo upravljanje. No, Isus im je rekao da su slični, «okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža.»50

Na vrlo sličan način privilegije, ponos i tvrdnje Rimskog sustava
kako su upravo oni glasnogovornici Božji, Bog nam u svojoj Riječi otkriva na nisu ništa drugo doli, «prijevarni duhovi i đavolske nauke.»51

Otac se pobrinuo za odgovore na opasne i sveprisutne prijevare Rimskoga sistema i njegova izmišljenog temelja autoriteta. Sam Bog koji je počeo pisanje svoje Riječi vlastitom, rukom, u ovim posljednjim danima govori i nama, «po Sinu».52

Isusova se volja, utjeha i savjeti vjernicima očituju pisano.

Vjera, pisana Riječ Božja i spasenje

Vjera je, dakle, veza između duše i Gospodina. Vjerom u Krista nama se pripisuje Njegova pravednost i Bog nas prihvaća. Oni koji su «spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili»55 nisu ništa
nego budalasti. Ono što je uistinu zabrinjavajuće i ozbiljno jest to da Crkva koja tvrdi kako je potrebno voljeti crkvenu tradiciju jednako kao i Riječ Božju, jer su i jedno i drugo imaju isto značenje. Takovo učenje Crkve izmiče sam temelj vjere. No, možemo biti zahvalni što shvaćamo dostatnost, istinu i sigurnost Božje Riječi. Apostol Pavao kaže, «poznaješ sveta pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.»53

50 Matej 23.27
51 I Timoteju 4:1
52 Hebrejima 1:2
53 II Timoteju 3:15

«Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakog dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.»54

«…jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago od onoga Dana.»55“

54 Hebrejima 4:12
55 II Timoteju 1:12.

Tradicija, izdizanje iznad Riječi, zlouporaba imena Kristova za demonske principe djelovanja, apostolsko nasljeđe, nepogrešivost pape samo su neke činjenice koje nam otkrivaju pravi svijet Katoličke crkve i njezinog naučavanja.
Temelji nisu istiniti, već su sazdani na tzv. Petrovoj stijeni (o kojoj smo pisali), i uzrok su današnjem stanju svijeta.
Svijet se zabavlja analizom posljedica, ali rješenje je u otklanjanju uzroka.
Svjetovnost – duboka kriza identiteta duše poprimila je razmjere epidemije pod vodstvom političara te najvećeg manipulatora svijeta – pape.
Uzrok je stvorio posljedicu bolesti društva na svim razinama – lijek je prvi korak osvješćenja i vlastite preobrazbe uz Istinsko učenje Isusa Krista.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s