PRIJEVARA „PETROVA STIJENA“ STARA KAO I PAPINSTVO – KRAJ SE PREPOZNAJE PO POČETKU

Dominik Petris

Početak prijevare dobro je opisan analitikom jednog suvremenika:
Papinstvo, odnosno crkva kao takva, je ovaj svijet dovela u totalni kolaps. Ako čitatelju činjenice koje su ovdje napisane neće biti dovoljne za analizu svoga života, tada neće biti dovoljna ni „crkvena vrata pakla“ za osvješćenje:

„Biblija opisuje Petrov susret sa Kornelijem:
«Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: Ustani! I ja sam samo čovjek
Tekst Mateja uklesan u kamen bazilike Svetog Petra na latinskom glasi «Tu est Petrus», i odavde sve počinje:

Najveća prijevara u povijesti čovječanstva!

Papinsko prvenstvo, Petrov nasljednik, povijesni je ostatak iz lažnog Dekreta Konstantina i Izidora. Papinstvo je bedem i temelj rimske Crkve.
Papinstvo tvrdi, protivno povijesti i razumu, da je njihova Crkva utemeljena na samom apostolu Petru tvrdeći kako je upravo on bio prvi Rimski biskup koji je svoj autoritet predao svim slijedećim biskupima i Papama, to je ključni element Rimokatoličke crkve.

Rimska Crkva i službeno izjavljuje,
«Gospodin je samo Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje Crkve…

(Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod Papinim prvenstvom.» ( Katekizam katoličke crkve, paragraf 881.)

Ova izjava, štoviše čitava struktura Rimokatoličke crkve temelji se na tri pretpostavke:

  1. Tekst u Evanđelju po Mateju 16:16-20 znači da je Petar temelj Crkve; da je Crkva sagrađena na njemu.
  2. Petar je otišao u Rim i postao prvi Rimski biskup.
  3. Biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim prvenstvom.

Važno je spomenuti da je popis Papa koje je sastavio Rim izmišljen. Crkvu u Rimu je u njezinim skromnim počecima vodilo više starješina a ne jedan biskup. Kasnije u povijesti bilo je puno pitanja i intriga oko raznih ljudi koji su tvrdili da su Petrovi nasljednici. No, glavni cilj ovog teksta nije pregled papinstva već analiza gore navedenih tvrdnji, koje rimska crkva uzima zdravo za gotovo.

I   Pretpostavka: Gospodin je Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje crkve tj. Temeljem svoje crkve.

«Ti si Krist. Sin boga živoga! Odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus:’Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, biti će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.’
Tada naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.» (Matej 16:16-20)

Štogod da su Isusovi suvremenici smatrali da on jest ovaj tekst nam pokazuje da su njegovi učenici dobro znali tko on je, kao što je i Petar bez oklijevanja rekao. Tu Petrovi spoznaju kako je Isus Mesija (Pomazanik) i «Sin Boga živoga» (su-vječan sa Ocem, dakle Bog) pripisuje Božjem otkrivenju. Upravo za to otkrivenje Gospodin govori da će biti kamen temeljac na kojem će On sagraditi svoju Crkvu, i to je istina. Naime posljednje riječi koje Gospodin upućuje učenicima jest zapovijed, «naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.» Držati se uvjerenja da je Petar stijena nije ništa drugo doli izvrtanje jasnih Božjih riječi. Zaključak da je crkva sagrađena na čovjeku, a ne na Božjem otkrivenju kako je Isus Mesija, Sin Boga živoga, je vrijeđanje Kristove doktrine i korumpiranje Božje riječi.
Potvrdu značenja ovoga stiha Duh Sveti nam je dao u grčkome jeziku, jeziku na kojem je Novi zavjet napisan. Grčka riječ za Petra jest petros, to je imenica muškoga roda koja označava komad stijene veći od kamena. Nasuprot tome imamo grčku riječ za stijenu petra, to je imenica ženskoga roda koja znači kamena podloga, vrlo velika, čvrsta nepromjenjiva, nepokretna. Dakle, crkva je utemeljena na velikoj kamenoj podlozi, a ne na komadiću
granita. Ta kamena podloga, temelj, jest Bogom dano otkrivenje. S tim otkrivenjem se podudara jasno poslanje dano Petru, koje čitamo u 19. Retku:
«Tebi ću dati» dakle Petru osobno su dani «ključeve kraljevstva nebeskog». To proročanstvo se ispunilo kada je upravo Petar bio instrument koji je to otkrivenje otvorio Židovima, «da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa» (Djela apostolska 2:36), i poganima, (Djela 10:34-44). Moć tih ključeva je vezana uz to otkrivenje o osobi Isusa Krista koje je prvo najavio Židovima, a potom i poganima. Sam apostol Petar je ispunio prvotnu namjenu.
Nasljeđivanje ovog proročkog poslanja nije moguće, jer može biti samo jedno prvo otvaranje kraljevstva za Židove i pogane. Drugi dio 19. stiha tiče se odgovornosti svezivanja i razrješivanja. To je pitanje crkvene discipline, koje su dobili i drugi apostoli o tome čitamo u Mateju 18:18. Središnja tema Mateja 16:16-20 jest Isusovo božanstvo, «Sin Boga živoga» i njegove uloge Mesije, Krista, to je stijena na kojoj je izgrađena Njegova Crkva.
Katolički apologetičari kažu da je Matejevo evanđelje pisano na Aramejskom jeziku.
Tvrde da se u originalnom tekstu Mateja 16:18 riječ Ke’pha koristi za ime dano Šimunu sinu Joninu i ta riječ stijena na kojoj Krist obećava sagraditi svoju crkvu. Ove tvrdnje imaju nekoliko propusta, a to su, da je Novi Zavjet nadahnut i pisan Grčkim jezikom i ne postoji tekst na Aramejskom koji bi podržavao takvo tumačenje. Postoje prijevodi Novoga Zavjeta sa grčkog originala na Aramejski i Sirijski jezik, ali to ne može točno predstavljati navodni originalni Aramejski tekst. Aramejski tekst je samo nenadahnuti prijevod originalnog Grčkog teksta.  Dubljim proučavanjem ove teme i njezine povijesne pozadine (uključujući i ispitivanje prijevoda Grčkog Novog Zavjeta koji su načinjeni u prvih pet stoljeća Crkve) bavi se pastor David Th. Stark na Internet stranici http://www.gpcredding.org/petra.html)

Zanemarimo li izmišljanje nepostojećeg originalnog Aramejskog teksta, Rimska crkva je u obranu svoga argumenta uzela u obzir sličnost riječi Petar i «stijena». Kao rezultata toga, Rim je vješto zamijenio jednu riječ drugom i time dobio stih koji glasi, «Ti si Petar i na tebi ću Petre sagraditi svoju crkvu.» No, Gospodin je rekao «na toj stijeni», a ne «na tebi». «Na toj stijeni» označava istinu koju je Petar izrekao «ti si Krist Sin Boga živoga». Ta istina je od temeljene i životne važnosti za crkvu stoga je uistinu možemo smatrati ‘stijenom’.

Tvrdnje kako je Papa Kristova zamjena protivne su zdravom razumu

Mesija Isus posjeduje potpunu, vrhovnu i opću moć. To je isključivo Njegovo pravo i tvrdnje kako netko drugi ima tu moć su smiješne i vrijedne prijezira. No ipak, Rimska crkva se ne libi tvrditi kako upravo tu vlast ima Papa, što i službeno tvrdi ovim riječima,

«Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti.»( Katekizam Katoličke crkve, paragraf 882.)

Jedino Isus Krist Sin Božji ima poslanje za ovu Zemlju. Rimska crkva je svome prvosvećeniku pripisala zvanje koje pripada jedino Kristu. «Potpuna, vrhovna i opća vlast» jedino pripadaju «Sinu Boga živoga».
Otac je dao da u Isusu Kristu Spasitelju prebiva sva punina, «punina Onoga koji ispunja sve u svima
( Efežanima poslanica 1:23.)

On je taj koji izobilno daje svojem narodu, «milost za milost».( Ivan 1:16 )

Žudnja za moći Rimske crkve nije zadovoljena uzurpiranjem vrhovne i opće vlasti nad čitavom crkvom, već izjavljuje kako joj je dodijeljena punina milosti i vjere, «…punina milosti i istine povjerene Katoličkoj crkvi.»  (Deklaracija «Dominus Iesus», On the Unicity and Salvific Universality of Jesus Christ anf the Church, Sect. 16, 05. rujan 2000. – o općem jedinstvu i spasenju Isusa Krista i Crkve).

Tako se Rimska crkva stavila na mjesto Krista tvrdeći da, «nema grijeha, a kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti.» ( Katolički katekizam, Paragraf 982.)

Koliko god nam se ova izjava činila besramna i pretenciozna Rimska crkva ide još dalje izjavljujući, «Rimski velikosvećenik ima pravo suditi…onima koji su na najvišem civilnom položaju u državi.» ( Code of Canon Law, Latin-English ed., New English Tr.  – Canon Law Society of America, 1983 – Kodeks kanonskog zakona, Kanon 1405.)

Ovime se rimski velikosvećenik predstavlja kao vrhovni sudac kojem svi moraju odgovarati i jedini koji može prosuditi između dobra i zla.

Ova tvrdnja se protivi i Duhu-Ocu – istinskom Kristovom namjesniku

Izjavljujući da je «Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti», Rimska crkva je protiv Oca, a «On će (Krist), kada dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.» ( Ivan 16:8 )

Apsurdne su tvrdnje da neko ljudsko biće može biti
Kristov namjesnik. Zamjena Kristova djela s položajem ili djelom bilo kojeg čovjeka je čista namjerna prijevara.

Vatikanske tvrdnje su strašne, «Po Božjoj uredbi Papa ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću dušobrižničku vlast za dobro duša.»1 ( Katekizam katoličke crkve, paragraf 937.)

Ovakvo uvjeravanje ljudi da je Krist postavio smrtnog čovjeka da obavlja službu zamjenika na zemlji je poricanje i zloupotreba samoga Isusa Krista.

Povijesno prenošenje ovlasti namjesnika sa Cezara na Kristova namjesnika

Ta tvrdnja, da je Papa Kristov namjesnik, je strana i u povijest papinstva je došla relativno kasno. Rimski biskup tvrdio je kako je on Cezarov namjesnik i nasljednik, istinski Cezarov nasljednik. Grad koji je nekoć bio centar moći Rimskoga carstva postao je grad u kojem je Rimski biskup vršio svoju vlast. Postupno su ga i drugi biskupi i gradovi prihvatili kao Cezarova namjesnika i nasljednika, čak mu je i titula ostala ista – «Pontifex Maximus» – «Vicarius principis apostolorum» – tako glasi službeni naziv na latinskom.
Rimski biskup također je počeo tvrditi kako je on «Apostolski namjesnik» ,znači Petrov namjesnik.
Biskup Inocent (401-417 AD) u ranom petnaestom stoljeću je tvrdio da je Krist Petru predao vlast i postavio ga za Rimskog biskupa. Slijedeći logiku te tvrdnje dolazi do zaključka da je Rimski biskup Petrov nasljednik i da ima pravo na Petrove privilegije i vlast.
Bonifacije III koji je postao Rimskim biskupom 607. godine, sam je sebe postavio za «Univerzalnog biskupa» tvrdeći da je namjesnik i vladar nad svim biskupima. Tek u osmom stoljeću počinje se koristiti titula «Namjesnik Sina Božjega» – «Vicarius Filii Dei» službeni naziv na latinskom) koju nalazimo u falsificiranom dokumentu «Konstantinova Donacija». ( «Konstantinova donacija» kaže, «…na zemlji je on (Petar) postavljen za namjesnika Sina Božjega, tako je i svaki Papa predstavnik tog istog glavnog apostola…» http://www.christiananswers.net/q-eden/popevicarofchrist.html)

 Iako je otkriveno da je taj dokument falsifikat, Rimski biskupi su od osmoga stoljeća zadržali titulu «Kristov namjesnik». Ta titula je Papi donosila i svjetovnu i duhovnu vlast. Pokazalo se da je lako postati ovisan o toj božanskoj moći koju ova titula nosi u sebi. «Kristov namjesnik» ne poznaje niti jedan drugi autoritet osim vlastitog. On je Gospodar svega i ponosno tvrdi, «Nitko ne može suditi Prvoga.» (Zakonik kanonskog prava, Kanon 1404.)

Krajnji rezultat ovakvog tumačenja riječi koje je Krist rekao Petru dovodi do stvaranja Vrhovnog svećenika koji tvrdi da ima nepogrešivo učenje i vlast nad svim bićima u duhovnoj i zemaljskoj sferi. Apostol Pavao je prorekao nastajanje takve apsurdne službe kada je rekao,
«Sin propasti, Protivnik koji ‘sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju ‘Bogom’ili drže za sveto, tako da ‘sjedne u Božji hram‘ pokazujući sebe kao da je ‘Bog’» ( 2 Solunjanima 2:3,4. ) umjesto
«Krista, Sina Boga živoga».(21 Matej 16:16.)

Uistinu podignut je Pontif, sin propasti. Papinstvo izjavljuje kako su upravo oni potpuna i istinska zamjena za Krista i Njegovo djelo. Moramo prepoznati i prokazat to namještenje, kao što to čini i Duh Sveti, «A Žena koju si vidio jest Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje.» ( Otkrivenje 17:18. )

II Pretpostavka: Petar je otišao u Rim i bio prvi Rimski biskup

Pismo nam ništa ne govori o Petrovom odlasku u Rim. Imamo zapise da je posjetio Samariju, Cezareju, Antiohiju. No, ne nalazimo da je ikada išao u Rim, što je ključna tvrdnja za održanje Rimokatoličke teorije. Možemo biti sigurni da Duh Sveti nikako ne bi ispustio tako važnu činjenicu. Apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima pozdravlja mnoge u Rimskoj crkvi, no ne spominje Petra. Opet, taj isti Pavao za vrijem boravka u Rimu, kojim je tada vladao Neron, u svojim poslanicama crkvama i Timoteju niti jednom ne spominje Petra, iako spominje druge ljude koji su bili sa njim u gradu. Jasno je da je tvrdnja kako je Petar bio prvi Rimski biskup samo nagađanje i prijevara, i ne može biti temelj vjerovanja. Upravo se oko toga vodi već dugogodišnja debata, jer Pismo nigdje ne spominje daje Petar ikada živo u Rimu.

II Pretpostavka: Rimski biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim primatom

Ova pretpostavka službeno glasi,
«Božja asistencija također dana nasljednicima apostola, kada naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te, na osobit način, Rimskom biskupu, pastiru cijele Crkve…» ( Katekizam katoličke crkve, paragraf 892.)

Pismo nam nigdje ne spominje ikakve Petrove ili nasljednike apostola. U Djelima apostolskim 1:21-22, dani su kriteriji za apostole. Ta pozicija se odnosila jedino na dvanaestoricu i Pavla, njih je na tu poziciju postavio sam Isus bez ikakve naznake nasljeđivanja. U Novome zavjetu nalazimo da su Apostoli postavljali starješine – ovi termini starješina/pastor se koriste naizmjenično (Djela 20:17,28; I Petrova 5:1-4) i đakone, a ne apostole.

No, ova lažna pretpostavka od životne je važnosti za Papinstvo, to je ogroman sustav koji se temelji na pojmu apostolskog nasljeđa. No, apostolsko nasljeđe bez apostolske doktrine je prijevara. Bog nije svoju Istinu povjerio nikakvom ljudskom sistemu, jer takav je sistem sam po sebi manjkav. Vidljivo apostolsko nasljeđe kroz povijest je nemoguće, ako je samo jedna karika kriva čitav slijed nakon nje je pogrešan. Pa ipak, katolici su lansirali svoju zvijezdu papinstva temeljenu upravo na apostolskom nasljeđu.
Papinstvo zapravo potiče od Rimskoga Cara, a ne Isusa Krista. Gospodin je zapovjedio,
«Kraljevi naroda gospodare nad njima i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A, vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, a starješina poslužnik.» (25 Luka 22:25-26)

Krist je dao propise kako treba vladati njegovim kraljevstvom – Govor na gori i potvrdio X zapovijedi.
Apostol Petar također je osudio svjetovne načine vlasti u crkvi, «Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!» (I Petrova 5:3)

Rimokatolička crkva nije nasljednica apostola Petra, već Rimskoga carstva što se vidi u provođenju totalitarne kontrole i hijerarhije.

Što su oci rane crkve rekli o tekstu Mateja 16.

Rani crkveni vođe suglasili su se, napismeno, o značenju teksta u Mateju 16. Sačuvani su spisi četrdeset i osam crkvenih vođa zajedno sa «apostolskom konstitucijom».  Oni su bili; Augustin, Ambrozije, Ambrozijaster, Afarat, Apostolska konstitucija, Asterus, Atanazije, Bazilije
Veliki, Bazilije Selucejski, Bede, Kasidorius, Ivan Kasijanski, Ivan Zlatousti, Petar Krizolog, Ciprijan, Ćiril Aleksandrijski, Ćiril Jeruzalemski, Didim slijepi, Epifan, Efrem Sirijski, Euzebije, Firmicus Maternus,
Firmilian, Fulgentus, Gaudentius iz Brescie, Grgur Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur Niski, Hilarion Poiterski,
Ignacije, Izidor Pelusiumski, Izidor Seviljski, Jakov iz Nisbisa, Jerom, Ivan Damaščanski, Maximus Turinski,
Nilus iz Ancyra, Origen, Pacian, Paladin iz Helenopolisa, Pashazije Radbertus, Pavao iz Emesa, Pavao Orosius,
Paulin iz Nola, Prosper iz Aquitane, Tertulijan i Teodoret.
William Webster je sakupio njihove spise i objavio ih pod naslovom «Patristička egzegeza ‘Stijene’ iz Mateja 16:18.»28 Citiramo Teodoreta Cirskog (393-457),
«Neka nitko suludo ne pretpostavlja da je Krist išta drugo doli jedinorođeni Sin.
Nemojmo zamišljati da smo mudriji od dara Duha Svetoga. Poslušajmo riječi velikoga Petra, ‘Ti si Krist Sin Boga živoga.’ Čujmo Kristovu potvrdu te ispovijesti, ‘Na toj ću
stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata pakla neće je nadvladati’. To je i Pavlu čvrst temelj ( http://www.christiantruth.com/fathersmt16.html) za gradnju crkve. On kaže, ‘Prema milosti koja mi je dana, ja sam kao mudri graditelj, postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje. Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.’ Kako onda mogu razmišljati o nekom drugom temelju, jer nije im dano da postavljaju temelj, već da grade na postojećem? Božanski pisac ovdje prepoznaje Krista kao temelj i uživa i raduje se zbog te Njegove osobine.»

( Ibid., Philip Schaff, Nicene and Post-Nicene Fathers (Nicejski i post-Nicerjski crkveni oci) (Grand Rapids:
Eerdmans, 1956) Vol. III, Teodoret, Poslanica Ivanu Ekonomu 146, str. 318.)

Nitko ne može postaviti drugi temelj, jer temelj već postoji to je Isus Krist (I Korinćanima 3:11).
Važno je graditi na već postojećem temelju, a ne postavljati drugi.
Naime, onome koji želi biti mudri graditelj nije mudro postavljati drugog temelja.
Petar također je položio taj temelj, točnije Gospodin ga je položio. Petar je  rekao ‘Ti si Krist Sin Boga živoga’, a Gospodin mu je odgovorio ‘Na toj ću stijeni sagraditi svoju Crkvu’. Stoga ne budite sljedbenici ljudi i ne zovite se njihovim imenom, jer Krist je temelj…

( Ibid., Commentary on I Corinthians 1,12. (Komentar Korinćana 1,12) Citirao J. Waterworth, A Commentary -London: Thomas Richardson, 1871) str. 149.)

Vjera i ove Petrove riječi su ‘stijena’. Kada je Gospodin upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže, blaženi Petar odgovorio je, ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga’. Na što mu je Gospodin odgovorio ‘Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata
paklena je neće nadvladati.’

(Ibid., Commentary on Canticle of Canticles II. 14, M.P.G., Vol. 81, Col. 108.)

O tim temeljima blaženi apostol Pavao nam govori ‘nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni kamen je sam Krist Isus’. Nadalje kaže kako su ‘Jakov, Petar i Ivan smatrani stupovima.’ Nakon što je Petar božanski nadahnut ispovjedio da je Isus Sin Boga živoga, Krist mu je rekao ‘Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu, i vrata paklena je neće nadvladati’.
Krist je također rekao ‘vi ste svijetlo svijetu i grad na gori se ne može sakriti’.

«Istražimo malo tko je taj kojeg nazivamo stijena, koji je naizgled malen, ali posta velik i prekri zemlju. Poslušajmo stoga što nam sam Bog poručuje preko proroka
Izaije, ‘Evo postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.
Onaj koji u nj vjeruje neće propasti. (Izaija 28:16)… Počujmo prorokovanje i vapaj Davidov, ‘Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom’ (Matej 21:42).
Blaženi apostol Petar naučavajući među Židovima rekao je, ‘a kamen koji ste vi graditelji odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom’ (Djela 4:11). Pavao nam govori, ‘nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist‘ (Efežanima 2:20), na drugome mjestu kaže, ‘Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.’ (I Korinćanima 3:11), zatim, ‘Pili su naime iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše
Krist.’ (I Korinćanima 10:4).
Dakle, i Stari zavjet i Novi zavjet nas uče da je naš Gospodin Isus Krist stijena.

(Ibid., Commentary on Daniel II.34. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 153.)

«Ako vam kažu kako su se ove stvari dogodile prije krštenja, recite im da je veliki temelj crkve poljuljan i potvrđen božanskom milošću. Naime, Petar je zanijekavši tri puta ipak ostao prvi, izliječen vlastitim suzama. Gospodin mu je zapovjedio da isti lijek primjeni i na svoju braću, ‘Tako i ti kada se jednom vratiš k meni, učvrsti svoju braću’ (Luka 22:32).»
(34 Ibid., Hearet. Fab. Book 5, poglavlje 28. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 152.)

Zaključak

Na početku ovoga poglavlja vidjeli smo da su crkvu u Rimu vodile starješine, a ne jedan biskup. Tijekom povijesti odvijalo se dosta prijevara, mnogi su tvrdili da su Petrovi nasljednici. Svi ti biskupi zapravo su dokazivali da su potomci Adama i njegova grijeha.
Rimskog biskupa se nije smatralo Petrovim nasljednikom sve do četvrtog stoljeća. To je prvi uveo Damasus, rimski biskup, (366-384), potom Inocent I (401-417). Biskup Leon I (440-461) tu je tvrdnju formulirao u učenje u petom stoljeću. Bilo je potrebno mnogo intriga, masovnih krivotvorenja prije negoli je taj koncept postao Rimokatolička dogma. Irski kršćani također nisu prihvaćali to učenje sve do Anglo-normanskih osvajanja 1172. godine. Istočne Pravoslavne crkve nikada nisu prihvatile tu dogmu.

(Engleski kralj Henrik je krenuo u izvršenje uredbi Papinstva 1171. godine. Podredili su mu se nadbiskup i
biskup na sinoda u Cashelu 1172. pogledajte članak ‘The legacy of the True Historical Patric’ (Nsljeđe istinskog
povijesnog Patrika) na web stranici http://www.bereanbeacon.org
36 Hardouin, Acta Concil., tom. VIII, str. 361-362.)

Mnogi ljudi su tijekom povijesti željeli biti Petrovi nasljednici, jer su željeli moć i vlast. Poneka su čak dvojica ili trojica konkurirali za poziciju pape. Tako su sva trojica tvrdila kako su upravo oni pravi Petrovi nasljednici proklinjući i ekskomunicirajući jedan drugoga.
Sabor u Konstanci 1415. godine se bavio tim pitanjem. Povjesničar Wylie nam donosi neke detalje,
«Pošto je sve bilo pripravljeno Sabor je započelo suđenje Papi. Gradski izvjestitelj je pozvao Ivana XXII da se pojavi i izjasni o optužbama iznesenim protiv njega…
Optužnica je sadržavala sedamdeset optužaba, samo pedeset ih je pročitano na javnom Vijeću, ostale nisu pročitane iz poštovanja prema Papi… Trideset i sedam svjedoka je ispitano i svi su posvjedočili o jednoj točki optužnice, kako je Ivan otrovao svojeg prethodnika Aleksandra V, što je Sabor zatajio. Optužbe su dokazane i na dvanaestom zasjedanju, 29.05.1415., Sabor je Ivanu XXIII oduzelo pontifikat i oslobodilo sve kršćane zakletve vjernosti tome papi. Zadobivši taj udarac papa Ivan je bio potišten
koliko je prije bio arogantan. Priznao je pravednost kazne, žalio dan kada je postao Papa, ropski ponizno pisao je caru, ako je ikako moguće da mu se poštedi život36, iako mu nitko nije niti želio oduzeti život. Slučaj druge dvojice papa bio je jednostavniji.
Njih je već ranije osudio Sabor u Pisi, koji je prije Sabora u Konstanci donio izjavu o vrhovnoj vlasti Sabora u suđenjima heretičnih papa, prodavača crkvenih službi.

Kraj je ovakav:

Papa Joseph Ratzinger Zna Za Monetarnu Prevaru 

Don Floriano Abramovich 
Europski Parlament, Bruxelles, 18.12.2007 

Gospodo Zastupnici, gospodo asistenti, dragi prijatelji, 
Isus Krist, njegova majka Djevica Marija i … 

… naši Europski Narodi, nažalost žive sve dalje i dalje od pravih istina i radosti. 
Oni su kao izgnanici, daleko od njihovog kršćanskog identiteta. 
Jadikuju pod jarmom ropstva sličnom onome kojega je izabrani narod trpio u Egiptu. 

Danas i naši narodi rade, proizvode sve više i kvalitetnije, i u isto vrijeme uviđaju da novac vrijedi sve manje i manje. 
Postali su robovi velike pljačke nekih ljudi, šačice ljudi koja kako je to rekao Papa Pio XI, drže cjelokupnu monetarnu moć u svojim rukama. 
Oni proizvode novac iz ničega bez ikakvih troškova, a naplaćuju te bezvrijedne komade papire bogatstvom kojega nisu sami stvorili, bogatstvom kojega su stvorili naši narodi na prisilnom radu izgnani u radne kampove kamata-zelenaštvo-kracije. 
I to nije dovoljno. Oni još traže kamate na ukradeno bogatsvo. I cijela je ova pljačka legalizirana, sakrivena i zaštićena neprobojnim imunitetom. 
Tko osim Europske centralne banke ima pravo da ih kontrolira? 

Dragi Zastupnici, vi ne možete tolerirati da cijela Europa radi za ove lobije i da vaše vlade šute o ovoj zločinačkoj pljački komercijalnih i centralnih banaka.
 
Ajme, Vatikanski Crkveni Sabor 2 nas je povukao u ovaj zaborav kršćanskog života, sa posljedicom da je narod toliko oslabio da više niti ne zna reagirati na ovo ropstvo. 

Ali nada umire posljednja. Od sveg srca vam želim da vam Isus ispuni srce i da hrabrosti i vjere… 

Don Floriano Abramovich
Riccione, 25.10.2008 

Vi znate i ne trebam vam ja objašnjavati o velikoj prevari takozvane aktualne monete, o kojoj je jedan od najvećih ekonomista izjavio da je način na kojega banke stvaraju novac toliko nemoguć, da ljudski um u to odbija povjerovati. Monetarna prevara je toliko velika da ljudski mozak u to odbija povjerovati. 

Činjenica da proizvodnja novčanice od 100 eura košta Europsku centralnu banku samo 3 centa, i da je prodaje državi po cijeni od 100 eura + kamate, te da je vi morate kupiti ne sa novcem kojega ste izvadili iz mašine za fotokopiranje, već sa vremenom kojega provodite na radnim mjestima, graniči sa nemogućim. Ljudski mozak u to odbija povjerovati. 
Danas tu činjenicu saznaju i široke mase, iako imaju poteškoća u razumijevanju, ali dobro osjećaju njene efekte. 

… još je davno, 1931 godine, Papa Pio XI objasnio: 
“govorim o koncentraciji bogatstva. Ono što nas bode u oči je da u našim vremenima ne postoji samo koncentracija bogatstva, već se akumulira ogromna moć u vidu despotskog vlasništva nad ekonomijom u rukama malobrojnih. 
Ovi moćnici uopće nisu vlasnici bogatstva, već su položitelji ili administratori. 
Despotizam ove moći raste sve više i više u onima koji, imajući novac u rukama postaju gospodari, u neku ruku distributori same krvi od koje živi ekonomski organizam. 
Oni u svojim rukama drže samo srce ekonomije, i nitko protiv njihove volje, ne može niti disati”. 

O ovim riječima se treba dobro voditi računa danas, kada su postale puno istinitije nego 1931 godine. 
Onda još nije bilo Europske centralne banke. 
Moram reći da su Crkveni čelnici još prije Vatikanskog Crkvenog Sabora, a pogotovo poslije, postali robovi svjetske kamata-zelenaštvo-kracije. 

Kardinal Joseph Ratzinger je ove teorije istražio do samog temelja. 
Prisustvovao je više nego jednom sastanku na tu temu, doveo je maksimalnog eksperta Giacinto Auriti-a ( alternativna valuta Simec i tužba protiv Talijanske centralne banke za prevaru, kamatarenje, zločinačku organizaciju i lažni bankrot). 
Kardinalu Ratzingeru je punih 5 sati objašnjavan problem. 
I ova ista Crkva koju je sam Vatikanski Crkveni Sabor 2 svrstao u privatnu sferu objašnjavajući da država mora biti odvojena od crkve, i ova ista Crkva koja sa malim kritikama laska Američkoj demokraciji, kako čudno, i ova ista Crkva koja se reklamirala odbranom siromašnih, ŠUTI. 
Na najvećem svjetskom lopovskom nivou, ŠUTI.“ 

Danas je nekadašnji kardinal koji se spominje u tekstu – papa! Što je učinio da stijenu prijevare preda Bogu u ruke, pokaje se, zamoli za oprost i to više ne čini? Ništa! Otac ga je upozorio i dao mu priliku da učini što se učiniti dade. Ali i opet – ništa!
Koje proroke naši očevi nisu proganjali? A koje su nazovi zastupnike Kristove podržavali? Tanka je nit između istinske stijene i ponora!

ŠUTNJA PAPE I CRKVE – kako je prijevara počela, tako je i završila. Šutnja ukazauje na sudioništvo u prijevari.
ŠUTNJA POLITIČARA I DRŽAVA – kako je prijevara počela, tako je i završila.
KRISTOV ISTINSKI NAUK – kako je počeo, tako se i nastavlja!!!
S malobrojnima. Tko ima uši neka čuje, tko ima oči neka gleda.
Krist objavljuje: JA ZOVEM, HOĆEŠ LI SUDJELOVATI?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s