Priredio; Moris Hoblaj
Prehrambena industrija bi morale spoznati svoje granice. A masovni uzgoj životinja, okrutni transporti i klanje životinja daju se ustrajnije dovoditi u pitanje kada bi Ustav više cijenio životinje. Pritom ustavne odredbe po svojoj naravi moraju biti općenite – primjerice kao i prva rečenica Ustava: «Dostojanstvo čovjeka je nepovredivo». No to je za mnoge političke, pogotovo za tkz. kršćanske, stranke čista «lirika»? Očito je tko kao član jedne stranke svoje kršćanstvo živi po uzoru crkve, taj još uvijek ima poremećen odnos prema dostojanstvu životinja – a zato tim bolji prema kemijskoj i farmaceutskoj industriji.
O dostojanstvu životinja nebi smjeli odlučivati vjerski vođe – čuvari životinjama neprijateljskih „religioznih“ kultnih tradicija, profiteri lova, mesne industrije i znanosti za pokuse nad životinjama
Ako se stvarno želi pomoći životinjama, mora im se posvetiti ne samo državni cilj već im se moraju dodijeliti osnovna prava kako njihova prava na život ne bi automatski uzmaknula pred ustavnim položajima znanstvenika, proizvođača mesa, prijevoznika životinja i vjerskih zajednica koje kolju životinje, nego se moraju prosuditi jedno prema drugome kao kod svakog ustavnopravnog konflikta. Kako bi mogla izgledati ta osnovna prava životinja?
Masovni uzgoj životinja kao ustavno pitanje?
Ako hoćemo životinje kao sustvorenja uzeti ozbiljno, moramo im u svakom slučaju priznati pravo na uvažavanje njihovoga životinjskog dostojanstva što ih čuva od zloupotrebe kao pokusnih objekata. Konflikt između majmuna, pasa i mačaka maltretiranih u pokusnim laboratorijima s jedne strane i interesa medicine, farmaceutske industrije i «fundamentalnih istraživača» s druge strane, time dobiva ustavnopravan položaj i prisiljava da se konačno ozbiljno prosudi da li je patnja životinja u primjerenom odnosu prema koristima za ljude što rezultiraju iz toga. Pri toj prosudbi igrat će također ulogu odgovara li «dostojanstvu čovjeka» da on za dvojbene pokuse čiji rezultati više puta uopće nisu prenosivi na čovjeka, oduzima drugim živim bićima njihovo dostojanstvo.
Nadalje životinjama je potrebno osigurati osnovno pravo na život prikladan njihovoj vrsti. Tada će konačno postati ustavnim pitanjem hoće li ubuduće biti moguće milijune kokoši zatvarati u kaveze u kojima se uzajamno kljuvaju do krvi, tako da im spaljuju kljunove i režu prste, da bi uopće mogle preživjeti. Kod prosuđivanja konflikta i ovdje se pita za «dostojanstvo čovjeka» s kojim nije spojivo ovakvo postupanje prema životinjama. Isto tako kao kastriranje mladih odojaka (bez omamljivanja) da bi se mesojedi poštedjeli mirisa nerasta; ili uzgoj svinja u tamnim štalama da bi ih se dovelo u apatiju i time pospješio tov.
Vjerski vođe čuvari nebožanskih kultnih tradicija, proizvođači jaja i mesa jurišat će na ovakve zahtjeve osnovnih prava, nakon što je jednoj promašenoj poljoprivrednoj politici u zadnjim desetljećima uspjelo rastjerati mala i srednja gospodarstva i zamijeniti ih agrarnim tvornicama. Hoćemo li se jednom zauvijek pokoriti diktatu industrijalizirane proizvodnje mesa, ili ćemo izići iz tog ćorsokaka ne samo zbog svog zdravlja već i iz poštovanja života životinja? Ne preko noći i ne mireći se s privrednim slomom branše bogate radnim mjestima, već postupnim prijelazom u miroljubivije ophođenje sa svojim sustvorenjima.
Cilj zaštite životinja je pravo na život!
To vrijedi za osnovno pravo životinja na život. Dok je naše društvo još pretežno fiksirano na uživanje mesa, ovo osnovno pravo se može ostvariti samo korak po korak i stoga se može učvrstiti samo uz ograničenje pobližih zakonskih regulativa. Osnovno pravo bi na početku zabranilo višak proizvodnje životinja za klanje koja trenutačno vodi npr. da se za ubijanje teladi, u nekim zemljama plaćaju «Herodove premije» a ogromne količine životinja se izvoze u inozemstvo, djelom u nerazvijene zemlje koje svoje žitarice što su im neophodno potrebne izvoze u Europu, da bi se one pretvorile u meso u besmislenom omjeru 10:1. Zatim bi se za postupno ostvarivanje zaštite života u korist životinja moralo desiti preprogramiranje naših prehrambenih navika. Ako svoju djecu, koja nerijetko osjećaju prirodnu odvratnost prema mesnoj hrani, ne bismo duže nagovarali «Morate jesti meso kako biste postali nešto», potrošnja mesa u sljedećem naraštaju reducira se sama od sebe. Ako ugostitelje obavežemo da na svojim jelovnicima nude polovicu vegetarijanskih jela, tada se postupno mijenja naša kultura prehrane.
Za ovo programiranje pored jamstva osnovnog prava potrebno je određivanje državnog cilja. Ako se s njim hoće voditi računa o etičkim zahtjevima u punom opsegu, ono bi moralo sadržati ne samo cilj da se životinje štite i poštuju, već i daljnji cilj da ih se više ne kolje. Na razini prava koje u pravilu sadrži samo etički minimum, ovaj visoki ideal trenutačno izgleda neprovediv. Unatoč tome njegovi zagovornici ne bi trebali napuštati državni cilj koji vodi u tom smjeru, ali bi se morali zadovoljiti s manje dosljednim sadržajem koji vodi računa o još postojećoj konzumaciji mesa, ne odustajući od ustavnopravne tendencije za njeno reduciranje.
U, pored određivanja državnog cilja, potrebnom jamstvu osnovnog prava u korist životinja, sve bi se to moglo uzeti u obzir sljedećom formulacijom: «Svaka životinja ima pravo na život prema svojoj vrsti. Zadiranja su dopuštena samo iz neodgodivih razloga javnog interesa u okviru zakona.» Pristalice konzumiranja mesa će ovo ograničenje zakona zahtijevati u korist klanja životinja. Ali dokle još? Prema najnovijim saznanjima o ne-kvaliteti o kojoj pišu mediji, «javni interes» za mesnom hranom mogao bi postati manji: Znanost više ne može isključiti da uzročnici bolesti BSE-a koji u novom obliku Creutzfeldt-Jakobove bolesti dovodi do sve više smrtnih slučajeva kod ljudi, u međuvremenu nije sadržan samo u govedima, već i u kokošima, ovcama, janjcima i svinjama. Jedna mogućnost društava za zaštitu životinja, za zaštitu osnovnih prava životinja bi bila uložiti žalbu društva (kakva već postoji u korist prirode i krajolika) ili naručiti sudski neovisnog opunomoćenika za zaštitu životinja.
Ovo su pravni okvirni uvjeti koji u suštini obilježavaju samo etički minimum dosljedne zaštite životinja. Da li i kako brzo će biti postignut etički ponuđeni cilj da se uopće više ne kolju životinje, ovisi o svakome od nas. U knjizi; «Ovo je Moja riječ» kaže se: »Približio se čas u kojem svatko mora položiti račun za ono što je učinio ljudima, prirodi i životinjama. Uzdiže se Novo doba u kojem će prestati krvave žrtve i pokusi na životinjama, a također klanje i jedenje životinja, jer one su subližnje čovjeku.
Zemlja se čisti od svega niskog. Na mjesto protivnoga nastupa viši život u kojem se sve više i više ispunjava Božja volja. Ljudi u Novom dobu neće se samo moliti Bogu već će ispunjavati Njegove zakone.»
DAVID 