GlasGacke.hr Objavljeno: 17.12.2013
OTOČAC – Predblagdansko je vrijeme, približavaju se božićni blagdani, stvara se jedno posebno raspoloženje, neki će reći – božićno, dok će drugi sumnjičavo mahnuti glavom i reći da u toj javnoj „ujdurmi“ nema ničeg božićnoga, već onoga što je daleko od vjere i vjerskoga, koje podliježe pravilima konzumerizma, i u svojoj biti duboko nevjerničkoga. Ova druga tvrdnja nije bez osnove, „pije to vodu“ – rekla bi naša baba Franca.
A da neki božićne blagdane pretvaraju u puku oblandu, neka posvjedoče „nove“ čestitke, na kojima sve češće piše „sretni blagdani“. Ne spominje se Božić, nađen je izgovor da je u isto vrijeme i neki židovski (vjerski) blagdan pa da se Židovi ne bi osjećali zapostavljenima, eto, valja čestitati tako, neodređeno, jalovo i navodno potpuno ispravno. Je li to glavni razlog, je li to puki hohštapleraj imitiranja svega „bjelosvjetskoga“ ili ima neku drugu namjeru?
Kada bi to bila čista slučajnost, mogla bi se razumjeti, teško i opravdati. Ali, kad se uzme sustavni žestoki napad u većini medija na Crkvu (podrazumijeva se Katoličku), teško se oteti dojmu da to nije prava haranga na ovu instituciju i da se s njom želi obračunati – do kraja. Pritom se napada na vrh Crkve, na njenu hijerarhiju, kao da Crkvu ne čini vjerni narod sa svojim pastirima. A pljuvanje po Crkvi je pljuvanje i po svima vjernicima, a to je u hrvatskom slučaju premoćna većina hrvatskoga naroda, sviđalo se to komu ili ne.
Etapno se s Crkvom otvaraju „veliki“ problemi. Spočitava se državi da joj daje enormne iznose novca, sve u ovakvomu gospodarskomu (i političkom, zašto ne reći) teškom trenutku. Kao da je Crkva izazvala krizu, kao da je ona do ovoga dovela. Naravno da ti se iznosi „dotacija“ iz mjeseca u mjesec „povećavaju“ za pokoju desetinu milijuna. Baratalo se najprije s nekih 300 milijuna, da bi se na kraju doseglo do čak milijardu kuna (nije grješka u čitanju!). Prebrojali su sve vjeroučitelje, uzeli neku njihovu bruto plaću te dobili cifru i to – pribrojali Crkvi. To bi bilo isto kao kad bi se plaće profesora pribrojile nekomu fakultetu, na primjer. Kao da nastava vjeronauka nije u školskom sustavu poput svakoga drugog predmeta.
Spominje i se i „enormna“ imovina koju Crkva ima. Valjda te silne katedrale, crkve, kapele, kapelice, poklonci i križevi na raskrižjima. I to ima svoju cijenu, za Boga miloga, koliko tek vrijedni jedna zagrebačka katedrala? Puno, jako puno. A tek šibenska! Ne zaostaje ni zadarska Sveta Stošija, o đakovačkoj katedrali ne treba ni govoriti. Osim crkava, odakle onda Crkvi tolika „enormna“ imovina kada se zna da joj je komunistički Titin poredak nakon Drugoga svjetskog rata oteo sva dobra, stanove, kuće, zemljište koje je imala, a ova država joj je toliko malo toga vratila? Zanemarivo malo! I dan danas su još u crkvenim prostorima neka kazališta, što li već.
Jedan od velikih napada je i „netransparentno poslovanje“ Crkve, koja ne polaže račun. Kome? Kažu, državi. Moglo bi se razumjeti kada bi se polaganje računa državi odnosilo na ona sredstva koja joj država daje, ali se traži polaganje svih računa, sve do milodara. Zašto nešto treba vrijediti za Crkvu, a ne vrijedi za druge, na primjer za brojne udruge koje brinu o kojekakvima „ljudskim“ pravima, koje i te kako sišu državu i ta ista država ih bogato nagrađuje (čak milijardama), a ne moraju joj polagati račune? Čudna neka logika! Ali, u Hrvatskoj ima svakakvih čudesa.
Prigovara se također da je Crkva najveći investitor u Hrvatskoj, da gradi „kao luda“, i to – zamislite – crkve! A koliko bi bilo korisnije da se umjesto neke crkve sagradi kakav pogon „da se ljudi zaposle“ – zbore takvi! Kao da je Crkva državna vlast koja o tome treba brinuti i čiji je to posao. A ne će nitko spomenuti da je od završetka Drugoga svjetskog rata do 1990. u cijeloj Hrvatskoj sagrađeno crkava da bi ih se na prste jedne ruke moglo lako prebrojati. Nadalje, dok Crkva tako „sumanuto“ gradi crkvene objekte, koliko bi se za taj novac moglo sagraditi tek dječjih vrtića i škola, pljuvačka s usana kritičara se cijedi u slapovima.
A tek humanitarni rad, pučke kuhinje, to je misija u kojoj bi Crkva „trebala biti“ mnogo prisutnija, gotovo pa od države preuzeti čitavu socijalu. I tako dalje, i tako bliže.
Ovih nekoliko primjera, a njih bi se moglo opisivati do u nedogled, ima za samo jedan konačan cilj –Crkvu vratiti u sakristiju. To je tako lijepo bilo ostvareno u komunističkom režimu, jer Crkva je bila „opijum za narod“ – rekao je tamo neki Marx, a toga „svetog pisma“ se morao revno držati svatko „napredan“, svaki „komunist“. A sada, Crkvi se, po mišljenju njihovih mentalnih nasljednika, previše dopustilo, previše se dalo i kako sada to suzbiti? Jedan od pokušaja je osiromašenje Crkve, sve po modelu pape Franje, na koga se pozivaju oni koji papu Franju uzimaju kao da je samoposluživanje – što mi se od njega sviđa uzmem, što mi se ne sviđa okrenem glavu. Čak su pronašli i neke svećenike koji „za dobro Crkve“ pušu u iste diple. Zanimljiva pojava! Pokušava se „urediti“ religijski program, a uređivati ga trebaju oni koji nisu – religiozni. Da ti pamet stane! Valjda da taj program ne bi na vjernike previše vjerski djelovao.
Ono, što je dolilo ulje na vatru, je famozni referendum o braku. Taj uspjeh je nešto neoprostivo, to je bio takav alarm da sa Crkvom pod hitno treba nešto učiniti. To „zlo“ treba čim prije i nemilosrdno suzbiti! Jer, ondje gdje je nevjernika, agnostika (pitala nas je naša baba Franca da „ča je to, taj ‘gnostik?“, kad smo joj pokušali pojasniti u svima nijansama složenosti ovoga iznjedrena pojma u koji se ukrcalo obilje bivših nevjernika, samo je odmahnula rukom i kazala: „pa to ti je isto“, doduše nije baš tako rekla, rekla je to mnogo prostije, spominjući neko „pakovanje“, ali smo bili prisiljeni njen silogizam upristojiti), ili bilo koga tko je protiv religije i crkve, tu su građani na referendumu bili „protiv“. Dakle, napredni, liberalni, s novim svjetonazorom, daleko od mraka srednjovjekovlja i vjerske zatucanosti. Iz toga je izvučen „znanstveni zaključak“ da je ta prijelomna granica za svekoliki „napredak“ društva dosegnuti barem deset postotaka ateista, agnostika i takvih, i da onda društvo može računati na liberalnije novotarije koje mu se manjinski želi nametnuti.
A da bi se to postiglo, nedavno se pojavila jedna inicijativa kako to učinkovito učiniti. Naravno, zar ste sumnjali, poteklo je to iz „znanstvena uma“. Pojavio se jedan i „online servis“ za automatsko izdavanje svečanih i personaliziranih deklaracija o istupanju iz Rimokatoličke crkve u PDF formatu. Dakle, dobro ste pročitali, ne iz bilo koje crkve (n. pr. pravoslavne, evangeličke, scijentološke ili neke druge), već samo iz katoličke, naravno. Tko dijeli te potvrdice? Pa naravno deklarirani ateisti (ti najveći vjernici u nevjeri, na čijoj vjeri bi im mogli pozavidjeti mnogi u brojnima crkvenim denominacijama) i agnostici. Još pritom takvi savjetuju kako popunjenu online deklaraciju valja odnijeti javnom bilježniku, tamo je ovjeriti i da onda takav komad papira ima pravnu snagu. Prema kome? Komu treba ta „pravna snaga“? Nevjerniku ionako taj komad papira ne treba. Što će mu? Ionako za njega nitko ne će ni ustvrditi da je vjernik, ponajmanje da će to učiniti sama Crkva. Vjerojatno je problem u tome što se po zadnjem popisu pučanstva „prevelik“ broj hrvatskih građana izjasnio vjernicima katolicima. Nesnošljivo velik. Već po objavi prvih rezultata popisa krenulo je njurganje kako to nije dobro, kako je Hrvatska previše katolička zemlja, kako po tom popisu svi koji su se tako izjasnili nisu pravi katolici, kako su to tradicijski katolici, skovani su različiti termini kojima bi se taj visoki postotak pošto-poto umanjio. I tko to tumači hrvatskima građanima kakvi su oni to katolici? Pa naravno, ateisti i agnostici. Imaju li oni pravo na tumačenje tuđe volje? Naravno da nemaju, niti su ih građani na to ovlastili, niti im je tko na to dao pravo. Je li to kršenje ljudske slobode na slobodnu vjeroispovijesti, ma koliko ta vjeroispovijest, bolje reći vjera, tanjušna bila? Nema! Zato su smišljene ove famozne deklaracije o odricanju od vjere.
Ali, ne staje se na tome, deklaraciju može potpisati i (istinski) vjernik. Pišu takvi: Isprva je sistem napravljen samo za ateiste, ali dodali smo opciju da se može napraviti i ‘raskrsni list’ za vjernike, one koji vjeruju u Boga, katolici su, a Rimokatolička crkva im ide na jetra i s takvom organizacijom se više ne mogu identificirati.’. Smisao ovoga, kako naznačiše „raskrnoga lista“, je udaljiti pojedinca vjernika od same Crkve „koja joj ide na jetra“ (kojega li znanstvena terminološka instrumentarija!). A dobro je poznato da je čin vjere osobni čin, ali koji je ništa ako se ne ispunjava u vjerskoj zajednici. Prema tome, dobro znaju oni koliko je osamljeni vjernik laka meta.
‘Stoga pozivamo napredne hrvatske katolike, pogotovo one koji su na proteklom referendumu glasali ‘protiv’ i one koji nisu htjeli glasati, da naprave svoj ‘raskrsni list’, isprintaju ga, potpišu i potpis potvrde kod javnog bilježnika. (…) Onim raskrštenicima koji bi ipak htjeli se vjenčati u nekakvoj crkvi, otići na misu, polnoćku, pomoliti se, slaviti Uskrs u crkvi i biti dio nekakve vjerske zajednice uvijek preostaju neke druge vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke crkve ili Luteranske crkve‘. – upućuju takvi „napredne“ (a ne tamo neke zatucane) vjernike da se obrate (primaknu), ako baš vjerski imaju taj poriv, nekoj drugoj crkvi, samo da ne bi ostali u krilu Katoličke crkve. Dodaje se tome i opcija izdavanja ‘bezbožničkoga lista’ onim ateistima koji nikada nisu ni kršteni i koji predstavlja neku vrstu ‘certifikata nevjere’, ali to je navedeno tek onako usput da se stvori magla. Na kraju se spominje i ‘kafir avaz’ za građane koji žele napustiti islam. Ipak, islam je za takve (pre)tvrd orah.
Eto, tako to ide s Katoličkom crkvom.
M.Kranjčević
DAVID 