Dominik Petris, 08.12.2019.
1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi,69 nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo.70 Zato je pozvan da bude drugima podložan,71 da im služi72 u zajedništvu Crkve, da bude »poslušan i podložan« glavarima Crkve73 te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju.74Kao što krst donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.
1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb 2016., ISBN 978-953-241-383-0
„Tzv. ‘mali’ egzorcizmi izvode se na krštenjima, a uključuju i niz molitvi oslobođenja. Ovaj tip egzorcizma ne bavi se potpunim opsjednućem osobe demonom, već protjerivanjem zlih duhova koji pokušavaju negativno utjecati na osobu. To se posebno tiče onih koji nisu kršteni te stoga nemaju milost krštenja i podložniji su Sotoninim napadima. ‘Mali’ egzorcizam izvodi se svaki put kad se krsti dijete ili odrasla osoba, dakle ovi se egzorcizmi događaju redovito i uopće ne izgledaju kao u filmovima. Unatoč tome, jezik molitve i dalje može biti poprilično moćan, zapovijedajući da se bilo koji demon izbaci iz osobe koja se krsti. Mnogi ne znaju da je i molitva Očenaš ‘mali’ egzorcizam: „Oslobodi nas od Zloga”.
Izvor:Book.hr – 11..08.2018.
https://www.liberal.hr/zasto-bozanic-zaziva-povratak-komunizma–466
»Uistinu, kad se temeljna ljudska prava krše, ili kad se privilegiraju neka (prava) na štetu drugih, ili kad se ona jamče samo određenim skupinama, dolazi do teških nepravda koje opet sa svoje strane hrane sukobe s teškim posljedicama kako unutar pojedinih nacija tako i u odnosima među njima«, poručio je Sveti Otac.
Svaka osoba ima neotuđivo pravo i obvezu postupanja po vlastitoj savjesti i nikome nije dopušteno prisiljavati osobu da prigrli vjeru ili da u njoj ostaje (usp. kan. 748, § 2).
„U Katoličkoj crkvi sakrament krštenja nosi trajni biljeg i ne može se brisati ili poništiti. Jedini izuzetak od toga je da se krštenje proglasi nevaljanim, ako nije izvršeno onako kako Crkva to čini“
Nasilje zbog crkvenog nauka krivovjere je očito: jednom kada si kršten (u tom slučaju po učenju Crkve bitna je formalnost – da je sam čin obreda krštenja pravovaljano učinjen) više nemaš nikakvih prava. Pečat je stavljen jer je to tako odlučilo svećenstvo i ne može se reći da se drugim aktom to poništava. Po kojem zakonu – nigdje ne piše. Zakon u jednom društvu donosi parlament i to odlukom većine, a ne temeljem krivotvorene povijesti djelovanja i pravne neutemeljenosti Rimokatoličke crkve. Po Crkvi, bitna je formalnost kao čin kojim smo vezani i ništa nas ne može razriješiti. Ako je tome tako, ne trebam u svom životu ništa raditi, već ću, zbog odricanja od Sotone, zatražiti od te iste Crkve da me doživotno izdržava jer nisam slobodan od pripadnosti i nemam prava ništa drugo činiti – sam odlučivati o sebi i biti stoga odgovoran – to prepuštam Crkvi i nepogrešivosti njezinog vođe – papi.
3. Pri samom obredu krštenja nismo u „vlasništvu“ svojih roditelja, oni ne mogu i ne smiju odlučivati o samom činu odluke o provođenju obreda krštenja. Slobodni smo: prihvatiti ili odbaciti krštenje.
Biblija: Jer samo Krist (Iv, 8, 36) i Kristova istina oslobađa (Iv 8, 32), i jer “sve stoji u njemu” (Kol 1, 17), u njemu se najbolje ostvaruje i ljudska sloboda. “Slobodi zato treba da bude oslobođena. Njezin je osloboditelj Krist: ’za slobodu nas Krist oslobodi!’ (Gal 5,1).”
Vidimo da nam ne treba ništa osim Krista u nama. Nigdje ne piše da je bezuvjetna pripadnost Crkvi kroz krštenje Kristov nauk – i to krštenje koje „oslobađa od Sotone“ a nismo ga slobodni poništiti – gdje je tu istinska sloboda izbora – prihvatiti ili odbaciti – kao skup pet kozmičkih principa?
Koncil kaže: VS, br. 42; GS, br. 17.
„Dostojanstvo čovjeka zahtjeva, dakle, da radi po svjesnom
i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem,
a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po čisto vanjskom pritisku.“
Ovdje smatramo vanjskim pritiskom crkveno djelovanje – Crkva je svjetovna institucija koja lukavo uključuje egzorcističke rituale u istinski nauk Krista zbog manipulacije ustavom jamčenom slobodom čovjeka. Nametanje straha kao sredstva ostvarivanja svojeg cilja je krajnji realan čin protuzakonitosti po svim pravnim normama.
4. Krštenje je čin egzorcizma i pripravlja krštenika za ispovijedanje vjere Crkvi – pripadnost (po Katoličkom katekizmu):
1237 Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren.
5.Krštenje kao sakramenat je ništavno slijedom dokumenata Katoličke Crkve:
– Crkva ima popis egzorcista koji se smiju baviti egzorcizmom – niti jedan svećenik nema pismenu dozvolu biskupa za egzorcizam pri samom činu sakramenta krštenja
– Izričit zahtjev roditelja pri krštenju da krštenik bude primljen-upisan u Katoličku crkvu nije spomenut nigdje u crkvenim dokumentima niti ga itko od roditelja dostavlja svećeniku – pismena izjava nadbiskupije da ne pripadamo crkvi ako to izričito ne tražimo potvrđuje da nismo krštenici sukladno odredbama paragrafa 1237 KK – jedno bez drugoga nije pravno utemeljeno – kauzalnost je obvezatna
II PRAVNI OKVIR
1. Da krštenje, a da bi bilo zakonito po kanonima Crkve, proizvodi i pravne učinke vidljivo je iz slijedećeg teksta:
2.Katolička crkva kao pravna osoba uopće ne postoji!
Krštenje nema pravnog učinka u zakonskim okvirima Republike Hrvatske. Slijedom ove činjenice slobodni smo doista od bilo kakve pripadnosti Katoličkoj crkvi i nismo u obvezi vršiti nikakve upise ni slijedom toga ispise – niti u knjige krštenih – jer zakonski ništa ne postoji.
Katolička crkva u svijetu i Hrvatskoj velika je zajednica vjernika, ali se nigdje ne spominje kao pravna osoba. To je kao da, primjerice, govorimo o hrvatskom narodu koji postoji kao zajednica, ali ništa ne može pravno poduzeti dok nema svoje države.
Katolička crkva u Hrvatskoj nije poput države pravno povezana u jedno biće. Pravne su osobe (Nad)biskupije, župe, samostani, crkvene škole i neke druge ustanove. Crkva ne može nikoga tužiti niti nju itko može tužiti.U odlukama i sporovima odgovorne su fizičke i pravne osobe: svećenici, župe, biskupije itd.
ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE:
1. Članak 40. Ustava RH:
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
2. Članak 106. Kaznenog zakonika RH stavak 1:
Tko na temelju razlike u … vjeri … uskrati pravo čovjeka i
građanina utvrđeno Ustavom …
Kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
3. Članak 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
… svatko ima pravo vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili pojedinačno ili u zajednici s drugima …
4. 01.siječnja 2009.godine stupio je na snagu Zakon o suzbijanju diskriminacije u RH
Članak 3. Ustava upućuje na opće, ali i konkretizirano jamstvo – tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina osobno je odgovoran i ne može se opravdati VIŠIM NALOGOM.
Egorcisti i svećenici (u dvije odijeljene uloge) nemaju pismeni viši nalog Krista (sami si uzimaju to „pravo“) za vršenje egzorcizma – konkretno čina krštenja. Naše je ustavno pravo da slobode našeg imena i prezimena konzumiramo odlukom-činom slobodne volje u zakonskim okvirima i nitko nema pravo bez naše pismene privole upisivati nas u nikakve knjige niti vršiti nikakve obrede.
Da ne postoji upis i ispis iz Crkve, nije točno. Postoje konkretni dokumenti iz kojih je vidljivo da upravo ova činjenica opstoji, a to samo znači da nadbiskupija, koja je napisala ovakvu tvrdnju postupa suprotno članku 315 KZ RH – iznosi neistinite tvrdnje o postupku i ovjerava dokument neistinitog sadržaja.
Vlast biraju svi građani na temelju ustavnog prava. Crkvena tijela biraju neki građani prema kanonskom pravu. Voljom državne uprave prvenstvo je u ovom slučaju dato kanonskom ispred građanskog prava, pa tijelo koje biraju neki građani vlada svim građanima Hrvatske, a kanonsko pravo nije u RH obvezatno pravo, iako nam kanoni daju za pravo ono što i negiraju:
KANONSKO PRAVO
1731 Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom.
1738 Sloboda se vježba u međuljudskim odnosima. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, ima naravno pravo biti od drugih priznata slobodnim i odgovornim bićem. Svi duguju svakomu to poštovanje. Pravo na slobodu djelovanja zahtjev je neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe, naročito na području morala i religije.[35] To pravo mora biti građanski priznato i zaštićeno u granicama općeg dobra i javnog reda.[36]
Izvod iz govora pape Benedikta XVI održan na audijenciji za diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj stolici u ponedjeljak 9.siječnja 2006.godine:
„U tom smislu htio bih podsjetiti samo na ono što je osobitom jasnoćom određeno Općom deklaracijom o pravima čovjeka. Temeljna prava čovjeka ista su na svim zemljopisnim širinama; a među njima jedno od prvih mjesta mora biti priznato pravu na slobodu vjeroispovijesti, jer se ono tiče najvažnijeg ljudskog odnosa, odnosa s Bogom. Svima odgovornima za živote naroda želim reći: ako se ne bojite istine, ne možete se bojati slobode! Sveta Stolica, tražeći za Katoličku crkvu, posvuda, uvjete istinske slobode, traži ih jednako tako i za sve druge.“
Glas Koncila br. 42 (1582). od 17.10.2004.godine, pod naslovom Anatema je kazna za teški prekršaj, piše:
“Snaga Crkve jest u tome da njezini vjernici prihvaćaju cjelovito vjeru, pa kada se netko od članova Crkve svjesno ogradi od koje definirane istine (dogme), on je i bez presudne riječi bilo koga u Crkvi istupio iz Crkve.”
Drugi vatikanski koncil izjavljuje:
“da svaka ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude prisiljavan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma. To pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba tako priznati u pravnom uređenju društva da ono postane građansko pravo” (Deklaracija o vjerskoj slobodi, 2).
154
KAIROS – Evanđeoski teološki časopis / Godište II. (2008), br. 1, str. 145-181
Drugi vatikanski koncil dalje prepoznaje da bi vlada trebala:
“stvoriti uvjete koji su povoljni za njegovanje vjerskog života, kako bi ljudi uistinu mogli prakticirati svoja vjerska prava i ispuniti svoje vjerske dužnosti…
Ako se, uzevši u obzir posebne okolnosti naroda, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno građansko priznanje u pravnom poretku države, nužno je da se ujedno svim građanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu po vjerskim pitanjima i da se ono poštuje” (Documents of Vatican II, 685).
Netko bi mogao zaključiti iz ovih deklaracija da se Rimska crkva, ako je dosljedna ovoj izjavi, neće baviti vjerskim pravima ljudi prema dvostrukim standardima, zahtijevajući slobodu kada su rimokatolici u manjini ili trpe diskriminacije od strane države i zahtijevajući privilegije za sebe a netoleranciju za druge kad su rimokatolici u većini. Međutim, ostaje pitanje, odgovara li praksa Rimske crkve izloženom načelu.
Ono što je bitno u pravnom smislu jest:
Katolici su crkvenim zakonom kroz čin krštenja upisani u crkvene knjige te na toj osnovi postaju vlasništvo Katoličke crkve, koja ugovorom između Republike Hrvatske i Svete stolice na činjenici krštenja i kanonskog zakona stječe državnopravni osnov za političku i finacijsku moć u RH.
Svi koji žele mogu snagom Ustava i ostalih propisa u zakonskom postupku dobiti pravo na ispis njihovih imena iz crkvenih knjiga.
Na taj način Crkva neće više biti u mogućnosti zloupotrebljavati imena građana u političke i financijske ciljeve.
Odričemo se činom slobodne volje sakramenta krštenja i pripadnosti Katoličkoj crkvi. Smatramo svoje krštenje ništavnim. Slobodni smo odlučivati – za ili protiv! Odgovornost prema Bogu je osobna jer uključuje slobodu odluke.
[35] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 2.
[36] Isto, 7. Sloboda i odgovornost
DAVID 