Izvještaji gledatelja serijala „Svemirsko jedinstvo, koje govori – Riječ univerzalnog Duha Stvoritelja“ i sudionika razgovora o svojim iskustvima

Foto: Bored Panda

Princip svemirske komunikacije nailazi na veliko zanimanje i izaziva znatiželju, osobito ako je riječ o životinjama, dakle o komunikaciji sa životinjama. Mnogi ljudi s velikim oduševljenjem prate izlaganje teme „Svemirsko jedinstvo, koje govori – Riječ univerzalnog Duha Stvoritelja“; mnogi također prave prva iskustva s učenjem kako stečene spoznaje provesti u djelo.

Jedna prijateljica životinja napisala je npr.: „To je novi svijet i potpuno novi život, koji se otvara nama, svim ljudima!“

Ona je zatim opisala sljedeći doživljaj, kako je unutarnjom komunikacijom pomogla jednoj životinji: 

Jedna od naše tri mačke nije se danima vratila kući. Jako smo se zabrinuli. Onda sam se sjetila izlaganja o svemirskom jedinstvu, koje govori, riječi univerzalnog Duha Stvoritelja, da je sve međusobno povezano i dakle potpuno svjesno „od jezgre bića do jezgre bića“ uspostavila sam komunikaciju s našom mačkom tako da sam njezinu „sliku“ i njezino biće osjetila u sebi. Posredovala sam joj da nam jako nedostaje i da nam je draga i da ćemo se radovati ako dođe doma (istovremeno sam posredovala „sliku“ dobrog jela i udobnih „mačjih kutića“ u kući). Onda sam to prestala činiti i odvezla se na posao.

Nekoliko sati kasnije odjednom sam imala sliku mačke pred očima i čuvstvo da bih sada morala brzo otići kući. – I stvarno: ona je bila tu! Prilično smetena i iscrpljena i strašno gladna – stoga sam bila vesela da joj odmah mogu dati svježu hranu i vodu i reći koliko smo sretni što se vratila kući!

Uvjerena sam da je ta unutarnja komunikacija pomogla našoj mački da se vrati kući i da mi je veza s njom signalizirala da budem na licu mjesta u pravo vrijeme kad me je trebala. – Ovaj doživljaj me naravno još više ohrabruje da vježbam unutarnju komunikaciju.

Ovaj serijal je jedinstven – ja sam za to jako, jako zahvalna.

* * *

Jedan cijenjeni muzičar napisao je sljedeće:

Emisija „Svemirsko jedinstvo, koje govori – Riječ univerzalnog Duha Stvoritelja“ doseže takve dimenzije da za nas ljude znači definitivan povijesni rastanak od našeg intelekta i sveg znanja što smo stekli. Fantastično je da s tako jednostavnim pojmovima bivamo vođeni u tako duboke osjećaje i dimenzije. To budi vrlo veliku čežnju za postizanjem te prave komunikacije sa svime.

Mnogi ljudi su sigurno od radosti skočili iz svojih naslonjača kad su to saznali! Na neki način sve to čini se tako jednostavno da se čovjek pita zašto još uvijek u sebi nosimo toliko toga pogrešnog. U svakom slučaju, dragocjeni cilj je preko emisije i preko vježbi postao vrlo dohvatljiv – što daje više snage i hrabrosti za „akciju čišćenja“ i „preoblikovanja“ svojeg bića.

Prilikom muziciranja naučio sam se truditi svaku notu uvući u srce. I danas razumijem da je sve – sve što živi, svako biće i svaka ma kako mala stvar – poput note koja može naći rezonanciju u meni čim za to stvorim pravi unutarnji prostor. Neopisivo „čuvstvo simfonije“ raste; više nema granica i čovjek postupno napušta ljudske pojmove da bi zaplivao u ogromnom oceanu. To je … baš TO JEST!

Hvala, veliko hvala Bogu, našemu nebeskom Ocu, što možemo dopustiti da nas On, život, ispunjava! 

* * * 

U sljedećem izvještaju jedan prijatelj životinja opisuje vrlo intenzivno iskustvo učenja:

U izlaganjima teme „Svemirsko jedinstvo, koje govori – Riječ univerzalnog Duha Stvoritelja“ stalno slušamo važnu izjavu: sloboda je najveće dobro za životinje! 

Mi to slušamo i sebi pravimo ljudsku sliku slobode i to prenosimo osobito na svoje kućne životinje. Mi ljudi određujemo – htjeli mi to priznati ili ne – kako treba izgledati njihova sloboda. Rijetko se pitamo što naš životinjski brat ili sestra otprilike razumije pod „slobodom“, to znači kakvu sliku svoje slobode ima na primjer naša kućna mačka.

Riječ je o našoj mački koja nam je prije više od deset godina dolutala mijaučući. Nije imala zdravstvene smetnje i inače nije bila jako „zahtjevna“. Svojeglavost je njezino posebno obilježje u usporedbi s našim ostalim mačkama. S jedne strane, može satima spavati u svojoj košarici, a s druge strane, isto tako dugo izbivati. Dvoja vrata su stalno otvorena tako da ona može dolaziti i odlaziti kad želi. Ona jede i pije i sretni smo kad je kod nas.

Prije dva tjedna došla je u sobu šepajući, mijauknula je i opet otišla i legla na zemlju ispod jednog grma. Zabrinuti, u poodmakle sate pozvali smo veterinara. Nakon prvog pregleda on je dijagnosticirao kidanje tetive zgloba koljena lijeve stražnje noge. Predloženo je snimanje u poznatoj klinici za životinje. Rendgenski snimak potvrdio je dijagnozu i preporuka veterinarâ bila je hitna operacija. Zabrinuti – vjerojatno više zbog sebe – složili smo se s operacijom.

Slijedilo je dvanaest dana tužne mačke imobilizirane lijeve stražnje noge u veterinarskom stacionaru. Posjećivali smo je koliko god smo mogli, a iz njezinih pogleda dijelom doživljavali prijekore: „Što ste učinili sa mnom? I zašto sada moram biti zatvorena u ovoj sobi?“

Pokušali smo joj objasniti da će uskoro biti dobro i da će nožica iscijeliti. Šepala je koliko je mogla i spavala jako puno. Došao je dan skidanja zavoja, a time i njezina nada da će sada uskoro biti slobodna.

Kad smo je konačno odveli, oči su joj sa svakim pogledom iz auta postajale sve veće. „Zabrinuti“, mi smo je tada opet „zatvorili“ u stan premda je njezina jedina čežnja bila sloboda vani. Htjeli smo je dva dana „stabilizirati“, ali je to za našu mačkicu bila muka. Vidjela je kako druge mačke – živimo s tri mačke – puštamo van, a za nju su vrata bila zatvorena da „joj se ne bi dogodilo nešto loše“. Tako smo mislili mi ljudi, ali ne i životinja. Njezina jedina želja bila je sloboda, a ne naša skrb. 

Trećeg dana ujutro htjeli smo s njom ići u „šetnju“. To smo mislili mi – ali ne i ona. Njoj je na pameti bila samo sloboda, bez našeg nadzora. Pobjegla je nama ljudima. Kad je nakon nekoliko sati konačno ponovo bila kod kuće u sobi, zaključili smo otvoriti sva vrata i dati joj slobodu samostalnog kretanja. Nakon kratke zakuske ona je odlučno krenula k mačjim vratašcima i nestala u velikom vrtu.

Sada kad ponovo ima svoju slobodu, ona je opet sretna. Kad se umori, legne na Majku Zemlju k svojim „biljnim rođacima“; kad je nešto boli, tada je hladi Majka Zemlja …

Što možemo naučiti iz toga kad čujemo da naše životinje iznad svega vole slobodu? Čak umiranje – naravno bez mučenja od čovjekove ruke – za životinju nije slika opasnosti jer život zapravo ide dalje …

Za nas tako „zabrinute“ ljude to je vrlo bolan proces učenja. Doduše, možemo o tome teoretski slušati, ali samo osobnom patnjom i takozvanom skrbi o životinji učimo polako stvarno shvaćati. 

„Svemirsko jedinstvo, koje govori“, Duh Stvoritelj, vodi životinju i nikada je neće ispustiti iz Svoje ruke. No mi ljudi često to vrlo teško prihvaćamo. Mislimo da samo naša skrb može sačuvati životinju od ozljeda. Zašto mislimo tako uskogrudno? Vjerujemo li u beskrajnu skrb našeg Stvoritelja za sva bića? Katkad, a posebno u takvim bolnim situacijama, moramo sebi priznati svoju malodušnost i u zahvalnoj poniznosti pokloniti se pred velikim „svemirskim jedinstvom, koje govori“ i naučiti u svemu vidjeti djelovanje Stvoritelja u svim životnim situacijama.

Sloboda je najviše dobro životinja, čak i po cijenu života. – To trebamo naučiti iz doživljenoga.

* * *

Senzibilitet životinja nadilazi sve čovjekove predodžbe – kratak izvještaj o jednom događaju.

Kada bismo se mi ljudi morali osloniti samo na svoja osjetila i možda naučili malo telepatije – ipak ne bismo dosegnuli komunikativne sposobnosti životinja. Jedan kratak izvještaj o događaju koji se zbio za vrijeme nastajanja udžbenika i priručnika „Svemirsko jedinstvo, koje govori – Riječ univerzalnog Duha Stvoritelja“ služi kao daljnji dokaz za opisanu svijest naše životinjske braće i sestara:

Sjedili smo za doručkom, naša mačka, o kojoj je već bilo riječi, ležala je u blizini stola za ručanje i stolića za telefon. Razgovarali smo među sobom dok je naša mačka marljivo obavljala svoju jutarnju toaletu. Lijeva stražnja noga bila je upravo „obrađena“ kad je ona odjednom zastala. Sa stražnjom nogom još ispruženom uvis mora da je ležala nekoliko minuta i osluškivala. – Što to znači? Odjednom se počela opet čistiti i ponašala se sasvim normalno. 

Jedan sustanar, koji vrlo jasno shvaća našu životinjsku braću i sestre, rekao je: „Ako sada ne bih smetao jednog znanca, najradije bih ga nazvao i upitao: jesi li nas namjeravao nazvati? Ako jesi, što te je u međuvremenu spriječilo u tome?“

Složili smo se da ne smetamo znanca, već da pričekamo hoće li on možda nazvati. Nazvao je, i to za oko 15 minuta. Upitali smo ga je li nas prije otprilike 15 minuta htio nazvati. Odgovorio je: „Da, prije 15 minuta htio sam vas nazvati, ali me je jedan poziv spriječio.“

To je dakle bio dokaz da je naša mačka u svojoj svijesti registrirala namjeru pozivatelja, na što je zastala i tek kada poziv tog trenutka nije uspio, nastavila se čistiti. Kao objašnjenje spomenimo još da naša mačka ne voli baš telefon sa zvučnikom i obično se za vrijeme dužeg telefoniranja povlači u mirnija područja. 

Iz ovoga kratkog opisa nije teško prepoznati da prijemčivost životinje daleko nadmašuje naše ljudske sposobnosti. Naša mačka upozorila nas je na nešto što se odvijalo izvan našeg opažanja. Izgleda da naše životinje shvaćaju stvari i događaje, čak i naše misli, i reagiraju na njih. Kako jako mi ljudi podcjenjujemo svoju životinjsku braću i sestre! 

Prilikom jednoga drugog razgovora nas ljudi bila je prisutna i naša mačka – to što se nakon toga dogodilo, ponovo nas je začudilo. Za nju je bilo uređeno toplo mjesto za spavanje u sobi na prvom katu, koje joj je trebalo u hladnim jesenskim i zimskim danima pružiti toplinu i zaštitu. Razgovarali smo o tome da sljedećih dana jedan od njezine ljudske braće odvede našu mačku u tu sobu i pokaže joj njezino lijepo mjesto za spavanje. 

Nije bilo prilike da se to učini. Pa ipak, već sljedećeg dana naša mačka je uživajući ležala na mjestu koje joj je bilo namijenjeno. Ona je dakle iz našeg razgovora, iz naših sljedova slika, razabrala da je za nju uređeno udobno mjesto za spavanje. – Je li to slučaj ili svijest životinje?

Od naše životinjske braće i sestara mogli smo naučiti i druge stvari.

Životinje su estetska živa bića, koja svoje mjesto gdje uzimaju hranu hoće držati donekle čistim.

To se može promatrati upravo kod kućnih životinja. Naša životinjska braća i sestre, npr. mačke ili psi imaju imena i oslovljavamo ih njihovim imenom. Iz mnogih događaja mi ljudska braća i sestre naučili smo da naša životinjska braća i sestre koji žive s nama hoće također imati postavljen stol. Mi smo im uredili postavljen stol, koji oni rado prihvaćaju, npr. malu okruglu drvenu ploču za mačju braću i sestre, oko 20 cm visoku i promjera oko 40 cm, a za pasju braću i sestre naravno prema veličini psa. Njihove posude za jelo su od porculana i svakog dana se peru. Njihovi manji i veći stolovi imaju male bijele stolnjake, koji se mijenjaju radi pranja. Ove male pomoći oni rado prihvaćaju.

* * *

Drugi prijatelj životinja izvještava o svojim doživljajima s jednom mačkicom beskućnicom:

Mjesecima smo stalno gledali malu mačku na poljima oko naše kuće. Bila je vrlo plaha i pobjegla bi odskočivši kad bi joj se netko približio. Budući da je bila potpuno crna s bijelim šapicama na sve četiri noge, spontano smo je nazvali „Baršunasta šapica“.

Svaki put kad sam vidio malu mačku povezao sam se s njom u nutrini i uvijek spokojno razgovarao s njom. Nakon nekog vremena očito je skupila malo povjerenja prema meni jer mi je stvarno počela dolaziti u kratak posjet u kuću kroz mačja vratašca! Ponašao sam se vrlo, vrlo spokojno i ona se čak usudila doći do mjesta gdje jedu naša ostala mačja braća i sestre. Tako je to išlo otprilike tri ili četiri tjedna. Stalno sam razgovarao s njom, potpuno spokojno – ali čim sam se pomaknuo, ona bi munjevito nestala.

Jednog dana moja je strpljivost bila nagrađena: kad sam uvečer izašao iz kupaonice, Baršunasta šapica stajala je usred sobe neposredno preda mnom! Kad sam počeo opet spokojno razgovarati s njom i pritom vrlo pažljivo čučnuo, ona je mijauknula i mijaukala – dala je pravi pravcati odgovor. Zatim sam joj pripremio jelo u zdjelici i pritom dalje razgovarao s njom. Tada je prvi put došla vrlo blizu mene i prihvatila  zdjelicu iz moje ruke. Tada sam znao: led je probijen, sada je stekla povjerenje i sklopili smo prijateljstvo.

Sljedeće večeri već sam je čekao, a ona je po prvi put dopustila da je mazim. U međuvremenu „jedinica maženja“ joj je postala nedostatna. Ležala je već pola sata u mom krilu, doduše stalno gledajući prema izlazu, dakle „putu evakuacije“. No to je sada samo pitanje vremena dok ne počne ostajati duže i napokon se kod nas osjećati kao kod kuće. 

Odlomak iz knjige: “Svemirsko jedinstvo koje govori” Riječ Univerzalnog Duha Stvoritelja

Dato preko Gabriele – Božje proročice za današnje vrijeme

Pripremila: Ana Jurić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s