Osvrt iz stranih medija: Dipl .teolog i dipl.sociolog Moris Hoblaj
Listopad 4, 2019
Ja sam pacifist i uvjereni demokrat i stojim uz nauk Isusa iz Nazareta. Kao demokrat, želio bih danas govoriti o problemu koji se tiče svih demokrata. Riječ je o utjecaju na našu demokratsku ustavnu državu i njezinom slabljenju preko totalitarnog režima. Opasnost koja proizlazi iz totalitarnih režima mi Hrvati poznajemo već iz svog iskustva s diktatorskim režimima i njihovom agresivnom apsolutnošću – i ideologijama svjetske dominacije.
Čovjek postaje radoznao kad pročita da se prije svih temeljnih pitanja o društvenom suživotu i blagostanju u tkz. Kršćansko katoličkim državama prije svake važne odluke pokrenu masovne aktivnosti, koje vuku porijeklo iz inozemstva – i to iz vatikanskog režima u Rimu. One kulminiraju osobnim izjavama pape i umnožavanjem rasprava političkih nositelja odluka sve do najviših državnih rangova s vladarom u Rimu – pri čemu je javnost isključena.
Takvo je ponašanje doduše već samo po sebi za demokraciju neobično. Trenutno doživljavamo zgražanje u SAD-u, gdje se kontakti s inozemstvom u vezi s demokratskim odlukama preispituju i to pod pojmom „izdaja zemlje“.
Sve se ovo još zaoštrava ako se uzme u obzir da je vatikanski režim, kao ni jedan drugi u svjetskoj povijesti, nogama gazio slobodu i ljudska prava. I ako se taj isti režim još poziva na svoju ideologiju, s kojom je poticao ili podržavao na stotine tisuća progona, ubojstava i mučenje, križarske ratove, inkviziciju, lov na vještice, genocid i još mnogo toga drugoga. I ako zbog toga ima milijune ljudi na savjesti.
A da se ovaj opis odnosi na povijest vatikanskog režima i njegovu ideologiju, koju on naziva „vjerom”, neće nitko zanijekati.
A kako je danas? Je li se vatikanski režim distancirao od svoje totalitarne i ubojite prošlosti? Je li odbacio svoje strukture i programske upute, koje su bile osnova za njegova nedjela? Ili postavimo to pitanje jednostavnije: priznaje li katolički režim u Rimu današnja demokratska načela, temeljna načela slobode i ljudskih prava, onako kako je to definirano, na primjer, u povelji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i Europske konvencije o ljudskim pravima? Da skratimo: Vatikan nije nikada potpisao ni jednu od tih konvencija.
Ako sada nastavimo slijediti ova pitanja, npr. kako se vatikanski režim odnosi prema demokratskim načelima slobode i ljudskih prava, onda se za ovo mogu priložiti činjenice za koje postoje dokazi. Ali molim vas izvucite iz ovoga sami svoje zaključke. Shvatite moje izlaganje, molim vas, ovako: pitanja su postavljena da se o njima razmišlja, jer upravo kod ovakvih izjava zahtijeva se od svakoga da odluči sam za sebe.
Indikacije o odnosu vatikanskog režima prema demokraciji mogu se naći, na primjer, u tzv. osnovnom zakonu vatikanske države od 26. studenoga 2000. godine. Već u prvom članku u prvoj rečenici naći ćete: Papa ima, kao poglavar vatikanske države, puninu zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti. – Vlast, ova riječ u ime Krista? Jasnije se uostalom ne može ni opisati: nema ni traga demokracije, već potpuna, totalna apsolutna samovlada pape. I zato, tako se čini, što se navodno stoji iznad svega, ne pokušava se niti učiniti uobičajeni pokušaj koji se poduzima kod diktatura, da se prikaže barem prividna liberalna demokracija.
Uostalom, tko bi pomislio da je riječ o šali kad se Vatikan naziva državom, taj je u zabludi. Doista, Vatikan zapravo nije ništa više od ogromne palače s građevinama i vrtovima na području od samo 0.44 km2 u gradu Rimu, s jednim jedinim vlasnikom, papom i „stanovništvom“ od oko 400-500 nestalnih „državljana“, gotovo isključivo muškaraca. Ipak, mnoge države diljem svijeta ozbiljno shvaćaju vatikanski zahtjev i odobravaju vatikanskom režimu, kao jednoj državi, višestruke diplomatske i druge povlastice. Istodobno, vatikanski režim djeluje također kao „Sveta Stolica“, kojoj isto tako predsjeda papa kao apsolutni vladar.
To čime papa vlada, prema kriteriju međunarodnog prava nije država, ali je usprkos svemu svjetska ekonomska i kadrovska mreža. Mnogo je pisano o neizmjernom bogatstvu. No koliko daleko uistinu seže njegova ruka i njegov utjecaj, opisuje izvješće sastavljeno u SAD-u 2014. godine za Obaminu administraciju.
U njoj piše o vatikanskom režimu sljedeće:
„Unatoč razlikama u veličini, rukovodstvu i povijesti, mi smo obje svjetske sile s globalnim interesima i utjecajima.“ U mnogočemu Sveta Stolica jedinstvena je u svijetu po svojoj sposobnosti, koja je u mogućnosti da slijedi svoj vlastiti plan. „Ona ima diplomatske odnose sa 180 zemalja, i u tome je druga iza SAD-a.“
„Slijediti svoj vlastiti plan“ znači; progurati svoje vlastite interese moći.
Kako vatikanski režim svoj odnos s ostatkom svijeta načelno definira – bez obzira na javno predstavljanje svojega aktualnog poglavara – daje nam pogled u daljnje dokumente, na primjer u poučke vjere u dogmatskoj zbirci Neunera i Roosa, gdje kulminira u tekstu pod br. 430 bule Unam sanctam pape Boniface VIII:
„Pokoriti se rimskom papi, za spas svih ljudi neophodno je potrebno, mi to objašnjavamo, tvrdimo, određujemo i naviještamo.“ Ova rečenica još uvijek vrijedi kao „nepogrešiva“ i označena je kao obavezna za vjeru Rimokatoličke Crkve. Pod rednim brojem 369 u toj istoj zbirci može se pročitati ono što prijeti onomu tko se ne pokori zahtjevu apsolutnosti vatikanskog režima i njegovom zahtjevu da jedino ona čini blaženim i da jedino ona posjeduje put spasenja; tamo stoji:
“Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje, priznaje i proglašava da nitko izvan Katoličke Crkve – ni pogan, ni Židov, ni nevjernik, niti onaj tko se odvoji od jedinstva – neće imati udjela u vječnom životu, štoviše taj će biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima, ako se prije smrti ne pridruži – Crkvi.
Ali Vatikan ne prijeti vječnom vatrom pakla samo za život poslije smrti, već sasvim konkretno, ako se pomno razmotri tekst, i time da će pomoći da nevjernici što brže tamo i stignu. U spomenutoj zbirci poučaka vjere pod rednim brojem 382 to zvuči ovako:
„Crkva ima snagom svojeg božanskog ustoličenja dužnost na savjestan način sačuvati dobro božanske vjere netaknuto i savršeno te neprestano s velikim žarom bdjeti nad spasenjem duša. Stoga mora s pomnom brigom ukloniti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi bilo kako moglo naškoditi spasenju duša.“
Mnogo daljnjih sličnih važećih odredaba može se naći nepromijenjeno u svim programskim obvezujućim zbirkama Vatikana do današnjeg dana, npr. u Corpus Juris (zbirka pravnih odredaba), u katekizmu, u dogmama i dekretima.
Jeste li se prestrašili isto tako kao i ja? Jer ovakvi i slični propisi nisu samo neke neobvezujuće rečenice u starim knjigama. Ako poznajete krvavi trag koji je u povijesti ostavila rimska Crkva, tada znadete da je ovaj nepromijenjeni i važeći nauk agresivnog nasilja, nazvan katoličkom vjerom, postao gorka zbilja milijunima žrtava. To je, između ostalog, ponukalo priznatog međunarodnog crkvenog povjesničara Karlheinza Deschnera 1986. godine na izjavu:
„Nakon intenzivnog bavljenja poviješću kršćanstva u antici, srednjem vijeku i novom dobu, uključujući 20. stoljeće i osobito u njemu, ne poznajem nijednu svjetsku organizaciju koja je istovremeno tako dugo, tako kontinuirano i tako gnjusno opterećena zločinima kao … Crkva, osobito Rimokatolička Crkva.“ (Die beleidigte Kirche, Freiburg, 1986., str. 42 f.)
Kakav je to režim da daje ovakve trule plodove, a da ne spominjemo moralnu podobnost njegovih vladara? Može li se od apsolutnog režimskog vlastodršca, čiji je program već sam autoritaran i totalitaran, očekivati da poštuje postignuća naše liberalne demokracije, demokratskih načela poput nepovredivosti života svih ljudi, slobode, slobode vjerovanja i svih drugih ljudskih prava?
Odlučite sami za sebe, u vezi ovoga postoje daljnje činjenice.
Možda ćete pomisliti da će se režim koji je tisuću godina tvrdoglavo branio srednjovjekovne predstave promijeniti s jednim novim čovjekom na vrhu? Time što je promijenio javni nastup? To uopće nije moguće zato što se dosadašnje totalitarno naučavanje i apsolutistički zahtjevi vatikanskog režima uopće ne mogu mijenjati. Oni potječu uglavnom od papa i svetaca; a pape, snagom vatikanskih dogmi, ne mogu pogriješi, oni su kada govore ex cathedra, po učenju Vatikana nepogrješivi.
Nepromjenjivost ne vrijedi samo teoretski, ona se potvrđuje također i u praksi. Nepromijenjeno ostaje danas kao i u prošlosti tamo gdje Vatikan može osigurati svoj utjecaj, tamo gdje može ignorirati temeljna ljudska prava – i slobodu. Najočitije je to vidljivo u samom Vatikanu, ali i u tkz. kršćanskim državama gdje se posvuda nazire utjecaj vatikanskog režima i to, u zakonu ravnopravnosti između muškaraca i žena, kod zabrane diskriminacije, u zakonu o koaliciji, kod prava na slobodu vjeroispovijesti i kod mnogih drugih prava. Da se u stvari ni tamo ništa ne mijenja, gdje bi se u vanjštini mogao steći upravo takav dojam, postaje najočitije u tzv. skandalu zlorabe pod pokroviteljstvom Vatikana, koji zaokuplja javnost već gotovo više od 10 godina. Riječ je o upletenosti vatikanskog režima u najmanje 200.000 slučajeva širom svijeta, u kojima su svećenici rimske Crkve silovali djecu ili se nekako drugačije na njima ogriješili.
Nakon ostavke starog pape Ratzingera, koji je desetljećima bio odgovoran kao prefekt inkvizicije za ove slučajeve, a koji su također desetljećima bili zataškavani, novi je papa obećao javno i djelotvornije dosljedno pojašnjenje kao i obradu tih slučajeva. No ono što se zapravo dogodilo, o tome pišu ugledne novine Die Neue Züricher Zeitung 20. siječnja 2017. godine navodeći knjigu „Lussuria“ talijanskog novinara Emiliana Fittipaldija ovako:
Nijedan papa nije riječima pedofiliju tako oštro osudio kao Franjo. No u praksi Katolička Crkva u svojim vlastitim redovima štiti još uvijek počinitelje, također i za vrijeme njega.
Knjiga „Slučaj papa“, objavljena 2010. godine, bavi se također zločinom katoličkih klerika diljem svijeta i to zbog zlostavljanja i oskvrnjivanja djece: „The Case of the Pope“ u hrvatskom prijevodu; Slučaj papa. Istražuje se također i odgovornost Vatikana i tadašnjeg pape Ratzingera za ove zločine. Knjigu je napisao poznati britanski odvjetnik (barrister) i šef najveće britanske odvjetničke kancelarije za ljudska prava Geoffrey Robertson. Tijekom svog istraživanja Robertson je opetovano utvrđivao da je vatikanski režim desetljećima prije toga uspješno spašavao svećenike od državnog krivičnog procesuiranja. Konačno je došao do zaključka:
Sveta Stolica, jedna pseudo-država, ugradila je kod prijateljskih država jedan strani pravni sustav po kojem se u najvećoj tajnost postupa sa seksualnim prijestupnicima, a koji je nespojiv sa zakonima države u kojoj djeluje Sveta Stolica, a u nekim im je slučajevima čak sasvim suprotan tako da je tijelima za provođenje krivične pretrage on (vatikanski režim) uskratio dokaze.
„U prijateljske“ države, o kojima govori Robertson, spada također i Hrvatska. Ovdje je bilo prijavljeno nekoliko slučajeva, no stvarni broj neprijavljenih slučajeva vjerojatno je mnogo veći. Vatikanu su poznati slučajevi, jer se njih treba prijaviti Vatikanu. Oni tamo još uvijek spadaju pod tzv. papinsku tajnu. – Tajna, dobro i u redu, no je li Isus Krist učio nešto takvoga? Uči li On zakone šutnje i tajne arhive? Tko se ogriješi o zapovijed šutnje, bila to i žrtva, njemu se prijeti isključenjem, koje za sobom povlači vječno prokletstvo, i to prema gore navedenoj odredbi broj 369 u zbirci Neuner Roosa, ne za kriminalca, već za žrtvu.
Robertsonovoj tvrdnji nitko nije proturječio. Stoga se sada naravno postavlja pitanje: koliko daleko seže moć ove u svijetu jedinstvene inozemne države, Vatikana, u Hrvatskoj? U kojoj je ona mjeri već iscrpila ove svoje u svijetu jedinstvene sposobnosti u ostvarivanju svoje vlastite agende, prema onome kako je to navedeno u spomenutom izvješću američkoj vladi, kako dakle ostvarivati interese jednoga totalitaristički organiziranog režima protiv zakona jedne parlamentarne ustavne države, u kojem se čak teški kriminalci zaštićuju od kontrole i uhićenja naše parlamentarne ustavne države.
Ovo pitam kao uvjereni i zabrinuti demokrat.
Poznato je da Vatikan, jedna nedemokratska država, u Hrvatskoj poduzima mnoge aktivnosti. No pitanje je poštuje li on pri tome suverenitet hrvatske države i koliko se on pridržava zakona koji se inače primjenjuju na sve Hrvate i na ustavni zakon? Poslušajte činjenice, a zatim sami odlučite:
U poreznom zakonu, u pravu na rad, u koalicijskom zakonu, u pravu na slobodu vjerovanja i slobodu savjesti drugih, zabranu diskriminacije, u kaznenom pravu i na mnogim drugim područjima, Vatikan i njegovi registrirani sljedbenici zahtijevaju, pozivajući se na svoju agendu, deklariranu kao „vjera“, ispunjenje obilja izuzetaka – i posebnih prava.
Pozivajući se na ovu „agendu vjere”, čiji sadržaj i opseg određuje samo i jedino vladar u Vatikanu, ovaj inozemni režim vlada bezobzirno i nekontrolirano u našoj slobodnoj pravnoj državi s našom demokratskom, od naroda izabranom vladom. Ovaj inozemni režim određuje, na primjer, koga će se postaviti na određene hrvatske profesorske stolice na hrvatskim sveučilištima, kontrolira učenje religije u školama, imenuje kardinale i biskupe, koje ne plaća inozemni režim, nego hrvatski porezni obveznici. Načelo je da se: demokratski izabrana vlada u Hrvatskoj dragovoljno pokorava apsolutističkom inozemnom režimu u svim navedenim točkama. No plaćati sve ovo mora hrvatski porezni obveznik, bez obzira na svoju vjeru.
Tako se vatikanski režim često poziva i na ugovore iz vremena kada je Hrvatska još bila potpuno mlada država i tražila svoje mjestu u svijetu a Vatikan to besramno iskoristio.
Iskonstruiranim stoljećima starim i upitnim zahtjevima, koji navodno nikada ne mogu zastarjeti, naplaćuje katolički režim stotine milijuna od hrvatske države, dok istovremeno mirne duše suzbija argumentom zastare sve tužbe hrvatskih žrtava protiv svojih klerikalnih zlostavljača djece kada ih mole za skromnu odštetu za na njima počinjeno ubojstvo duše.
Na mnogo načina izvlači ovaj, od Vatikana kontrolirani, sustav u Rimu zapravo suverenoj demokratskoj hrvatskoj državi novac, na milijune i milijune godišnje. Povrh toga sustav zahtijeva subvencije i materijalne povlastice u miljardskom iznosu, a preko njihovih u mnogim područjima državno privilegiranih organizacija za usluge.
S pomoću milijarda, koje su svi hrvatski porezni obveznici morali platiti – čak i oni koji nikada nisu imali nikakve veze s konstruktom katoličkog Vatikana ili ne žele više s njim imati posla – visoki članovi ove inozemne, milijardama teške organizacije, vode život u luksuzu i izobilju na državni trošak s mjesečnim plaćama do 15 000 kn plus stan i poslovni automobil. Istodobno, sve više i više hrvatskih građana ispada kroz rupe iz mreže gospodarske i socijalne skrbi i živi na životnom minimumu. Ovo malo primjera najočiglednije je djelovanje nedemokratskog inozemnog režima na hrvatsku demokratsku pravnu državu i na sve njezine građane.
Režim u Rimu također održava u Hrvatskoj gustu mrežu od tisuća podređenih, koji su izravno prisegli vjernost papi u Rimu ili njegovim biskupima. Ti muževi, npr. uzimaju si u Hrvatskoj za pravo, na temelju svoje „vjere“ i određenih otajstava, zanemarivati inače same po sebi razumljive građanske dužnosti. Tako, na primjer, uzimaju si za pravo na temelju svog svećeničkog statusa, koji im je dodijelio vatikanski režim, da po svojem vlastitom nahođenju mogu odlučiti hoće li prijaviti ili ne ako prijeti neki zločin ili surađivati u istrazi. Djelomice izbjegavaju kontrolu države pozivajući se na svoj vlastiti posebni status, na primjer, u zaštiti podataka, sve ovo je vrlo blizu značenja riječi država u državi.
Pod ovo spadaju i brojni događaji u kojima vatikanski režim ima izravni i povlašteni utjecaj na državne odluke, na primjer, u području javnih medija, ali utječe i na diskriminaciju i progon drugih vjera – kao i na državni prototip klerikalne inkvizicije – pa čak i u obrazovanju sudaca.
Je li vam je poznata još ijedna druga inozemna vlast, i to još totalitarnog sustava, koja poseže u prava hrvatske demokratske pravne države jednako masivno, odnosno koja to uopće čini?
No utjecaj Vatikanske mreže seže još i daleko dublje. Prema uputama iz Rima, sustav kontrolira bezbroj objekata, klinika, vrtića, učilišta i – obrazovnih ustanova. Tamo se već od ranog djetinjstva vatikanskom doktrinom utječe na djecu, i to čine zaposlenici koji su pod prisegom – vjernosti totalitarnom režimu Vatikana. Ovakvi su sljedbenici i funkcioneri također posvuda i u hrvatskim državnim institucijama, u vladama i parlamentima sve do u najvišim redovima. Tamo su zapravo nakon svoje prisege vjernosti dužni služiti dobrobiti hrvatskog naroda, a ne režimu Vatikana. Vatikanski režim, međutim, obvezuje ih svojim vjerskim pravilima da krše ovu zakletvu ako to zahtijeva „vjera“ koju diktiraju zahtjevi iz Vatikana.
Ne zahtijeva to Vatikan samo od svojih funkcionera; kad su u nedoumici moraju se svi katolički javni službenici uvijek odlučiti u korist vatikanskog režima, čak i ako time krše svoje prisege. Ovu dogmu ne može poreći nitko tko je jednom bio kao član upisan u knjige ove organizacije, a koje nisu pod nadzorom pravne države. Čak ni istupanjem iz nje. Jer vatikanska – Crkva ne priznaje istupanje. Vatikanski režim pridržava si vječno pravo vlasništva svakog upisanog, pa čak i nakon njegove smrti.
Ta apsolutna poslušnosti vrijedi i za svakog političara, svakog člana vlade, svakog državnog službenika i svakog suca. Svi oni u konačnici moraju biti poslušni vladaru u Vatikanu, čak i onda ako taj određeni nalog proturječi zakonu hrvatske države.
Ovaj apsolutni zahtjev podređenosti može se pročitati u opsežnim propisima vatikanskog režima, uključujući Katekizam pod br. 2242, kao i u drugim odredbama. Za neposlušnost primjenjuju se i u ovom slučaju već poznate drastične prijetnje kaznom, sve do vječnog pakla.
Što mislite, koga će u konačnici slijediti jedan katolički donositelj odluke ili sudac ako vatikanski zahtjevi od njega traže da odluči suprotno pravu i zakonu? Hoće li se držati zakona i svoje prisege na Ustav – ili će iz straha za spasenje svoje duše slijediti diktat iz Rima?
Ovo je bio zaista samo jedan mali dio mnoštva intervencija totalitarnog rimskog režima u slobodnu demokraciju u Hrvatskoj. Ali ovo ipak opravdava pitanje: nije li ovaj zahtjev moćnika iz Rima za apsolutnu poslušnost potkopavanje demokracije? Nije li to preziranje suvereniteta i volje glasača hrvatskog naroda? Svatko bi trebao biti prisiljen vjerovati u ono što vladar u Rimu nalaže. Jer on je nepogrešiv. I svatko mora slijediti njegove upute. Ako to ne učini, prijeti mu se najgorim mogućim posljedicama, i to ne samo u ovom životu već i za spasenje njegove duše, za njegov vječni život.
Nije li ta nevjerojatna pretpostavka istovremeno i gnjusna prijetnja onima koje ne mogu jednostavno uloviti u priču kojom se katolički konstrukt predstavlja kao jedini koji čini blaženim? No kako reagiraju uvjerljivi pristaše vatikanskog režima iz straha za spasenja svoje duše? Što mislite?
Dakle, mudra bijela glava u bijeloj haljini u Rimu odlučuje što vrijedi u našoj demokraciji? No ne bi li trebali odlučivati ljudi i odlučiti žele li da ih vodi inozemni diktatorski konstrukt vlasti? Uz to se treba neprestano pitati kako se sve to uklapa u prava slobode i u ljudska prava, u parlamentarnu demokraciju i nadasve u liberalni demokratski ustav?
Nadalje, kako se to uklapa u nauk Isusa iz Nazareta, u čije ime vatikanski režim sve ovo radi?
Može li itko tko ovisi od ovakvog režima kao što je totalitarni vatikanski biti uopće predstavnik naroda u demokratskoj ustavnoj državi ili čak predstavnik demokratske države?
Kako vi na to gledate? Riječ je o našoj demokraciji i ovdje se zahtijeva od svakoga da sam odlučuje.
—
Međutim, u svojim razmišljanjima o ugrožavanju demokracije od strane režima iz Rima ostavite Boga, Vječnoga i Njegovog Sina, Krista Božjeg, po strani jer s njima vatikanski režim nema ništa zajedničkoga. Naime, činjenica da vatikanski režim za svoj katolički konstrukt zloupotrebljava Isusovo, Kristovo ime, ime sina vječnog Boga, najvećeg proroka i spasitelja svih dušnih ljudi i duša, učitelja mira i slobode ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jest najveća prijevara pomoću krivog naziva u ljudskoj povijesti.
Krist nema nikakve veze s kobnim djelima kojima katolički režim već 1700 godina prekriva Zemlju šireći nevolju, nesreću, progon, ubojstvo, rat, istrebljenje i genocid. Najveći zločin, najveća sramota, jest da je katolički režim sve ovo učinio zloupotrebljavajući ime istinskog Krista, zbog čega su se žrtve i njihove duše odvratile od Krista. Ova se sramota trenutno razotkriva širom svijeta. Razotkriva se također tko stoji iza vatikanskog režima o čemu katolici, ali i svi drugi, mogu pročitati u Ivanovoj objavi, u tzv. Apokalipsi. Ovdje također želim pridonijeti razjašnjenju.
Ovdje opet važi; ja iznosim činjenice, a vi odlučujete!
Već kod prvog pogleda na vlastitu tradiciju Crkve ustanovit ćete da Vatikan i njegovi muževi svećenici ne mogu imati nikakve veze s Isusom Kristom. Iako je danas znanstveno prihvaćeno da su predaje o svećeničkim tradicijama često bile mijenjane i krivotvorene u njihovu korist, nećete nigdje naći ni riječ o tome da je Krist ikada postavio svećenike ili pape. Naprotiv, zapisano je suprotno: Zmije, zmijska legla i sinovi oca odozdo, koji je lažac i ubojica od samog početka i tome slično.
Isus iz Nazareta prozivao je upravitelje religija svoga vremena i upozoravao narod o njihovom protubožanskom djelovanju. Isus Krist podučavao je „Bog u nama, u najdubljoj dubini svakog čovjeka“. Bog nema potrebe za posrednikom i upraviteljem religije.
A koje zahtjeve postavljaju sami svećenici u današnje vrijeme?
Bez obzira na strašan udio počinitelja zločina protiv djece i mladih, općenito, slika svećenika o sebi samima, muškarcima u dugim haljinama, šokantna je. Evo samo nekoliko citata samih svećenika: papa Ratzinger, koji je odstupio, opisao je svećenika 2012. godine s izjavom Ivana Arškoga: „Oh, koliko je velik svećenik! (…) Bog mu se pokorava: On izgovara dvije rečenice, a po njegovoj riječi Gospodin silazi s Neba i zatvara se u hostiju (…) Nakon Boga svećenik je sve! (…) Tek u Nebu će razumjeti sam sebe.“Još je veća oholost koja govori iz riječi generalnog vikara Toulousea, Jean-Baptiste Caussette, u starijoj knjizi za duhovne – vježbe za katoličke svećenike: „Ne laskam vam nikakvom pobožnom pretjeranošću ako vas nazivam bogovima.“ Ili: „Ne stojim u svjetskoj vlasti malo ispod kerubina i serafina, nego iznad njih; jer oni su samo Božji sluge … dok smo mi njegovi suradnici.“
Ako svećenici vjeruju da njima pripada stalež bogova i da stoga mogu zlorabiti djecu, tko je onda bog kojemu su oni pomagači? Bog odozdola.“
Istinski Bog, Vječni, jest sveprisutan. On ne treba nikakve pomoćnike.
Ako bi jedan normalan čovjeka patio od ovakve predstave o vlastitoj svemoći, vlada bi mu zasigurno pružila intenzivnu pomoć. Ali muškarci u dugim haljinama, koji su se digli iznad bogova i iznad svakoga ljudskog prava i zakona, prepuštaju se nekažnjeno pod okriljem totalitarnog sustava u Rimu svojim iluzornim prohtjevima u središtu naše demokratske politike.
Jedno je sigurno, Isus Krist nikad nije utemeljio nijednu religiju, niti je to učinio koji od proroka prije i poslije Njega. Ovakvo nešto bilo bi i besmisleno: jer svaka religija znači odvajanje. U Božjem kraljevstvu vlada jedinstvo, Bog nema religije. I tako treba biti na Zemlji, onako kako je Isus u Očenašu podučio, u molitvi jedinstva, koju mole svi tzv. kršćani: „Tvoja se volja vrši kako na Nebu tako i na Zemlji.“
Isus također nije podučavao o svetom ocu, već suprotno tomu: „Nikoga ne trebate zvati ocem, jer jedan je vaš Otac, koji je na Nebesima.“ Tko je onda taj koji se nadvisio iznad riječi Krista Božjega i dopušta da ga se oslovljava kao svetog oca?
Isus nije naučavao o svecima. Prema sustavu boga odozdola sveci su bogovi, kojima bi se trebalo moliti. Sveci su stoga proizvod boga religija. Uostalom, što su donijeli sveci i što su donijele molitve svecima? Neizbježnu klimatsku katastrofu, Zemlja se sve više i više uništava, posvuda vlada nevolja, patnja, bijeda, ratovi i smrt.
Isus nije poučavao obrede, ceremonije, sakramente i On više ne visi na križu jer je uskrsnuo. U vatikanskom režimu, u crkvama posvuda visi razapeti. Na Veliki petak bude prekriven a na uskrsnu nedjelju ponovo obješen – zašto? Jer su razapeli nauk Isusa iz Nazareta. Koji je to Krist kod svećenstva? Istinskog su Krista objesili na križ i misle da ga pribijenoga na križu uvijek iznova mogu podizati. Je li za svećenstvo uskrsli Krist u njima ili su oni s bogom podzemlja, s demonskim, koji još uvijek želi uništiti Isusa Krista? Zato što crkveno učenje nema ništa zajedničkoga s Isusom Kristom.
Ruski pisac Dostojevski dao je na to pitanje, gotovo prije 150 godina, jedan detaljan odgovor u svojoj pripovijetki „Veliki inkvizitor“. U toj pripovijetki katolički se veliki inkvizitor suprotstavlja Kristu, koji se ponovno pojavio, riječima: „Zašto si nas došao uznemiravati? Mi smo tvoje djelo poboljšali, obnovili ga čudima, otajstvima i autoritetom.“ A u čemu se zapravo sastoji otajstvo Crkve – to je ta riječ koju stalno susrećemo u vatikanskom režimu – nju Veliki inkvizitor izgovara izravno pred Kristom: „Mi nismo s Tobom, nego s njim, … odonda otkada smo od njega uzeli ono što si Ti gnjevno odbacio, onaj posljednji dar koji ti je ponudio, kada je pred tvojim očima prostro kraljevstva ove Zemlje.“
Veliki inkvizitor misli na susret Isusa iz Nazareta sa Sotonom u spomenutim tradicionalnim spisima, koji mu je uzalud ponudio sva kraljevstva i blaga ovoga svijeta, a Isus ga je odbio.
Veliki inkvizitor Dostojevskom potvrđuje ne samo to s kime je vatikanska Crkva, nego i to da je ona prihvatila ponudu Sotone i to gdje se nalazi njezino sjedište: „Primili smo iz njegove ruke Rim i Cezarov mač i proglasili se jedinima gospodarima Zemlje.“
Samo jedna priča?
Da, a kako izgleda stvarnost? Tko se danas proglašava gospodarom Zemlje i to riječima:
„Rimskom papi se pokoriti, za njihovo spasenje, neophodno je potrebno za sve ljude.“
Ovo su riječi iz Vatikana u Rimu.
Tko se pri stupanju na prijestolje dopušta slaviti riječima:
„… znaj da si ti otac knezova i kraljeva, vladar svijeta, predstavnik našega Spasitelja Isusa Krista na Zemlji.“
To su riječi vatikanskog režima papi u Rimu.
Kome hodočaste danas lijepi i moćni svijeta, hodočasničke organizacije da bi dobili blagoslov i poljubili prsten?
Papi u Vatikan, u Rim.
Tko je rekao da svim blagima ovoga svijeta? Tko je jedna od najbogatijih organizacija na svijetu s tisućama milijarda bogatstva i blaga na svijetu? Režim u Rimu.
Ne opisuje samo Dostojevski vatikanski režim u Rimu. Slično čitamo i u mnogim starijem zapisima, u već spomenutoj Ivanovoj objavi, posljednjoj knjizi Biblije, takozvanoj Apokalipsi. Ona sadrži proročku viziju vidioca iz Patmosa, koji je skoro prije 2000 godina predskazao budućnost svijeta i propast režima protivnika, kojeg je označio babilonskom bludnicom:
Vidjelac iz Patmosa opisuje bludnicu Babilon kao grad s kojim su zemaljski kraljevi činili blud, kao grad koji vlada nad kraljevima Zemlje.
Opet pitanje: Tko odgovara ovoj slici danas, tko si danas prisvaja ovaj univerzalni zahtjev za vlašću? Vatikanski režim u Rimu.
Vidjelac iz Patmosovo vidio je babilonsku bludnicu simbolički također kao ženu kojoj je na čelu bila napisana riječ „otajstvo“ kako pije krv ubijenih ljudi koji su slavili Boga i onih koji su ustali kao Isusovi svjedoci.
Koji režim neprestano pred sobom gura riječ otajstvo, koji režim već 1700 godina progoni i ubija proroke i ljude koji svjedoče o Isusu Kristu?
Ako želite, u Ivanovom Otkrivenju možete pročitati više o tome, naime kako je babilonska bludnica, spomenuti režim, živjela; A zatim usporedite viziju vidioca iz Patmosa s poviješću vatikanskog režima u gradu Rimu.
Zatim, ako želite, izvucite svoje zaključke.
Savjet u otkrivenju vidioca iz Patmosa jasan je:
„Izađite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici njezinih grijeha, i kako ne biste primili ništa od njezinih nevolja!“Propast babilonske bludnice u viziji vidioca iz Patmosa započinje djelovanjem žene s Neba, koju opisuje „suncem odjevena, a mjesec pod nogama, a na glavi jedna kruna s dvanaest zlatnih zvijezda.“
Tko vjeruje u Vječnu riječ jednoga Boga preko usta proroka i nije zamagljen milostivim lažima konstrukta boga podzemlja s njegovom srdžbom i osvetoljubivim idolima vječnog prokletstva i pakla, taj prepoznaje u riječima vidioca iz Patmosa, u ženi s Neba, serafina božanske Mudrosti, Sofiju.
Preko Sofije, svijet danas zna da je pad babilonske bludnice započet preko kerubina pred Božjim prijestoljem, započet od Njegovih knezova čuvara zakona. S babilonskom bludnicom pada i njezin konstrukt bog podzemlja, u čijem je duhu pod lažnom etiketom „kršćanski“ počinio svoja nedjela.
DAVID 