Marijin kult – vrijeđanje
Marije od Rimske Crkve
I Marija, majka Isusa iz Nazareta, zloupotrebljava se za kultne poduke crkvenih institucija.
Marija, jednostavna žena, odana Bogu, izvršila je veliko djelo u skromnosti i poniznosti. Ona je pripadala malom broju ljudi koji je do posljednjeg časa vjerno pomagao Isusu iz Nazareta, Kristu.
Kako velika je uistinu bila Marijina patnja dok je Isus iz Nazareta morao ići gorkim, bolnim križnim putom! Ona koja je Isusa nosila pod svojim srcem i nadalje nosila u svojem srcu morala je gledati kako njezina ljubljenog Sina nedužnog muče i razapinju na križ. Isus iz Nazareta je na sebe preuzeo nešto nezamislivo, i nezamislivo velike su morale biti i Marijine boli dok je gledala svojega ljubljenog Sina kako neizrecivo pati.
Tu plemenitu ženu, odanu Bogu, koja je morala toliko toga doživjeti i propatiti, vatikanska Crkva povlači u talogu svojega marijanskog kulta – kulta nasilne božice-majke, kao što odgovara svijetu predodžbi muških svećeničkih fantazija.
Papa Ivan Pavao II. (1920-2005.), čija je deviza vladanja „totus tuus“, „potpuno tvoj“, bila usmjerena na Mariju, u svojoj enciklici „Redemptoris mater“ 1987. ponovio je jednu bitnu vjersku tezu 2. vatikanskog koncila.
Koncil je Mariju interpretirao kao majku koja se s pogubljenjem svojeg Sina „povezala u majčinskom duhu, tako što se s puno ljubavi suglasila s podnošenjem žrtve, koju je ona rodila.“ (Odlomak 18, citat prema vaican.va)
Kakvo duboko izrugivanje Isusa, Krista, i Njegove majke Marije! Tadašnji svećenici muškarci htjeli su Njegovo pogubljenje, a nahuškani narod se suglasio.
Isus iz Nazareta nije naučavao
„štovanje Marije“
Isus iz Nazareta poučavao je molitvu u tihoj sobici u kojoj se s povjerenjem smijemo obratiti Bogu, našemu nebeskom Ocu. Pritom nam nisu potrebni posrednici ni zagovornici da bismo razgovarali s Bogom.
Nije potrebno ni prizivanje majke Isusa iz Nazareta, Marije. Čak i u crkvenim biblijama preneseno je sljedeće:
Nakon što Mu je neka žena iz naroda doviknula: „Blago ženi čija te utroba nosila i prsa koja si sisao“, Isus iz Nazareta je odgovorio: „Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je.“ (Luka, 11, 27-28)
Isus iz Nazareta nije se mogao jasnije izraziti protiv svakog kulta ličnosti, također u odnosu na Svoju zemaljsku majku Mariju.
Vatikanska Crkva, međutim, upravo suprotno od Njegova učenja, prakticira pravi marijanski kult. U jednome „apostolskom pismu“ pape Pavla VI. iz 1974. godine piše:
„Otkako smo uzdignuti na Petrovu stolicu, stalno smo se trudili promicati marijanski kult.“ (Vatican.va)
Stoga da još jednom razjasnimo: asimilacija Marije za „nebesku kraljicu“, „majku Božju“, „Bogorodicu“, kojom muževi Crkve hoće Mariju utamničiti u svoj religijski kult, odgovara poganskim ritualima i nema veze ni s Isusom iz Nazareta ni s Marijom.
S „Marijom“ u rat
Crkvena zloupotreba Marije nema granica. Vatikanska Crkva degradirala je Mariju čak u krvavu i ratnu božicu.
U spomen na najkrvavije pokolje u našoj povijesti u katoličkoj Europi podignute su takozvane crkve Marije pobjednice. Ubijanje s Marijom postalo je takoreći katolički običaj.
Dvojica eksperta za crkvenu povijest, Karlheinz Deschner i Horst Herrmann u svojoj knjizi „Anti-katekizam“ pišu:
„Brojni katolički veliki koljači bili su usrdni Marijini štovatelji. Car Justinian I., koji je s papinom pomoći iskorijenio dva germanska naroda, svoje krvave pobjede pripisao je Mariji. (…)
Karlo Veliki, koji je (…) na grudima stalno nosio Marijinu sliku, u 46. godina vladavine u gotovo pedeset ratnih pohoda desetkovao je čitave narode (…)
Marijin bojni kult bio je izgrađen. (…) Bojni poklič je glasio ‘Marijo, pomozi’. Križari su zazivali Madonu prije nego su počeli ubijati, a zatim su slavili djevičansku pobjednicu. (…)
Strašni masakr albigenških ’heretika’ bio je ‘trijumfalan pohod naše drage Gospe pobjednice’, rat protiv islama, koji se protezao čitavim srednjim vijekom, pobjeda ‘Majke Božje’. (…)
I prvo veliko krvoproliće u Tridesetogodišnjem ratu, bitka na Bijelom Brdu 1620. godine, bila je Marijina pobjeda. Vojskovođa Tilly, gorljivi štovatelj Madone, izborio je ‘svoje 32 pobjede u znaku naše drage Gospe od Altöttinga’.
Tako se nastavilo sve do u naše vrijeme. Marija je bila zaštitnica Mussolinijevih četa avijatičara, a čak španjolski građanski rat u Francovim očima bio je okrunjen marijanskom konačnom pobjedom.“ (Str.168)
Kojim su dijaboličkim duhom bili opsjednuti ti katolički ratni huškači kad su sva ta ubojstva, svu tu patnju, sve te muke majke kneza mira pripisali Isusu iz Nazareta? Muškarci Crkve ne prežu ni pred bilo kakvom gnusnom zloupotrebom.
Navodni djevičanski porođaj.
Onaj tko ne vjeruje u marijanski kult i u takozvanu majku Božju, već Mariju jednostavno poštuje i od srca cijeni kao Isusovu tjelesnu majku, prema katoličkome crkvenom nauku već je vječno proklet.
To se može pročitati u knjizi „Vjera Crkve u ispravama propovijedanja nauka“:
„Tko sa svetim ocima u pravom i istinskom smislu ne priznaje svetu i vazda djevičansku i neokaljanu Mariju kao Bogorodicu, zato što je samu pravu i istinsku božansku riječ, koju je Otac prije svih vremena začeo, u posljednjim vremenima bez sjemena od Svetog Duha primila i nepovrijeđena rodila, pri čemu je njezino djevičanstvo ostalo čitavo i nakon porođaja: neka bude odbačen.“ (Neuner/Roos, broj 195)
Drugim riječima: „vječno proklet“ postane svatko tko vjeruje da je Marija svojeg sina zanijela na prirodan način. Isto tako biva „vječno proklet“ svatko tko ne vjeruje da je Marija i prilikom rođenja i poslije rođenja Isusa iz Nazareta ostala djevica.
Izis i Horus / Semiramida i Tamuz / Indrani s djetetom / Devaki s Krišnom
Matejevo Evanđelje započinje pretpoviješću u kojoj je izloženo rodoslovlje Isusa iz Nazareta. Kaže se „Svega dakle: od Abrahama do Davida četrnaest koljena; od Davida do progonstva u Babilon, četrnaest koljena; od progonstva u Babilon do Krista četrnaest koljena.“ (1, 17)
Čemu zemaljsko rodoslovlje Krista Božjeg, ako Ga je, navodno, začeo Sveti Duh? Tada bi zemaljsko rodoslovlje bilo suvišno!
Mit o djevičanskom porođaju Crkva je preuzela izravno iz antičkih kultova – isto kao i predodžbu „Božice Majke“, kojih u antici ima u velikom broju.
No Mariji se prema katoličkom nauku ne pripisuje samo djevičanski porođaj nego je ona, navodno, začela bez tobožnjega istočnog grijeha, kaže jedna dogma iz 1854.
Navodno, tjelesni uzlazak na Nebo
Osim toga, Marija je, navodno, primljena na Nebo sa svojim zemaljskim tijelom.
Tu je dogmu izumio Pio XII. tek 1950. godine! Ona glasi:
„… to je vjerska istina objavljena od Boga da je bezgrešna, vazda djevičanska Majka Božja Marija nakon završetka njezinoga zemaljskog toka života bila s tijelom i dušom primljena u nebesku krasotu.“ (Neuner/Roos, broj 487.)
Što bi Marija sa zemaljskim tijelom radila u Božjem kraljevstvu, koje je finotvarno?
Razmislimo samo s kojim je tijelom Marija tjelesno uzašla na Nebo. Je li to bilo tijelo koje je godinama ležalo u grobu? Je li ono tada uzašlo u Nebo? Kako se to dogodilo? Ili je Marija sama uzašla iz groba, sa svojim tijelom, koje se nakon toliko godina, desetljeća, čak stoljeća uopće nije raspalo?
Vatikanska Crkva do danas stvarno zahtijeva da se vjeruje da je Marija „kao prekrasnu krunu svih svojih počasnih odlika dobila privilegiju „ostati pošteđena raspadanja u grobu.“ (Neuner/Roos, broj 485)
Takve opskurnosti su izraz apsurdnosti katoličke kultne vjere. Da se vatikanska Crkva pritom poziva na navodne Božje objave, apsurdna je drskost prema Duhu života, koji se objavljuje u Ja-Sam-koji-Jesam preko istinskih Božjih proroka i koji je sam život i istina.
Vrijeme je da se rehabilitira ne samo Krist Božji već i Marija, Isusova majka, koju je vatikanska Crkva tim marijanskim kultom najsramotnije zloupotrebljavala i koju zloupotrebljava.
Preko Proročke riječi od Gabriele znamo da je u Mariji bilo inkarnirano visoko duhovno biće, seraf božanskog milosrđa. Ona je ispunila svoj veliki nebeski nalog. Ona je u velikoj poniznosti i dubokom povjerenju u Boga pripremala putove Kristu Božjem, koji se inkarnirao u Isusu iz Nazareta da bi ljudima donio istinu Božjeg kraljevstva i spasenje.
Odlomak iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg
Autori: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert
Pripremila: Ana Jurić
DAVID 