Prema katoličkom nauku Crkva krstom dojenčadi vezuje na sebe ljude kao kmetove.
U članu 9. 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama stoji zapisano: Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka bilo da sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom.
Prisilno i neizbrisivo crkveno krštenje dojenčadi je povreda neotuđivog ljudskog prava na slobodni izbor vjeroispovjesti zaštićeno Ustavom RH, međunarodnim konvencijama i “Isusovim poučavanjem, koje je u Bibliji smisleno zapisano: Prvo poučavajte, a zatim krstite. Mt 28, 19
Ipak, Crkva krsti i uči da je krst dojenčadi potreban za spasenje duše djeteta i da je neizbrisivi – Isus iz Nazareta o tome nije učio niti je ikoga pokrstio, kao ni njegovi neposredni sljedbenici učenici, prakršćani.
Uz sve humane zakone i izvornog kršćanskog naučavanja Katolička crkva već stoljećima krši taj zakon prema dojenčadi – punopravnim ljudima neotuđivo pravo na vlastiti izbor vjeroispovjesti. Crkva čini to zajedno s roditeljima, kojima prijeti vječnim prokletstvom ako to ne učine i uz toleranciju državnih institucija. No, to Crkvi nije dovoljno, odluči li se, kršteno dojenče kasnije kao odrasli čovjek silom mu nametnuti krst anulirati, učiniti ga nevažećim, Crkva mu prijeti vječnim prokletstvom i paklom a u svojoj ga sredini žigoše i time mu onemogućava normalan socijalni život. Ta praksa Crkve je u pravnom i psihološkom smislu duševno nasilje koje prouzrokuje, kod nekih, i tjelesne bolesti.
Nakon krštenja krštenik u crkvi ima, na neki način, status kmeta i obvezan je biti podložan i poslušan glavarima Crkve te ih susretati s poštovanjem i ljubavlju.
Prema katoličkom nauku Crkva krstom dojenčadi vezuje na sebe ljude kao kmetove. U njezinom Kodeksu kanonskog prava u kanonu 867 piše o tome slijedeće: ́”Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude ́poslušan i podložan glavarima Crkve te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju.“ Da nebi bilo zabune, Kanonsko pravo Crkve ne bazira se na Deset zapovjedi Božjih niti na učenju Isusa Krista, već na dogmama koje su katolički crkveni oci, sveci i pape prilagodili svojim i crkvenim potrebama u održavanju posjeda i vlasti nad ljudima.
Isus nije nikoga krstio niti je učio da je krštenje bezuvjetno potrebno za spas duše pa stoga ni kod prvih kršćanskih zajednica krštenje dojenčadi nije poznato.
Krštenje dojenčadi uvela je par stoljeća kasnije novo nastala Katolička crkva iz razloga jer joj je bio potreban broj vjernika kako bi postala državnom religijom koja je u rimskom imperiju uživala velike povlastice, bogatstva i vlasti. Crkva, uostalom, ni danas nije drugačija u RH, ona uživa na račun državnog budžeta zagarantirane privilegije na temelju protuustavno sklopljenih Vatikanskih ugovora. Vatikanski ugovori su protuustavni, a koje su potpisali katolici političari i koji su Crkvi zagarantirali privilegije imovinom i novcima naroda bez da su ga prethodno pitali i time Crkvi osigurali sveprisutni direktni utjecaj na politiku i vladu RH, tj na (ne)kvalitetu življenja svih stanovnika Hrvatske. Sve to nije demokratsko, humano niti kršćanski.
Učenje o neizbrisivosti sakramenta krštenja nije od Boga !
To učenje je katolička vjerska ideologija. To je postojeća obvezna doktrinarna izjava Crkve o prokletstvu. No, iako današnji dostojanstvenici ovaj nauk o prokletstvu zataškavaju i zamagljuju: strah od njega leži vrlo duboko u ljudima i to sve do danas. Jer Crkve su stoljećima, iz generacije u generaciju, propovijedale vječno prokletstvo, vječni pakao, odnosno njime prijetile. To je stoljećima prokušana svećenička metoda zastrašivanja.
Sve ovo, dakle, nije bilo kakva priča iz davnina – što bi zapravo bilo dovoljno loše – ne! To je apsolutna sadašnjost, općepoznati crkveni nauk u koji svaki katolički crkveni vjernik, ili s nekim varijantama i luterani, moraju vjerovati bezuvjetno i apsolutno točno tako. Inače i najpristojniji crkveni vjernik, prema doktrinarnoj izjavi institucionalnih Crkava, biva vječno proklet.
Indoktrinacija započinje već sa faktičkom prisilom na krštenje novorođenčadi pod prijetnjom vječnog prokletstva za roditelje ako to ne učine. I to je podsmjehivanje Isusu iz Nazareta i Njegova poruga, točno izokretanje Njegove pouke, jer Isus nikada nije poučavao krštenje dojenčadi. On, Krist, govorio je ljudima: „Prvo poučavajte, a zatim krstite.“ (Mt 28, 19).
Stoga stoji na svakom pojedincu što će učiniti s Crkvom čiji je kmet ili s Kristom koji nas želi osloboditi iz religijskog ropstva?
Više puta nagrađivani pisac Karlheinz Deschner pisao je o učenju i praksi Katoličke crkve u svojoj knjizi „Uvrijeđena Crkva“ slijedeće:„Nakon intenzivnog bavljenja poviješću kršćanstva u Antici, Srednjem vijeku i novom dobu, uključujući 20. stoljeće i osobito u njemu, ne poznajem nijednu svjetsku organizaciju koja je istovremeno tako dugo, tako kontinuirano i tako odvratno opterećena zločinima kao … Crkva, osobito Rimokatolička Crkva.“ (Freiburg, 1986., str. 421)
Moris Hoblaj, dipl, teolog i dipl. sociolog
DAVID 