Index.hr
Nenad Jarić Dauenhauer
OPASNE izjave i postupci nekih ljudi u medicinskoj struci iz redova vjernika i HDZ-a, povezani s pitanjem prekida trudnoće, posljednjih dana pune stupce medija i opravdano zabrinjavaju javnost, osobito žene.
Naime, postoje valjani razlozi da se oni shvate kao pritisci da novi zakon o prekidu trudnoće, koji bi uskoro trebao u saborsku proceduru, bude značajno restriktivniji nego što je prijedlog. Uz to, oni se također mogu shvatiti kao objava svojevrsnog specijalnog rata protiv legitimnog i dostojanstvenog ostvarenja prava žena u skladu sa zakonima i odlukama Ustavnog suda.
Teško je drugačije protumačiti informacije prema kojima je jednoj ženi u dubrovačkoj bolnici zbog priziva savjesti anesteziologa pobačaj rađen na živo! Još teže je drugačije shvatiti reakcije HDZ-ovog ravnatelja dubrovačke Opće bolnice dr. Marija Bekića koji je izjavio da je to za njega “čista situacija što se tiče života”, da “život započinje začećem”, da je “otac četvero djece” te da “nije bilo pritužbe pacijentice”.
Od odgovornog ravnatelja jedne regionalno važne hrvatske bolnice očekivalo bi se da u tumačenju spornog slučaja uvjeri sve pacijentice da će u njegovoj instituciji dobiti svu zakonom zagarantiranu skrb bez uplitanja u priču osobnih vjerskih stavova i svjetonazora koji bi se mogli protumačiti kao osuda žena koje trebaju pomoć. Kakvi su ravnateljevi osobni stavovi, što on misli o prekidu trudnoće, definiciji života i sl., ne bi trebalo imati baš nikakve veze sa zastrašujućom mogućnošću da se u njegovoj bolnici pobačaj radio na živo.
Trećina bolnih zahvata nije pravilno tretirana
Posebno bi se očekivalo da njegove izjave budu oprezne i umirujuće u situaciji u kojoj je nedavno istraživanje agencije Ipsos pokazalo da je u Hrvatskoj svakoj trećoj ženi koja je prošla neki od ginekoloških postupaka koji mogu biti bolni, popuslit kiretaže nakon pobačaja, punkcije i biopsije, zahvat bio rađen na živo.
Osobito ciničnom i opasnom može se doživjeti njegova izjava da “nije bilo pritužbe pacijentice”. Naime, svakoj osobi prosječnih intelektualnih dometa moralo bi biti jasno da žene čak i u normalnoj atmosferi ne žele riskirati da se dozna da su obavile pobačaj, a kamoli usred opće histerije osude, sramoćenja i hajke na njih kakva posljednjih godina vlada u Hrvatskoj. Štoviše, u takvoj atmosferi svaka normalna žena izjave ravnatelja može doživjeti kao potencijalne prijetnje da bi se i njima moglo dogoditi slično te da trebaju biti spremne pretrpjeti bolove i eventualno izaći u javnost ako se žele izboriti za svoja zakonska prava.
U prilog tome govori činjenica da je više od 300 od ukupno 968 ispitanica agencije Ipsos (što je tek djelić stvarne populacije žena koje su doživjele slično) anonimno potvrdilo da je doživjelo vrlo bolne ginekološke postupke, dok ih je u nedavnim istupima u medijima s takvim iskustvima javno izašao tek neznatan broj.
Na istom tom tragu i podjednako zastrašujuća svakako je i izjava dr. Ante Ćorušića, kontroverznog HDZ-ovog ravnatelja Kliničko-bolničkog centra Zagreb, koji je na TV-u prekid trudnoće opisao kao “najgadljiviji postupak” i iznio gotovo prijeteći stav prema kojem “namjerni prekid trudnoće ne spada u liječenje”, već je “medicinska usluga na zahtjev”, a žene koje ga zatraže nisu pacijentice, nego “klijentice”, odnosno “korisnice usluge”.
Nažalost, ni izjava HDZ-ovog ministra zdravstva Milana Kujundžića nije mogla pridonijeti smirivanju javnosti jer je on unaprijed, prije ulaska novog zakona o prekidu trudnoće u Sabor, objavio da medicinskim djelatnicima treba omogućiti priziv savjesti, kao da se to uvijek i svugdje u svim svjetskim zakonodavstvima podrazumijeva. To je, naravno, daleko od istine jer neke razvijene zemlje liječnički posao uvjetuju spremnošću da se obavlja sve ono što on podrazumijeva i za što se prima plaća. Da stvar bude gora, Kujundžić se nije potrudio dati ozbiljna uvjerenja da će institut priziva savjesti biti kvalitetno reguliran.
Pritisak na zakonsku regulativu
Za bolje razumijevanje navedenih ispada važno je uzeti u obzir kontekst, odnosno nekoliko ključnih činjenica. Prije svega, treba se podsjetiti da je Ustavni sud 2017. obranio pravo žena da prekinu trudnoću na zahtjev do kraja 10. tjedna od začeća i potvrdio njihovo pravo na samoodređenje, kao i s time povezana prava na privatnost i zdravstvenu zaštitu.
No zakon o prekidu trudnoće još se radi i tek bi trebao ući u saborsku proceduru. U međuvremenu pritisci ultrakonzervativaca su se intenzivirali, osobito posljednjih mjeseci. Oni očito svojim ekstremističkim, nerealnim zahtjevima žele postići da zakon bude što je moguće restriktivniji, kada već ne mogu promijeniti odluku Ustavnog suda.
Zagrebačka ginekologinja Jasenka Grujić kaže da nastojanja da se inaugurira prenatalno pravo na život od časa začeća, za koje su se zalagali HRAST, U ime obitelji i druge klerikalne stranke, udruge i pojedinci, nije prošlo pa ona očekuje da će konzervativci na vodećim pozicijama u zdravstvu u Hrvatskoj pokušati sve da se u novi zakon unesu barem neka ograničenja, poput obaveznog perioda čekanja i savjetovanja koji bi trebali djelovati kao instrumenti odvraćanja.
“Klero-konzervativna kampanja protiv prava žena na prekid trudnoće traje već dugo, a posebno je intenzivna posljednje dvije godine. Njome se u svojevrsnom specijalnom ratu pobačaj nastoji učiniti što teže dostupnim. Nažalost, ne bulazne samo ravnatelji bolnica već i drugi, poput odgovornih u glasilu Komore koji raspravu o Zakonu o pobačaju nastoje svesti na pro-choice i pro-life poglede, što nije ni točno niti je prihvatljivo. Temeljno pitanje nije jesmo li za pobačaj ili ne. Nitko nije za pobačaj. No prekide trudnoće nikada nitko neće moći zabraniti jer posljedica njihovih zabrana i nedostupnosti nikada nije njihov nestanak, već porast broja pobačaja u nesigurnim uvjetima s ogromnom smrtnošću i pobolom žena, ali i odljev u ilegalu”, protumačila je Grujić, koja je radila na prijedlozima nešto liberalnije verzije novog zakona.
Pacijent mora biti važniji od osobnih ideja humanizma
Izjava Ćorušića prema kojoj su žene koje traže prekid trudnoće klijentice, a ne pacijentice, može se interpretirati kao zlokobno tumačenje prema kojem one ne moraju nužno imati ista prava kao ostali pacijenti, što bi moglo podrazumijevati da u njihovom slučaju liječnici nisu vezani istim medicinskim etičkim kodeksima i standardima. Naravno, može se interpretirati i kao tumačenje pitanja o tome zašto liječnici u takvim slučajevima trebaju imati pravo na priziv savjesti. No kada se uzme u obzir što sve on može podrazumijevati, tko sve može imati pravo na priziv savjesti i kakav kaos to može stvoriti u sustavu, brzo postaje jasno da ona ne gubi na zlokobnosti ni u najdobrohotnijoj interpretaciji.
Ginekolog Dubravko Lepušić, koji je također radio na prijedlozima zakona o prekidu trudnoće, kaže da svi liječnički kodeksi medicinske deontologije govore da je liječnicima prva i osnovna briga pacijent, o kakvoj god da je usluzi riječ, te da su oni iznad osobnih etičkih uvjerenja liječnika.
“Često se na raznim simpozijima i kongresima postavljalo pitanje treba li liječnik težiti općem humanizmu. Naravno da treba! No pitali smo se i je li mu njegov koncept humanizma osnovna i prva briga ili mu je to pacijent. Uvijek je neosporan odgovor bio da mu je osnovna i prva briga pacijent. Dakle, u tom slučaju vi ne možete svoj pogled na svijet, bio on religijski, politički ili neki drugi, pretpostaviti pravima pacijenata na zdravlje. Čovjek može imati svoj stav, ali kod kuće. U javnoj sferi to ne smije ograničavati njegov posao. Mi smo se na to obavezali diplomom i radom u medicini”, kaže Lepušić.
Grujić kaže da ponekad pomisli da bi njezinom kolegi Ćorušiću, koji je svojevremeno bio odličan ginekološki kirurg, danas očito dobro pristajala mantija.
“Neoprostiva izjava o prekidu trudnoće kao ‘najgadljivijem postupku’, ali i o ženama koje mu pristupe kao ‘klijenticama’, a ne pacijenticama govore da je riječ o osobi kojoj nedostaje milosrđa i koja svojom drugom izjavom otvara prostor za unosne procese trgovanja pobačajem oslobađajući pritom odgovornosti one koji na njima zarađuju”, kaže Grujić.
Nereguliran priziv savjesti
Lepušić ističe da nema problema s time da ljudi imaju svoja religiozna uvjerenja i stavove, no smatra da je problematično to što najradikalniji konzervativci od svih ostalih traže da dijele njihova uvjerenja.
“Što se mene tiče, ljudi imaju pravo nositi transparente kojima će moliti i izražavati svoje stavove o prekidu trudnoće, mada u Bibliji jasno piše da ne treba moliti javno, već u svojoj privatnosti te da je čak bogohulno moliti javno. Pitanje priziva savjesti sve više se pretvara u pokušaj nekih religioznih struktura da drugima nameću svoj svjetonazor. U Hrvatskoj ne postoji nijedan zakon koji bi ženu prisilio da napravi prekid trudnoće u bilo kojim okolnostima. Ona ima stvar izbora. One žene koje ne žele napraviti prekid trudnoće zbog svoje religije, imaju puno pravo na to. No nitko nema pravo svoje shvaćanje nametati drugima”, kaže Lepušić.
DAVID 