Pod veoma prozirnim velom obilježavanja Desete obljetnice ustanovljenja Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i Dvadesete obljetnice ratifikacije Četvrtog vatikanskog ugovora, u Zagrebu je listopada 2018. godine nekoliko dana boravio Tajnik Svete Stolice za odnose s državama, nadbiskup Paul Richard Gallagher. Iz javnih istupa kardinala Bozanića i nadbiskupa Gallaghera vidno je, naime, da je svrha dolaska u Zagreb nadbiskupa Gallaghera ozbiljnija i prizemnija: upozorenje Vladi Republike Hrvatske da ne pomišlja na mogućnost izmjene ili ukinuća ugovora s Vatikanom o financijskim obvezama, kao i naglašeni zahtjev prema Vladi da se Crkvi povrati nacionalizirana imovina, ako ne u naravi, tada u novcima.
U Vatikanu su, očito, shvatili koliki je nezaustavljivi val nezadovoljstva hrvatske javnosti sa tzv. Vatikanskim ugovorima, osobito onim o financijskim obvezama Republike prema Katoličkoj Crkvi, te u tom kontekstu treba tumačiti predavanje što ga je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu 10. listopada 2018. održao nadbiskup Gallagher. Uvodno slovo predavanju održao je kardinal i nadbiskup Bozanić.
Bozanić je odmah bio jasan: „Budući da su tijekom postojanja obaju jugoslavenskih režima odnosi između Crkve i države bili i ostali neriješeni, to mentalno nasljeđe znade, od vremena do vremena ponovno izbiti u našoj javnosti izraženo pitanjima pojedinaca. Stoga je korisno i dobro, u otvorenom dijalogu i međusobnom poštivanju, a u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i svega hrvatskog društva, nerazjašnjena pitanja glede tog područja, temeljitije i stručnije proučiti.“
Znači: mentalno nasljeđe je krivo što pojedinci postavljaju nepoželjna pitanja!
Tajnik Svete stolice ispočetka je malo mutio, citirajući pri tom govor pape Benedikta XV. iz 1921. godine: „Ako državne vlasti žele s Crkvom uspostaviti ugovor primjereniji novim okolnostima nastalih zbog promjene vremena, neka znaju da Apostolska Stolica – ukoliko ne postoji nikakva druga zapreka – neće odbiti potpisati sporazume o tom, kao što je već učinila s nekim Državama. Međutim, časna braćo, uvjeravamo vas da se u tim ugovorima neće dopustiti ništa što bi bilo protivno dostojanstvu i slobodi Crkve, čiji su integritet i sigurnost izuzetno važni, osobito u ovim vremenima, za prosperitet samoga civilnoga društva“.
Na kraju je i nadbiskup Gallagher postao potpuno jasan: „Smatram da Ugovor o gospodarskim pitanjima treba čitati na nešto iznijansiraniji način nego što bi to moglo dopustiti isključivo praktično tumačenje, budući da se ne radi samo o prijedlogu bilateralnoga rješenja problema koji se pojavio između strana – konkretno o pitanju crkvene imovine –, u nastojanju da se povrati stanje prije komunističkog razdoblja, nego većma o pokušaju primjene načela koja odražavaju poimanje života i povijesti, na kojima počiva naša zajednička uljudba.
U tom smislu, želio bih navesti dva članka Ugovora o gospodarskim pitanjima koja mi se čine da zaslužuju poseban spomen. Prvi je 9. članak, koji se odnosi na uvrštavanje svećenika, redovnika i redovnica u državni mirovinski sustav, a drugi je 12. članak, o uključivanju pogodnih mjesta za izgradnju novih crkava i crkvenih zgrada potrebnih za bogoštovlje i pastoralni rad u planove razvoja gradova i naselja.
Ugovor predstavlja jasno zakonodavno opredjeljenje Hrvatske vlade, koje, usprkos formalnom karakteru i prolaznosti svojih normativnih propisa, u političkom smislu prepoznaje da je opće dobro društva cilj institucionalnoga poslanja Crkve. A da bi se takav cilj postigao, ona mora pribjeći ne samo duhovnim, nego također i materijalnim sredstvima.“
II.
U svojstvu domaćina, prorektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Emilio Marin, inače arheolog svjetskoga glasa, ocijenio je predavanje nadbiskupa Gallaghera sadržajnim te istaknuo kako je ekumenizam ideja vodilja nadbiskupa Gallaghera kao moralni imperativ za sve kršćane. Marin je podsjetio i na hrvatsku baštinu ekumenskih ideja i stajališta u življenju na raskrižjima što je, smatra, kako naš privilegij, tako i uzrok mnogih patnja hrvatskoga naroda.
Upravo to, podsjećanje na hrvatsku baštinu ekumenskih ideja, je najobičnije širenje magle. Hrvatska baština ekumenskih ideja je opterećena sramotom; podsjećati na nju treba, ali ne u kontekstu u kojega je stavlja cijenjeni profesor. Očito je profesor Marin nasjeo: njegovi su ga kolege klerici obmanuli.
(A) Dr. Franjo Bučar, autor knjige „Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije“, izdane u Zagrebu 1910. godine jezgrovito nas informira kako se je u Hrvatskoj dočekala Lutherova Reformacija. Hrvatski protestanti, ne mogavši raditi u Hrvatskoj, djelovali su u Njemačkoj. Niz knjiga su tiskali na hrvatskom jeziku, najvećim dijelom na glagoljici, ali i na latinici i ćirilici. Arhivarskom akribijom je Franjo Bučar naveo sve knjige koje su tiskali hrvatski protestanti i neprilike koje su pratile pokušaje da se te knjige donesu u Hrvatsku. Kako saopćava dr. Bućar, hrvatski su protestanti tiskali ukupno između 24.000 i 25.000 knjiga raznih naslova: knjige za djecu, prijevod Biblije, Evanđelja itd. Ono što je od tih knjiga ostalo nalazi se u njemačkim knjižnicama; u Hrvatskoj se nalaze četiri od tih knjiga.
Zagrebački biskup Đuro Drašković (1563.-1578.) bio je od godine 1567. do 1578. i hrvatski ban. Biskup i ban Drašković pokrenuo je veliku akciju protiv protestantizma, te je njegovim nastojanjem Hrvatski sabor donio zakon prema kojemu je „svatko, tko istupi iz katoličke crkve, proskribiran u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, te ne smije posjedovati kakvog pokretnog ni nepokretnog imutka, niti obnositi kakve časti, niti steći kakvog odlikovanja“ (F. Bučar).
Tako žestoki su bili i nasljednici biskupa Draškovića. Pod utjecajem Crkve, Hrvatski je sabor godine 1609. donio zaključak da se u „kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji imade priznati samo jedna, i to katolička vjera.“ (F. Bučar)
(B) Austrijski car i hrvatski kralj Josip II. izdao je listopada 1781. patent kojim je nekatoličkim kršćanskim vjeroispovijestima dozvolio slobodu obavljanja vjerskih dužnosti, naročito krštenja, vjenčanja i pokopa.
Emilij Laszowski u članku „Začetak pravoslavne općine u Zagrebu“ (Narodna starina, Vol. 2 No. 4, 1923.) navodi da je 1785. godine bilo ukupno 7 pravoslavnih obitelji. Ove obitelji zamoliše, kaže Laszowski, u veljači 1785. zagrebački magistrat da im dozvoli u smislu carskog patenta urediti jednu kućnu kapelicu. Zagrebački je magistrat dozvolio i pravoslavci urediše kapelicu „u jednoj prostranoj sobi u kući Ivana Mikloušića na trgu Manduševcu (Harmici). Kada su u ovoj su kapelici pravoslavni vjernici počeli obavljati službu, zagrebački gradski župnik grof Juraj Sermage prigovorio je zbog toga gradskom magistratu. Magistrat se, u odgovoru na prigovor, pozvao na kraljev patent. Kada je zagrebački biskup Josip Galjuf saznao da je magistrat dopustio pravoslavcima urediti kapelicu, predbacio je to magistratu i pokrenuo postupak poništenja odluke magistrata zbog toga što, po njegovu mišljenju, broj pravoslavnih vjernika nije bio dovoljan za otvaranje kapelice: po carskom patentu se je tražio broj od ukupno 100 vjernika.
Eto, toliko o hrvatskoj baštini ekumenskih ideja i stajališta.
Josip Supić
Zagreb, 31 siječnja.2019.
DAVID 