Uporaba životinja – ali ne
„odvojena od poštivanja moralnih zahtjeva“.
„Životinje ne trebaš ljubiti“
U Katekizmu Katoličke Crkve dalje se na strani 591. kaže: Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od poštivanja moralnih zahtjeva.Što uistinu crkva misli pod moralnim zahtjevima? Eventualno naše današnje klaonice koje su samrtne postelje izmučenih i ubijenih životinja, koje kao lešine služe „moralno uzvišenom“ društvu.Možda se pod „moralnim zahtjevima“ također misli da se životinje ne ubijaju direktno pred očima njihovih „potrošača“, da se ovi poštede samrtnih krikova, nego da se te ubilačke procedure sakriju iza debelih zidova klaonica?Predočimo si da bi hotelski gost koji naruči „file Stroganoff“, morao najprije pogledati u oči bika razrogačene od straha i doživjeti kako ga kolju, to jest kasape, raspore dok se još trza, deru, pile i komadaju, dok bi za to vrijeme prodorni miris krvi zapahivao finog gosta, sve dok komade lešine, potrebne, dobro odležane komade mesa, ne budu konačno predali hotelskom kuharu za pripremanje ukusnog obroka.Možda čak taj hotelski gost na kraju više ne bi htio meni? Ovdje je obzirnost zaista opravdan „moralni zahtjev“! Možda bi njegovo estetsko osjećanje bilo neugodno dodirnuto, ili bi mogao smatrati da se to traženje kosi s pravilima pristojnosti?
U danim okolnostima ne bi se preokrenuo samo želudac gosta, već bi se pokrenula i „moralna tankoćutnost“? Zbog toga se s pravom ne smije ispustiti iz vida spomenuto „poštivanje moralnih zahtjeva“ kod „uporabe životinja“ odnosno dijelova njihovih lešina.
Moralni zahtjev mogao bi se sastojati i u tome, da se uporaba životinja u pokusne svrhe ili uporaba životinja u masovnim uzgajalištima ili za dobivanje krzna ili drugi uobičajeni oblici uporabe, korištenja i primjene, ima događati po mogućnosti bez uznemiravanja živčano slabih ili sentimentalnosti sklonih ljudi?
Eventualno treba zahvaliti također poštivanju moralnih zahtjeva što se u laboratorijima i u prostorijama za znanstvene pokuse režu glasnice životinjama koje se koriste i upotrebljavaju, npr. psima, majmunima, svinjama itd.,? Njihovi krici, plač, jadanje, uzdisanje i drugi glasovi mogli bi zacijelo kod prolaznika na ulici izazvati sablazan. Ili glasovi „upotrijebljenih“ životinja mogli bi iritirati čak i izvan sumnje živčano jake, čelične naravi i malo osjetljive na uzbuđenja savjesti, čuvare, laborante, liječnike i druge suradnike znanstvenog napretka, kad ovi jednom budu imali osjetljiv dan. To se zacijelo može svakome dogoditi s vremena na vrijeme- zar ne?
Nadalje se kaže: Životinje su stvorovi Božji. Bog ih okružuje svojom providnosnom skrbi. Samim svojim postojanjem one ga blagoslivlju i slave. I: Bog je povjerio životinje upravi onoga kojega je stvorio na svoju sliku … Kada ova paranoična licemjernost ne bi dolazila od institucije crkva, morali bismo se pitati je li je Bog izgubio pregled nad čovjekom i životinjom. Jer tko bi, osim institucije crkva, s obzirom na smušeno, besmisleno društvo ljudi, koje umlaćuje, ubija, zvjerski muči i okrutno masakrira životinje, „povjerio životinje upravi“čovjeka?
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, da postane Njegova slika i prilika, onako kako je Isus rekao: Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. (Mt 5, 48)
Čitajmo dalje u Katoličkom Katekizmu. Tamo piše da je zakonito služiti se životinjama za hranu i za izradbu odjeće.
Jeste li već jednom čuli drozda kako pjeva? Predivno pjeva. Neki smatraju da se on u tom smislu može posve ogledati s daleko poznatijim slavujem.
Na jugu Evrope postavljaju se mreže za lov i druge zamke za ptice pjevice, koje odgovarajuće pripremljene, slove kao gurmanska delikatesa; „služimo se“ dakle ovim životinjama „za hranu“. Prema tome „zakonito je“ s čistom savješću loviti ih, ubijati i pojesti. S odobrenjem crkve bilo „je zakonito“ dakle da se drozd, kojeg vidimo na slici, nakon duge smrtne borbe jadno uguši u omči od konjske dlake.
„Što ne želiš da ti čine, ne čini ni ti drugome.“ Pravi li zakon uzroka i učinka možda veliku razliku kad nanesemo štetu čovjeku ili životinji? Također je i subližnji, životinja, naš bližnji, sustvorenje. Kauzalni zakon ne gleda osobu; on je neosoban. Bol je bol, patnja je patnja, ubojstvo je ubojstvo, okrutnost je okrutnost.
A sladokusac, kojemu prija mrtva ptičica – zna li on koga ili što ima na tanjuru? Mlitavost srca i hladnoća čuvstava ne nastaju otprilike. Čovjek je svjesno i marljivo odguravao na stranu brojne opominjuće impulse svoje savjesti, prije nego je ona zašutjela.
Tko ne teži ispunjavanju Božjeg zakona, koji je ljubav, taj se ne bi trebao pozivati ni na izjavu Gospoda: …Napunite zemlju, i sebi je podložite! … (Post 1, 28, hrvatski prijevod i prijevod prema Lutheru) Naselite zemlju, sebi je pokorite … (zajednički prijevod) Paranoik čovjek postupa više puta svjesno protiv Božjeg zakona, protiv ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
U izvještaju o stvaranju, 1. knjiga Mojsijeva, Postanak, piše: I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro. (1, 31) Kako se mi ljudi možemo usuditi da nogama gazimo, mučimo, ubijamo i lakomisleno mijenjamo ono što Bog potvrđuje kao Svoje stvaranje i nalazi to dobrim?
Čovjek se rado poziva na izjavu: I sebi podložite zemlju, kako bi opravdao svoju nečovječnost. Nisu li i istraživači i znanstvenici već odavno shvatili da u velikom kružnom toku davanja i primanja jedno zahvaća u drugo? Ali čovjek uopće ne misli na to da Zemlji uzvrati s ljubavlju, već sebi dopušta iskorištavati je za dobrobit svog tijela i na žalost života na Zemlji i u njoj, u zraku i na vodama i u njima.
Crkva je naravno mišljenja da se životinje smiju koristiti ne samo za ishranu i proizvodnju odjeće, već može ih se pripitomljivati da bi čovjeku pomagale u njegovu radu i dokolici. Da se razumijemo: To kaže crkva, a ne Bog.
Crkvene institucije nazivaju se „kršćanskima“. Svojim vjernicima one nude mnogo izuzetaka, mnogo poganskoga, a malo kršćanskoga. Riječ „kršćanski“ gubi se zbog intenzivnog kretanja propelera poganskog kultnog državnog broda, čija posada prima u brodsku momčad sve koji slabo misle. „Pripitomljivanje“ životinja „da bi čovjeku pomagale“ proteže se do ekstremnih „zabava u dokolici“ kao borbe pasa, borbe pijetlova, borbe bikova i tome slično – konačno do pokolja tih stvorenja.
Posada poganskog kultnog državnog broda i svi koji lunjaju po palubi i dobro se osjećaju, daju si pripremiti poklane lešine, kako bi ih tada za fino zastrtim stolovima rasijecali s noževima i vilicama ili npr. piliće, guske i njima slične komadali rukama na čijim su prstima nataknuti zlatni i srebreni prsteni, da bi ih prinijeli gurmanskome nepcu i time napunili trbuh, tako da punina tijela „slike Božje“ postaje sve opsežnija. Ako zbog toga stari skupocjeni krzneni kaput postane pretijesan, u izgledu je opet novi, za „dobrobit“ „društvenog čovjeka“. Vidre koje u tu svrhu moraju dati svoje krzno i svoj život, za to se vrijeme eventualno još muče u svome uskom kavezu „farme krznaša“.
Pod „pripitomljivanjem“ životinja crkve sigurno misle, batinati ih, tući, učiniti ih bezvoljnima, da bi se stavile u službu čovjeka u njegovoj dokolici , da bi ih se tako držalo kao bezvoljne životinjske robove, ili da tako nađu odgovarajuću primjenu u radu. To je crkvena naredba, ali nije božanska volja. O tome Isus nije govorio!
Dalje čitamo: Ako ostaju u razumnim granicama, medicinski i znanstveni pokusi na životinjama moralno su prihvatljivi, jer pridonose njegovanju ili poštedi ljudskih života.
Najprije se moramo pitati: Što znači „u razumnim granicama“, i što je „moralno prihvatljivo“?
Jeli „moralno prihvatljivo“ životinje mučiti, ubijati, kako bi se ljudski život njegovao i poštedio? Bog je nama ljudima dao ljekovito bilje i minerale koji pomažu i liječe. Za prehranu On nam je dao plodove polja i šume. Istinski Bog nije nama ljudima dao zapovijed u kojoj se kaže: Ubijajte svoje su-bližnje i jedite njihove lešine, ili: Mučite ih na zvjerski način tako da na njima radite svoje pokuse, kako bi sebi slične pomagali i liječili. -Tko se orijentira na izjave crkvenih dužnosnika, jest protiv Boga.
Dalje se kaže: „Protivno je ljudskom dostojanstvu zadavati životinjama uzaludne patnje i rasipati njihove živote.“ To je ekstremna proturječnost spram onoga što je prije rečeno, da su medicinski i znanstveni pokusi na životinjama, držani u razumnim granicama, moralno prihvatljivi jer doprinose tome da se ljudski život njeguje i poštedi. Svaki pokus na životinjama znači dopuštanje patnje i ubijanje. „Služiti se“ životinjama za prehranu i proizvodnju odjeće je dopuštanje patnje i ubijanje.
Osim toga, tako stoji u Katoličkom Katekizmu, nedostojno je također trošiti za njih, dakle za životinje, svote koje bi ponajprije morale olakšavati ljudske nevolje. Briga o „ljudskoj nevolji“ jasno govori iz ovih riječi. Hoće li se prema tome zastupnici crkve prihvatiti da svoje neizmjerno bogatstvo ulože za dobrobit najsiromašnijih? I gdje je bila briga o ljudskoj nevolji kad je crkva npr. više ili manje zagovarala rat u Bosni? Za razmisliti je također koliko koštaju medicinski aparati za znanstveno izvođenje pokusa na životinjama, i ne kao zadnje visoke plaće onih koji se između ostalog oslanjaju i na crkveno mišljenje da su pokusi na životinjama u razumnim granicama moralno prihvatljivi, kako bi se ljudski život njegovao i poštedio. Jeli to dostojno? Budući da Bog, Vječni, nije govorio o tome, oni koji se zauzimaju za pravednost i ljubav prema životinjama i time se posvećuju Bogu, morali bi također donijeti jasnu odluku u vezi svog odnosa prema crkvi, jer ne može se služiti dva gospodara.
U Katekizmu ima još jedno huljenje Boga. Tu se pod Poštivanje cjelovitosti stvorenja kaže: Može se voljeti životinje; ne može im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama. (br. 2418) Jeli Bog tako nešto zapovjedio? Dragi čitatelji, imate li čuvstvo da činite grijeh ako ste svoje domaće životinje primili u srce, ne samo da ih površno imate rado, već ih volite? Ako Vam je dakle stalo do toga da je životinji dobro; ako se radujete što se životinja raduje kad Vas vidi; ako i Vi životinjskoj braći i sestrama rado činite nešto za ljubav; ako razumijete životinju i životinja zna kako je Vama i prema tome se ravna – što bi u tome trebalo biti loše? Dragi brate, draga sestro, samo se srcem dobro vidi i spoznaje. Bog nam nije dao zapovijed u kojoj se kaže: Životinje trebate samo rado imati, ali ne ih ljubiti; ljubav pripada jedino čovjeku.
Protestantska crkva u Njemačkoj u svom proglasu „O odgovornosti čovjeka za životinju kao sustvorenje, 1991“ kaže: Ljubav prema životinjama i ljubav prema čovjeku mogu jedna prema drugoj doći u napetost (str. 6). A u jednom „ Pastirskom pismu njemačkih biskupa“ (Budućnost stvaranja – budućnost čovječanstva, 1980.) – radi se o katoličkom – stoji: Za razliku od ljudi kao osobnih bića, biljke i životinje nemaju nepovredivo individualno životno pravo … Mi ljudi imamo pravo koristiti učinke i život životinja. Sada doduše slijedi jedno ograničenje: Ipak se ne može opravdati da se životinje, koje su osjećajna bića, muče i ubijaju bez ozbiljnih razloga, možda samo iz zadovoljstva ili za proizvodnju luksuznih proizvoda. – Ali gdje su djela?
Čovjek ima puno izgovora i zna veoma lukavo i rječito izložiti „ozbiljne razloge“ kad se radi o njegovoj koristi. A tko „odgovara“ za nepravdu koja se čini životinjama? Svi koji to rade, ali i svi oni koji to znaju i pritom šute, a također i oni koji izgovaraju riječi opomene, a sami se toga ne drže. I oni koji su mjerodavno prouzročili da se mnogim ljudima izgubila aktivna savjest.
Kuda može to dovesti kada se etika i moral tradicionalno održavaju niskima, a savjest mnogih je otupila, pokazuju sljedeće informacije, objavljene 12.03.1991. u Schwäbische Zeitung. Radi se o Primjerima španjolskih okrutnosti na životinjama, koje se održavaju po „tradiciji“, a prema kojima su katolički svećenici kao i mjesna policija ravnodušni.
Ovdje između ostalog nalazimo i smrt kamenovanjem, doduše počinjeno na životinji: Jahanje magarca u V.: Zadnjeg dana fašničke svečanosti najstarijeg i najslabijeg magarca sela izvedu iz štale. Najteži stanovnik sela jaši ga sve dok se životinja ne sruši od iscrpljenosti. Tada ga kamenuju i tuku na mrtvo.
U C. bikove tjeraju kroz ulice. Stotine ljudi u špaliru udaraju i gaze životinju, s dugim željeznim kukama zadaju im duboke rane. Bika i po osam sati natjeravaju ulicama dok ga konačno smrt ne izbavi od njegovih muka.
U G. gotovo isto: Uzvanici s jednom cijevi-puhalicom ciljaju bika kojeg su natjerali na seoski trg. Šaroliko okićene čelične strelice zabadaju se u njegovo tijelo, u glavu, u oči. Kad životinja zbog velikog gubitka krvi oslabi, muškarci s džepnim noževima „odvaže“ se napasti životinju.
T.: Muškarci s dugim kopljima gone mlade bikove i pokušavaju ih probosti sa strane.
u provinciji G.: Uljem napunjene posude čvrsto se privežu na vrat i na rogove bikova i zapale se bakljom. Goruće životinje, gotovo izluđene od boli gone se prema tržnici, gdje spremno čekaju muškarci da ih s bodežima i škarama konačno ubiju.
Kako je ovdje s pitanjem tko je odgovoran za to? Sigurno ne samo oni koji se zabavljaju na ovakav jezovit, takoreći perverzan način. Tu se čovjek uistinu ponaša „zvjerskije od bilo koje životinje“.
Ponavljam: Bog, Vječni, u Svome vječnom zakonu nema zakonitost u kojoj se kaže: „Imaj životinje rado, ali ih nemoj voljeti.“ Bog je ljubav. Iz Svog zakona ljubavi On je stvorio životinje koje On ljubi jer On je ljubav. Riječ „rado“ odgovara crkvenom „moralu“ koji ne može biti baš visok, jer kad bi crkveni glavari i njihovi sljedbenici u najmanju ruku životinje samo rado imali, tada bi životinjskom kanibalizmu bio kraj.
Crkva kaže: Ljubav pripada jedino ljudima. Postavimo prekomjerno bogatstvo crkava nasuprot siromaštvu u zemljama trećeg svijeta, tada slutimo koliko je velika ljubav crkvenih glavara prema ljudima. Što je Isus na to rekao?: Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko (Mt. 19, 24). Prema ovoj tvrdnji crkveni glavari uključujući njihov instrument moći crkvu neće ući u kraljevstvo nebesko. Crkveni dužnosnici uključujući njihovu državnu crkvu moraju najprije smršaviti i postati veoma mršavi da bi mogli proći kroz iglene ušice.
Nadalje se u Katoličkom Katekizmu na strani 600, br. 2456 kaže: Gospodarenje nad rudnim, biljnim i životinjskim blagom svijeta, što ga je Stvoritelj je dao čovjeku … To je, kao i toliko mnogo toga, pretjerana oholost crkvenih dužnosnika, kad razmislimo koliko pati Zemlja i prirodna carstva zbog bestijalnog izrabljivačkog društva.
Upravo citirane riječi nadopunjuju se još sljedećom etički pretencioznom izjavom: … ne može se odijeliti od poštivanja moralnih obveza, uključujući obveze prema budućim naraštajima.
Što si trebamo predstaviti pod „moralnim obvezama“? Spomenute su one prema budućim naraštajima. Znači li to da čovjek smije iskorištavati i ruinirati prirodu – samo prije svega ne tako radikalno da budući naraštaji nemaju više išta za jesti, nemaju više vode za piće i nemaju više zraka za disanje?
Ali zahvaljujući pronalazačkom bogatstvu znanstvenika čovjek si sada ni u tom pogledu ne treba postavljati ograničenja, jer kako se čuje i čita, ionako se sve obnavlja. Dilema – i to svaka dilema – može se riješiti čak čudesnim ostvarenjima tehnike gena! Tu se dakle i nadalje može spokojno majku Zemlju iskorištavati, iscrpljivati, pretvarati je u pustinju, trovati prirodu, mučiti, činiti bolesnom i ubijati – zahvaljujući tehnici gena život na Zemlji se nastavlja; kako se čuje, čak bolje nego ikad prije. Ali možda će čovječanstvo baš preko tehnike gena požeti ono što je posijalo.
Nadalje stoji pod brojem 2457: Životinje su povjerene na upravljanje čovjeku, koji je dužan prema njima biti dobrohotan. One mogu služiti pravednu zadovoljavanju čovjekovih potreba. Kako uopće može životinja služiti čovjeku, ako čovjek ne poštuje niti životinju, biljku niti minerale? Čovjek u svojoj oholoj sebičnosti uništava sve čega se dočepa. Kad tad – prema vječnim kauzalnim zakonima – pogodit će ga njegova šiba što je sam ispleo, njegova sudbina, i to tako dugo dok ne pronađe put do kozmičkih zakona ljubavi prema Bogu i bližnjemu i opet postane slikom i prilikom Božjom.
Odlomak iz brošure: Prorok br. 15 “Životinje se tuže – prorok optužuje!” Glas istine. Božja proročica govori u naše vrijeme.
Pripremio: Aris Kostadinov
DAVID 