Čovjek postaje radoznao kad pročita da se prije svih temeljnih pitanja o društvenom suživotu i blagostanju u Hrvatskoj kao i prije svake druge važne odluke pokrenu masovne aktivnosti, koje vuku porijeklo iz inozemstva – konkretno iz vatikanskog režima u Rimu. One kulminiraju osobnim izjavama pape i umnožavanjem rasprava hrvatskih nositelja odluka sve do najviših državnih rangova s vladarom u Rimu – pri čemu je javnost isključena. Takvo je ponašanje već samo po sebi za demokraciju neobično, ili drukčije rečeno, demokraciji neprijateljsko. Da je tome tako potvrđuje nam trenutno zgražanje u SAD-u, gdje se kontakti s inozemstvom u vezi s demokratskim odlukama preispituju i to pod pojmom „izdaja zemlje“.
Sve se ovo još zaoštrava ako se uzme u obzir da je ovaj strani, vatikanski režim, kao ni jedan drugi u svjetskoj povijesti, nogama gazio slobodu i ljudska prava u ime svoje katoličke ideologije, s kojom je poticao ili podržavao progone, ubojstava i mučenje, križarske ratove, inkviziciju, lov na vještice, genocid i zbog čega ima milijune ljudi na savjesti. Da se ovaj opis odnosi na povijest vatikanskog režima i njegovu katoličku ideologiju, koju on naziva „vjerom”, danas ne niječu niti sami pape, izuzetak je tu i tamo po koji hrvatski biskup.
Krvavu i brutalnu povijest vatikanskog režima nitko razuman neće i ne može zanijekati – ali što mnoge danas sve više zanima jest da li se ta Crkva promijenila u smislu kršćanskog nauka? Odnosno, da li se je vatikanski režim distancirao od svoje totalitarne, zločinačke i ubojite prošlosti? Je li odbacio svoje strukture i dogmatsko-programske upute, koje su bile osnova za njegova nedjela? Možda razumljivije pitanje; Priznaje li katolički režim u Rimu današnja demokratska načela, temeljna načela slobode i ljudskih prava, onako kako je to definirano, na primjer, u povelji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i Europske konvencije o ljudskim pravima? Odgovor je, za mnoge hrvatske stanovnike vjerojatno začuđujuć, naime: Vatikan nije nikada potpisao ni jednu od tih konvencija. Razlog nije da one nisu kršćanske, već da nisu katoličke.
Ako sada nastavimo slijediti ova pitanja, npr. kako se vatikanski režim odnosi prema demokratskim načelima slobode i ljudskih prava, onda se za ovo mogu priložiti činjenice za koje postoje dokazi. Prilozi o odnosu vatikanskog režima prema demokraciji mogu se naći, na primjer, u tzv. osnovnom zakonu vatikanske države od 26. studenoga 2000. godine. Već u prvom članku u prvoj rečenici stoji zapisano: Papa ima, kao poglavar vatikanske države, puninu zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti.
Vlast, za „namjesnika Kristovog“ u ime Krista?, onog Isusa, Krista koji je rekao: moje kraljestvo nije od ovoga svijeta. Osim toga u Vatikanu nema ni traga demokraciji, već u njemu vlada potpuna, totalna apsolutna samovlada pape koju državnici lojalni vatikanskom režimu, tako se barem čini, niti ne pokušavaju politički nazvati onim što on u biti jest – diktatorskim režimom.
Uostalom, tko bi pomislio da se radi o šali kad se Vatikan naziva državom, taj je u zabludi. Doista, Vatikan nije zapravo ništa više od ogromne palače s građevinama i vrtovima na području od samo 0.44 km2 u gradu Rimu, s jednim jedinim vlasnikom, papom i „stanovništvom“ od oko 400-500 nestalnih „državljana“, gotovo isključivo muškaraca. Ipak, mnoge države diljem svijeta ozbiljno shvaćaju vatikanski zahtjev i odobravaju vatikanskom režimu, kao jednoj državi, višestruke diplomatske i druge povlastice. Istodobno, vatikanski režim ne djeluje samo u političkom smislu nego i u duhovnom katoličko-religioznom smjeru kao „Sveta Stolica“, kojoj također predsjeda papa kao apsolutni vladar, sa samodanom titulom “njegova svetost, sveti otac”.
No, to čime papa vlada, prema kriteriju međunarodnog prava, nije država, ali je usprkos svemu svjetska ekonomska i personalna mreža. Mnogo je pisano o neizmjernom bogatstvu. No koliko daleko uistinu seže njegova ruka i njegov utjecaj, opisuje nam izvješće o Vatikanu sastavljeno u SAD-u 2014. godine za Obaminu administraciju. U njoj piše o vatikanskom režimu sljedeće: „Unatoč razlikama u veličini, rukovodstvu i povijesti, mi smo obje svjetske sile s globalnim interesima i utjecajima.“ U mnogočemu Sveta Stolica jedinstvena je u svijetu po svojoj sposobnosti, koja je u mogućnosti da slijedi svoj vlastiti plan. „Ona ima diplomatske odnose sa 180 zemalja, i u tome je druga iza SAD-a.“
No što to znači za vatikanski režim – „slijediti svoj vlastiti plan“? To znači; progurati, nametnuti svoje vlastite interese moći. Kako vatikanski režim svoj odnos s ostatkom svijeta načelno definira – bez obzira na javno predstavljanje svojega aktualnog poglavara – daje nam istovremeno i pogled u daljnje dokumente, na primjer u poučke vjere u dogmatskoj zbirci Neunera i Roosa, gdje on kulminira u tekstu pod br. 430 bule Unam sanctam pape Bonifacija VIII koji glasi: „Pokoriti se rimskom papi, za spas svih ljudi neophodno je potrebno, mi to objašnjavamo, tvrdimo, određujemo i naviještamo.“ Ova rečenica još uvijek vrijedi kao „nepogrešiva“ i označena je kao obavezna za vjeru Rimokatoličke crkve.
Pod rednim brojem 369 u toj istoj zbirci može se pročitati ono što prijeti onomu tko se ne pokori zahtjevu apsolutnosti vatikanskog režima i njegovom zahtjevu da jedino ona čini blaženim i da jedino ona posjeduje put spasenja; tamo stoji: “Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje, priznaje i proglašava da nitko izvan Katoličke Crkve – ni pogan, ni Židov, ni nevjernik, niti onaj tko se odvoji od jedinstva neće imati udjela u vječnom životu, štoviše taj će biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima, ako se prije smrti ne pridruži – Crkvi. To pogađa naravno i vjernike ostalih “kršćanskih” vjeroispovjesti, npr. pravoslavne i protestanske vjeroispovjesti.
No Vatikan ne prijeti vječnom vatrom pakla samo za život poslije smrti, već sasvim konkretno, ako se pomno razmotri tekst, i time da će pomoći da nevjernici što brže tamo i stignu. U spomenutoj zbirci poučaka vjere pod rednim brojem 382 to zvuči ovako: „Crkva ima snagom svojeg božanskog ustoličenja dužnost na savjestan način sačuvati dobro božanske vjere netaknuto i savršeno te neprestano s velikim žarom bdjeti nad spasenjem duša. Stoga mora s pomnom brigom ukloniti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi bilo kako moglo naškoditi spasenju duša.“
Mnogo daljnjih sličnih važećih odredaba može se naći nepromijenjeno u svim programskim obvezujućim zbirkama Vatikana do današnjeg dana, npr. u Corpus Juris (zbirka pravnih odredaba), u katekizmu, u dogmama i dekretima.
Mnogi misle vatikanska Crkva nije više crkva prošlosti, ona je moderna, no, je li to stvarno tako, da nije onakva kakva je bila? Onaj kome je poznat krvavi trag Katoličke crkve, kojeg je ona u povijesti ostavila iza sebe, tome je i poznato da je njezin nepromijenjeni i važeći nauk agresivnog nasilja, nazvan katoličkom vjerom, postao i jest gorka zbilja milijunima žrtava. Priznati međunarodni crkveni povjesničar Karlheinz Deschner 1986. godine je dao slijedeću izjavu u vezi Katoličke crkve: „Nakon intenzivnog bavljenja poviješću kršćanstva u antici, srednjem vijeku i novom dobu, uključujući 20. stoljeće i osobito u njemu, ne poznajem nijednu svjetsku organizaciju koja je istovremeno tako dugo, tako kontinuirano i tako gnjusno opterećena zločinima kao … Crkva, osobito Rimokatolička Crkva.“ (Die beleidigte Kirche, Freiburg, 1986., str. 42 f.)
Za samospoznaju i odlučivanje – dva osnovna pitanja;
Kakav je to režim koji daje ovakve trule plodove kao Katolička crkva, bez da se pritom ne spominju moralne (ne)podobnosti njegovih vladara?
Može li se od apsolutnog režimskog vlastodršca, čiji je već sam program autoritaran i totalitaran, očekivati da poštuje postignuća naše liberalne demokracije, demokratskih načela poput nepovredivosti života svih ljudi, slobode, slobode vjerovanja i svih drugih ljudskih prava?
Mnogi se dive i slave papu zbog njegovih javnih nastupa, no pritom je za razmisliti; da li je stvarno realno, da će se režim koji je tisuću godina tvrdoglavo branio srednjovjekovne predstave promijeniti s jednim novim čovjekom na vrhu? Time što je on promijenio javni nastup? Tko tako misli taj ne poznaje katolicizam jer inače bi znao da se dogmatsko učenje i dosadašnje totalitarno naučavanje i apsolutistički zahtjevi vatikanskog režima uopće ne mogu mijenjati. Razlog tome je da učenje i dogme uglavnom potječu od papa i svetaca; a pape opet, snagom vatikanskih dogmi, ne mogu pogriješiti, oni su kada govore ex cathedra, po učenju Vatikana nepogrješivi. Nepromjenjivost ne vrijedi samo teoretski, ona se potvrđuje također i u praksi.
Nepromijenjeno ostaje danas kao i u prošlosti pogotovo tamo gdje je Vatikanu moguće osigurati svoj utjecaj, tamo gdje može ignorirati temeljna ljudska prava – i slobodu. Najočitije je to vidljivo u samom Vatikanu, ali i u katolički orijentiranim državama u kojima se posvuda pokazuje utjecaj vatikanskog režima i to, u zakonu ravnopravnosti između muškaraca i žena, kod zabrane diskriminacije, u dogovoru koalicijskih stranaka, kod prava na slobodu vjeroispovijesti i kod mnogih drugih prava. Da se u stvari ni tamo ništa ne mijenja, gdje bi se u vanjštini mogao steći upravo takav dojam, postaje najočitije u tzv. skandalu zlorabe pod pokroviteljstvom Vatikana, koji zaokuplja javnost već gotovo više od 10 godina. Riječ je o upletenosti vatikanskog režima u najmanje 200.000 slučajeva širom svijeta, u kojima su svećenici rimske Crkve silovali djecu ili se nekako drugačije na njima ogriješili.
Nakon ostavke starog pape Ratzingera, koji je desetljećima bio odgovoran kao prefekt inkvizicije za ove slučajeve, a koji su također desetljećima bili zataškavani, novi je papa obećao javno i djelotvornije dosljedno pojašnjenje kao i obradu tih slučajeva. No ono što se zapravo dogodilo, o tome pišu ugledne novine Die Neue Züricher Zeitung 20. siječnja 2017. godine navodeći knjigu „Lussuria“ talijanskog novinara Emiliana Fittipaldija ovako:
Nijedan papa nije riječima pedofiliju tako oštro osudio kao Franjo. No u praksi Katolička Crkva u svojim vlastitim redovima štiti još uvijek počinitelje, također i za vrijeme njega.
Knjiga „Slučaj papa“, objavljena 2010. godine, bavi se također zločinom katoličkih klerika diljem svijeta i to zbog zlostavljanja i oskvrnjivanja djece: „The Case of the Pope“ u hrvatskom prijevodu; Slučaj papa. Istražuje se također i odgovornost Vatikana i tadašnjeg pape Ratzingera za ove zločine. Knjigu je napisao poznati britanski odvjetnik i šef najveće britanske odvjetničke kancelarije za ljudska prava Geoffrey Robertson. Tijekom svog istraživanja Robertson je opetovano utvrđivao da je vatikanski režim desetljećima prije toga uspješno spašavao svećenike od državnog krivičnog procesuiranja. Konačno je došao do zaključka: Sveta Stolica, jedna pseudo-država, ugradila je kod prijateljskih država jedan strani pravni sustav po kojem se u najvećoj tajnost postupa sa seksualnim prijestupnicima, a koji je nespojiv sa zakonima države u kojoj djeluje Sveta Stolica, a u nekim im je slučajevima čak sasvim suprotan tako da je tijelima za provođenje krivične pretrage on (vatikanski režim) uskratio dokaze. „U prijateljske“ države, o kojima govori Robertson, spada također i Hrvatska.
Uzmemo li najnoviji primjer Njemačke gdje je bilo prijavljeno nekoliko stotina slučajeva, no stvarni broj neprijavljenih slučajeva vjerojatno je mnogo veći. Ta zlodjela bila su poznata i „svetoj stolici“, jer se njih treba prijaviti Vatikanu. No ta zlodjela u Vatikanu još uvijek spadaju pod tzv. papinsku tajnu. – Tajna, dobro i u redu, no je li Isus Krist, za kojeg papa tvrdi da je njegov namjesnik, učio nešto takvoga? Je li Isus učio zakone šutnje i osnovao tajne arhive? Tko se ogriješi o zapovijed šutnje, bila to i žrtva, njemu se prijeti isključenjem, koje za sobom povlači vječno prokletstvo, i to prema gore navedenoj odredbi broj 369 u zbirci Neuner Roosa, vječno prokletstvo – ne za kriminalca, već za žrtvu?
Robertsonovoj tvrdnji nitko nije proturječio. Stoga se sada naravno postavlja pitanje: koliko daleko seže moć ove u svijetu jedinstvene inozemne države, Vatikana, ne samo u Hrvatskoj? U kojoj je ona mjeri već iscrpla ove svoje u svijetu jedinstvene sposobnosti u ostvarivanju svojih vlastitih interesa na štetu građana dotičnih država, prema onome kako je to navedeno u spomenutom izvješću američkoj vladi, kako dakle ostvarivati interese jednoga totalitaristički organiziranog režima protiv zakona jedne parlamentarne ustavne države, u kojem se čak teški kriminalci zaštićuju od kontrole i uhićenja naše parlamentarne ustavne države.
Ovo je pitanje uvjerenih i zabrinutih demokrata. Poznato je da Vatikan, jedna nedemokratska država, ne samo u Hrvatskoj, poduzima mnoge aktivnosti. No pitanje je poštuje li on pri tome suverenitet tih država, konkretno Hrvatske, i koliko se on pridržava zakona koji se inače primjenjuju na sve građane i na ustavni zakon?
Da li Vatikan poštuje zakone svojih prijateljskih država mora odlučiti svatko sam kada si predoči ponašanje Vatikana npr. u poreznom zakonu, u pravu na rad, u koalicijskom dogovoru stranaka, u pravu na slobodu vjerovanja i slobodu savjesti drugih, zabranu diskriminacije, u kaznenom pravu i na mnogim drugim područjima? Poznato je da Vatikan i njegovi registrirani sljedbenici zahtijevaju, pozivajući se na svoju agendu, deklariranu kao „vjera“, ispunjenje obilja izuzetaka – i posebnih prava.
Pozivajući se na svoju „agendu – na vjeru” i na tzv. vatikanske ugovore čiji sadržaj i opseg određuje samo i jedino vladar u Vatikanu, s kojima ovaj inozemni režim bezobzirno i nekontrolirano vlada u našoj slobodnoj pravnoj državi s našom demokratskom, od naroda izabranom vladom. Ovaj inozemni režim određuje, na primjer, koga će se postaviti na određene, ne samo na hrvatske profesorske stolice i ne samo na hrvatskim sveučilištima, on kontrolira učenje religije u školama, imenuje kardinale i biskupe, koje ne plaća inozemni režim, nego porezni obveznici. Načelo je da se: demokratski izabrana vlada npr. u Hrvatskoj dragovoljno pokorava apsolutističkom inozemnom režimu u svim navedenim točkama. No plaćati sve ovo mora hrvatski porezni obveznik, bez obzira na svoju vjeru i uvjerenje. Tako se vatikanski režim, npr. u Njemačkoj još uvijek poziva i na ugovore iz vremena kada je Njemačka bila potpuno pod jarmom diktatorskog nacističkog režima.
Iskonstruiranim, stoljećima starim i upitnim zahtjevima, koji navodno nikada ne mogu zastarjeti, naplaćuje katolički režim stotine milijuna od hrvatske države, dok on istovremeno mirne duše suzbija, argumentom zastare, sve tužbe hrvatskih žrtava protiv svojih klerikalnih zlostavljača djece kada ih mole za skromnu odštetu za na njima počinjeno ubojstvo duše.
Na mnogo načina izvlači ovaj, od Vatikana kontrolirani, sustav u Rimu zapravo suverenoj demokratskoj hrvatskoj državi novac, na stotine milijuna godišnje. Povrh toga sustav zahtijeva subvencije i materijalne povlastice opet u iznosu od više stotine milijuna, a preko njihovih u mnogim područjima državno privilegiranih organizacija za usluge kao i preko privrednih poduzeće dotječu im dodatno daljnji milijuni. S pomoću milijardi, koje su svi hrvatski porezni obveznici morali platiti – čak i oni koji nikada nisu imali nikakve veze s konstruktom katoličkog Vatikana ili ne žele više s njim imati posla – dok istovremeno visoki članovi ove inozemne, bilijardama teške organizacije, vode život u luksuzu i izobilju na državni trošak s mjesečnim nadprosječnim plaćama plus stan i poslovni automobil. Istodobno, sve više i više hrvatskih građana ispada, kroz rupe mreže gospodarske i socijalne skrbi i živi na životnom minimumu. Ljudima sve više i više prijeti čak i radno siromaštvo, dakle unatoč punoj zaposlenosti – siromaštvo. Ovo malo primjera najočiglednije su djelovanje nedemokratskog inozemnog režima na hrvatsku demokratsku pravnu i sekularnu državu i na sve njezine građane.
Režim u Rimu također održava u Hrvatskoj gustu mrežu od tisuća podređenih, koji su izravno prisegli vjernost papi u Rimu ili njegovim biskupima. Ti muževi, npr. uzimaju si u Hrvatskoj za pravo, na temelju svoje „vjere“ i određenih otajstava, zanemarivati inače same po sebi razumljive građanske dužnosti. Tako, na primjer, uzimaju si za pravo na temelju svog svećeničkog statusa, koji im je dodijelio vatikanski režim, da po svojem vlastitom nahođenju mogu odlučiti hoće li prijaviti ili ne ako prijeti neki zločin ili surađivati u istrazi. Djelomice izbjegavaju kontrolu države pozivajući se na svoj vlastiti posebni status, na primjer, u zaštiti podataka, sve ovo je vrlo blizu značenja riječi država u državi.
Pod ovo spadaju i brojni događaji u kojima vatikanski režim ima izravni i povlašteni utjecaj na državne odluke, na primjer, u području javnih medija, ali utječe i na diskriminaciju i progon drugih vjera – kao i na državni prototip klerikalne inkvizicije – pa čak i u obrazovanju sudaca. Je li vam je poznata bilo koja inozemna vlast, i to još totalitarnog sustava, koja poseže u prava hrvatske demokratske pravne države jednako masivno kao Vatikan, odnosno koja to uopće čini?
No utjecaj Vatikanske mreže seže još i daleko dublje. Prema uputama iz Rima, sustav kontrolira bezbroj objekata, klinika, vrtića, učilišta i – obrazovnih ustanova. Tamo se već od ranog djetinjstva vatikanskom doktrinom utječe na djecu, i to čine zaposlenici koji su pod prisegom – vjernosti totalitarnom režimu Vatikana.
Ovakvi su sljedbenici i funkcioneri također posvuda i u hrvatskim državnim institucijama, u vladama i parlamentima sve do u najvišim redovima. Tamo su zapravo nakon svoje prisege vjernosti dužni služiti dobrobiti hrvatskogkog naroda, a ne režimu Vatikana. Vatikanski režim, međutim, obvezuje ih svojim vjerskim pravilima da krše ovu zakletvu ako to zahtijeva „vjera“ koju diktiraju zahtjevi iz Vatikana. Ne zahtijeva to Vatikan samo od svojih funkcionera; kad su u nedoumici moraju se svi katolički javni službenici uvijek odlučiti u korist vatikanskog režima, čak i ako time krše svoje prisege, ugovore zaposlenja. Ovu dogmu ne može poreći nitko tko je jednom bio kao član upisan u knjige ove organizacije, a koje nisu pod nadzorom pravne države. Čak ni istupanjem iz nje. Jer vatikanska crkva ne priznaje istupanje. Vatikanski režim pridržava si vječno pravo vlasništva svakog upisanog, pa čak i nakon njegove smrti.
Ta apsolutna poslušnost vrijedi i za svakog katoličkog političara, svakog člana katolika vlade, svakog državnog katolika službenika i svakog suca katolika. Svi oni u konačnici moraju biti poslušni vladaru u Vatikanu, čak i onda ako taj određeni nalog proturječi zakonu hrvatske države. Ovaj protuustavni apsolutni zahtjev podređenosti jednog katolika može se pročitati u opsežnim propisima vatikanskog režima, uključujući Katekizam pod br. 2242, kao i u drugim odredbama. Za neposlušnost primjenjuju se i u ovom slučaju već poznate drastične prijetnje kaznom, sve do vječnog pakla.
Što mislite, koga će u konačnici slijediti jedan katolički donositelj odluke ili sudac ako vatikanski zahtjevi od njega traže da odluči suprotno pravu i zakonu? Hoće li se držati zakona i svoje prisege na Ustav – ili će iz straha za spasenje svoje duše slijediti diktat iz Rima?
Ovo je bio samo jedan mali dio mnoštva intervencija totalitarnog rimskog režima u slobodnu demokraciju u Hrvatskoj ali on ipak opravdava pitanje: nije li ovaj zahtjev moćnika iz Rima za apsolutnu poslušnost – potkopavanje demokracije? Nije li to preziranje suvereniteta i volje glasača hrvatskog naroda? Svatko bi trebao biti prisiljen vjerovati u ono što vladar u Rimu nalaže. Jer on je nepogrešiv. I svatko mora slijediti njegove upute. Ako to ne učini, prijeti mu se najgorim mogućim posljedicama, i to ne samo u ovom životu već i za spasenje njegove duše, za njegov vječni život.
Nije li ta nevjerojatna pretpostavka istovremeno i gnjusna prijetnja onima koje se mogu jednostavno uloviti u priču kojom se katolički konstrukt predstavlja kao jedini koji čini blaženim? Što mislite, kako reagiraju uvjerljivi pristaše vatikanskog režima iz straha za spasenje svoje duše?
Činjenica je, da jedino mudra bijela glava u bijeloj haljini u Rimu odlučuje što vrijedi u našoj demokraciji? No, ne bi li trebali odlučivati ljudi i odlučiti o tome oni sami da li žele da ih vodi inozemni diktatorski konstrukt vlasti ili ne? Ipak, ispravno odlučiti treba znati kako katolički konstrukt stvarno funkcionira, važno za kršćane, kojeg je Isus odbio riječima – moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dakle vatikanski konstrukt vlasti, usporedimo li ga s kršćanskim principima ne temelji se na principima Isusovog učenja.
Postavlja se pitanje, ako ne na kršćanskim principima na čijim onda? Postoje samo dvije mogućnosti: na božjim ili demonskim principima koji su u Bibliji poznati pod imenom konstruktora boga Baala protivnika Boga proroka Ilije. Sustav, koji obmanjuje bajkom da se jedino preko njega dolazi do Boga, odnosno, da jedino on čini blaženim bez obzira da li se to sve uklapa u prava slobode i u ljudska prava, u parlamentarnu demokraciju i nadasve u liberalni demokratski ustav koji se većim djelom temelji na Deset Božjih zapovijedi? Dakle, ne bi se samo vjernici Katoličke crkve trebali pitati, kako se praksa njihove crkve uklapa u nauk Isusa iz Nazareta, kao i pitanje u čije ime ona sve ovo radi?
Temeljno pitanje pri ovoj analizi ne možemo zaobići, a ono glasi; može li itko tko ovisi od ovakvog vatikanskog režima biti uopće predstavnik naroda u demokratskoj, suverenoj i sekularnoj državi ili čak predstavnik demokratske države? Odgovor na ovo pitanje nitko od nikoga ne zahtijeva, ali bi svakog demokrata trebalo ipak zapošljavati samokritično pitanje; kako ja osobno gledam na ovakvu izvana dirigiranu demokraciju? Riječ je ipak o našoj demokraciji i ovdje se zahtijeva od svakoga da sam odlučuje.
Međutim, vrlo je važno za demokrate da u svojim razmišljanjima o ugrožavanju demokracije od strane režima iz Rima ostave Boga i Isusa, Krista u čije ime sve ovo rade po strani, jer s njima vatikanski režim nema ništa zajedničkoga. Naime, činjenica da vatikanski režim za svoj katolički konstrukt zloupotrebljava ime Boga Oca i Isusa Krista najvećeg proroka i spasitelja svih dušnih ljudi i duša, učitelja mira i slobode ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jest najveća prijevara u ljudskoj povijesti, pomoću krivog naziva.
Isus Krist nema nikakve veze s zločinačkim djelima kojima katolički režim već 1700 godina prekriva Zemlju šireći nevolju, nesreću, progon, ubojstvo, rat, istrebljenje i genocid. Najveći zločin, najveća laž, jest da je katolički režim sve ovo učinio zloupotrebljavajući ime istinskog Krista, zbog čega su se žrtve i njihove duše odvratile od Krista. Ova se sramota trenutno razotkriva širom svijeta. Razotkriva se također i to tko zapravo stoji iza vatikanskog režima.
Već kod prvog pogleda na vlastitu tradiciju Crkve ustanovit ćete da Vatikan i njegovi muževi svećenici ne mogu imati nikakve veze s Isusom Kristom. Naime, iako je danas znanstveno prihvaćeno da su predaje o svećeničkim tradicijama često bile mijenjane i krivotvorene u njihovu korist, ipak u današnjim biblijskim tekstovima nećete nigdje naći ni riječi o tome da je Krist ikada postavio svećenike ili pape. Naprotiv, zapisano je suprotno o njima: „Zmije, zmijska legla i sinovi oca odozdo, koji je lažac i ubojica od samog početka …“ i tome slično. Isus iz Nazareta prozivao je upravitelje religija svoga vremena jasnim i nedvosmislenim riječima. Isus Krist podučavao je „Ti si hram Duha Svetoga“, tj. Bog je u svakom čovjeku, u najdubljoj dubini njegove duše i stoga Bog nema potrebe za posrednikom i upraviteljem religije. Na temelju biblijskih tekstova i riječi Isusa iz Nazareta može se zaključiti da zadaća svećeničkog zvanja nije od Boga!
Bez obzira na strašan udio svećenika počinitelja zločina protiv djece i mladih, slika svećenika muškaraca u dugim haljinama, koju oni imaju o samima sebi, trebala bi šokirati svakog ljubitelja Boga i demokracije. Evo samo nekoliko citata samih svećenika o sebi: papa Ratzinger, koji je odstupio, opisao je svećenika 2012. godine s izjavom Ivana Arškoga: „Oh, koliko je velik svećenik! (…) Bog mu se pokorava: On izgovara dvije rečenice, a po njegovoj riječi Gospodin silazi s Neba i zatvara se u hostiju (…) Nakon Boga svećenik je sve! (…) Tek u Nebu će razumjeti sam sebe.“ No još je veća oholost koja govori iz riječi generalnog vikara Toulousea, Jean-Baptiste Caussette, u starijoj knjizi za duhovne – vježbe za katoličke svećenike: „Ne laskam vam nikakvom pobožnom pretjeranošću ako vas nazivam bogovima.“ Ili: „Ne stojim u svjetskoj vlasti malo ispod kerubina i serafina, nego iznad njih; jer oni su samo Božji sluge … dok smo mi njegovi suradnici.“
Ruku na srce, ako svećenici vjeruju da njima pripada stalež bogova i da stoga mogu zlorabiti djecu, tko je onda bog kojemu su oni suradnici i namjesnici? Da li je to u Starom zavjetu spomenuti bog Baal?“ Istinski Bog, Vječni, kojeg je učio Isus Krist to sigurno nije! On ne treba nikakve pomoćnike. Ako bi jedan normalan čovjek patio od ovakve predstave o vlastitoj svemoći, vlada mu zasigurno ne bi pružila intenzivnu pomoć. Ali muškarci u dugim haljinama, koji su se digli iznad bogova i iznad svakoga ljudskog prava i zakona, prepuštaju se nekažnjeno pod okriljem totalitarnog sustava u Rimu svojim iluzornim prohtjevima u središtu naše demokratske politike.
Jedno je sigurno: Isus Krist nikad nije utemeljio nijednu religiju, niti je to učinio koji od proroka prije i poslije Njega. Ovakvo nešto bilo bi i besmisleno: jer svaka religija znači odvajanje. U Božjem kraljevstvu vlada jedinstvo, Bog nema religije. I tako treba biti na Zemlji, onako kako je Isus u Oče našu podučavao, u molitvi jedinstva, koju mole svi tzv. kršćani: „Tvoja se volja vrši kako na Nebu tako i na Zemlji.“
Isus također nije govorio o svetom ocu na zemlji u tijelu jednog pape, već suprotno tomu: „Nikoga ne trebate zvati ocem, jer jedan je vaš Otac, koji je na Nebesima.“ Tko je onda taj koji se uzvisio iznad riječi Krista Božjega i nazvao se „svetim ocem“?
Isus nije naučavao o svecima. Prema sustavu Baala sveci su bogovi, kojima bi se trebalo moliti. Sveci su stoga proizvod boga Baala. Uostalom, što su donijeli sveci i što su donijele molitve svecima? Neizbježnu klimatsku katastrofu, Zemlja se sve više i više uništava, posvuda vlada nevolja, patnja, bijeda, ratovi i smrt.
Isus nije poučavao obrede, ceremonije, sakramente i On više ne visi na križu jer je uskrsnuo. U vatikanskom režimu, u crkvama posvuda visi razapet. Na Veliki petak bude prekriven, a na uskrsnu nedjelju ponovo obješen! Zašto – jer su razapeli nauk Isusa iz Nazareta na križ!?
Koji je to Krist kod svećenstva?
Istinskog su Krista pribili na križ i misle da ga pribijenoga na križu uvijek iznova mogu podizati. Da li je za svećenstvo uskrsli Krist u njima ili su oni s demonskim bogom Baalom, koji još uvijek želi uništiti Boga i Isusa Krista?
Ruski pisac Dostojevski dao je na pitanje, tko ili što je Katolička crkva, gotovo prije 150 godina, jedan detaljan odgovor u svojoj pripovijetki „Veliki inkvizitor“. U toj pripovijetki katolički se veliki inkvizitor suprotstavlja Kristu, koji se ponovno pojavio, riječima: „Zašto si nas došao uznemirivati? Mi smo tvoje djelo poboljšali, obnovili ga čudima, otajstvima i autoritetom.“ A u čemu se zapravo sastoji otajstvo Crkve – to je ta riječ koju stalno susrećemo u vatikanskom režimu – nju Veliki inkvizitor izgovara izravno pred Kristom: „Mi nismo s Tobom, nego s njim, … odonda otkada smo od njega uzeli ono što si Ti gnjevno odbacio, onaj posljednji dar koji ti je ponudio, kada je pred tvojim očima prostro kraljevstva ove Zemlje.“ Veliki inkvizitor misli na susret Isusa iz Nazareta sa Sotonom u spomenutim tradicionalnim spisima, koji mu je uzalud ponudio sva kraljevstva i blaga ovoga svijeta, a Isus ga je odbio.
Veliki inkvizitor Dostojevskom potvrđuje ne samo to s kime je vatikanska Crkva, nego i to da je ona prihvatila ponudu Sotone i to gdje se nalazi njezino sjedište: „Primili smo iz njegove ruke Rim i Cezarov mač i proglasili se jedinima gospodarima Zemlje.“
Ovo je samo jedna priča? Da, a kako izgleda stvarnost? Tko se danas proglašava gospodarom Zemlje riječima: Rimskom papi pokoriti se, neophodno je za spasenje svih ljudi.“Ovo su riječi iz Vatikana u Rimu. Tko se danas pri stupanju na prijestolje dopušta uzdizati riječima: „… znaj da si ti otac knezova i kraljeva, vladar svijeta, predstavnik našega Spasitelja Isusa Krista na Zemlji?“ Nisu li to riječi vatikanskog režima pape u Rimu. Osim toga, kome i zašto hodočaste danas moćnici svijeta i hodočasničke organizacije – da bi dobili blagoslov i poljubili prsten? Nije tajna niti neistina, papi u Vatikan u Rimu. I tko je rekao – da – svim blagima ovoga svijeta? Tko je jedna od najbogatijih organizacija na svijetu s tisućama milijardi u zlatu u papirima i nekretninama na svijetu? To je vatikanski režim u Rimu.
Ne opisuje samo Dostojevski vatikanski režim u Rimu. Slično čitamo i u mnogim starijem zapisima, u već spomenutoj Ivanovoj objavi, posljednjoj knjizi Biblije, takozvanoj Apokalipsi. Ona sadrži proročku viziju vidioca iz Patmosa, koji je skoro prije 2000 godina predskazao budućnost svijeta i propast režima protivnika, kojeg je označio babilonskom bludnicom: Vidjelac iz Patmosa opisuje bludnicu Babilon kao grad s kojim su zemaljski kraljevi činili blud, kao grad koji vlada nad kraljevima Zemlje. Opet pitanje: Tko odgovara ovoj slici danas, tko si danas prisvaja ovaj univerzalni zahtjev za vlašću? Nije li to opet vatikanski režim u Rimu?
Vidjelac iz Patmosa vidio je babilonsku bludnicu simbolički također kao ženu kojoj je na čelu bila napisana riječ „otajstvo“ kako pije krv ubijenih ljudi koji su slavili Boga i onih koji su ustali kao Isusovi svjedoci. Koji je to režim koji neprestano barata s pojmom otajstvo, čiji režim već 1700 godina progoni i ubija proroke i ljude koji svjedoče o Isusu Kristu?
Ako želite, u Ivanovom Otkrivenju možete pročitati više o tome, naime, kako je babilonska bludnica živjela, odnosno živi; A zatim usporedite viziju vidioca iz Patmosa s poviješću vatikanskog režima u gradu Rimu.
U otkrivenju vidioca iz Patmosa jedan od najjasnijih savjeta, nakon izvješća o babilonskoj bludnici, jasno i nedvosmisleno glasi:
„Izađite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici njezinih grijeha, i kako ne biste primili ništa od njezinih nevolja!“ No propast babilonske bludnice u viziji vidioca iz Patmosa započinje djelovanjem žene s Neba, koju opisuje riječima; „suncem odjevena, a mjesec pod nogama, a na glavi jedna kruna s dvanaest zlatnih zvijezda.“
No, to proročanstvo vidioca iz Patmosa o početku propasti babilonske bludnice za mnoge je u današnje vrijeme započeto, u tijeku je i to dolaskom serafina božanske mudrosti Sofije na zemlju.
Još samo nekoliko riječi o „bogu“ Baalu okrutnom konstruktoru, koji je u stvari jedno zamršeno vjerovanje u bogove, i glavno oruđe vjerovanja u otajstvo. On se uvijek izjašnjava otajstvom – to je njegova legitimacija. Otajstvo uvijek sadrži laž ili čak zločin. Baal je manifestirana neistina, laž i požuda za ubojstvom, bludništvom i bludom dok je istinski Bog ljubav prema Bogu i bližnjemu. Baal je onaj kojeg je Isus iz Nazareta nazvao ocem odozdola, koji je lažljivac i ubojica od početka. Ako se njegovo učenje ne bi moralo sakrivati u riječi otajstvo, bilo bi istina, a njegove sluge ne bi trebale naređivati ubijanje milijuna ljudi ni proroka. To vrijedi za svećeničke cehove svih vremena do današnjeg dana, među kojima i jest pripremni stupanj ubijanja, ubojstvo lažju ili ubojstvo dobrog glasa, npr. danas kada ne smiju više ubijati kao nekada. Sada se sve više doznaje ne samo to kako inozemni nedemokratski vatikanski režim vlada i upravlja u našoj demokratskoj državi nego također i to koji ga zloduh inspirira i proganja. Mnogi demokrati u Hrvatskoj osjećaju se praksom Katoličke crkve razočarani i prevareni jer oni su birali demokraciju, a ne utjecaj totalitarnog sustava.
Sustav konstrukta Baala čini danas nerede, više nego ikada. On čini blud s moćnicima ovoga svijeta, onako kako je to vidio vidjelac iz Patmosa. Ipak njezin se kraj približava. Jer gotovo svakodnevno se može pročitati ili čuti o skandalima – pred kratko vrijeme opet i o drogama – pranju novca i seksualnim orgijama visokog klera u samoj vatikanskoj kuriji u Rimu, čak i u bivšim prostorijama vatikanske inkvizicije – onda znate koliko duboko je Baal već pao.
Za kraj još samo ovo; ako su prikazane činjenice pomogle razumjeti pojam „otajstvo“ Baalovog sustava, tada se zna i odgovor na pitanje iz naslova: Ugrožava li diktatorska religija našu demokraciju? Vi bi trebali određivati i to onako kao što bi to trebalo biti u svakoj demokraciji koja funkcionira: odlučite sami i izvucite sami svoje zaključke. Odaberite svoj izbor onda kada su u pitanju vaša demokratska prava.
Redakcija
Sretnu Novu 2019 godinu svim našim čitateljima i podržavateljima želi uredništvo Udruge David!
DAVID 
Istina je. Sve što je napisano podržavam.
Sviđa mi seSviđa mi se