Gdje stanuje „božićno“ djetešce?

Dominik Petris

Vozeći se uz mnoge zatvorene crkve i kapele po Hrvatskoj često se pitam: „Da li Bog čuči u tim građevinama od kamena i čeka nekoga (svećenika?) da mu se smiluje i pusti ga na slobodu?“ No, kako godine prolaze, sve više izgleda da će se načekati.
Postavljam si pitanje: „Da li Bog ima neka, recimo – ljudska prava?“ Da li i On smije ispuniti si dan žurbom – kupovinama u trgovačkim centrima, čekati u prometnim gužvama, uživati u blještavilu božićne rasvjete? Izgleda da On to ne smije činiti. Svećenstvo ga je zaključalo u crkvene kuće od kamena te je prepušten na milost i nemilost ljudima – oni ipak slave Božić. Mnoge životinje plaćaju svojim životima uživanje čovjeka u božićnim domjencima, badnjaku, Božiću, Stjepanju itd. Bogu to očito nije dozvoljeno. Svećenstvo si je to dozvolilo i nije sebe zaključalo u neku kapelu u dubokoj šumi gdje nitko i ne pomišlja da bi (po katoličkom nauku) mogao rođenje vlastita sina dočekati i njegov – Otac!
Čovjek si “proslavu“ Božića organizira sam – po tradiciji. U obiteljskom krugu – jer to je ipak blagdan obitelji. Otac naš nebeski ima veliku obitelj, ali su ga vlastita djeca „zaključala“ u kamene kuće, u vlastiti ego, u životinjske lešine blagdanskog stola, u luksuzne automobile, vikendice, aplikacije na mobitelima i tabletima – a ponajprije u svoja okorjela srca.

Pjevaju se pjesme misne, moli se svakodnevno milost Božja da nam nešto da, da nas izbavi od zla, da…, da…, da… se ispune želje.
A mi?
Da li mi želimo ispuniti želju našega najbližeg bližnjeg – našeg Oca – da ga otključamo i pustimo na zasluženu slobodu. I on ima „ljudsko“, odnosno čak i božje pravo, slaviti rođenje vlastita sina, Isusa od Nazareta.
I On se ima pravo radovati slobodi, provoditi svoje vrijeme u šumi sa životinjama koje žive u strahu od čovjeka – lovca – jer on će ih – isti taj lovac, proganjati dok ne završe na njegovu stolu.
Da li će to i naš Otac činiti i učiniti? Da li je to Isus u svoje vrijeme činio? Isus je rođen u štalici – životinje su ga primile u svoje duše. A čovjek? Što je tada činio čovjek? Isto što i danas. Proganjao ga je. Sina Božjeg je proganjao. Danas čini to isto. Čovjek ne pušta svoga brata u svoje srce, ne pušta svoga Oca u svoju dušu. Zašto? Jer se taj gordi čovjek jučerašnjice a i današnjice poziva na svoja zakonom zajamčena „ljudska prava“. Prava na vlastitu sebičnost, na osobni užitak, na osobno bogatstvo, na sve što je – osobno. Na osobno pravo svečane proslave Božića – u svom stilu. Stilu osobnog zadovoljstva – za sebe, za svoje „najmilije“.
No, da li je „zaključani“ Otac isto njegov najmiliji“? Da li je novorođenče koje tek treba doći na ovaj svijet u Duhu isto čovjekov najmiliji, i to čak najmiliji brat?
Ili taj isti, čovjek, i dalje treba ostati zaključan u tami neke građevine, u tami ljudskog ja i možda početi malo razmišljati o ljepoti svjetla daha životinja koje su grijale novorođenog Isusa, o toplini Kristova svjetla koje dolazi u ovo vrijeme?
Razmišljamo li o ovome? Ne vidimo li tamu vanjskog sjaja? Ne osjećamo li potrebu da se okupamo u svjetlu svoje unutarnje ljepote?
Nije li sve što tradicijski činimo „zaključano“ u nekom davno prošlom vremenu, vremenu inkvizicijskog straha, vremenu progona svega što voli istinski život – počev od nevinih životinja do prirode koja nas sve teže podnosi?
Nije li došlo vrijeme da upotrijebimo ključ istinskog života i otključamo naša srca i pustimo Oca, i Njegova sina i sve što ima pravo na život u našu nutrinu i poželimo im – Sretan Božić?
Sretan i blagoslovljen Božić 2018.