Biblija je krivotvorena!? Povjesno teološki osvrt na njezino krivotvorenje

Tekst sastavio; German Murer.
Priredio na hrvatski jezik:
Moris Hoblaj, dipl.teolog i dipl.sociolog

Kada bi Biblija bila čista Božja riječ, kako to tvrde neke od crkava, onda u njoj nebi smjelo biti očitih proturječnosti u odnosu na izvorno učenje svih Božjih proroka i Isusa, Krista niti bezbroj krivotvorenih ili krivo prevedenih tekstova u korist vlasti Rimokatoličke crkve našto ukazuju povjesni dokumenti.

Ako netko vjeruje Katoličkoj i Protestantskoj Crkvi, onda je za njega Biblija – stari i Novi zavjet – Božja riječ, jer Bog je autor biblijskih zapisa.
No je li to zaista tako? Je li Biblija doista prava Božja riječ, kako tvrde Crkve? 
U tom su slučaju onda i direktni pozivi na genocid naroda i rat, na masovni pokolj životinja i izravne upute za to, i još mnogo toga – što možete pročitati u Bibliji – došli od Boga, Oca koji ljubi sve ljude. Nadalje, po tome bi, primjerice, također – i u Pavlovim poslanicama govorio isključivo sam Bog; na primjer, uzmimo riječi: „Žena neka šuti u zajednici.“ (1 Kor 14,34).

Ne postajemo li s pravom sumnjičavi? Ovdje nešto nije u redu! To nije moguće! Ne proturječe li pozivi na rat i nasilje jasno, na primjer, zakonima u Deset zapovijedi, koje je Bog dao čovjeku preko Mojsija? Poznato je da peta zapovijed glasi: „Ne ubij“. Samo ovom jedincatom proturječnosti postavlja se s pravom pitanje sadrži li Biblija uistinu samo Božju riječ ili ima još i sasvim drugačije izvore, koji ne potječu od Boga? Ili, je li Bog netko tko se mijenja ili čak proturječi samomu sebi? No, to opet ne može biti nikako istinito, jer u samoj Bibliji stoji doslovno: „Ja, Gospodin, ne mijenjam se.“ (Marko 3, 6).
Ovoj očitoj proturječnosti želimo već jednom stati na kraj te kao prvo, postavljamo pitanja: Kako je Biblija uopće nastala? Tko je napisao tekstove? I ne na zadnje želimo također doći i do odgovora na pitanje: Tko je odabrao koje tekstove i tko je odlučio o tome što je danas u Bibliji, a što nije?
Poznato je tko je sastavio konačnu verziju današnje Biblije. To je u 4. stoljeću bio Jeronim, koji se danas u Katoličkoj Crkvi štuje kao svetac i crkveni otac i pismoznanac. On je dobio od tadašnjeg pape Damasusa nalog da sve postojeće tekstove evanđelja nanovo prevede na latinski jezik, uredi ih i sastavi u jednu veliku zbirku spisa. Ova je zbirka nazvana Vulgata, koja vrijedi za Katoličku Crkvu do današnjeg dana kao, navodno, autentična verzija Biblije bez pogrešaka, dok za Protestantsku Crkvu, služe hebrejski odnosno grčki izvornici kao temelj vjere. No i kod njih odgovarajući rukopisi potječu također iz 4. stoljeća. Jeronim je također i te tekstove više ili manje koristio za prijevod latinske Vulgate.
Jeronim je postao poznat i gotovo popularan vegetarijanac i ljubitelj životinja zbog jednog lava kojemu je u pustinji Halkis u Siriji izvadio trn iz šape. Lav je bio Jeronimu vrlo zahvalan za pomoć i prema legendi od tada mu je bio prijatelj i pratitelj.

U latinskim tekstovima Jeronim je vrlo brzo i s očajem morao ustanoviti da nema ni dva teksta koji se većim dijelom podudaraju. Svi su se tekstovi više ili manje razlikovali jedan od drugoga. Jeronim je u jednom pismu upozorio papu Damasusa na mnoge proturječnosti u prijepisima, koji se nisu podudarali. U pismu je napisao: „I moji klevetnici moraju potvrditi da se istina teško može naći tamo gdje se jedan tekst ne podudara s drugim. Ako naime uporište trebaju biti latinski tekstovi, tada molim recite: Koji? Jer postoji skoro toliko tekstova u pisanom obliku koliko ima i prijepisa.“

Jeronimu je bilo očigledno teško sve proturječnosti međusobno uskladiti. Stoga je napisao: „Hoće li se naći ijedan … koji me, odmah nakon što bude uzeo u ruke ovu knjigu [Bibliju], neće javno prozvati krivotvoriteljem i religioznim zločincem jer sam imao smjelosti u starim knjigama nešto dodati, mijenjati ili popraviti?“

Mora se priznati da Jeronim zapravo nije imao jednostavan zadatak. Htio se potpuno osloniti na grčke izvorne tekstove te zatim ispraviti sve pogreške koje su, kako je istaknuo, rezultat nepouzdanih prepisivača.
Uz to također i – citat: „Tobožnja ispravljanja odvažnih, ali nesposobnih tekstualnih kritičara“ – kako ih Jeronim naziva u svom pismu – mogao bi lako popraviti a – citat: „dopune ili izmjene nepažljivih prepisivača“ vratiti u prvobitno stanje.

Ali zamijeniti dijelove teksta starijim izvornim tekstovima Jeronim se očito nije usudio, jer su Rimljani, kao što je spomenuo, redovitim čitanjem već bili navikli na određene tekstove pa je zbog toga „obuzdao svoje pero“. Unatoč svemu, pretpostavlja se da je on ipak izmijenio tekstove na gotovo 3500 mjesta.

No još uzbudljivije od ovih pogrešnih latinskih prijevoda jest jedno drugo pitanje, naime: Koliko je rukopisa na izvornom pisanom jeziku bilo Jeronimu uopće na raspolaganju? Dakle, na grčkom i na hebrejskom jeziku, vjerojatno samo Evanđelje po Mateju. Te kojeg sadržaja? Jer također ni ovdje se – kao što je već poznato – ni jedan tekst ne podudara s drugim. Osim toga izvorna izvješća napisana su tek nakon generacija poslije Isusa i uz to im je sadržaj nekoliko puta revidiran. 
U teologiji se govori o redakcijskom zahvatu ili obradi teksta, kako se to danas zove. Osim toga, Isus uopće nije govorio grčki, već aramejski.

S obzirom na ove činjenice, postavlja se pitanje: nije li potpuno nevjerojatno da se današnju čitavu Bibliju upravo nasilno vjernicima prezentira kao istinsku Božju riječ, o čemu se može pročitati u katoličkom katekizmu, usprkos tomu što je Jeronim pri sastavljanju današnje Vulgate, koja je navodno bez pogrešaka, sam ustvrdio, i to – doslovce, citat; „Ništa nije istina što se međusobno ne podudara“. Nisu li i protestantski čitatelji Biblije isto tako teško prevareni – jer se čak ni grčki tekstovi međusobno ne podudaraju, a povrh svega postoje znatne sadržajne proturječnosti – na primjer, kada Pavao na jednom mjestu uči da je navodno vjera dovoljna za spas, dok Isus poučava da je važno pravo činiti.

Čujmo jedan izvadak iz dogmatske odluke o poučavanju Prvoga vatikanskog koncila 1869./70.: (pod br. 94 i 95 kombinirano)
„Crkva njih drži“ – misli se na biblijski tekstove – „za svete i kanonske, jer su napisani po nadahnuću Duha Svetoga, imaju Boga za autora i kao takvi predani su samoj Crkvi“.
Samo trenutak: tko je napisao Bibliju? Nije li to bio Jeronim i nije li to bio Pavao? I zar to nisu bili svećenici koji su, kao što je poznato, i velikim dijelom napisali knjige Starog zavjeta? Svi su oni bili ljudi, a ne Bog, ili?
Ali Katolička Crkva povrh svega u svojem katekizmu proglašava obveznim: „Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi prava su riječ Božja.“ (br. 140)

I Protestantska Crkva u svojim je vjerskim spisima do danas obvezala svoje vjernike: „I Stari i Novi zavjet jedini su suci, pravila i smjernice. Po njihovim smjernicama moraju se prepoznati i prosuditi sva učenja, jesu li dobra ili zla, ispravna ili pogrešna.“

Zanimljivo je da je već sam Jeronim raskrinkao ove crkvene izjave. Što se tiče crkvene tvrdnje da su zapisi Starog zavjeta nadahnuti od Boga, on je napisao, citat; – „Ne znam kome je pala na pamet ova laž“. Vezano za to on je jasno naglasio razliku između Božjeg proroka i prevoditelja. Doslovno je napisao: „Biti prorok, naime, nešto je sasvim drugo nego biti prevoditelj. U proroštvu Duh objavljuje buduće, pri prevođenju zahtijeva se naučeno znanje i bogato poznavanje riječi, pored toga i razumijevanje onoga što treba prevesti.“

Ovo je napisano prije više od 1600 godina. Što kažu o toj temi današnji znastvenici-povjesničari? Karlheinz Deschner, poznati i nagrađivani autor i povjesničar, piše u svojoj knjizi; „I opet je zakurikao pijetao“: „Do 18. stoljeća tvrdilo se da se posjeduje izvorno Evanđelja po Marku, to su tvrdili u Veneciji, ali i u Pragu, i oba su izvornika na latinskom jeziku, kojeg niti jedan evanđelist nije upotrebljavao. U stvarnosti ne postoji nikakav izvornik, ni novozavjetni ni bilo kakva jedinstvena biblijska knjiga s izvornim sadržajem. Postoje samo prijepisi prijepisa od prijepisa.
Danas je novozavjetni tekst mješoviti tekst, tj. sastavljen od različitih predaja. Tekst knjige nad knjigama – jest dakle bezbožno iskrivljen i danas proširen na više od 1100 jezika i dijalekata.“

Pozabavimo se sada još i sa sljedećim pitanjem, koje glasi: Koliko evanđelja u stvari postoji? Vi ćete odgovoriti: Kakvo je to pitanje? Naravno četiri. A mnogi od nas će se spontano prisjetiti vjeronauka i nabrojiti: Matej, Marko, Luka i Ivan. Pa i ako vas ovo začuđuje, ipak ovaj je odgovor, nažalost, netočan. Jer osim za Bibliju odabranih četiri evanđelja, postojala su još i brojna druga evanđelja, koja su prvi kršćani vrlo cijenili. Na primjer, Nazarečanino, Ebionitevo, Tomino, Hebrejevo ili egipatsko Evanđelje. Postoje još Filipovo, Petrovo, Marijino, Nikodemevo i Bartolomejevo Evanđelje, kao također i nekoliko dječjih evanđelja. Postojalo je također i ono – nazvano Evanđelje kruha od Jakoba, tekst koji je isprva u cijeloj Crkvi bio vrlo popularan, no kasnije, kao ni drugi spomenuti spisi, nije bio preuzet u kanon biblijskih spisa.

Nadalje, postojali su Petrovi, Ivanovi, Tomini i Pavlovi spisi te razne druge knjige, pisma i spisi. Ne zaboravljajući Evanđelje o savršenom životu ili Evanđelje mira od esena, čiji korijeni također sežu do prvih kršćana. Ali svi su ti spisi i tekstovi bili nepriznati od Crkve ili proglašeni kao ne autentični i su stoga odbačeni sve do danas, štoviše bili su čak dijelom uništeni, ili su morali po uputi biti uništeni. Štoviše, čak su i sami autori i sljedbenici tih spisa bili osuđivani od rimske Crkve riječima, citat; – „Za vječnost pod neraskidivom vezom ekskomunikacije“. Stoga je do danas sačuvano samo malo od tih spisa i ako su sačuvani, onda su to fragmenti.

Ovdje se postavlja pitanje: da, ali kako se to uopće moglo dogoditi? S jedne strane toliko navodnih potpunih krivotvorina, a s druge strane četiri puta navodno čiste Božje riječi? Uz to i zbog činjenice da unutar četiri priznata evanđelja još uvijek postoje mnoge nesuglasnosti, trebali bismo pitati: Tko je to tako odredio kako danas jest ? Zapravo, sve su knjige mješavine koje sadrže više ili manje ispravnoga ili također pogrešnoga. Odluku što je ispravno a što krivo donijeli su tadašnji crkveni učitelji riječima: „Želimo ovo, to je u redu.
A ovo ne želimo, to za nas nije u redu.“
Jeronim je često imao svezane ruke jer je papa Damasus – kao što to svjedoče pisma koja je primio – svaki prevedeni redak na latinski jezik kontrolirao i Jeronima rado upozorio na mjesta koja je htio promijeniti.

Slijedimo li nastanak Biblije, onda ćemo uz sve ostalo prepoznati da u svako vrijeme do danas, pri svakoj novoj preradi teksta nastaju također i nove pogreške. Ali koje su posljedice ako se pod određenim okolnostima detalji ili pravopisne pogreške isprave ili poprave na račun temeljnih izreka učenja, naime, toliko da se bitne istine promijene? Ne bi li ovo bilo mnogo ozbiljnije krivotvorenje Biblije?

Primjer: do danas je sačuvano više od 100 Jeronimovih pisama, iz kojih se može iščitati da je Jeronim itekako imao saznanja o tome da Isus načelno nije jeo meso i da je učio ljubiti, a ne ubijati životinje. O tome svjedoče i drugi ranokršćanski spisi izvan Biblije. U jednom pismu Juvenijanu Jeronim je o toj temi izjavio nešto važno. Doslovno je napisao: „Uživanje životinjskog mesa bilo je nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa napunili su nam usta vlaknima i smrdljivim sokovima životinjskog mesa. Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s početkom tako da nam sada nije više dozvoljeno jesti životinjsko meso.“

Jedna jasna izjava. Ipak Jeronim nije ovaj važan, uglavnom danas nepoznati, aspekt Isusovog nauka nigdje uzeo u obzir u sastavljanju Biblije niti ga je igdje smjestio iako ga je tako jasno napisao u svom pismu. – Zašto? Ili je taj aspekt već nedostajao u tada postojećim crkvenim tekstovima ili je pak sam Jeronim poduzeo važna brisanja tih aspekata? Ili je možda Jeronim napravio dosljedan posao, na primjer, odstranjivanjem proturječja pri međusobnom usklađivanju tekstova. Ili pak nije imao autoritet da bi izostavljene dijelove ponovno umetnuo u Bibliju, kao što je to spomenuo u jednom pismu papi Damasusu. Jer davno prije nego što je on počeo s radom, važni su spisi Starog i četiri evanđelja Novog zavjeta većinom već bili prikupljeni i odabrani. Osim toga ni izbor vjerojatno u to vrijeme nije mogao biti tako velik, jer ako je vjerovati izvorima, onda su svi izvancrkveni zapisi o Isusu već oko 367. godine morali biti spaljeni, svi osim onih od četiri poznata evanđelista.

Jer na putu od povlaštene religije u državnu religiju katolicizam je suzbijao sva suprotna mišljenja. Već se i samo posjedovanje takvih spisa kažnjavalo, a u godinama nakon koncila u Niceji 325. godine djelomično i smrću. To je prvenstveno teško pogodilo zajednice koje su tada imale biblioteku sa zbirkom takvih spisa. Tko nije htio uništiti sve ono što je Crkva prepoznala kao ne-Božju riječ, morao je to sakriti. To bi mogao biti i razlog zašto je tek 1947. godine pronađeno 850 svitaka u Kumranu na Mrtvom moru, ali i zašto je 1945. jedan seljak u Nakamadi u egipatskoj pustinji u jednoj osamljenoj pećinskoj grobnici otkrio senzacionalno otkriće, više od 50 spisa. Porijeklo ovih rukopisa – kao i kumranskih svitaka seže sve – do 1. i 2. stoljeća. Među rijetko blago iz Nag Hammadija – koje danas leži u koptskom muzeju u Kairu – ubrajaju se također uglavnom i apokrifni spisi, znači tajna, nebiblijska, evanđelja koja su – ako vjerujemo izvorima – u to vrijeme vjerojatno trebala biti spaljena. 
Tekstovi na koptskom jeziku izvještavaju također i o brojnim događajima iz života Isusa iz Nazareta.
Jeronimu je bilo jasno da je Isus odbio ubijati životinje za jedenje mesa. Ali u Bibliju ta zapovijed nije ušla, znači; milijarde životinja moraju od tada zbog, eventualno, namjernog držanja u tajnosti jednog bitnog dijela Isusovog učenja platiti svojim životima. Za bezbrojne životinje smatralo se od tada da su bez duše i ostavljene su bespomoćne za ubijanje u mračnim stajama. I to sve do danas. Osobito su se kršćanski narodi razvili u neumjerene konzumente mesa. Samo Njemačka izvozi svake godine više od preko milijun tona mesa, jer njegovu proizvodnju crkvena vjera smatra ispravnom.

Da je Jeronim imao hrabrosti ili autoritet ono što je poznavao o Isusu i Njegovoj nauci, bilo unijeti ili ostaviti ili ponovo uvrstiti u Bibliju, naime ono što je Isus najvjerojatnije jednom rekao, životinjski svijet bio bi pošteđen nevjerojatne patnje.
Dakle, ovdje je riječ o važnoj tematici, a ne samo o nekom perifernom području kršćanskog učenja. Ali zašto – upitajmo se – nije ova važna tema bila unijeta u Bibliju? Pritom trebamo znati da je za tadašnje moćnike prehrana prakršćana bila veliki kamen spoticanja. Jer Rimljani su bili poznati po svojem razvratnom životnom stilu.

Autor Carsten Strehlow čak sumnja: „Da bi se crkveni otac Jeronim najvjerojatnije bio morao bojati za svoj život, da je unio istinu o Isusovoj ljubavi prema životinjama u svoj novi latinski prijevod Biblije. Kaže se da je već se za Cara Konstantina i vegetarijancima i pacifistima kršćanima bilo za kaznu u grlo sipano tekuće olovo.
Bilo je ozbiljnih stranačkih borbi unutar Crkve zbog ovog pitanja, jer je – „citat“ – nekoliko crkvenih otaca zagovaralo vegetarijanstvo, veganstvo i suzdržavanje od alkohola. – Kraj citata.
No Rimokatolička Crkva ubrzo je krenula drugim putem.
Tako je, na primjer, u 2. stoljeću poslije Krista u istočnom dijelu Rimskog Carstva jedan tekst vjerovanja – kojeg su novi članovi pri pristupanju Crkvi morali izgovarati – glasio ovako:
„Proklinjem Nazarećanine, tvrdoglave, koji poriču da je Mojsije dao žrtveni zakon, koji se suzdržavaju od jedenja živih bića i koji nikada ne prinose žrtvu.“

Ovo proklinjanje dakle usmjereno je protiv izravnih Isusovih sljedbenika koji su odbijali ubijati životinje. Zanimljivo je, u ovom kontekstu, da Isusovi pravi sljedbenici, prema ovom citatu, nisu vjerovali da stranice dugačak zakon žrtvovanja kao i sam opis žrtvovanja potječu od Mojsija. Očigledno su znali da ovi propisi ne potječu od Boga, nego da su krivotvorine.

A iz toga proizlazi također još jedna druga važna crkvena točka: naime, da bi mogli postati članovi Crkve, morali su prokleti prave Isusove sljedbenike, koji nisu jeli životinje, dakle prema ovom dokumentu iz 2. stoljeća, Isusovi sljedbenici bili su bez sumnje vegetarijanci.

„Ali postalo je još drastičnije; svećenici koji su bili vegetarijanci uklonjeni su iz službe već u vrijeme Jeronima, o čemu nam svjedoči jedan koncilski dekret iz Ankyre iz godine 314. U njemu piše: „Da oni koji su svećenici i đakoni, a suzdržavaju se od mesa, moraju ga okusiti kako bi – ako to žele – sami sebe pobijedili. Ali ako pokazuju gađenje prije jedenja mesa pomiješanog s povrćem, neka ih se ukloniti iz službe.“
Ovdje također vidimo u kakvoj se opasnoj situaciji nalazio asket Jeronim, koji je prema predaji bio vegetarijanac.

Nastavak slijedi:
Koje su se istine trebale ljudima prešutjeti i zašto?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s