Dominik Petris
2009 g. na snagu su stupili kanonski propisi Katoličke crkve koji reguliraju pitanje opstojnosti vjere, krštenja, podjele svetih sakramenata i funkcioniranja majke Crkve u financijskoj krizi. Pođimo redom – od krštenja.
Glas Koncila 2009 g. pod naslovom Zašto krstimo djecu? Piše:
Krštenje djece, dakle, naglašava aspekt besplatnosti, upravo dara: »Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (…) Nazivamo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose…« (Katekizam Katoličke Crkve 1216
Crkva uči da pravovaljano krštenje nije moguće poništiti. To je besplatan i dragocjen dar odricanja od Sotone – bilo bi u redu da ga platimo jer je besplatan i da nakon tog svečanog čina više nikada ne dođemo u napast da ga poništimo.
Nadalje, financijska je kriza i Crkva više nema strpljenja katolike koji se ne okupljaju u dovoljnom broju u crkvama privoditi redu. Ima suvremenijih načina. Donošenje novih zakona. To je učinkovitije. Obzirom mnogi ljudi nisu u stanju sami rješavati svoje probleme, trebaju nekog tko će ih rješavati umjesto njih. Crkva je idealna za to jer njezini suvremeni kanonski propisi (koji su 2009 g. stupili na snagu) iskazuju svekoliku pomoć:
Paragraf 1 – Nemate li novaca – nema spasa
Paragraf 2 – Ne dajete li milostinju – nema spasa
Paragraf 3 – Ne odvajate li za gradnju crkve – nema spasa
Paragraf 4 – Ne dajete li koliko se od vas traži – niste pravi katolici kršćani
Paragraf 5 – Ne idete li redovito na svetu misu – nema spasa
Paragraf 6 – Usluge svećenika su naplative – dokaz o uplati predočiti prije podjele svetih sakramenata
Paragraf 7 – Bez uplate 250 kuna nema svetih sakramenata – sveti sakramenti su dar pod prijetnjom ekskomunikacije
Kao podloga tim pozitivnim propisima poslužio je i socijalni program srednjeg vijeka, a donešeni inkvizicijski zakoni (za sve one koji vjeruju u staromodnu ideju kako je pomoć susjedu čin drage volje) impliciraju misli naroda:
“Ovi zakoni nisu ništa drugo do jedna ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe protiv njene volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira na to kakva je pozadina tih mjera.”