Što je sa svima koji se javno mole i javno iskazuju pripadnost svojoj vjeri!?
Komu se mole u javnosti sportaši, političari i ostali kad se križaju u svojim javnim nastupima!?
Što je sa nasilnim isticanjem križeva u školama i javnim ustanovama? Je li to Kristovo učenje? Što je sa nasilnim uvođenjem vjeronauka u obrazovnim ustanovama u RH? Je li to Kristovo učenje? Trebamo li i smijemo li propitkivati – što je istina?
Kome vjerovati – crkvenim prelatima koji ih takvom ponašanju podučavaju ili Kristu koji je kao Isus učio nešto drugo!? Iako se i u Bibliji citiraju Isusove riječi, narod, sportaši i političari radije slijede upute crkvenih prelata. Praktički nije sporno – svatko ima pravo slijediti koga želi, ali nema pravo svoje učenje i svoja djela podmetati pod tuđe ime i u ime tog imena uvoditi vjeronauk u državnim školama koji pri tome diskriminira djecu koja ga ne pohađaju. Nije li to agresivno, neetički i nebožanski nametati u svakodnevnom životu manifestacije svoje vjere onima koji su drugačijeg uvjerenja. Da takvo učenje nije kršćansko učenje pročitajte u donjem tekstu što je On sam rekao kao Isus iz Nazareta (navod iz Biblije) i što danas pojašnjava.
Krist objašnjava, ispravlja i produbljuje riječi iz Biblije.
3. I kad se moliš, ne budi kao licemjeri koji se rado mole u sinagogama i na raskršćima da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, oni već imaju svoju nagradu.
4. A kad se moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli svojem nebeskom Ocu, koji je skriven, a skriveni Jedan, koji vidi u skriveno, javno će ti to priznati. (Pogl. 26, 3-4)
Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam i produbljujem riječ:
Kad se moliš, povuci se u neku tihu sobu i udubi se u svoju nutrinu jer u tebi prebiva Očev Duh, čiji si ti hram.
Ako se moliš samo zato da bi te vidjeli, da bi te tvoji bližnji smatrali pobožnim i vjernikom, onda ti Ja kažem: to nije pobožnost, već lažna pobožnost; to je licemjerje. Takve su površne molitve bez snage. Tko se moli samo usnama ili da bi bio viđen, taj se ogrješuje o Svetog Duha jer zlorabi svete riječi za vlastitu korist.
Spoznaj: ako u molitvi oslovljavaš Boga, a u svojem životu ne ostvaruješ ono za što si se molio, ako su dakle tvoje molitve samo prikazivanje tvojeg ja, a ne dolaze iz dubine tvoje duše i nisu nadahnute ljubavlju prema Bogu, tada se ogrješuješ o Svetog Duha. To je najveći grijeh.
Ako tvoje molitve ne izviru nesebično iz srca, tada bi bilo bolje da se ne moliš, već da najprije postaneš svjestan svojih misli i ljudskih želja i postupno ih predaš Meni – kako bi nesebična ljubav koja je u tebi, u tebi i rasla, i da bi ti mogao moliti od srca. Tada će tvoje molitve postupno postati nadahnute i prožete ljubavlju prema Bogu i prema tvojemu bližnjem.
„… a skriveni Jedan, koji vidi u skriveno, javno će ti to priznati“ znači: tvoje svijetle misli i snažne molitve koje su nadahnute ljubavlju prema Bogu, donijet će plodove još u ovom svijetu. Ti ćeš smjeti prepoznati svoju sjetvu ljubavi, a i tebe će mnogi prepoznati kao izvor ljubavi.
5. A kad se zajedno molite, ne ponavljajte isprazne riječi kao pogani koji umišljaju da će biti uslišani zbog svojega nabrajanja. Nemojte ih dakle oponašati jer i prije nego što Ga zamolite, zna vaš Otac na Nebu što vam je potrebno… (Pogl. 26, 5)
Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam i produbljujem riječ:
Samo čovjek koji je malo ostvario iz zakona istine, koristi u molitvi i u svakodnevnom životu puno riječi i prazna, nenadahnuta ponavljanja.
Tko mnogo govori o zakonu istine, dakle koristi za to puno riječi, taj ih ne može ispuniti snagom i životom jer sam nije ispunjen zakonom Božjim. Takve riječi su sebične i stoga lišene ljubavi, čak i kad su tako birane da izgleda kao da su nošene ljubavlju. Nenadahnuti govor ne dopire do najdublje nutrine duše tvojega bližnjeg, te tako ne nailazi ni na odaziv u čovjeku koji dopušta da Božja ljubav vlada u njemu i kroz njega. Tko nenadahnuto govori o zakonu istine i života, koji među
tim sam ne ostvaruje, samo će potaknuti na raspravu nekog čovjeka koji to čuje a i sam je još orijentiran prema vanjštini.
Spoznajte: tko raspravlja o duhovnim zakonitostima, taj ne poznaje zakone Božje. Svatko tko hoće raspravljati, uvjeren je da zna bolje od svojega bližnjeg i hoće to sam sebi potvrditi. Onaj tko raspravlja samo pruža svjedočanstvo o sebi samome, naime: da ništa ne zna i da je nesiguran. Zbog toga on i raspravlja.
Tko je međutim našao istinu, ne raspravlja o istini ni o tome što je vjera. Riječ vjera sadrži i neznanje: čovjek konačno vjeruje u ono što ne zna ili ne može dokazati. Tko vjeruje u istinu, taj još nije pronašao vječnu istinu. On se još i ne kreće u struji vječne istine. Vjera je dakle još sljepilo.
Tko je pak našao vječnu istinu, taj u istinu ne mora više vjerovati – on zna istinu jer se kreće u struji istine. To je istinski mudar čovjek koji je u sebi otkopao blago, istinu. Istinski mudraci miruju u sebi. To je unutarnja sigurnost i čvrstina. Oni ne raspravljaju o vjeri jer su preko vjere našli put do mudrosti, koja jest istina.
Tko dakle samo vjeruje u Boga, a ne poznaje dubinu vječne istine, vječni zakon, taj rabi puno riječi o svojem vjerovanju.
I u svojim molitvama on će se ponašati slično: koristi puno riječi jer ih ne nadahnjuje nesebičnom ljubavlju. On smatra da s puno riječi može uvjeriti Boga ili Ga čak i nagovoriti. On vjeruje da pred Bogom mora biti razumljiv jer pretpostavlja da bi Bog mogao razumjeti njegove molitve drugačije nego što ih je on mislio. Slično misle i slično se mole i pogani.
Spoznajte: što čovjek dublje uranja u božansku istinu, to manje riječi rabi u molitvi. Njegove su molitve kratke, no ipak snažne jer riječ zrači iz sebe proživljenu snagu.
Priredila: Ana Jurić
Odlomak iz knjige – Ovo je Moja riječ – Kristova objava koju svijet ne poznaje
dato preko proročke riječi za današnje vrijeme – Gabrijele
DAVID 