Tko su Papa i Katolička crkva da mijenjaju nepromjenjive božje zakone kako im se prohtije?

Ja, Gospod, ne mijenjam se…“ Božje su riječi preko proroka Mojsija. Tim riječima Boga preko Mojsija Katolička crkva s papama, svecima i teolozima nikada nije pridavala potrebnu pažnju. Iako znaju da su Bog i njegovi zakoni, na primjer Deset zapovjedi, nepromjenjivi oni su ih ipak mijenjali i tumačili u svoju vlastitu, ljudsku korist. Ova činjenica ukazuje da Katolička crkva na čelu s Papama priznaje Boga, Krista i kršćanstvo samo riječima, a ne i djelima!? Nakon što pročitate tekst odlučite sami o čemu se radi – sljedbi ili izdaji Isusa Krista i kršćanstva?

Božju apsolutnu zapovijed „Ne ubij“ Katolička crkva u svojoj je povijesti promijenila u „ubij“- kako bi smrtnu kaznu i ubijanje heretika proglasila božjom voljom i time Boga proglasila promjenljivim.

Vijest da je Papa Franjo ukinuo smrtnu kaznu odjeknula je preko medija kao velika senzacija u smislu inovacije u Katoličkoj crkvi. To Papi Franji doduše donosi mnogo na ljestvici popularnosti, ali i nepremostive poteškoće u vlastitoj Crkvi, jer je poništio odluke svojih „nepogrešivih“ prethodnika papa i svetaca koji su petu zapovijed božju „Ne ubij“ promijenili u „ubij“ u vrijeme kada su bili uvjerenja da moraju ubijanjem braniti Katoličku crkvu i svoj osobni položaj kao papa i time je ukazao na nedosljednost i nekršćanstvo svoje Crkve. Naime, mijenjanje zakona božjih u Katoličkoj crkvi preko pape, kao takozvanoga nepogrešivog zastupnika Boga na zemlji, ukazuje na činjenicu da njegova Crkva, kao ni on sam, ne slijedi onoga Boga kojeg propovijeda, već svjesno onoga koji je bio i jest protiv njega, Boga svih proroka i Isusa, Krista!

Papino ukidanje smrtne kazne zbunjuje ne samo one koji su protiv njega već i one koji ga podržavaju jer im nije jasno; „Koji je papa nepogrešiviji, onaj koji je petu božju zapovijed promijenio „Ne ubij“ u „ubij“, ili onaj koji je „ubij“ ponovo vratio u „Ne ubij“?

Sigurno je – jedan od njih je pogriješio i time potvrdio da Katolička crkva i njezina „apsolutna istina“ sažeta u dogmama nema ništa zajedničkog s kršćanskim naukom Isusa, Krista! Pretpostavimo da je „nepogrešiviji sv. otac“ Papa Franjo, koji je petu zapovijed opet postavio tamo kuda pripada odlučio ispravno, tada bi bio i dužan javnosti objasniti; Što će uraditi s papom, odnosno, s onim tko je petu zapovijed božju „Ne bij“ promijenio u „ubij“ i time prouzročio mnoga nevina, gnjusna i nezakonita ubojstva?

Što namjerava učiniti Papa Franjo za sve ubijene ljude i njihove duše koje je nezakonita odluka bivšeg Pape o ubojstvima, (prema učenju njegove Crkve) predala vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima,…?

Što kaže Katolička crkva o sebi, koja mijenja zakone božje kako joj se prohtije?

U dogmatskoj zbirci Neunera i Roosa, u koju mora vjerovati svaki katolik i to pod prijetnjom vječnog pakla, Crkva kaže o sebi slijedeće: “Sveta Rimska crkva čvrsto vjeruje, priznaje i proglašava da nitko izvan Katoličke Crkve – niti pogan, niti Židov, niti nevjernik, niti onaj koji se odvoji od jedinstva – neće imati udjela u vječnom životu, štoviše taj će biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima, ako se prije smrti ne pridruži – Crkvi.”

Sveopće je poznato da je Isus, Krist učio; Svi ljudi su djeca jednog Oca, onoga u Nebesima, a prema Isusovim riječima; Ti si hram Duha Svetoga, dakle On stanuje u svakome od nas. A na pitanje jednog od suvremenika Isusa: Gdje se pomoliti Bogu?, On je odgovorio po smislu; Bog je u tebi i ako se želiš Njemu obratiti čini to u tišini.

O religijama, crkvama i njihovom svećenstvu kao svojim zastupnicima i duhovnim vođama na zemlji ni riječi. Isus, Krist, podučavao je da Bog nema potrebe za svojim posrednikom i upraviteljem ljudi preko religija ili tako zvane svete stolice na kojoj sjedi „sv. otac“. Čije su dakle onda misli i nauk Katoličke crkve kada ona govori o samoj sebi, ako Isus Krist, na kojeg se ona poziva, uči drukčije? Radi li se ovdje o “šaptačima stare zmije zavodnice” koja je u sva vremena širila mržnju, laž o Bogu među ljudima i organizirala kroz svu povijest klevetanja, zlostavljanja i ubijanja proroka, velikih muževa i žena, kao i Isusa iz Nazareta? Isus iz Nazareta prepoznao je “šaptače stare zmije zavodnice” svoga vremena te ih javno prozvao riječima; Zmije, zmijska legla i sinovi oca odozdo, koji je lažac i ubojica od samog početka.

Ove riječi su bile jedan od razloga njegove smrti na križu.

Tko ili što je Vatikanska država, odnosno sveta stolica?

Vatikan nije ništa više od ogromne palače s građevinama i vrtovima na području od samo 0.44 km2 u gradu Rimu, s jednim jedinim vlasnikom Papom i “stanovništvom” od oko 400-500 prolaznih “državljana”, gotovo isključivo muškaraca. Ipak, mnoge države diljem svijeta ponizno prihvaćaju Vatikanski zahtjev i odobravaju vatikanskom režimu (kao jednoj državi) višestruke diplomatske i druge povlastice. Vatikanski režim djeluje s imenom “Svete Stolice” – sugerirajući tobožnje „božje sjedište“ na zemlji, kojoj predsjeda papa kao apsolutni vladar. Prema kriteriju međunarodnog prava Vatikan nije država, ali je stoga tzv.. konspirativno sjedište svjetske ekonomije s osobama istih financijskih i političkih ciljeva. Mnogo je pisano o njegovom, vatikanskom neizmjernom bogatstvu. No koliko daleko seže njegova ruka i njegov utjecaj u svijetu, na to nas upozorava jedno izvješće koje je bilo sastavljeno u SAD-u 2014. godine za Obaminu administraciju. U njemu piše o vatikanskom režimu slijedeće:

“Unatoč razlikama u veličini, rukovodstvu i povijesti, mi smo obje svjetske sile s globalnim interesima i utjecajima.” Iz mnogih vidika, Sveta Stolica je jedinstvena u svijetu po svojoj sposobnosti slijediti svoj vlastiti plan.” Vatikan ima diplomatske odnose sa 180 zemalja i time je drugi iza SAD-a “. Mogućnost, slijediti svoj vlastiti plan općenito znači; Progurati svoje vlastite financijske i političke interese, ako bi i zatrebalo na štetu drugih, pa i preko lešina, kao na primjer za vrijeme inkvizicije.

Što kaže Papa o sebi, odnosno, o svojoj zadaći kao samozvani „sv.otac“?

Papa, prema vlastitim crkvenim definicijama, nije samo crkveni poglavar nego i vladar „svete stolice“ države Vatikan. U osnovnom zakonu vatikanske države od 26. studenoga 2000 godine u prvom članku, u prvoj rečenici stoji: Papa posjeduje, kao poglavar Vatikanske države, puninu zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti. Papi se kod ustoličenja kao poglavara Katoličke crkve izgovaraju riječi koje su istovremeno i definicija njega kao osobe i njegovih zadaća, npr. kaže mu se: “… znaj da si ti otac knezova i kraljeva, vladar svijeta, predstavnik našega Spasitelja Isusa Krista na zemlji.” Da bi u tekstu pod br. 430 bule „Unam sanctam“ pape Bonifacija VIII bilo zapisano kao nevjerojatna dogmatska „istina“: “Pokoriti se rimskom Papi, za spas svih ljudi neophodno je potrebno, mi to objašnjavamo, tvrdimo, propisujemo i naviještamo.”

Papa je dakle, prema crkvenim dokumentima i dogmama predstavnik našega Spasitelja Isusa Krista na zemlji. Drugim riječima predstavnik Spasitelja, u daljnjem smislu riječi, zastupnik Boga. Ove dogmatske „istine“ još uvijek vrijede kao “nepogrešive” i označene su kao obavezne za vjeru Rimokatoličke crkve. Pod rednim brojem 369 te iste bule može se pročitati što prijeti onome, koji se ne pokori zahtjevu apsolutnosti vatikanskog režima i zahtjevu Katoličke crkve, koja za sebe tvrdi – da je jedino ona ta koja čini blaženim, jer onaj koji joj se ne pokorava; „…. neće imati udjela u vječnom životu, štoviše taj će biti predan vječnoj vatri, koja je pripremljena đavlu i njegovim anđelima…“

Mnogi su uvjerenja da su se posljednji pape distancirali od gnjusnih djela koja je počinila Katolička crkva i da su time promijenili Crkvu! Jeli tome tako?

Mnogi su mišljenja da se vatikanski režim distancirao od svoje totalitarne i ubojite prošlosti! Naravno da nije, jer kada bi tome bilo tako onda bi se on morao javno odreći svoje strukture i programske upute, koje su bile i jesu osnova za njegova nedjela kroz povijesti i danas.

Da li je to učinio?

Ili, uzmimo jednostavniji upit: Priznaje li katolički režim u Rimu današnja demokratska načela, temeljna načela slobode i ljudskih prava, onako kako je to definirano, na primjer u povelji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i Europske konvencije o ljudskim pravima? Da skratimo: Vatikan oboje te konvencije nije nikada potpisao. Instrukcije o odnosu režima Vatikana na demokraciju mogu se naći na primjer u tzv. osnovnom zakonu vatikanske države od 26. studenoga 2000 godine. Već u prvom članku, u prvoj rečenici naći ćemo: Papa posjeduje, kao poglavar Vatikanske države, puninu zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti. Osim toga, Vatikan ne prijeti samo s vječnom vatrom pakla za života poslije smrti, već sasvim konkretno prijeti i time pomaže ili inicira ovdje na zemlji, da nevjernici, ateisti, bezbožnici i heretici – ako se pomno razmotri tekst o njezinoj dogmatskoj zadaći – što brže i tamo stignu.

U spomenutoj zbirci poučaka vjere pod rednim brojem 382 stoji: “Crkva ima snagom svojeg božanskog ustoličenja dužnost na savjestan način sačuvati netaknuto i savršeno dobro božanske vjere, te neprestano s velikim žarom bdjeti nad spasenjem duša. Stoga, mora s pomnom brigom ukloniti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi bilo kako moglo naškoditi spasenju duša”.

Mnogo daljnjih sličnih važećih odredaba mogu se naći nepromijenjene u svim programskim obvezujućim zbirkama Vatikana do današnjeg dana, npr. u Corpus Juris (zbirka pravnih odredaba), u katekizmu, u dogmama i dekretima.

Ako poznajete krvavi trag koji je u povijesti ostavila Rimska crkva, tada vam je i poznato, da je ovaj nepromijenjeni i važeći nauk agresivnog nasilja, koji se naziva katoličkom vjerom, postao milijunima žrtava gorka zbilja. To je, između ostalog, ponukalo priznatog, međunarodnog crkvenog povjesničara Karlheinza Deschner 1986. godine na izjavu: „Nakon intenzivnog bavljenja poviješću kršćanstva u Antici, Srednjem vijeku i novom dobu, uključujući 20. stoljeće i osobito u njemu, ne poznajem ni jednu svjetsku organizaciju koja je istovremeno tako dugo, tako kontinuirano i tako gnjusno opterećena zločinima kao … Crkva, osobito Rimokatolička Crkva.“ (Die beleidigte Kirche, Freiburg, 1986., str. 42 f.)

Što kaže Biblija o režimu, npr. Vatikanskom, koji rodi ovakve trule plodove, bez obzira na moralnu podobnost svojih vladara?

Počnimo s pitanjem, može li se od apsolutnog režimskog vlastodršca, od kojeg je već sam program diktatorski i totalitaran, koji ne poštiva zakonitosti međunarodne liberalne demokracije i demokratskih načela poput ne-povrijeđenosti života svih ljudi, slobode, slobode vjerovanja i svih drugih ljudskih prava, očekivati da će poštivati kršćansku radosnu vijest ljubavi prema Bogu i bližnjemu i Isusu, Kristu?

Možda ste uvjerenja, da će se jedan režim, koji je tisuću godina tvrdoglavo branio srednjovjekovne predstave promijeniti s jednim novim čovjekom na vrhu i to time jer je promijenio javni nastup? No u slučaju Katoličke crkve to uopće nije moguće jer se dosadašnje totalitarno naučavanje i apsolutistički zahtjevi vatikanskog režima uopće ne mogu mijenjati, zato jer potječu od crkvenih otaca, papa i svetaca, a svi ovi snagom vatikanskih dogmi ne mogu pogriješiti.

Papa je npr. , po učenju katoličke vjere, kada govori „ex cathedra“, nepogrešiv. Katolička crkva zna da bi joj bilo moguće zadržati i izgrađivati svoj utjecaj – mora biti i ostati nepromijenjena – kako u teoriji tako i u praksi.

Naime, njoj danas kao i u prošlosti nepromijenjenost pomaže tamo gdje Vatikan mora osigurati ili progurati svoj utjecaj, jer kako bi inače mogao ignorirati temeljna ljudska prava, nego krivim objašnjenjem božje volje, odnosno, zakona i slobode i to na najgnusniji način – u ime slobodnog Duha Boga i Krista. Najočitije je to u samom Vatikanu, ali također i u njemu podložnim državama, pa tako i u Hrvatskoj gdje se posvuda vidi i miriše utjecaj vatikanskog režima, npr. u prakticiranju zakona ravnopravnosti između muškaraca i žena (pogotovo u samoj Crkvi), kod prava na slobodu vjeroispovijesti i kod mnogih drugih prava.

Nijedan Papa nije riječima pedofiliju tako oštro osudio kao Franjo. No, u praksi Katolička crkva u svojim vlastitim redovima štiti, također i za vrijeme njega još uvijek počinitelje.

Iz dana u dan postaje sve očitije da se u Franjinoj Crkvi ništa ne mijenja niti tamo gdje je on više puta glasno pred čitavim svijetom najavio promjene, npr. najočitije je u tzv. skandalu zločinačke zlorabe pod pokroviteljstvom Vatikana. Radi se o upletenosti vatikanskog režima u barem najmanje 200.000 slučajeva širom svijeta, u kojima su svećenici rimske crkve silovali djecu ili se drugačije na njima ogriješili. Naime, nakon ostavke starog pape Ratzingera, koji je desetljećima bio odgovoran kao prefekt inkvizicije za ove slučajeve, a koji su također desetljećima bili zataškani, novi je papa obećao transparentnije, djelotvornije i posljedičnije pojašnjenje kao i sudsku obradu tih slučajeva. No, ono što se zapravo nije dogodilo o tome pišu ugledne novine Die Neue Züricher Zeitung 20. siječnja 2017. godine, navodeći knjigu “Lussuria” talijanskog novinara Emiliana Fittipaldija:

Nijedan Papa nije riječima pedofiliju tako oštro osudio kao Franjo. U praksi, Katolička crkva u svojim vlastitim redovima štiti, također i za vrijeme njega, još uvijek počinitelje. Najnoviji slučaj otkriven je ovih dana u SAD-u gdje je preko 300 biskupa i svećenika zločinački zlorabilo preko 1000 djece, a Crkva na čelu s „sv. ocem“ Papom Franjom sve to zataškavala. Knjiga “Slučaj Pape”, od Geoffreyja Robertsona objavljenog 2010. godine, bavi se također otkrivanjem zločina katoličkih klerika diljem svijeta i to zbog zlostavljanja i oskvrnjenja djece. On je poznati britanski krunski odvjetnik i šef najveće britanske odvjetničke kancelarije za ljudska prava.

Tijekom svog istraživanja, Robertson je uvijek iznova utvrđivao da je vatikanski režim već desetljećima uspješno spašavao svećenike od državnog krivičnog procesuiranja. Konačno je došao do zaključka: Sveta stolica, jedna pseudo-država, kod prijateljskih je država ugradila jedan strani pravni sustav, na koji se način, pod najstrožom državnom tajnom postupa sa klericima seksualnim prijestupnicima, a koji je nespojiv sa zakonom države u kojoj djeluje Sveta Stolica, a u nekim slučajevima su njima čak sasvim suprotni, tako da je tijelima za provođenje krivične pretrage on (vatikanski režim) uskratio dokaze.

U te prijateljske države, o kojima govori Robertson, pripada bez sumnje također i Hrvatska. U Hrvatskoj je bilo doduše prijavljeno nekoliko slučajeva, ali crni broj neprijavljenih slučajeva je mnogo veći, jer malo je vjerojatno da su hrvatski klerici u tom pogledu bolji od Amerikanaca, Nijemaca ili Austrijanaca!?

Vatikanu su poznati slučajevi, jer se njih treba prijaviti Vatikanu. Ti slučajevi tamo stignu i stavljaju se u već poznatu papinsku tajnu gdje ostaju nedodirljivi. Naime, tko se ogriješi o zapovijed šutnje, čak i žrtva, njemu se prijeti isključenjem, koje povlači za sobom vječno prokletstvo i to prema gore navedenoj odredbi broj 369 u zbirci Neuner Roosa, ali ne i za kriminalne klerike počinitelje, već za žrtvu.

Robertsonovoj tvrdnji nitko nije proturječio pa niti u Hrvatskoj i stoga se nagađa: Koliko daleko seže uopće moć, ove u svijetu jedinstvene inozemne države, Vatikana, u Hrvatskoj? Nadalje, u kojoj je ona već mjeri, ove svoje na svijetu svojstvene sposobnosti iscrpla u ostvarivanju svojih vlastitih potraživanja u Hrvatskoj?

Prema već spomenutom izvješću američkoj vladi, kako dakle ostvarivati interese jednog totalitarno organiziranog režima protiv zakona jedne parlamentarne ustavne države u kojoj se čak teški kriminalci zaštićuju od kontrole i uhićenja naše parlamentarne ustavne države, mora se konstatirati – toliko daleko da joj sabor i vlada više ne čine nikakve prepreke kada su u pitanju njeni interesi!

Stoga je suvišno pitanje koliko Vatikan poštuje pri ostvarivanju svojih ciljeva suverenitet Hrvatske države i koliko i da li se on pridržava zakona koji se inače primjenjuju na sve Hrvate? Na primjer u poreznom zakonu, u pravu na rad, u pravu na slobodu vjerovanja i kod slobode savjesti drugih, kod zabrane diskriminacije, pri kaznenom pravu i na mnogim drugim područjima.

Vatikan i njegovi registrirani sljedbenici u Hrvatskoj zahtijevaju, pozivajući se na svoju kao “vjera” deklariranu Crkvu, ispunjenje obilja povijesno utemeljenih sumnjivih iznimaka – i posebnih prava. Postavi li se pitanje ili protest na ilegalno djelovanje Vatikana, onda se često puta njegov režim uz pomoć svojih domaćih lakaja poziva na nepovredivost međunarodnih ugovora iz vremena kada je Hrvatska bila na prijelazu iz jednog diktatorskog režima u demokratsku pravnu državu i kada se narod o tome uopće nije pitao.

Članovi ove inostrane, milijardama teške organizacije vode život u luksuzu i izobilju na državni trošak!

Posebno je drsko da vatikanski režim iz konstruiranih stoljeća starih i upitnih zahtjeva, a zaštićeni takozvanim neopozivim internacionalnim ugovorima s Vatikanom, za koje tvrde da oni nikada ne mogu zastarjeti, naplaćuje u svoju korist stotine milijuna od hrvatske države. Istovremeno drsko i hladno suzbija tužbe seksualno zlorabljene djece od njegovih klerika argumentom zastare, kada ovi mole svoje zlostavljače i njihovu Katoličku crkvu za jednu skromnu odštetu za, na njima, počinjeno ubojstvo duše.

Na mnogo načina izvlači, ovaj od Vatikana kontrolirani sustav u Rimu, zapravo suverenoj demokratskoj hrvatskoj državi na milijune, milijarde eura i kuna godišnje. Povrh toga sustav zahtjeva subvencije i materijalne povlastice u iznosu od dodatnih milijuna kuna i eura, a preko njihovih, u mnogim područjima, državno privilegiranih organizacija za usluge. Isto tako i preko privrednih poduzeća dotiču im, navodno dragovoljno, dodatno daljnji milijuni, odnosno, milijarde.

Nije nikakva tajna da s milijardama, koje svi hrvatski porezni obveznici moraju plaćati – čak i s novcem onih, koji nikada nisu imali, niti žele imati veze s njihovom doktrinom i s konstruktom katoličkoga Vatikana ili ne žele više s njim imati posla kao drugačije vjerujući, komunisti i ateisti – članovi ove inostrane, milijardama teške organizacije, vode život u luksuzu i izobilju na državni trošak s mjesečnim plaćama i do 15 000 kn plus, eventualno još i stan i poslovni auto. Istodobno, sve više i više hrvatskih građana propada kroz gospodarsku i socijalnu mrežu i živi na životnom minimumu.

Ovih nekoliko primjera su najočitije djelovanje nedemokratskog inozemnog režima na našu demokratsku pravnu hrvatsku državu i na sve njezine građane. Režimu u Rimu moguće je imati ovu kontrolu nad „prijateljskim“ državama, također i u Hrvatskoj, jer ona održava gustu mrežu, njemu direktno podređenih službenika, koji su izravno prisegli vjernost papi u Rimu ili njegovim biskupima. Ti muževi, npr. uzimaju si u Hrvatskoj za pravo zanemarivati, na temelju svoje „vjere“, inače samo po sebi razumljive građanske dužnosti. Tako na primjer, na temelju svog biskupskog ili svećeničkog statusa koji im je podijelio vatikanski režim, mogu po svojem vlastitom nahođenju odlučiti hoće li prijaviti neki zločin – npr. seksualni, odnosno, surađivati u istrazi ili ne. Djelomice izbjegavaju kontrolu države, pozivajući se na svoj vlastiti, posebni status, na primjer u zaštiti podataka. Sve ovo je vrlo blizu značenju riječi; Države u državi što je protuustavno.

Vatikanski režim pridržava si vječno vlasništvo svakog upisanog čovjeka i njegove duše, pa čak i nakon smrti.

Pod ovo pripadaju i brojni događaji u kojima vatikanski režim ima izravni i povlašteni utjecaj na državne odluke, npr. u području javnih medija, ali i na utjecaj diskriminacije i latentnih progona drugih vjera – kao i na državni prototip klerikalne Inkvizicije – pa čak i u obrazovanju i postavljanju sudaca. Utjecaj vatikanske mreže seže još i daleko dublje. Prema uputama iz Rima, sustav kontrolira bezbroj objekata, klinika, vrtića, učilišta i – obrazovnih ustanova. Tamo se već od ranog djetinjstva utječe vatikanskom doktrinom na djecu i to od strane zaposlenika koji su pod prisegom vjernosti i služe totalitarnom režimu Vatikana. Ovakvi sljedbenici i dužnosnici vatikanskog režima su posvuda i u hrvatskim državnim institucijama, u vladama i saboru sve do u najvišim redovima, gdje su zapravo, nakon svoje prisege vjernosti na ustav, dužni služiti za dobro hrvatskog naroda, a ne inozemnom režimu u Vatikanu.

Vatikanski režim, međutim, obvezuje ih svojim vjerskim pravilima da krše zakletvu danu narodu ako to zahtjeva “vjera” koju diktiraju zahtjevi iz Vatikana i to pod prijetnjom isključenja iz Crkve, a iza smrti u vječnom paklu. To isto ne zahtjeva Vatikan samo od svojih dužnosnika, u nedoumici moraju svi katolički javni službenici uvijek odlučiti u korist vatikanskog režima, čak i ako time krše svoje prisege. Nitko se ne može oteti ovoj dogmi ukoliko je jednom bio kao član upisan u knjigama Katoličke crkve. Čak niti istupanjem iz nje nije moguće, što je protuustavno i protiv osnovnih ljudskih prava. Vatikanski režim pridržava si vječno vlasništvo svakog upisanog i njegove duše, pa čak i nakon smrti.

Ta apsolutna poslušnost člana Katoličke crkve vrijedi i za svakog političara katolika, svakog člana vlade katolika, svakog državnog službenika katolika i svakog suca katolika. Svi oni u konačnici moraju biti poslušni vladaru u Vatikanu, čak i onda ako taj određeni nalog proturječi zakonu hrvatske države. Ovaj apsolutni zahtjev podređenosti može se pročitati u opsežnim propisima vatikanskog režima, uključujući Katekizam pod br. 2242 kao i u drugim odredbama. Za neposlušnost se primjenjuju i u ovom slučaju, već poznate drastične kaznene prijetnje sve do vječnog pakla.

Međutim, Boga, Vječnoga i Njegovog Sina, Krista Božjeg trebalo bi se u ovakvim razmišljanjima i raspravama o ugrožavanju demokracije od strane režima iz Rima ostaviti po strani, jer s njima vatikanski režim nema ništa zajedničkog.

Ovaj mali opisani dio jedan je od mnoštva intervencija totalitarnog režima u Rimu, ne samo u slobodnu demokraciju Hrvatske već i u srž ljudske slobode. Stoga se ovi opisani zahtjevi moćnika iz Rima na apsolutnu poslušnost njemu i njegovoj Katoličkoj crkvi mogu i moraju tretirati kao potkopavanje ljudske slobode i hrvatske demokracije! Ne preziru li ovi opisani zahtjevi režima iz Vatikana suverenitet i volju glasača hrvatskog naroda i osnovna ljudska prava? Može li itko, tko ovisi od ovakvog režima, kao ovaj od totalitarnog konstrukta Baala, biti uopće predstavnik naroda u demokratskoj ustavnoj državi ili čak predstavnik demokratske države?

Međutim, Boga, Vječnoga i Njegovog Sina, Krista Božjeg trebalo bi se u ovakvim razmišljanjima i raspravama o ugrožavanju demokracije od strane režima iz Rima ostaviti po strani, jer s njima vatikanski režim nema ništa zajedničkog. Krist nema nikakve veze sa zločinačkim djelima kojima katolički režim, već 1700 godina, prekriva zemlju šireći nevolju, nesreću, progon, ubojstva, rat, istrebljenje i genocid nad nekatolicima. Najveći zločin, najveća sramota, jest ipak ta da je katolički režim sve ovo učinio zloupotrebljavajući ime istinskog Krista, radi čega su se žrtve i njihove duše odvratile od Krista.

Dostojevski preko katoličkog inkvizitora Kristu; „Zašto si nas došao uznemirivati? “Mi nismo s Tobom, nego s njim, … odonda od kada smo od njega uzeli, ono što si Ti gnjevno odbacio, onaj posljednji dar koji ti je ponudio, kada je pred tvojim očima prostro kraljevstva ove Zemlje“.

Ruski pisac Dostojevski, gotovo prije 150 godina, u svojoj je pripovijetki “Veliki inkvizitor” opisao Katoličku crkvu vjerodostojnije nego itko prije i poslije njega. U toj pripovijetki katolički se veliki inkvizitor suprotstavlja Kristu, koji se ponovno pojavio, riječima: “Zašto si nas došao uznemirivati? Mi smo tvoje djelo poboljšali, obnovili ga na čudima, otajstvima i na autoritetu.”

Za mnoge nije sasvim jasno, u čemu se zapravo sastoji otajstvo Crkve – to je ta riječ koju stalno susrećemo u vatikanskom režimu, njegovom nauku i dogmama.

Jedno od tih otajstava Veliki Inkvizitor izgovara izravno pred Kristom: “Mi nismo s Tobom, nego s njim, … odonda od kada smo od njega uzeli, ono što si Ti gnjevno odbacio, onaj posljednji dar koji ti je ponudio, kada je pred tvojim očima prostro kraljevstva ove Zemlje.” Veliki Inkvizitor misli na susret Isusa iz Nazareta sa Sotonom u spomenutim tradicionalnim spisima, koji mu je uzalud ponudio sva kraljevstva i blaga ovoga svijeta, a Isus ga je odbio.

Veliki Inkvizitor Dostojevskom potvrđuje ne samo to, s kime je Vatikanska crkva, nego i to da je ona prihvatila ponudu Sotone i to gdje se nalazi njezino sjedište: “Primili smo iz njegove ruke Rim i Cezarov mač i proglasili se jedinima gospodarima Zemlje.”

Samo jedna priča? Da, a kako izgleda stvarnost?

Svaka religija znači odvajanje dok ljubav spaja.

Jedno je sigurno, Bog, ili spasitelj svih ljudi i duša Isus Krist, nikad nije utemeljio niti jednu religiju ili crkvu, niti je to učinio koji od božjih proroka prije i poslije Isusa. Ovakvo nešto bilo bi i protiv zakona ljubavi prema Bogu i bližnjemu: Jer svaka religija znači odvajanje dok ljubav spaja. U Božjem kraljevstvu vlada jedinstvo. Bog nema religije. I tako treba biti također i na zemlji, onako kako je Isus u Oče našu, u molitvi jedinstva, učio moliti i koju mole mnogi ljudi: “Tvoja se volja vrši kako na Nebu tako i na Zemlji”.

Autor: Moris Hoblaj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s