Prisjetimo se
KRŠTENJE I PONIŠTENJE BILJEGA OSOBNE KRIVNJE
KANONSKI ILI PRAVNI STATUS VJERNIKA U CRKVI
“Članom Crkve se postaje krštenjem; njime se postaje osobom u Crkvi i stječe se pravna osobnost u crkvenom ili kanonskom pogledu, tj. postaje se subjektom ili nositeljem prava i dužnosti koje postoje u Crkvi.
Zakonik pravi razliku među krštenicima prema dobi, pa ih dijeli na punoljetne, koje su navršile 18 godina, i koje mogu u potpunosti vršiti svoja prava, i maloljetne, ispod te dobi, koje u vršenju svojih prava ostaju podložne vlasti roditelja ili skrbnika, izuzev u onome u čemu božanski zakon ili kanonsko pravo izuzima maloljetne osobe ispod njihove vlasti; a među maloljetnima razlikuje djecu prije navršene sedme godine, koja nisu još došla do dovoljne uporabe razuma, pa stoga nisu odgovorna za svoje vlastite čine i ne podliježu obvezama koje nameće crkveni zakon, i mlade iznad sedme godine, za koje se drži da imaju dovoljnu uporabu razuma i da ih obvezuju crkveni zakoni, osim kada se za određene obveze traži viša dob (usp.: kan. 97, § 1-2 i 98, § 1-2).!”
Crkveno učenje oblikovalo je dogmu o istočnom grijehu za razliku od pretjeranog optimizma i egzistencijalnog pesimizma (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 406 – u daljnjem tekstu KKC).
Krštenje koje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka Bogu, kao djecu Božju (usp. KKC, 405).
Krštenje utiskuje krštenoj osobi neizbrisivi biljeg ili karakter i stoga, jednom valjano primljeno, ne ponavlja se (kan. 845, § 1), a pripadnost Kristu i Crkvi više se ne može poništiti ili potpuno izgubiti, makar krštenik ne bio kasnije odgajan u vjeri, ili ne ispunjavao vjerskih obveza, ili se izričito odrekao vjere.
Postavlja se pitanje kako je istočni grijeh postao grijehom svih Adamovih potomaka, „misterij koji ne možemo potpuno razumjeti“ (KKC, 404).
Ako nešto ne možemo potpuno razumijeti, onda se na istu tu činjenicu ne mogu odnositi nikakvi crkveni zakoni koji uređuju materiju koju ni sama Katolička crkva ne razumije, a vezana je čak za kaznene odredbe: ukoliko se osoba ne krsti, ostaje u istočnom grijehu koji će je pratiti čitavu „vječnost“.
KKC ovdje navodi: „jedinstvom ljudskog roda svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću“ (KKC, 404). Zato se istočni grijeh naziva „grijehom“ na analogan način, to je grijeh „naslijeđen“, a ne „počinjen“, to je stanje, a ne čin (KKC 404). Iako je svakome „vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje“ (KKC, 405).
Ako nema biljega osobne krivnje (KKC) čemu onda krštenje koje treba ukloniti taj isti biljeg?
KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda međunarodni je ugovor prema kojemu se države članice Vijeća Europe obvezuju osigurati zaštitu temeljnih građanskih i političkih prava i sloboda. Konvencija je donesena 4. studenog 1950. godine, a stupila je na snagu 1953. godine.
Konvencija djeluje kao opći pravni okvir u kojemu su definirana temeljna ljudska prava i slobode te način njihove zaštite. Države potpisnice Konvencije su se obvezale osigurati primjenu Konvencije u okviru vlastitih pravnih sustava.
Konvencijom je predviđen i mehanizam zaštite ljudskih prava, to jest podnošenje individualnog zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava, slijedom kojeg, pod uvjetima predviđenima Konvencijom, Europski sud razmatra je li tužena država osigurala poštivanje prava zajamčenih Konvencijom na nacionalnoj razini. Europski sud za ljudska prava predstavlja supsidijaran mehanizam zaštite, što znači da su nacionalne vlasti u prvom redu pozvane osigurati prava i slobode iz Konvencije te spriječiti povrede tih prava. Europski sud djeluje kao zaštitnik prava iz Konvencije tek kada njihova zaštita nije osigurana na nacionalnoj razini pojedine države potpisinice Konvencije.
Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 5. studenog 1997. godine, pa stoga Konvencija, sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda međunarodni je ugovor prema kojemu se države članice Vijeća Europe obvezuju osigurati zaštitu temeljnih građanskih i političkih prava i sloboda. Konvencija je donesena 4. studenog 1950. godine, a stupila je na snagu 1953. godine.
Konvencija djeluje kao opći pravni okvir u kojemu su definirana temeljna ljudska prava i slobode te način njihove zaštite. Države potpisnice Konvencije su se obvezale osigurati primjenu Konvencije u okviru vlastitih pravnih sustava.
Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 5. studenog 1997. godine, pa stoga Konvencija, sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka.
U članku 7.1.Konvencije stoji pod: „1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. „ (ISTOČNI GRIJEH).
Iz prethodnog je vidljivo da je crkveno učenje oblikovalo dogmu o istočnom grijehu za razliku od pretjeranog optimizma i egzistencijalnog pesimizma (usp. KKC, 406). Dakle, riječ je o dogmi Katoličke crkve koja ne može imati za posljedicu brisanje trajnog biljega po činu krštenja, odnosno činu egzorcizma ili otklinjanja, što je samo po sebi protuzakonito jer se ovozemaljskim zakonima NE uređuju zakonitosti koje spadaju u dogmatsko učenje crkve koje nije iznad međunarodnog prava i Europske konvencije o ljudskim pravima.
DAKLE, ČIN KRŠTENJA NIJE TRAJNI BILJEG SAM PO SEBI I NEMA NIKAKAV PRAVNI UČINAK PO KRŠTENIKA – KAKO JE TAKAV ČIN EGZORCIZMA ZABILJEŽEN U CRKVENIM KNJIGAMA, SVATKO JE SLOBODAN DA SE ČINOM NJEGOVE SLOBODNE VOLJE I ODLUKE TAKAV UPIS IZBRIŠE IZ TIH ISTIH KNJIGA TEMELJEM ODREDABA ČLANKA 14. EUROPSKE KONVENCIJE O LJUDSKIM PRAVIMA
U članku 14.1 Konvencije se navodi kako će se „ Uživanje prava i sloboda koje su priznate u Konvenciji osigurat bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“
Konvencija navodi kako „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.“
Dominik Petris
DAVID 