Besramno je čuti danas od strane te iste Crkve kako je pogubno ne poštivati savjest drugog čovjeka: nikada u svojoj povijesti Crkva nije poštovala slobodu savjesti

Josip Supić

Nadbiskup i kardinal preuzima štafetnu palicu (1)

»Propovijed kardinala Josipa Bozanića za Dan državnosti bila je izvrsna.« Tako Darko Pavičić u Večernjem listu od 27.6. 2018. načinje svoj komentar kardinalove propovijed na misi u crkvi sv. Marka u Zagrebu, održanoj na Dan državnosti; naravno. Uz navedenu početnu laudu, Pavičić gotovo u entuzijazmu nastavlja: »Svaka riječ zasijecala je u aktuelne probleme hrvatske stvarnosti, dubinski ih otvarajući i iznoseći pred oči javnosti.«

Nije upalo u oči komentatoru Pavičiću da su na Dan državnosti Republike Hrvatske povrijeđeni neka važni ustavni principi. Pred Nadbiskupom sjedio je ili klečao čitav vladajući vrh države koja je po Ustavu samostalna i suverena. Ustav, naime, »Jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.« (Čl. 40 Ustava.). Zatim Ustav kaže: »Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.« (Čl. 41 stavak 1. Ustava.)

Zar nije Ustav veoma jasan? Zar posebno treba naglasiti kako je Katolička Crkva samo jedna od vjerskih zajednica u Hrvatskoj?

Predsjednici države i vlade, ministri i njihovi pomoćnici mogu u svojstvu privatnih osoba, prema svojoj savjesti i svjetonazoru, obavljati vjerske čine po volji. S druge strane, kada se u katoličkoj crkvi, ili bilo kojem drugom hramu, izlažu kao nositelji javne vlasti, kao oni koje su građani izabrali i dali im legitimitet da u obavljanju poslova vlasti predstavljaju državu i štite njezine interese, krše važne ustavne principe. Sve su, naime, vjerske zajednice odvojene od države i državni funkcioneri ne smiju kao takvi klecati ili sjediti pred biskupima i slušati njihove propovijedi, a još manje smiju provoditi naputke iz tih propovijedi: primarna dužnost državnih funkcionera, poglavito predsjednika Republike, predsjednika Sabora i predsjednika Vlade, je poštivanje Ustava Republike, čuvanje dostojanstva i ugleda države i tako opravdati povjerenje građana od kojih su i dobili legitimitet za obavljanje javne vlasti.

Prelazeći na »izvrsnu propovijed«, kako je opisuje Darko Pavičić, treba prije svega reći da je presvijetli kardinal i preuzvišeni nadbiskup kao domaćin skupa kojemu je prisustvovao državi vrh prekršio, u prvom redu, osnovno pravilo pristojnosti: kao domaćin i voditelj skupa uvrijedio je izravno predsjednika Vlade Republike Andriju Plenkovića. U propovijedi je, naime, nadbiskup rekao:

»Snaga neke zajednice očituje se u slobodi, usklađenoj s Božjom voljom, a sloboda svoje najjače uporište ima u slobodi savjesti. I za našu Hrvatsku je upravo u tome njezina snaga. Stoga je pogubno slušati svjedočanstva kada se u gospodarskome, političkome ili pak kulturnom životu savjest drugoga čovjeka ne poštuje.

Znamo da postoje razni načini ucjenjivanja ljudi, pritisaka na savjest, obrazloženja koja su spremna žrtvovati savjest radi navodnih viših ciljeva. No, samo Bogu dugujemo konačnu poslušnost. To je zadnji korak u bespomoćnosti koju osjećaju pojedinci, a zatim čitave skupine, osjećaj bespomoćnosti pred umreženim strukturama koje nadilaze granice stranaka i država, a koje onemogućuju živjeti hrvatsko zajedništvo i poticati napredak, buditi snagu za dobra djela.«

Ne upuštajući se, ovoga trena, u ispitivanje koja i kakva je to sloboda usklađena s Božjom voljom, koja i kakva je to sloboda savjesti u kojoj takva sloboda ima najjače uporište, teško je preći preko činjenice da njegova presvijetlost, kardinal Katoličke Crkve i njegova preuzvišenost, nadbiskup zagrebački, Josip Bozanić, izravno vrijeđa predsjednika Vlade neovisne i suverene države: taj predsjednik Vlade, taj Andrija Plenković, je prema riječima nadbiskupa i kardinala, ucjenjivač koji vrši pritisak na savjest, koji, radi navodnih viših ciljeva, daje obrazloženja koja su spremna žrtvovati savjest dok samo Bogu dugujemo konačnu poslušnost; Plenković bespomoćno djeluje pred umreženim strukturama koje nadilaze granice stranaka i država koje onemogućuju hrvatsko zajedništvo, koče napredak i umrtvljuju snagu za dobra djela.

Treba posebno uočiti kardinalove riječi: »Samo Bogu dugujemo konačnu poslušnost.«

Radi se, naravno, o Istambulskoj konvenciji i njezinoj ratifikaciji u Saboru.

O tome što je i kakva je sloboda usklađena s Božjom voljom kao i sloboda savjesti koja joj je uporište znamo: to su slobode koje određuje Crkveno učiteljstvo Katoličke Crkve a sprovode u život katolički biskupi i nadbiskupi. Znamo i to da je stoljećima Crkva nametala društvu oblik i sadržaj tih sloboda prema svojim potrebama i ciljevima, a znamo i za bezobzirno ponašanje Crkve prema onima koji su se usudili postupati po svojoj, slobodnoj savjesti. Besramno je čuti danas od strane te iste Crkve kako je pogubno ne poštivati savjest drugog čovjeka: nikada u svojoj povijesti Crkva nije poštovala slobodu savjesti.

A državom vrhu uputiti riječi kako samo Bogu dugujemo poslušnost je jednostavno uvod u neposluh, nametanje vjernicima obveze da slušaju Crkvu jer ona je ta koja djeluje u ime Boga: zbog takvih riječi bi vlasti koje drže do dostojanstva institucije kojoj su na čelu u najmanju ruku zatražile objašnjenje od osobe koja ih je izrekla ili institucije koju ta osoba predstavlja.

Poznat je Andrej Plenković po neodlučnosti i nespremnosti da podmetne leđa pred rizicima, ali ovdje je u pitanju nešto puno više: u pitanju su njegovo dostojanstvo i ugled, u pitanju je dostojanstvo Republike Hrvatske; predsjednik Vlade morao je, istoga časa kada je čuo citirane kardinalove riječi, napustiti mjesto okupljanja, crkvu sv. Marka. Trebao je to učiniti, iz solidarnosti, i predsjednik Sabora, jer, iako ne odlučuje, sprovodi odluke predsjednika vlade. Što reći o predsjednici? Ona koja na crti simbola predstavlja Republiku Hrvatsku, shvaćanje dostojanstva svoje pozicije spustila je duboko ispod praga uobičajenoga u građanskome društvu.

Novalja, 16. 07. 2018.