The Bosnia Times
27. Februara 2018.
ANALITIKA
Sredina je sedamdesetih godina i sve počinje ubrzano da se mijenja. U Kaliforniji grupa bradatih momaka proizvodi prvi mikroprocesor, a potom onaj tip koji će nas decenijama kasnije uveseljavati i nervirati svojim crnim džemperima, konstruira i prvi mali kućni računar, nazvan Apple I. U svijetu je najčitanija knjiga “Između dva doba” Zbigniewa Brzezinskog, koji objašnjava kako će Sjedinjene Američke Države postati predvodnici informatičke revolucije i globalizacije koja će neumitno uslijediti, najavljujući u isto vrijeme propast Sovjetskog Saveza i proglašavajući pobjednika Hladnog rata. U julu 1976. Brzezinski se upoznaje sa tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Vojtilom, svojim zemljakom Poljakom, koji će oktobra 1978. postati papa. Planetarna historija ulazi u ultra-brzi voz i nema namjeru stati…
… Sem u Jugoslaviji. Država već ostarjelog Josipa Broza,
iako usamljeno svjetlo s ove strane ideološke zavjese, potpuno nespremna
dočekuje globalizaciju i informatičku revoluciju. Umjesto hvatanja mjesta u
onom vozu, u Zagrebu se gasi Maspok, u Srbiji padaju liberali, a donošenjem
notornog Zakona o udruženom radu i opredjeljenjem za “dogovornu
ekonomiju”, kao da svjesno i namjerno prkose globalnom trendu. Maršal Tito
više nema snage ni za reforme ni za represiju. Ono malo energije koju ima troši
na žestoke sukobe i svađe sa suprugom Jovankom Broz koja, u svojoj
megalomaniji, smatra da treba naslijediti supruga i postane novi vladar
Jugoslavije po smrti doživotnog predsjednika. Do 1978.
I samo jedna institucija, pomalo skrajnuta, vidi šta se
valja iza brijega. Samo jedna je spremna za promjene, samo jedna predviđa – i
što direktno, što indirektno potpomaže – promjene koje znače i kraj
Jugoslavije. Katolička crkva u Hrvatskoj. Na krilima Drugog vatikanskog
koncila, duhovno podignuta na idejama Pierrea Teilharda de Chardina, jezuitskog
filozofa i teologa, stasava generacija biskupa i svećenika, predvođena Franjom
Kuharićem, koja će pokrenuti samostalnu crkvenu akciju za oslobođenje Hrvatske.
Jubilejski decenijski projekat nazvan “Trinaest stoljeća kršćanstva u
Hrvata” završit će, za razliku od “Hrvatskog proljeća”,
trijumfalno, mobilisat će vjernike i druge Hrvate i predstavljati predigru
onoga što će se odigrati svega nekoliko godina kasnije. Jer, jula 1984. u
Mariji Bistrici održat će se “Nacionalni kongres” na kojem će se
okupiti 400.000 vjernika i anticipirati referendum za nezavisnost iz 1991.
Ovaj zaplet, ova tri nivoa – svijet, Jugoslavija, Hrvatska –
čine “zaplet” istraživačkog poduhvata najpoznatijeg hrvatskog
novinara Darka Hudelista, iz knjige “Rim, a ne Beograd”. To je knjiga
– Hudelist je naziva “integralnom historiografijom” – koja objašnjava
ulogu Vatikana, Katoličke crkve, pape Vojtile, Zbigniewa Brzezinskog, hrvatske
i srpske elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu koji će ga obilježiti.
“Istraživanje je ukupno trajalo punih deset godina. Kao
što znate, obuhvatilo je i Beograd (Srbiju), u kojem sam boravio od jeseni
2005. do kraja juna 2011. Prvu najavu rezultata tog svog ‘researcha’ napravio
sam 2012. u obliku knjige ‘Moj BG dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom
Ćosićem, 2006-2011’. Dakle, odmah otklanjam jednu nedoumicu – ova moja prva
knjiga ‘Rim, a ne Beograd’, neće dati kompletan odgovor na pozne dane (a onda i
raspad) SFR Jugoslavije, taj će odgovor biti sveobuhvatan tek kada – i naročito
kada – objavim i onu svoju drugu knjigu, o srpsko-hrvatskom sukobu. U početku sam
mislio da sve može stati u jednu knjigu (pa makar ona imala i 3, ili koliko
već, svezaka), a onda sam uvidio da je ovo najlogičniji i jedini pravi redoslijed.
Djelimično će, međutim, o srpsko-hrvatskom sukobu u Jugoslaviji biti govora i u
ovoj mojoj prvoj knjizi, ‘Rim, a ne Beograd’.”
Pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”
inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor
Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom Stjepanom
Krizinom Sakačem.
Knjigu “Rim, a ne Beograd” Hudelist je napisao s
pozicije nezavisnog istraživača, ali kao – katolik. To je knjiga koja, prema
njemu, pozitivno verificira značaj i ulogu Katoličke crkve u SFRJ, u drugoj
polovini 20. stoljeća. Ali, naravno – uz kritički odmak, kao što priliči
slobodnom i objektivnom istraživaču.
“Moja postupna transformacija (ako mogu tako reći) u vjernika
katolika dogodila se upravo za vrijeme mog boravka u Beogradu, tj. u razdoblju
od 2006. do 2011, i neposredno poslije – ali ona sa samim Beogradom, i iskustvima
koja sam u njemu imao (a u kojima nikada nije bilo ničeg neugodnog, naprotiv),
nema nikakve veze. Njen svjedok bio je i moj glavni sagovornik u Beogradu,
danas pokojni Dobrica Ćosić, koji me je na kraju i prihvatio – čak i u formi
prijatelja – upravo kao katoličkog intelektualca (čak i ‘katoličkijeg’ nego što
sam to u tom periodu doista bio). U tome je bila, rekao bih, njegova veličina,
time je pokazao da nije tako isključiv i ‘jednosmjeran’ srpski nacionalista kao
što se to najčešće mislilo”, govori Hudelist.
Poznati novinar će još jednom ponoviti da ne bi uspio u
teškom i izazovnom poduhvatu da nije bio vjernik, i iznijeti zanimljivu tezu da
hrvatsku nacionalnu historiju i može i treba da piše samo neko ko je katolik, s
obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata dubinski i organski utkano
u povijest hrvatskog naroda, od ranog srednjeg vijeka naovamo.
Jedna od teza u knjizi je da jugoslovensko društvo
sedamdesetih nije bilo doraslo “duhu vremena”, nije bilo svjesno promjena
koje se dešavaju, za razliku od progresivnih snaga u Hrvatskoj i posebno onih u
svijetu. No, barem iz srpske vizure, i usljed naših iskustava sa često
(previše) zatvorenom Srpskom pravoslavnom crkvom, Hudelista pitam: nije li
čudno što je baš Katolička crkva – za crkve i inače ne važi često da su spremne
da se mijenjaju – bila toliko progresivna?
“Nema ničeg čudnog u tome da je Katolička crkva – i u
svijetu i u Hrvatskoj – bila toliko progresivna (i modernistička) u vremenu
kojim se istraživački bavim, tj. u 1960-im, 1970-im i 1980-im. Prijelomni je
trenutak u tom pogledu bio Drugi vatikanski koncil, koji je trajao od 1962. do
1965, za vrijeme pontifikata pape Ivana XXIII (i iza njega Pavla VI), koji je
ujedno bio i njegov inicijator. Drugi vatikanski koncil je rezultat saznanja
sazrelog u vrhovima Katoličke crkve da će stari svijet – onakav kakav je bio u
industrijsko i zrelo industrijsko doba – uskoro nestati, odnosno da će za
relativno kratko vrijeme nastati (tj. već nastaje) jedan sasvim novi svijet,
koji će se stubokom razlikovati od staroga. Prijelomna tačka u toj
transformaciji bit će – odnosno bila je – naučno-tehnološka revolucija,
zahvaljujući kojoj je čovječanstvo, samo nekoliko godina nakon Drugoga
vatikanskog koncila, zakoračilo u tzv. novo doba – doba koje mi danas nazivamo
informatičkim, kompjuterskim, digitalnim… Prvi mislilac – filozof, naučnik,
futurolog, pisac, što još sve ne – koji je, u svojim djelima, najavio skoru
“promjenu doba” (tačno se tako izrazio), bio je zasigurno najveći
katolički intelektualac u cijelom 20. stoljeću – jezuita Pierre Teilhard de
Chardin. On je tu formulaciju upotrijebio u svom najpoznatijem djelu, ‘Fenomen
čovjeka’, što ga je napisao u Kini za vrijeme Drugog svjetskog rata”,
priča Darko Hudelist.
Chardinovu tezu dalje je razradio Amerikanac poljskoga porijekla
Zbigniew Brzezinski, u svojoj proročanskoj knjizi “Između dva doba”,
objavljenoj 1970. On je tom “novome dobu” ujedno dao i ime (Chardin
je to izbegavao činiti) – “tehnotronsko doba”. Odnosno –
“tehnotronska revolucija”, kao sinonim za informatičku ili
kompjutersku revoluciju.
“Taj njegov neologizam, međutim, nije trajnije zaživio,
iako se meni lično mnogo sviđa. Sam papa Ivan XXIII (Giuseppe Roncalli) volio
je upotrebljavati sintagmu “novi svijet” (za razliku od “staroga
svijeta”). Prema tome, prvi najavljivači (ili proroci) novoga doba ili
novoga svijeta – sa svim njegovim pozitivnim, ali i manje pozitivnim ili nekim
negativnim obilježjima – bili su katolici, odnosno vodeći, tj. najistaknutiji
intelektualci Katoličke crkve. I sam Brzezinski bio je (uostalom, i kao Poljak)
veliki katolik, i upravo se po toj, katoličkoj liniji upoznao i zbližio, u julu
1976, s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Vojtilom.”
No, da li je ovaj “reformizam” morao značiti i
kraj Jugoslavije, odnosno da li je Jugoslaviji već tada bilo presuđeno?
“Kraj Jugoslavije nije moguće sagledati (i) bez
dimenzije hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) sukoba u SFRJ (kojim se u
ovoj svojoj knjizi, iz već pomenutih razloga, uglavnom ne bavim). Možda bolje
rečeno, Jugoslavija je skončala tako kao što je skončala – na vrlo ružan, bolan
i krvav način – upravo zbog tog (međunacionalnog) momenta; da nije bilo njega,
sve bi bilo manje traumatično i bezbolnije, npr. kao što je bilo u ČSSR-u.
Da, ali Jugoslavija ne bi bila to što je bila, da nije imala
(i) tu komponentu – srpsko-hrvatskog (kako se na kraju ispostavilo: nerješivog)
konflikta. Dva najbrojnija naroda u njoj – Srbi i Hrvati – bili su narodi koji
su, uz ostalo, pripadali dvjema različitim religijama (pravoslavlje i
katoličanstvo), dvjema različitim kulturno-civilizacijskim cjelinama ili
kategorijama, ali koji su istovremeno – ovo posebno ističem – imali i dvije
sasvim različite, odnosno dijametralno oprečne koncepcije (nacionalne) historije.
Jednako kao i dvuhe dijametralno oprečne koncepcije odnosa prema svjetskoj
istoriji. O tome ću opširno i detaljno pisati u onoj svojoj drugoj knjizi –
‘Između očaja i Krista’. Moji ključni beogradski saradnici na tom projektu bili
su Dobrica Ćosić, Dejan Medaković i Mihailo Marković (eto, sva trojica su danas
pokojni). Ali i mnogi drugi – njih pedesetak, uključujući npr. i – danas također
pokojnu – bankarku Borku Vučić, koja mi je dala fenomenalna svjedočanstva o
Slobodanu Miloševiću”, kaže Hudelist.
U svakom slučaju, s međunarodne tačke gledanja, SFR
Jugoslavija je imala svoj dublji razlog postojanja samo unutar bipolarne
strukture Evrope i svijeta, odnosno podijeljenosti na socijalistički
(komunistički) Istok i kapitalistički Zapad (onako kao što je to bilo
uspostavljeno sporazumom u Jalti 1945). Ali, navodi ovaj istraživač, sva
“bolnost” raspada Jugoslavije, u smislu njegovog ratnog scenarija i
ratnoga toka, može se razumjeti (ponajprije) kroz dimenziju srpsko-hrvatskog
sukoba. Hudelist se ograđuje i od teze, relativno rasprostranjene u Srbiji, da
su samo Vatikan, Katolička crkva i Amerika (odnosno Zapad) krivci za onakav
raspad SFRJ i ocjenjuje da njega treba sagledavati u vrlo kompleksnoj
međupovezanosti čitavog niza faktora, procesa i događaja.
Pa ipak, u čitavom spletu događaja koji je obilježio
“ulazak čovječanstva iz starog u novo doba”, veliku ulogu odigrao je
papa Vojtila. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali “papom globalne
komunikacije”. Ali, nije to bilo lišeno određenih protivrječnosti…
“Papa Vojtila je, posebno kroz svoju vrlo blisku
saradnju, pa i savezništvo, sa Sjedinjenim Američkim Državama (najprije sa Brzezinskim,
a onda i s Ronaldom Reaganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u
junu 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudjelovao u procesu koji je na
kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim njegovim unutrašnjim
kontradikcijama i negativnim stranama. Kontradikcijama s kojima se danas
otvoreno suočava papa Franjo. Papa Ivan Pavao II bio je aktivan učesnik Hladnog
rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada – a protiv komunizma i
ateizma kakav je postojao u Istočnoj Evropi, uključujući i njegovu zavičajnu
Poljsku. Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u Jalti 1945. i
stvaranje jedne nove, ujedinjene Evrope (to je današnja Evropska unija) koja će
biti utemeljena na hrišćanskim tradicijama (uključujući i katoličanstvo i
pravoslavlje)”, govori Hudelist.
Brzezinski se s Vojtilom upoznao i zbližio na Harvardu 26.
jula 1976, nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati (i to na poljskom
jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija – koju sasvim otvoreno podržava i
vatikanski biograf pape Vojtile, italijanski univerzitetski profesor i historičar
Andrea Ricardi, da je Brzezinski, zajedno s filadelfijskim nadbiskupom Johnom
Krolom (takođe dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za Vojtilin izbor za papu
u jesen 1978. Brzezinski je “igrao” na nekoliko nivoa. S jedne
strane, bio je ideolog informatičke revolucije, s druge je zastupao tezu – i u
tome je u Vojtili našao svog istomišljenika i saradnika – da komunistički,
Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba “napasti” pospješivanjem
nacionalnih/nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama Istočne Evrope, s
naglaskom, naravno, na Poljsku.
To nas dovodi i do Balkana. S ovim procesom “pospješivanja
nacionalizma” bio je apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke crkve
u Hrvatskoj, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984).
“Treba imati u vidu da je Crkva u Hrvatskoj krenula s
njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Vojtilinog izbora za papu. I
tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, “odgojeni” i formirani na
zasadama Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni, a, na kraju
krajeva, i prilično hrabri. Jedna mala digresija: pokret ‘Trinaest stoljeća
kršćanstva u Hrvata’ inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački
nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savetnikom,
jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem; to je zbog Drugog svjetskog rata silom
moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih,
zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, zajedno sa
svojim saradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni urednik Glasa
Koncila don Živko Kustić)”, objašnjava Hudelist.
Sveta stolica je na sve ovo gledala malo drugačije, ali
razlike u pogledima ipak nisu bile pretjerano velike.
“Kako je vrijeme proticalo, bile su zapravo sve manje,
da bi s izborom Vojtile za Svetoga Oca one u potpunosti nestale. U tome je,
naposljetku, i bio smisao izbora Vojtile za papu (koji svakako nije bio
slučajan). Njegov prethodnik, Pavle VI (Đovani Batista Montini) nije imao
‘petlje’ da tako aktivno i čak borbeno bude učesnik Hladnoga rata (na strani i
u korist Zapada), kao što je to bio Vojtila”, navodi Darko Hudelist, i
nastavlja:
“Pogriješili bismo kada bismo rekli da je Sveta stolica
unaprijed znala da su Jugoslaviji dani odbrojani – pa i ne samo Sveta stolica
nego bilo ko drugi, uključujući i vodstvo Katoličke crkve u Hrvata, s Kuharićem
na čelu. Naposljetku, njeno djelovanje nije ni bilo upereno protiv Jugoslavije;
glavni je Crkvin protivnik bio komunizam i ateizam u SFRJ, a ne Jugoslavija kao
takva. Ali, naravno, to je svakako podrazumijevalo jačanje hrvatskog
nacionalnog identiteta i stvaranje temelja za samostalnu hrvatsku državu – ali
ne u eksplicitno političkom smislu, na način na koji je kasnije, na prelazu iz
1980-ih u 1990-te, to radio HDZ predvođen Franjom Tuđmanom (koji je, pride, bio
ateista). Franjo Kuharić je volio naglašavati (posjedujem transkript tajno
snimljenog razgovora između njega i jednog od tada vodećih evropskih državnika,
iz 1983) da se Katolička crkva u Hrvata (namjerno) ne izjašnjava o
perspektivama opstanka SFRJ kao države, da ne daje nikakvih izjava o tome, niti
javno niti privatno – odnosno, drugim riječima, da Jugoslaviju priznaje kao
stvarnost, da se ne smatra pozvanom da je ruši, ali da želi da svi u njoj budu
zadovoljni, tj. da se osjećaju kao kod svoje kuće”, navodi Hudelist.
Istovremeno, 1975. na 1976, Jugoslaviju je zahvatila teška
sistemska ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog rješenja i lijeka
nije bilo. Štaviše, Jugoslavija u privrednom smislu kao da počinje prkositi svijetu
i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu): u isto vrijeme dok se u svjetskim
okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija 1976. prelazi na ZUR i –
dogovornu ekonomiju. “Katastrofalna strategija!”, napomenut će
Hudelist. Već krajem 1978. najviši politički organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo,
na jednoj svojoj zatvorenoj sednici konstatuje da u blagajni više nema dovoljno
novca (deviza) za kupovanje viskija, kojim je dotad častilo najuvaženije goste
– državnike iz inozemstva.
Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj,
imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u tom
ključnom i prijelomnom periodu. Između ostalog, i zahvaljujući tome što su sva
zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na zagrebačkom Kaptolu bila
tajno snimana od Udbe, a bila je ozvučena i kancelarija nadbiskupa Kuharića.
Ali, šta je o svemu mislio Tito?
“Za sve se znalo, čak do najsitnijeg detalja (jedan od
biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo to vrijeme vrlo
lojalan i prilično ‘profesionalan’ saradnik Službe državne bezbJednosti), ali
svejedno – nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo. Ni 1975-1976 (akcija
Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979 (proslava Branimirove godine u
Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni Nacionalni ekumenski kongres u Mariji Bistrici
1984 – sa 400.000 prisutnih vjernika… To je pitanje, sve do smrti, mučilo i
Živka Kustića (često mi ga je ponavljao): zašto nas Tito nije zabranio, a znao
je što sve radimo? Ima veoma mnogo, i stvarnih i potencijalnih, razloga zašto
je bilo tako. Sve njih potanko navodim i obrazlažem u knjizi.
Navest ću, ovom prilikom, samo jedan, ali vrlo važan. Na
čelu Saveza komunista u SR Hrvatskoj bio je od maja 1984. Mika Špiljak (koji je
na tu dužnost došao s funkcije predsjednika Predsjedništva SFRJ, dakle iz
Beograda). Boraveći u Beogradu, u periodu 1983-1984, Špiljak je došao do
spoznaja da Slobodan Milošević, koji je u to vrijeme već bio član Predsjedništva
CK SK Srbije, (uskoro) kreće – ako već nije krenuo – sa svojim velikim
unitarističkim projektom koji je bio direktno uperen protiv Ustava SFRJ iz
1974, a koji je, kao što znamo, davao vrlo veliku autonomiju, pa čak i određenu
državnost, republikama i pokrajinama. I Špiljak odlučuje da, kao šef hrvatske
Partije, potpomaže one političke (opozicione) snage u SRH, koje su bile spremne
da se suprotstave Miloševićevom projektu (a kasnije i pokretu).”
Tada je i admiral Branko Mamula, od 1982. ministar odbrane
SFRJ, na svom vlastitom (vojnom) području djelovanja, pripremao jednu svoju
veliku akciju (neku vrstu vojnog udara) uperenu protiv državnosti
jugoslovenskih republika (tj. protiv sistema teritorijalne obrane u sklopu
JNA). Špiljak je i za to znao.
“Najkasnije 1983. Špiljak se povezao s opozicionarom
br. 1 u SRH Franjom Tuđmanom (primarno na Tuđmanovu inicijativu), i njih
dvojica, posebno sredinom i u drugoj polovini 1980-ih, postaju veliki (naravno,
tajni) politički saveznici… Na toj liniji svakako da nije trebalo sprečavati
(pogotovu ne represivno) Katoličku crkvu u Hrvata u njezinim nastojanjima.
Utoliko je i NEK u Mariji Bistrici, u septembru 1984, protekao savršeno mirno i
bez ikakvih ekscesa i potresa”, reći će Hudelist za Nedeljnik.
“Rim, a ne Beograd” je vlastita sintagma Darka
Hudelista – dodaje da na nju ima “copyright”. Taj slogan bio je u
suštini, mada nikad izrečen u tom obliku, moto jubilejskog pokreta
“Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”.
“Njime je Katolička crkva zapravo ustrajala na tezi o
kontinuitetu hrvatske državnosti – na kontinuitetu dugom punih 11 vjekova (od
879. kada je hrvatska država, u ondašnjim okolnostima, bila prvi put
međunarodno priznata; od Svete stolice, naravno) – što je, prema mojim
spoznajama, poprilično pogodilo, pa i iziritiralo, određene srpske
nacionalno/nacionalistički angažovane intelektualce, iz kruga Dobrice Ćosića
(Dejana Medakovića, Živorada Stojkovića itd.), budući da je jedna od temeljnih
karakteristika srpske historije kao i srpske unutrašnje i vanjske politike –
njen diskontinuitet. Dejan Medaković mi je više puta (sa stanovitom zavišću ili
čak ljubomorom) komentarisao kako su Hrvati preko svojih ideologa i
konceptualizatora – među kojima je u Jugoslaviji najvažnija bila Katolička
crkva u Hrvata, tj. vodeći katolički intelektualci i stratezi, u rasponu od
glavnog Stepinčevog savetnika Sakača do glavnog Kuharićevog savjetnika Kustića)
– uspjeli izgraditi tezu o kontinuitetu (pa makar i virtuelnom) hrvatske
državnosti, dok Srbi tako sposobne i dalekovidne intelektualce u svojim
redovima nisu imali…”
(TBT, Nedeljnik)
DAVID 