Josip Supić
GOVORITI ILI NE?
Uvod u seriju članaka
»Zbio se događaj o kojemu. je teško govoriti, a nemoguće šutjeti.«
(Edmund Burke u Parlamentu 5.5.1789.1*)
Ono što se uopće može reći, može se reći jasno: a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.
(Ludwig Wittgenstein u Tractatus logico-philosophicus 1921. 2*)
»Pri stjecanju svoje koncepcije svijeta čovjek uvijek pripada određenoj grupaciji koja se sastoji od svih društvenih elemenata koji dijele isti način mišljenja i djelovanja. Svi smo mi konformisti ovog ili onog konformizma, uvijek čovjek mase ili kolektivni čovjek.«
(Antonio Gramsci, Pisma iz zatvora, objavljena 1947. 3*)
Na jedan fin, gotovo nježan način Gramsci hoće zapravo reći da se svi nalazimo u ideološkom zatvoru što ga čina klasa ili nacija ili vjerska doktrina i da nam taj i takav zatvor diktira način mišljenja i djelovanja.
Dok čitam navedene citate osjećam se kao da se nalazim na ledenoj kosini, da klizim prema njezinu dnu te samo što nisam ugazio u jezero puno mutne vode; prenem se, a ono realnost, mutna realnost, naša svakodnevnica.
Navedeni citati su misli poznatih osoba; premda izvučeni iz konteksta svoga nastajanja, primjenjivi su na niz pojava koje nas prate, na niz događaja, koje danomice zapažamo; primjenjivi su na događaje o kojima je teško govoriti, a nemoguće šutjeti, te se pitamo možemo li jasno o njima govoriti, ili ih moramo zapretati šutnjom; događaji se umotaju u ideološke pokrivače, pojedine grupacije ih određuju i tumače na svoj način te djeluju tako, a tako se ponašaju, da svojim mišljenjima dadu opći značaj; nameću svoje ponašanje širim krugovima, pa i općem društvu, te se mnogi, kao ljudi mase, prilagode, postaju konformisti.
Zatvorenici sveobuhvatnih ideologija, onih ideologija koje kod nas, u Hrvatskoj, predstavljaju Katolička Crkva i njoj blizak saveznik, nacionalizam, sve dok sebe vide kao nositelje i čuvare moralnih vrijednosti opće naravi, ne mogu i ne žele vidjeti da izvan njihovih zidina postoje vrijednosti koje se razlikuju od onih što ih propovijedaju zatvorenici i robovi takvih netolerantnih ideologija, vrijednosti koje se temelje na otvorenosti, na sumnji u objavljene istine kao i na one temeljene na mitovima, vrijednosti čija je draž u traženju istine, što daje smisao čovjekovu bivanju i dostojanstvu i čini sadržaj njegove slobode.
(1*) Edmund Burke, engleski liberal, suvremenik Francuske revolucije, bio je jedan od njezinih najžešćih kritičara.
(2*) Ludwig Wittgenstein, jedan je od najistaknutijih mislilaca dvadesetoga stoljeća..
(3*) Antonio Gramsci, najinovativniji marksistički teoretičar dvadesetoga stoljeća, pisao je svoja glasovita pisma dok je sjedio u fašističkom zatvoru.
(Citate sam preuzeo iz knjige Amartya Sen: Ideja pravednosti.)
I.
Biskupi marširaju (1)
Đakovački nadbiskup Hranić je dana 18. lipnja ove godine, u svojstvu predsjednika Komisije Iustitia et pax (Pravda i mir) Hrvatske biskupske konferencije, obznanio i predstavio Izjavu Komisije koja u cijelosti i u detaljima naliči uobičajenim rezolucijama Politbiroa Komunističke partije na vlast. S poznatom nam bahatošću i arogancijom, sa jedva prikrivenim cinizmom i visokom dozom podrugljivosti te hinjenom brigom za čovjeka, u očitom uvjerenju da nam se svima pomračio um i da svi bolujemo od amnezije, Komisija je svoju Izjavu započela riječima: »Čovjek po svojoj naravi teži uspostavi društva u kojem će živjeti slobodno, u skladu sa svojim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjem i vrijednostima, odnosno u skladu sa svojom savjesti.«
Ne staju na toj deklaraciji vjerski nam poglavari, te rezolutno ističu svoju zabrinutost: »Stoga zabrinjava činjenica da se u posljednje vrijeme sve češće osporava pravo građanima da se slobodno izjasne o nekim društveno-političkim i svjetonazorskim pitanjima. Uočava se i određena isključivost od strane pojedinaca ili pojedinih interesnih skupina koji se ne ustručavaju i javno obezvrjeđivati uvjerenja i stavove koji su suprotni njihovim svjetonazorskim i ideološkim uvjerenjima.«
Nije Crkva navikla da se propitkuju rezolucije njezinih upravljačkih tijela; ipak, s obzirom da dio nas također teži uspostavi društva u kojemu ćemo živjeti slobodno i u skladu sa svojim svjetonazorskim uvjerenjem i vrijednostima, odnosno u skladu sa svojom savjesti, smatram se slobodnim iskoristiti pravo iz članka 40 Ustava Republike i javno reći da Komisija jako, jako kasni sa stavom Crkve o tome da je ljudskoj naravi težnja za slobodom živjeti prema svojim svjetonazorskim uvjerenjima i u skladu sa svojom savjesti. Čudno, veoma čudno; Crkva, naime, punih sedamnaest stoljeća djeluje organizirano na javnoj sceni njezin su položaj u društvu i djelovanje poznati, ali nije poznato da se je brinula o tome da ljudi, njezini pripadnici, kršćani, žive slobodno, u skladu sa svojim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjem i u skladu sa svojom savjesti.
Ako je Crkva kratke pameti, nismo mi ostali, obični ljudi, kojima baš Crkva ne uspijeva prodati rog za svijeću; nema velike potreba vraćati se u prošlost, u dane kada je Crkva žestokim mjerama gušila svaku herezu u vlastitim redovima, kada nije žalila truda likvidirati rimskoga cara Julijana kome je dala naziv Apostata (Otpadnik) zato jer je jedini od rimskih careva u počecima njezina djelovanja prozreo namjere Crkve za apsolutnom vlašću; nema velike potrebe govoriti o likvidaciji od strane crkvenih ljudi jednog od najvećih francuskih vladara zbog toga što je Nantskim ediktom izjednačio protestante sa katolicima; nema potrebe govoriti o križarskom ratu što ga je povela Crkva protiv kršćana Katara i potpuno ih istrijebila; nema potrebe govoriti o inkviziciji i likvidaciji mnogi kršćana od strane Crkve zbog toga što su željeli živjeti u skladu sa svojom savjesti.
I dok je naša Sveta i Katolička Crkva godine 1600. spalila na lomači Giordana Bruna, i nastojala uništiti i najmanju pojavu sumnje u vlastiti poslanje i vlastit nauk, dotle se je nešto dalje od Europe, u Indiji, mogulski muslimanski vladar Akbar u milenijskoj godini muslimanske ere, 1591-92, upustio u dalekosežno ispitivanje društvenih i političkih vrijednosti i pravne i kulturne prakse. Osobitu pozornost posvetio je pitanjima odnosa među vjerskim zajednicama i trajnoj potrebi za mirom te plodnom suradnjom među njima. Govoreći o vjerskoj snošljivost u Indiji, Akbar nije samo inzistirao na tome da je dužnost države također zajamčiti da se ni jednog čovjeka ne smije smetati zbog njegove religije i svakom se ima dopustiti da prijeđe na koju god religiju želi, nego je u svom glavno gradu Ari priređivao redovite razgovore između hinduista, muslimana, kršćana, Parsa, Židova i drugih, do agnostika i ateista. (Ptema Amartya Sen, Ideja pravednosti,)
Ima toga još sa istoka, iz Indije. Ashoka, indijski vladar iz trećega stoljeća prije Krista, protivio se je nesnošljivosti i zalagao za to da, čak i kada se jedna društvena ili vjerska skupina ljudi suprotstavi drugima, drugim skupinama treba odati dolično poštovanje na svaki načinu svakom pogledu“. Ashoka je smatrao da nesnošljivost prema vjerovanjima i religijama drugih ljudi ne pomaže rađanju vjere u velikodušnost vlastite tradicije. (Prema Amartya Sen, Ideja pravednosti.)
Preširoko je to pitanje raspravljati o savjesti. Sa stanovišta Crkve pitanje savjesti se rješava jednostavno, jer, kako kaže Komisija Iustitia et pax, kršćani oblikuju svoju savjest i na temelju Svetoga pisma te učenju crkvenoga Učiteljstva, koje tumači objektivni moralni red. Znači, sva zla djela Crkve, a nije ih bilo malo, u skladu su sa moralnim redom utemeljenom na savjesti koju propovijeda Sveto pismo i naučava crkveno Učiteljstvo; sva su nedjela Crkve relativizirana jer su počinjena u skladu sa moralnim redom!
Radi se zapravo o tome da Crkva svojim poklonicima, vjernicima, hoće modelirati savjest na način da postigne njihovu totalnu podređenost i poslušnost kako bi mogla upravljati njihovim ponašanjem, njihovom slobodom savjesti, njihovom voljom i njihovom slobodom.
Neke je riječi teško izgovoriti i nemoguće izbjeći: čovjeku normalnih intelektualnih obzora Izjava Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije zaista izaziva gađenje.
U Zagrebu 4.7.2018.
DAVID 